Na kraju dolazi i najčudniji deo: ideološki zaokret. Od građanske, pro-EU i reformske opcije na kojoj je izgradio podršku, prešao je ka antizapadnoj, suverenističkoj i antiglobalističkoj retorici, često začinjenoj teorijama o globalnim finansijskim elitama i zlim bankarima. Totalno bizarno.
Tu zapravo nema ničega čudnog, a sve je posledica njegove kardinalne greške, koja ga je koštala političke karijere - izostanka podrške Saši Jankoviću na izborima 2017.
2016. u aprilu DJB ulazi u parlament, imaju 6%. U jesen te godine imaju verovatno i dvocifrenu podršku. Pristalice DJB su listom bili ono što se kolokvijalno zove "građanski" orijentisani. Liberalni, obrazovani ljudi, proevropskog sentimenta, kakav je i bio program DJB-a.
Onda Saša Janković ulazi u politiku i objavljuje kandidaturu za predsednika u zimu 2016-2017. Veoma poštovana i popularna figura, trn u bulji režima kao Zaštitnik građana, Apel 100 etc. Biračima DJB veoma ideološki blizak. Brzo se nameće kao izbor "građanske" Srbije. Radulović okleva da ga podrži uprkos višemesečnim pozivima svojih birača.
U razgovorima sa Jankovićem predlaže mu trijumvirat - da zajedno podrže Jeremića za predsednika, da se Janković kandiduje za gradonačelnika sledeće godine, a da na sledećim parlamentarnim izborima Radulović ponese zajedničku listu i prolifiše se kao kandidat za premijera. Janković to odbija.
Onda saziva kzš i kaže - DJB neće podržati ni Jankovića ni Jeremića, mora dogovor. Ili 1 kandidat ili će DJB ubaciti u trku i svog, da bi bar pokušao da podigne izlaznost i spreči Vučićevu pobedu u prvom krugu.
Dogovora nema. DJB počinje da se cepa i projankovićevski poslanici odlaze iz poslaničke grupe. Radulović se sam kandiduje. Njegovi birači su besni. Nazivaju ga izdajnikom, Vučićevim spavačem. Napuštaju ga i masovno glasaju za Sašu Jankovića.
Godinu dana kasnije, na bg izborima, svestan da ne može samostalno preći cenzus, rukama i nogama pokušava da nađe nekakvog partnera i nalazi ga u jednako očajnom Bošku Luderčini i Dverima. Plasira isti program, istu platformu, ali koaliciju sa ideološki dijametralno suprotnim Boškom racionalizuje kroz parolu - Da ovi odu, a da se oni ne vrate. Ako je i dalje tada imao nešto od onih građanskih birača, više nije. Naravno, koalicija je fijasko i ostaje ispod cenzusa.
Tada se i ostalo članstvo pokreta okreće od njega. Traže odgovornost i ostavku. Nastaje haos kojeg se više i ne sećam kako se tačno odigrao. On je mislim dao ostavku, pa je izabran novi predsednik, pa su onda ti izbori nešto osporavani, ti ljudi etiketirani kao neki pučisti, pa se onda on volšebno vratio ponovo, a pučisti su ili proterani ili su sami otišli. Od svih nekadašnjih poslanika, niko mu nije bio ostao osim astro Branke i debelog Biljića.
I tada, na dnu svoje političke jame, svestan da je potpuno izgubio svoje biračko telo, Radulović je krenuo u potragu za novim. Rebrendirao se kao suterenista, a ostalo je potom prirodno došlo.
Eto, to je ukratko siže čudesno jadne sudbine ludog Radula. Sve je bilo posledica jedne loše odluke. Da je drugačije izabrao te zime 2017. verovatno bi danas sve bilo drugačije.