Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 97.060
Ovih nekoliko objava bilo je na susednoj temi, gde im i nije preterano mesto. Mislim da tema zaslužuje da bude zasebna, posebno zato što mislim da šira javnost ne zna ništa o ovome. Ne samo o pitanju reči Srbija u srpskom jeziku, već još i više o Kraljevini Srbiji koja je postojala u prvoj polovini XVIII stoleća i koja predstavlja vid obnove srpske državnosti, po prvi put nakon pada pod Turke Osmanlije sredinom XV stoleća.
Prvi se ovim problemom pozabavio Stojan Novaković (1842-1915) koji je 1904. godine u knijizi Ustanak na dahije 1804. objavljenoj povodom jubilarne 100-godišnjice izbijanja Prvog srpskog ustanka, napisao sledeće na 200. str.:
Novakovićev zaključak je uglavnom tačan, ali postoji nekoliko izolovanih izuzetaka, koji, zapravo, potvrđuju pravilo.
Pre formiranja habzburške Kraljevine Srbije, 1718. godine, u istoriji postoje sveukupno 3 primera upotrebe ovog naziva i, za razliku od naziva koji se i danas u Srbiji koristi, kako u narodu, tako i službeno u svim kapacitetima, ovi primeri ne potiču iz latinskog, već iz grčkog jezika:
1) Jedno četvorojevanđelje iz XIII stoleća. U sinaksaru se nalazi spome Srbije, uz Stefana Nemanju. Objavio Gavrilo Vitković (1829-1902) u segmentu „Srpski istorijski i književni spomenici“ kao „Tetro euagelъ. Jevanđelije srpske redakcije pisano na koži u XIII. veku“ (Glasnik Srpskog učenog društva 67 iz 1887. godine, str. 319):
2) Jagićev tj. petrogradski rukopis (originalno iz Peći) Žitija Svetog Save od Domentijana iz XV ili početka XVI stoleća. Objavio Vatroslav Jagić u „Kritički dodatci tekstu života svetoga Simeuna i svetoga Save“, str. 10. V knjige Starine. Opisi i izvodi iz nekoliko južnoslovinskih rukopisa iz 1873. godine:
Prvi se ovim problemom pozabavio Stojan Novaković (1842-1915) koji je 1904. godine u knijizi Ustanak na dahije 1804. objavljenoj povodom jubilarne 100-godišnjice izbijanja Prvog srpskog ustanka, napisao sledeće na 200. str.:
Novakovićev zaključak je uglavnom tačan, ali postoji nekoliko izolovanih izuzetaka, koji, zapravo, potvrđuju pravilo.
Pre formiranja habzburške Kraljevine Srbije, 1718. godine, u istoriji postoje sveukupno 3 primera upotrebe ovog naziva i, za razliku od naziva koji se i danas u Srbiji koristi, kako u narodu, tako i službeno u svim kapacitetima, ovi primeri ne potiču iz latinskog, već iz grčkog jezika:
1) Jedno četvorojevanđelje iz XIII stoleća. U sinaksaru se nalazi spome Srbije, uz Stefana Nemanju. Objavio Gavrilo Vitković (1829-1902) u segmentu „Srpski istorijski i književni spomenici“ kao „Tetro euagelъ. Jevanđelije srpske redakcije pisano na koži u XIII. veku“ (Glasnik Srpskog učenog društva 67 iz 1887. godine, str. 319):
2) Jagićev tj. petrogradski rukopis (originalno iz Peći) Žitija Svetog Save od Domentijana iz XV ili početka XVI stoleća. Objavio Vatroslav Jagić u „Kritički dodatci tekstu života svetoga Simeuna i svetoga Save“, str. 10. V knjige Starine. Opisi i izvodi iz nekoliko južnoslovinskih rukopisa iz 1873. godine: