- Poruka
- 1.575
Milanka Opačić, SDP-ova saborska zastupnica, koja je na nedavnim izborima osigurala i drugi mandat u Saboru, ni po čemu se ne uklapa u hrvatski prosjek. Osim što je jedna od rijetkih žena u hrvatskoj politici, pripadnica je nacionalne manjine, u katoličkoj zemlji deklarira se kao ateistkinja, a odnedavno se izborila za pripadnost još rjeđoj kategoriji ? samohrane majke – i to posvojenjem danas četverogodišnje Lane.
Diplomiranu politologinju, već punih dvanaest godina članicu SDP-a, koja će sjediti i u novom sazivu Sabora, ovaj put sa znatno manjim brojem žena, šira javnost pamti kao glasnu i odrješitu kad su u pitanju poštivanja ljudskih prava, posebno ženskih i dječjih. Manje je poznato da Milanka Opačić svojim primjerom i u privatnom životu – za razliku od sive mase političara kojima više nitko ne vjeruje da žive život onako kako ga i javno propovijedaju – svjedoči da je njezina politička platforma blisko povezana i sa sasvim osobnim i ljudskim uvjerenjima.
'Kao samohrana majka svakog se dana uvjeravam da je biti ta vrsta manjine najljepša stvar koja mi se dogodila u životu'Onoliko koliko je osobni senzibilitet Milanku Opačić natjerao da se bavi stvarima za koje se nisu otimali ni njezini stranačke, ali ni saborske kolege, toliko ju je i njezin politički angažman doveo do odluke da u trideset i petoj godini bez muža i bračnog statusa postane majka male djevojčice ostavljene domu u Nazorovoj ulici. A sve je počelo, prisjeća se ona danas, kad je pročitala intervju s Gordanom Buljan Flander, objavljen netom nakon njezinog povratka sa specijalizacije iz Amerike. U intervjuu je današnja ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece opisivala američku praksu i zakonodavstvo za zlostavljanu djecu. Iz tog je razgovora shvatila da su u Hrvatskoj zakoni tako sročeni da djeca na sudu prolaze dodatnu torturu. Umjesto da ih se zaštiti, djeca kad jednom uđu u proceduru dokazivanja, postaju opet žrtve, ovaj put zakonskog zlostavljanja. Taj ju je tekst uzdrmao pa je naprosto odlučila otići u Dječju bolnicu u Klaićevoj i pitati ih kako bi im mogla pomoći. Tada je shvatila da se s tim problemima u Saboru nitko ne želi baviti. I baš ju je ta društvena ravnodušnost natjerala da se posveti dječjim i ženskim problemima. Naglašava da utjecaj društva može biti presudan za razvoj djece koja žive u nesretnim i razorenim obiteljima. “Ako im se ne pomogne danas, sutra će oni sami biti problematični odrasli ljudi koji će te traume prenositi na svoju djecu i cijelo društvo, upozorava”.
Uzeo sam jedan primjer (naravno, rijedak!) iz Hrvatskog Sabora radi ilustracije teme.
Volio bih da pogledamo u privatne živote političara, u njihove SVJETONAZORE, i koliko se oni drže onoga što - navodno - brane svim sredstvima u državnim Parlamentima/Skupštinama/Saborima.
Takvim razgolićenjem vladajućih i oporbenih kadrova, možda bismo mogli u nekom idućem mandatu iskristalizirati one ljude kojima STVARNO želimo dati u ruke gospodarenje našim državama, pa ako hoćete i životima.
...uživao je u čarima interneta i medijske popularnosti.
