- Poruka
- 2.412
Vaskrsnuće Zorke Delić
Razgovarala Biljana Živković
Isterali su nas na livadu u Jasenovcu. Drašku i Petru naredili su da očiste vagone od mrtve dece i izmeta. Jeziv prizor. Živa srpska deca nose mrtve malene sunarodnike i po naređenju bacaju ih u Savu.
Наставиће се...
Razgovarala Biljana Živković
Ako bismo pokušali da opišemo život sedamdesetčetvorogodišnje Zagorke Skiba iz Koprivne, prve reči glasile bi – živi svedok užasa dva najcrnja stratišta Srba, Jasenovca i logora za srpsku decu, Jastrebarskog. Zorka, tada petogodišnja devojčica, izgubivši oca i majku, preživela je strahote koje čovek ne može da nasluti ni u najcrnjim mislima. Dva puta nadmudrila je sigurnu smrt, ali je maestralno doskočila i okorelim ustašama. A bila je dete. Decenijama je živela sa tuđim nametnutim katoličkim identitetom, sve dok nije stasala, i postala „svoja“. Srpkinja. Sada je Zorka naša nacionalna, istorijska vrednost – dragoceni svedok, živi čovek koji dobro pamti sve pomenute događaje u Drugom svetskom ratu. I to do detalja.
Zorka je, inače, penzionisani profesor matematike i fizike, a završila je pedagogiju i psihologiju. Ne manjka joj, dakle, ni visoko obrazovanje.
Gledamo u detinje iskrene, a staračke oči. Osećamo svu tugu napaćene duše i slušamo pamćenje i mudrost. Za opomenu. Naša sagovornica kazuje u početku bez suza, i mirno. Samo majku, majku u plamenu kada probudi iz sećanja, niz čiste obraze krenu nezadrživi potoci. Suze zatim proguta, jer veli – tu je da kazuje, da se ne zaboravi!
„Zločin je optužiti naš narod koji je jedan od najstradalnijih u vaseljeni. Perfidno je, kriminalno i podmuklo da Srbe u genocidni narod pretvaraju isti oni koji su nas decenijama ubijali, trebili. Oni koji su počinili genocid nad Srbima! Jasenovac, Jastrebarsko nikada i nijedan Srbin ma gde bio, ne sme da zaboravi. Moramo da se borimo, da tražimo da se prizna genocid nad Srbima u ustaškoj NDH tvorevini.
Sada Srebrenicom hoće od nas da naprave zločinački narod. Znaju oni zašto to rade. Ako bi kojom nesrećom Srbija poklekla, za vek vekova će biti poništene sve jasenovačke i jastebarske žrtve, generacijama koje dolaze činimo strašnu neoprostivu nepravdu, i to zauvek!
Jasenovačke žrtve sada se smanjuju, desetkuju, a Srbija – ćuti! Treba znati i koliko je stotina hiljada naših žena i staraca stradalo u logorima i jamama BiH. Mora da se zna da je, prema nekim pokazateljima, statistikama, svaki drugi Hrvat i musliman u vreme NDH pomagao na određen način ustaški pokret i ubijanje „ srbočetnika bandita“ i „srbočetničke kopiladi“, kako su nas tih jezivih godina svi oni nazivali! To je nedopustivo, ako poštujemo i žive i mrtve. Ako volimo sopstveni narod!
Evo, citiraću vam reči Franje Tuđmana koji je 24. februara 1990. izjavio: „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“. Za pametnog dovoljno! Zvanični Beograd ne sme da poklekne. Sada bi žrtvu da proglase zločincem, pa valjda da nastave dalje neometano i u BiH i u Hrvatskoj. Jer, ko će onda moći uopšte da im zabrani da ponovo nasrnu na „genocidne, zločinačke Srbe!?“
Sećate se dana kada se sudbina na užasan način poigrala sa Vama te nesrećne 1941. godine.
24. aprila 1941. godine, u moje rodno selo Kruhari kod Sanskog Mosta u zapadnoj Bosni, stigli su crni ljudi sa crnim uniformama, crnim puškama. Bile su to ustaše. Vodio ih je naš bivši sluga Omer Alagić. Prstom je hrvatskim vojnicima pokazivao koje su kuće u selu srpske. Koju god je označio, ta kuća bi se ubrzo našla u plamenu.
U isto vreme ustaše su se sukobile sa Srbima u selu Trmošnja. Puno Srba je tada ranjeno i ubijeno. Ranjeni su i neki ustaški zločinci. Za odmazdu su izveli 27 Srba, među njima 10 Midovića, sva moja ujčevina. Pobili su ih i povešali u parku i na trgu u Sanskom Mostu. Bio je to prvi zločin hrvatske vojske posle osnivanja NDH.
Nakon toga usledilo je saopštenje da su prisiljeni to da učine, jer je navodno jedan Srbin pucao na nemačkog vojnika. Međutim, kada sam kasnije tragala za dokumentacijom uvidela sam da nemački izvori svedoče da nema nikakvih dokaza da je u pitanju bio Srbin, već su opravdano sumnjali da iza tog događaja stoji Hrvat. Dakle, hrvatskoj vojsci bio je potreban povod, i to iskonstruisan. Počelo je neumitno da se razvejava strašno zlo, neviđena mržnja koja je kiptela iz skoro svakog Hrvata, ali i muslimana. Bile su to godine straha i užasa!
Ubrzo su uhapšeni Vaš otac, stric, deda… Više nikada ih niste videli.
Tog proleća po svim selima i gradovima odvodili su ugledne Srbe, a potom sve muške glave. Uhapsili su mog oca, strica Dušana, dedu Jovana i majčinog oca Teodora. Deda Teodora su uhapsili među prvima zbog toga što je bio solunski dobrovoljac. I nisu se zaustavljali. Teodor je istog dana ostao bez braće Dmitra i Dušana, sinova Milana i Dušana, a ubrzo je stradala i moja majka. Sve su mu ustaše pobili zato što je bio Solunski ratnik. Pakleno vreme, kada su zemljom hodali ljudi bez milosti. U njihovim srcima carovala je zmijska mržnja.
Tog strašnog dana pristigla je ustaška satnija, hrvatski vojnici iz Zagreba, zvaničnog naziva „Ante Starčević“. Vodio ih je ozloglašeni ustaša Slavko Dasović. Da ne zaboravim, kada su početkom maja 1941. godine stigli u Sanski Most, samo za tri meseca od njihove zverske ruke pobijeno je na stratištima, jamama, logorima preko 10 hiljada Srba. Podsećam vas, pred rat je u srezu Sanski Most bilo 38 hiljada Srba, 18 hiljada muslimana i 8 hiljada Hrvata.
Isterali su nas na livadu u Jasenovcu. Drašku i Petru naredili su da očiste vagone od mrtve dece i izmeta. Jeziv prizor. Živa srpska deca nose mrtve malene sunarodnike i po naređenju bacaju ih u Savu.
http://www.pecat.co.rs/2010/04/vaskrsnuce-zorke-delic/Smatra se da je svaki drugi Hrvat i musliman pomagao u hapšenju ili klanju.
Na Ilindan, 2. avgusta, samo u jednom danu oko pet i po hiljada Srba bačeno je u dve iskopane jame u Sušnjaru, na imanju mog oca, u blizini sela. Muškarce su zvali da se jave zbog nekog popisa. Masovno su punili zatvore, škole, magacine. Tamo su ih ustaški monstrumi mučili. Docnije sam saznala od jedne žene koja je, takođe, tada bila u pritvoru, da je gledala kako ustaša naređuje mom ocu i stricu da se tuku i jedan drugom lome ruke i noge. Oni su se puno voleli, svi smo srećno živeli u velikoj gazdinskoj zajedničkoj kući. I pre su pristali da idu u smrt zajedno nego da jedan drugog popreko pogledaju. Izmasakrirani su bajonetima. Bačeni su u jamu Šušnjar.
Kao bespomoćno dete gledali ste kako Vaša mrtva majka nestaje u plamenu.
U selo je 2. avgusta stigao brat našeg sluge. Radio je u Gestapou i bio u SS Handžar diviziji. Pre rata su iz naše kuće nosili hranu i sve što im je za decu trebalo. Onda su sve zaboravili. Naša kuća bila je na proplanku. Majka ga je videla. Pre toga su zapalili sve preostale seoske kuće. Majka je ostala sa devetoro dece – sa nama, i sa decom od strica Dušana. Sa beskrajnom tugom predosećanja večnog rastanka blago, s puno ljubavi nas je gledala. Nikada neću zaboraviti umilni pogled majke koja nas ljubi za večnost. Plakala je tiho. Mi smo prigušeno jecali. Tešila nas je. Sve izljubila. Jedva se rastala od devetomesečnog Jovice koga je još dojila. Te divne nežne ruke. Nikada više nisam osetila tu ljubav. „Mili moji, molim vas, čuvajte se i bežite u kukuruz! Draško, sine, ti si najstariji, brini o svima njima, jer neće imati ko, ako se meni šta desi.“ Bile su to poslednje majčine reči. Nismo još ni stigli da uđemo u veliku njivu sa visokim kukuruzima, a oni su počeli da divljaju. Majka je potrčala za nama. Na nesreću, vratila ju je rika životinja iz naše štale koja je kao i kuća – bila u plamenu. Imali smo puno krava, konja, volova. Sećam se našeg crnog bika kojim se otac ponosio i redovno osvajao nagrade na koridi pod Grmečom. I danas čujem pucketanje buktinje koja sve guta, i riku životinja. Majka je otvorila vrata štale da spasi životinje. Ispred nje se odjednom pojavio bivši sluga, grubo je gurnuo. Pala je i posrćući ustala i rekla mu: „Omere, zlotvore, šta nam to radiš? Vrati mi mog muža i devera, puna su dva meseca kako si ih odveo. Ko će našu decu da othrani!?“ Umesto odgovora, hladnokrvno, sa ciničnim osmehom, ispalio je metak majci u glavu. U čelo u visini očiju. Pala je kao pokošena. Mi smo drhtali i grcali. Prigušivali jecaje. Srce mi je ječalo. Bila sam izbezumljena od šoka, užasa. Na trenutak sam izgubila svest, nisam mogla da dišem. Presekla me buka. Velika užarena greda počela je da pada na našu mrtvu majku, koja se pretvorila u buktinju. To je najteži trenutak u mom životu! I danas zaplačem kao malo dete. Bila nam je tako potrebna. Sve kasnije su bili surovi dani okovani ledenom mržnjom. Nije mi jasno kako sam sve preživela i kako uopšte postojim.
Наставиће се...
