.-
Pogledajte prilog 919716
-
Drugo strijeljanje Ljuba Čupića
piše: Dragan Bursać
Vidjeli ste sigurno fotografiju mlade djevojke kako sve sa majicom četničkog komandanta, zločinca, izdajnika i kvislinga Draže Mihailovića samozadovoljno pozira ispred spomenika Ljubu Čupiću u Nikšiću. Djevojka instinktivno pokušava skloniti pramen kose, dok na grudima Draža bleji u prazno. Istovremeno, Ljubo-narodni heroj, nasilno okovan crvenim cvijećem osmjehuje se na djevojku i ostatak svijeta.
I ne, nije ovo priča o četnik-djevojci, zaludjelom djetetu, koga su sistem, nakaradno obrazovanje i još nakaradnija politika odredile da se bruka u očima grada i slobodnog svijeta. Nije priča o njoj.
Osmijeh pod kojim se krije prezir za ljudska ništavila
Ovo je priča o Ljubu Čupiću, narodnom heroju, koji je prije tačno 79 godina, tu pod Petrovom glavicom strijeljan od strane četnika, istih onih što tada, a i sada - još je gore - pokušavaju odrediti sudbinu cijelog crnogorskog naroda. A za slobodni narod crnogorski najbolje bi bilo, ako se četnici pitaju, a mogli bi se pitati jako brzo i to baš u Nikšiću, da bude onako kolektivno strijeljan, kao onomad veliki Ljubo Čupić.
E taj Ljubo Čupić, kako reče za njega onomad Predrag Lucić, imao je osmijeh Slobodnog Čovjeka, sa tim osmijehom je izašao pred ništavni, a opet strašni četnički sud nikšićki, sa tim osmijehom je bodrio zarobljene drugove, sa tim osmijehom je stao pred streljački stroj, ispod tog osmijeha su izašle čuvene riječi i rečenice:
"Ja sam komandant partizanske čete i komunista! Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora, prezirem vas kao ljudska ništavila."
Na koncu, taj, najzarazniji, najiskreniji i najslobodniji osmijeh SFRJ, taj najljepši od svih lijepih osmjeha, kriv je i za "Smijeh slobode", nevjerovatnu tribinu pokojnog Lucića i još uvijek živog i zdravog Borisa Dežulovića, kojom je ovaj dvojac u Ljubino ime ništio gnojni nacionalizam i klerofašizam po ovim našim prćijicama.
Hoću da kažem, Ljubo Čupić nije samo simbol, tek puki maneken antifašizma, on je ozbiljna referentna i povijesna ličnost ovih prostora i nikako, ama baš nikako se ne može referisati samo na Nikšić. ..
Samo, eto što je Amerikanac po rođenju, a Nikšićanin po porijeklu, i što su ga baš Nikšićani po drugi put sprdnja-fotografijom odlučili strijeljati. Prvi put je, može biti, Amerika ostala bez jednog od svojih ponajboljih pravnika, zarad istine, slobode i antifašizma.
Ovaj put ubijan je, ne ubijen simbolički, što je sa ove distance jedino moguće, jer mtrvom, a živom Ljubi ne mogu ništa, ali je virtuelno strijeljanje pogubnije od hiljada smrti nepotrebnih istorijskih likova. Drugi put će, ne Amerika, no Crna Gora i Balkan, ako ga ubiju ostati bez samih sebe!
Perverzni, ponovljeni pokušaj ujedinjenja žrtve i ubice
Ruke Ljubine, okovane karanfilima, podno kojih je mlada i životna djevojka, trebale bi simbolizirati valjda ujedinjenje, perverznu kiborg-nakaradu partizana i četnika. Kobiva, jednaki su to "oslobodioci". I jedni i drugi! I nema sad veze što su četnici fačističke okupacione sluge, a partizani heroji koji su ginuli za slobodu, u srpskom svetu je poodavno izvršena istorijska mitomanska revizija i mutacija.
...U pamet se, narode crnogorski,..."
-