Svi koji su ga bolje poznavali opraštali su Branku sve uvrede izrečene na njihov račun, a pri piću znao je da bude veoma nezgodne naravi, da poziva na tuču ili "dvoboj" jače od sebe. Ti pozivi na ogledanju snage pesnika bili su često i bez nekog naročitog povoda i jednom prilikom kad smo u Prešernovoj kleti popili malo više, Branko će odjednom ustati od stola i reći našem prijatelju, ondašnjem studentu medicine Bobanu Zogoviću:
- Bre, bre, što se praviš važan, ***** te u debeli burag! Oćeš da se bijemo!... Čim to izreče zaljulja se i tresnu na stolicu.
Svi u kafani trgnuti od njegovog poziva gledali su Branka u čudu jer je izazivao visokog, kršnog, što se kaže "ko od brega odvaljenog" momka Zogovića, a on sušta suprotnost: debeo i onizak... Pomislivši da se njegov prijatelj pesnik šali, Boban samo odmahnu rukom i odgovori:
- 'Oćeš još jedno piće! Ja, častim za položeni ispit...
- Budalo, častiću ja tebe batinama, kaže ljutitog glasa Branko, jedva ustajući od kafanskog stola. - Volino, pozivam te na megdan!
Okupljeno društvo uzaludno je pokušalo da Branka primiri skrećući razgovor na drugu stranu, ali pesnik ne odustaje i pita Rajka Čukića:
- Burazeru, Čule, kad su ovi kukavice 'oćeš da mi budeš sekundant na dvoboju? I ti da pomažeš - obrati se meni.
Pesnik Rajko Čukić zbunjen, ali šta će nego da potvrdi glavom, poput mene, da pristajemo, a onda Branko pokazuje Bobanu u pravcu vrata od taoleta i kaže:
- Idemo tamo da se obračunamo!...
Kako više nije bilo odstupanja posle ove provokacije, Boban drmnu do kraja čašu ljute rakije, pa krenu za nama na "dvoboj". Nađemo se tako sve u uskom toaletu obloženom šarenim keramičkim pločicama, Boban kraj ve-ce šolje stoji uspravan kao bor ispruženih ruku i stisnutih pesnica. A Rajko taman da im poput pravog bokserskog susreta ukrsti pesnice i da znak za početak, kad Branko reče:
- Uh, izvinite, nešto sam zaboravio! - pa izađe...
U nedoumici čekamo nekoliko minuta, a Branko se vraća, samo bez uobičajenog crnog šešira širokog oboda, koji je u međuvremenu skinuo i obesio na kafansku vešalicu. U uglu toaleta, kao da je u bokserskom ringu, isturenih pesnica i dalje čeka Boban, a sekundant Rajko pljesnu dlanovima i taman da izreče "počinjite", a Branko se udari po čelu i reče:
- Imam novo odelo, gospodo! Pošto će to biti tuča do krvi, dozvoljavate mi da skinem sako.
Pita Rajko već pomalo nervoznog Bobana ima li što protiv, a kada on odmahnu glavom, Branko napusti prostoriju. Nije prošlo ni pola minuta, a Branko se vratio u košulji, stao u drugi, suprotan ćošak, podignutih, stisnutih pesnica kao i njegov protivnik. Ali, taman Rajko da dadne uobičajeni znak za početak, Branko opet reče:
- Uh, izvinite, treba da za trenutak skinem kravatu i podavijem manžetne na košulji...
Smatrajući, valjda, te Brankove postupke kao namerno zafrkavanje, namrgođeni gorštak Boban nije se više obazirao na pesnikova izvinjavanja, a ni pitao njegovog sekundanta za početak "dvoboja", nego izazivača raspali pesnicom po nosu, tako da se on za tren prostre po mermernom podu, umalo ne udarivši glavom o ve-ce šolju.
Međutim, iako mu je iz nosa tekla krv, Branko se podiže sa poda, i kao da ništa nije bilo, skide kravatu i poče otkopčavati i zavrtati manžetne bele košulje. Tim Brankovim gestom Boban je bio još razdraženiji i baš u kritičnom trenutku, kada je hteo novim udarcem da opet pesnika sastavi sa podom, Rajko se isprečio između protivnika rekavši, poput pravog sudije, oštrim glasom:
- E, sad Bobane, dosta, inače ćeš imati posla sa mnom! Pa, zar ne vidiš u kakvom je stanju naš Branko? Ne može čestito ni da stoji...
To je trglo Bobana, tako da on promrmljavši nešto kroz zube poput psovke, izađe iz toaleta zalupivši vrata. Ali, đavo ni tada nije Branku dao mira. On je, sav okrvavljen, teturajući se krenuo za Bobanom i dalje ga izazivajući:
- Kukavica! Vidi ti njega, slabića! Ne sme da se bije, da mu ja pokažem kako se boksuje!...
S mukom smo odvukli Branka do našeg stola, a tada namignuvši društvu koje je jedva suzdržavalo smeh, Rajko reče:
- Dragi naš prijatelju Branko, u čast tvoje velike pobede popićemo još jedno pićence. Kao uspešni sudija meča ja ovu turu plaćam. Da li prihvatate?
Svi prisutni s oduševljenjem prihvatiše ponuđenu čast, a tada Branko okrećući se još uvek smrknutom Bobanu, reče:
- Ovu turu ja plaćam, a posle, Bobane, ću te prebijem ko mačku! jesi l' razumeo...
Videvši da ne vredi da protivureči Branku na Rajkov i moj znak Boban prvi podiže čašu pa nazdravi velikoj pesnikovoj pobedi. I nastavljajući veselu pijanku Branko je zaboravio na raniju prepirku, nego je nazdravio Bobanu kao dobrom i snažnom momku pominjući Durantovu pouku "Snaga klade valja, a um caruje".