Нема помијешаних осјећања, са њима се зна шта је и како..
Ustaška propaganda je bila veoma jaka. Novine, plakati i radio pozivali su na prijavljivanje u ustaške redove, a na jednom od plakata je doslovce ovako pisalo:
“Veliki vođa Adolf Hitler i poglavnik dr Ante Pavelić pozivaju vas na odbranu naših ognjišta. Uvrstite se u redove dobrovoljačkih hrvatskih SS postrojbi”.
Do sredine 19. veka, Srbi su u Hrvatskoj uglavnom bili ubijani po nalogu rimokatoličkog sveštenstva. Progon Srba počeo je da dobija veće razmere još 1881. godine, pripajanjem Krajine banskoj Hrvatskoj i Slavoniji. Najčešći progoni su bili u vreme vladavine bana Ivana Mažuranića. Tada je došlo i do zabrane srpskog jezika i ćirilice, a počeo je i napad na pravoslavnu crkvu. Početkom 20. veka, rimokatolička crkva propagirala je antisrpsku ideologiju koju su odmah prihvatili svi drugi kojima su Srbi smetali kao narod.
Već dve nedelje posle proglašenja NDH - 25. aprila 1941. godine, najveći ratni zločinac 20. veka Ante Pavelić zabranio je upotrebu ćirilice i izdao naredbu da svi pravoslavci moraju da nose plave trake sa slovom P, za razliku od Jevreja koji su nosili žutu traku. I Srbima i Jevrejima je bilo zabranjeno da se voze tramvajem.
Drugog juna iste godine, Ante Pavelić zatvorio je sve pravoslavne škole, da bi već 18. jula bio zabranjen naziv srpska pravoslavna vera, umesto čega je uveden termin “grčko-istočna vera”.
Kakve su planove za Srbe imali ustaški poklonici i njihovi glavni propagatori, vidi se iz mnoštva dokumenata. Poznat po svireposti, ali i po čuvenoj rečenici “Srbe na vrbe”, Pavelićev ministar Mile Budak izjavio je u Gospiću da će jedan deo Srba pobiti, drugi deo raseliti, a treći pokatoličiti i tako ih pretvoriti u Hrvate. Evo i izjave Milovana Žanića koji je bio ministar u ustaškoj vladi:
“Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog, i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da bismo načinili ovu zemlju zbilja hrvatskom, i da bismo je očistili od Srba. Mi to ne tajimo, to je politika ove države, i kad to budemo izvršili, ispunićemo ono što piše u ustaškim načelima”. Zverstva koje su ustaše počinile u Drugom svetskom ratu, smatraju se najvećim zločinima protiv ljudi. Čak i oni koji su sa njima sarađivali (Nemci, Italijani), gnušali su se grozota koje su ustaše pravile. Neki nemački i italijanski komandanti su čak molili svoje pretpostavljene da se Paveliću skrene pažnja na zverstva koje je činio. Nemački general u Hrvatskoj, Glajze fon Horsten, smatrao je da bi zbog takvog ponašanja ustaša trebalo da se odustane od formiranja čisto hrvatskih jedinica.
Pismo koje je general Aleksandar Luzijano poslao Musoliniju. Iz njega se definitivno vidi krvnička i zlikovačka svest ustaša.
“Dragi Duče, bezgranična odanost prema Vama mi, nadam se, daje za pravo da u nečemu odstupim od strogog vojničkog protokola. Zato i žurim da Vam opišem jedan događaj, kojemu sam, tri nedelje unazad, lično prisustvovao. Obilazeći mesta od 30 do 120 km od Dubrovnika, saznao sam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše počinile užasan zločin.
Nedostaju mi reči da opišem ono što sam zatekao. U velikoj školskoj učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika. Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina. Zločin je neumesna i naivna reč. To je prevazišlo svako ludilo! Mnogima su odsekli glave i poređali ih po đačkim klupama. Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove. Nesnošljiv smrad i roj muva nisu nam dozvolili da se duže zadržimo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove! I, taman kad smo odlazili, iz zadnje klupe se začulo dečje krkljanje. Poslao sam dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli su jednog dečaka. Još je bio u životu. Disao je sa napola presečenim grkljanom. Svojim kolima odvezao sam to jadno dete u vojnu bolnicu. Povratili smo ga i tada smo saznali punu istinu o tragediji. Zločinci su prvo naizmenično silovali učiteljicu Srpkinju (Stana Arnautović) i onda je pred decom ubili. Silovali su i devojčice od osam godina. Za sve vreme, pevao je silom doveden orkestar Cigana.
Na večnu sramotu naše rimske crkve, i jedan Božji čovek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao. Dečak kojeg smo spasili, pobegao je iz bolnice, a onda smo ga na pragu kuće našli zaklanog.
Od hiljadu i nešto duša, u selu nema nikog. Istog dana, kad je izvršen zločin u školi, ustaše su pohvatale 700 stanovnika sela Prebilovci i sve ih bacili u jamu, ili na životinjski način pobili. Pokolji Srba su dostigli takve razmere, da su u tim krajevima zagađeni i mnogi izvori. Iz jednog vrela u Popovom Polju, nedaleko od jame u koju je bačeno 4.000 Srba, izbijala je crvenkasta voda, lično sam se u to uverio! Na savest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja ako se, dok je još vreme, ne budemo distancirali od ustaša i ne budemo sprečili da se nama pripiše da podržavamo bezumlje.”