Poeta - anđeo s` dušicom deteta
----------------------------------------------
Pesnici - ma, to su ti, rode plemeniti, leptiravo-titrave sanjalice, ljubozovne smejuljčice, večite lutalice, vrludalice, žudljivice, čežnjalice, nadalice, čekalice, al` i `tice trnuljčice, koje imaju vragolasto-detinje dušice - ne slušaju "Grand paradu", a znadu, naravski da znadu, i bez Cece i bez Karleuše svojom kiticom ženskadiji telašcad, kao Indijanac onu vatricu tinjalicu, da zapuše …
Vole te cvetke-zanovetke da njuše i mamljivo opijeni tom neopisivom miomilinom nebeskom pevuše, pevuše, pevuše i boli ih uvce za sve, naročito za to što godine u nepovratiju odlaze, jer te, od samog Boga nadahnute maze, životnim bespućima, bosonogi, al` uvek uzdignute glave, sa osmehom na licu i neizmernom ljubavlju u srcu, vrludavo-titravo, gaze i tope se od miline fine, zato što im je uspelo da u duši sačuvaju dete i dobiju naklonost Majčice Presvete…
Da li je to θεία δίκη (diktat Gospodnji) ili ποιητική αδεία (pesnička sloboda) njima nije važno, al` im važno uvek volet`neopisivo, titravo, milo-mileno i snažno ...
Da, da, samo pesnik zna - to u vrludavoj duši, titravom srcu i brideće-čačkavoj guši duboko oseća, obliva ga ta svakolika milina i voleo bi, za tim pesnik neprestano žudi, ljudi, neizmerno bi voleo to, da može, sme i ume da nauči sve ljude sveta da gledaju na sve(t) oko sebe kroz oči deteta, jer samo tako, i drugačije nikako, shvatiće i prihvatiće ovo što je živa, živcata, istina - život nije borba, već igra neprestana, svakog trena i svakog bogovetnog dana, leptira i cveta ...
Eh, da pesnici svetom zavladaju nikada više ne bi bilo rata, čovek bi čoveka voleo k`o rođenog brata, jer svima nam je isti Bog tata ...
Krstan Đ. Kovjenić
----------------------------------------------
Pesnici - ma, to su ti, rode plemeniti, leptiravo-titrave sanjalice, ljubozovne smejuljčice, večite lutalice, vrludalice, žudljivice, čežnjalice, nadalice, čekalice, al` i `tice trnuljčice, koje imaju vragolasto-detinje dušice - ne slušaju "Grand paradu", a znadu, naravski da znadu, i bez Cece i bez Karleuše svojom kiticom ženskadiji telašcad, kao Indijanac onu vatricu tinjalicu, da zapuše …
Vole te cvetke-zanovetke da njuše i mamljivo opijeni tom neopisivom miomilinom nebeskom pevuše, pevuše, pevuše i boli ih uvce za sve, naročito za to što godine u nepovratiju odlaze, jer te, od samog Boga nadahnute maze, životnim bespućima, bosonogi, al` uvek uzdignute glave, sa osmehom na licu i neizmernom ljubavlju u srcu, vrludavo-titravo, gaze i tope se od miline fine, zato što im je uspelo da u duši sačuvaju dete i dobiju naklonost Majčice Presvete…
Da li je to θεία δίκη (diktat Gospodnji) ili ποιητική αδεία (pesnička sloboda) njima nije važno, al` im važno uvek volet`neopisivo, titravo, milo-mileno i snažno ...
Da, da, samo pesnik zna - to u vrludavoj duši, titravom srcu i brideće-čačkavoj guši duboko oseća, obliva ga ta svakolika milina i voleo bi, za tim pesnik neprestano žudi, ljudi, neizmerno bi voleo to, da može, sme i ume da nauči sve ljude sveta da gledaju na sve(t) oko sebe kroz oči deteta, jer samo tako, i drugačije nikako, shvatiće i prihvatiće ovo što je živa, živcata, istina - život nije borba, već igra neprestana, svakog trena i svakog bogovetnog dana, leptira i cveta ...
Eh, da pesnici svetom zavladaju nikada više ne bi bilo rata, čovek bi čoveka voleo k`o rođenog brata, jer svima nam je isti Bog tata ...
Krstan Đ. Kovjenić