Zaboravila sam da napišem neka su živi i zdravi. I to zaista i mislim.
Sava mesecima radi sa psihoterapeutom, ja ne vidim ni milimetar napretka. Nekada imam baš ogroman strah da ima suicidne misli. On to zna, i ubeđuje me da nema, ali to prosto nekada bude jače od mene. Vraćam film unazad, pokušavam da pronađem trenutak kada je krenulo naopako. Ne uspevam, pa krivim sebe, muža, babu, dedu, psa, bostan, školu u prirodi kada je bio treći razred osnovne škole...
Stvarno, neka su živi i zdravi.
to sto radi sa psihoterapeutom je dokaz da je svestan da ima problem. verujem koliko se sekiras, ali trazenje krivice, bilo cije, nije produktivno, samo ces se jos vise oneraspoloziti. to ti kaze kraljica samooptuzivanja za sve sto iskoci iz mog zamisljenog reda u glavi.
gresili su i nasi roditelji sa nama, gresimo i mi sa svojom decom, ali sve dok su svesni da su u kuci voljeni i zasticeni, te greske ne ostavljaju duboke, neotklonive posledice po psihu deteta. niste krivi ni ti, ni tata, ni bostan a ni pas, sto je bilo do vas, to ste uradili-odgojili ga i vaspitali isto kao i brata mu, a i ljubavi im nije manjkalo, koliko mogu da procenim po onome sto pises, to se jednostavno vidi.
mozda ti je sin svestan da se ne uklapa, mozda je trougao u svetu kocki,mozda ga zanimaju desete stvari od onih kojima trenutno ima pristupa, mozda ga nerviraju nametnuti kodeksi ponasanja, oblacenja, pozeljne telesne tezine. ima milion tih mozda, a do odgovora ce doci sam, uz pomoc strucnog lica.
ne gledaj ga zabrinuto, cak ni kad mislis da te ne vidi (vide oni sve tj osete), osetice krivicu sto se ti zderes pa moze da se povuce dublje nego sto bi bilo pozeljno.
ja ne bih previse ni pitala kako je. uobicajeno ponasanje u porodici, bez svesti da si u zizi interesovanja tj roditeljske brige i strepnje, bar ja tako mislim, a tako se i ponasam, donese vise licnog prostora i manji teret na njihovim plecima.
