Pobrkani svetovi

Boljarin

Buduća legenda
Poruka
28.390
Dosta je bilo i reci, a i pisanih tekstova o virtualnom zivotu.
Kako prolazi vreme i navike ljudi menja se i odnos prema virtualnom.
Bilo je davno, kada su ljudi poceli virtualnu komunikaciju, pa od SMS ova, preko maila i chata,
preslo se na mobilni chat i potpunu komunikaciju koja zamenjuje realnu.

Sta se za to vreme desilo sa razmisljanjem ljudi?
Desile su se mnoge promene od jednostavni flertova mnogi su preselili zivot sa neta u realnost.
Voleo bih da o tome prodiskutujemo i ko zna vise o ovome da nam prenese.
 
Obratite pažnji kad odete u Caffee tip i riba sede i bulje u SMART posle 10 minuta ostave na sto opet posle 20-tak sekundi makimalno uzmu u ruke i tako u krug kad ih neko zove onda kreće glupa prića upravo se zezamo da društvom, pošto druga strana nema pojma šta sedešava mora da poveruje u priću i tako prođe COOL druženje. Pitanje za psihologe i prihijatre
 
Jedino sto sam primetio i sto meni licno smeta su oni koji konstantno gledaju u telefon. Pricas sa nekim a on na svakih 5 minuta, Viber, FB ili sta vec. Kapiram da je nesto hitno, ali da proveravam svakih 5 minuta ko mi je lajkovao i sta kaze mi je pomalo nekulturno. Mada bilo je i to pre pametnih telefona, ljudi su kuckali drugima poruke dok ovi sede i bleje oko njih.

Sad kazu da su se i ljudi udaljili, ne prilaze jedni drugima, sve je vise virtualne komunikacije nego one uzivo.
Ima sve svoje prednosti i mane.
 
To je prvi novo, iskljucivanje, timesharing, on se desio pre 15 godina i jos uvek traje, mi smo jos uvek bili mi. Kada ovo pricam mislim o vecini populacije, manjina je jos pre toga postala neko drugi, jos u vreme virtualnih kartica.
Kada je poceo masovni chat i on line upoznavanje pocinje zamena licnosti, ali smo jos uvek svesni sebe, znamo ko smo i sta radimo, gledano iz ugla kako mi razmisljamo.
Dolazi vreme svakodnevnog komuniciranja nickovima, mnogi imaju mnogo nickova, neki zbog posla kojim se bave na netu, neki zato sto imaju potrebe da budu razni likovi, neko iz dosade.
Odrzavajuci nekoliko nickova na nekoliko siteova, kod manje stabilnih izaziva potrebu da se menjaju i prilagodjavaju prihvatljivom nicku, "poboljsavaju" sebe, prihvataju misljenje "pametnijih".
vecina se vraca svom zivotu i pravi manje izmene, ali jedan deo pocinje da prihvata sebe virtualnog i budjenjem postaje nick. Takvi u zivotu imaju promene ili ih sami prave.
Cetvrta faza pocinje kada promenama nismo vise sposobni da se uklopimo u zivot jer nam takav ne odgovara. Pravimo novi svet koji nam odgovara, gde je sve poznato i ima poznata pravila, onaj virtualni koji smo sami napravili.
Ok, uklopimo sve elemente kako nam je dobro i zivimo tako.
Virtualni svet je vrlo blizak stvarnom u emotivnom delu, racionalno mozemo da ga uklopimo. Medjutim, razlika postoji, vreme. U virtualnom svetu vreme tece brze iz kojeg god ugla gledamo vreme je brze.
Da li racio ili emocije mogu to da prate? Kako uklapamo vreme sa ljudima koji nemaju sinhronizovan sat? Sta je posledica uvlacenja virtualnog u realno?
 
Poslednja izmena:
Obratite pažnji kad odete u Caffee tip i riba sede i bulje u SMART posle 10 minuta ostave na sto opet posle 20-tak sekundi makimalno uzmu u ruke i tako u krug kad ih neko zove onda kreće glupa prića upravo se zezamo da društvom, pošto druga strana nema pojma šta sedešava mora da poveruje u priću i tako prođe COOL druženje. Pitanje za psihologe i prihijatre

Da ovo stoji, pa stoji i jeste tako. No, ja sam u zadnje vreme primetio jednu drugu zastrasujucu stvar, i ne znam da li je jos nekom to palo napamet, a videcete da ce to otkriti pre ili kasnije (pa da vidite da je bRu zLi to prvi primetio i integrisao hehe).

Radi se o tome, da to vadjenje telefona i buljenje u iste je zapravo postalo citava jedna kompulsivna radnja, maltene mehanizam odbrane licnosti od anxioznosti, posebno socijalne.
Ljudi kao da sve vise i vise pate od izbegavajuceg poremecaja licnosti, od socijalne fobije, od ko zna cega, sto od poremecaja licnosti sto od neuroticnih bolesti i onda je u svemu tome nasao primenu i telefon odn bilo koji danasnji gedzet, a posto je mobilni telefon najmanje danas telefon a najvise sve ostalo, mozemo ga sa pravom uzeti kao neki referentni predmet, amajliju koja ima neku tezinu u ovim poremecajima.

Nekada je to bila "amajlija", krst, brojanica ili sto god, danas je to mobilni telefon.
Posmatram ljude u prevozu, ljude u cekaonici po domovima zdravlja, ljude u redu u banci, ispred bankomata, ljude koji su prinudjeni da imaju nuzno smanjenu agitaciju i da su upuceni jedni na druge. Sta se desava? Odjednom, javlja se neka socijalna neugodnost, neizvesnost, teskoba, stanje kada ne znas sta i kako da se ponasas, i da bi se sprecila ta strepnja, taj neugodan polozaj - hoop, vadi se telefon i on spasava stvar.

Pocinje faza br 2 - Cackanje po telefonu. Cak i ko nema mobilni internet, ili ne moze na tom mestu uhvatiti wireless net, ce cackati po telefonu onako nesto tek uz vetar, praveci se da radi nesto veoma ozbiljno i da odgovara na neku vaaaznu poruku, jer ono, za "poslovne ljude vreme je novac" i bas moraju sada da razrese zivotne okolnosti, a ne kada se vrate kuci. :lol:

Prosto da se zapita covek - da li biste svi poceli da se tresete kao otrovani pacovi i pali u panicne napade da vam covek izoduzme sve te telefone, i da ste upuceni jedni na druge, da vam se moraju susretati pogledi svakih 10 sekundi, kako bi smirili te ruke u koje izvire tremor kao posledica anxioznosti i nesmirenosti duha....

Meditacija, sport i psihoterapija je potrebna ljudima kao voda i leba ovih dana. Mobilni telefon i buljenje u njega je samo maladaptacija na probleme koje ne umemo pravilno resiti.
Maltene citav OKP kao podvrsta se javlja, usled ovoliko napadnog i brzog mesanja i integracije IT sektora u nase psiholoske i socijalne zivote. Sta se dobije kada se integrise IT i psihologija na ove ljude?

Dobija se novi podtip OKP-a i socijalne anxioznosti ili naroCki - "Kad si srecan lupi dlanom od dlan, kad si anxiozan a ti izvadi mob ba bulji i ceprkaj po njemu".

Ajde, ono pre sam i razumeo, dodje neko kod tebe kuci, pa ne moze da izdrzi da mu pricas sat vremena nesto a da ne zapali cigaretu (a u tvojoj sobi se ne pusi), al ovo danas ne mogu da izdrze ni 15 min da im ispricas nesto da ne provere bar 3 puta da li imaju nekih novih notifikacija na fejsbuku. :roll:

Da li su toliko zavisni od fejsbuka i interneta, ili je u pitanju ova moja opisana verzija OKP-a i socijalne anxioznosti, tesko je reci u prvu ruku.
A i osobe koje pate od ovoga ne znaju da pate. Otud bas upravo i podsvesne kompulsivne reakcije koje ih "spasavaju" socijalne neugodnosti.

I bice sve gore. Danas prave ironicne mem postere, sutra ce to biti realnosti...Znate onu sliku gde deca sa telefonima u rukama naidju na ulici knjigu pa se okupe oko nje i pipaju je stapovima, uz cudjenje - joj sta je ovo? :eek: E tako ce se ljudi korak, po korak otudjiti od svega normalnog, kao i jedni od drugih.

A vec vidim pojedini psiholozi daju mic po mic izjave kako je sasvim "zdravo i normalno" imati sex sa robotima, koje prave uveliko Japanci.

Doduse, bolje i to - nek se izivljavaju na GMO robotima with artificial tissue, a ne jedni na drugima kada inhibisu sexualne porive znamo sta sledi - silovanja i zlocini.
 
Zanimljivo je sta se sve moze videti na netu, koje ponasanje ljudi. Nema ljudske interakcije lice u lice, nema posledica, obicno, ljudi pokazuju ono najbolje a cesce ono najgore. Ko zeli da leci frustracije, da se pokaze u nekom boljem svetlu, predstavi kao neko drugi (tj. ono sto zeli da bude u realu a ne moze) na netu ide relativno lako.

Kada cita covek sve te ljude, zapita se kakvi nas ljudi okruzuju i koje je pravo lice kada su sami sa sobom i kada se ne boje reakcije okruzenja.
 
:)

tehnology.jpg
 
Only interact with wandering souls because I wanna learn everything about their horrible fear to be lost and forgotten . Feel their pain, feel their passion and love, and you'll learn to feel eternity.
Spirit they are, spirit I am.
 
Virtuelna komunikacija uzima maha, jer olaksava neke stvari u odnosu na stvarnu komunikaciju. Kao prvo, mnogo je lakse lazno se predstaviti sto ljudi masovno rade i u stvarnom zivotu, ali je virtuelno to mnogo lakse. Kao drugo, ne vidi se gestikulacija koja moze odati laganje. Kao trece, moguce je sacekati sa odgovorom i razmisliti, uz objasnjenje kako nisi video poruku. U sustini, virtuelnom komunikacijom olaksano je laganje, a "The lie is a condition of life." - Friedrich Nietzsche

Fejsbuk profili, isto tako, ne daju pravu sliku necijeg zivota, vec je tamo jedna ulepsana verzija.
 
Ne znam. U sustini, mnogi su asocijalni danas. Trcanje za loptom je izaslo iz mode, nego se odmah seda za fejsbuk. Druzenje uz pivo skoro isto tako, jer kako je neko napisao, odmah svi vade telefone i tipkaju nesto nekome, a sedi tu s tobom, skoro kao da te nema. Svi to primete i svi se zale na to, ali pomoci nema. Ne znam jel to odraz neke nezrelosti, ili ko zna cega. Cinjenica je da je taj fenomen masovan. Druga stvar su igre koje se igraju u timovima online. Znam ih nekoliko, imaju 40-ak godina, decu, zenu... igraju do kasno u noc sa slusalicama na usima.. Znaci, efekat svega toga je asocijalnost.
 
Ne znam. U sustini, mnogi su asocijalni danas. Trcanje za loptom je izaslo iz mode, nego se odmah seda za fejsbuk. Druzenje uz pivo skoro isto tako, jer kako je neko napisao, odmah svi vade telefone i tipkaju nesto nekome, a sedi tu s tobom, skoro kao da te nema. Svi to primete i svi se zale na to, ali pomoci nema. Ne znam jel to odraz neke nezrelosti, ili ko zna cega. Cinjenica je da je taj fenomen masovan. Druga stvar su igre koje se igraju u timovima online. Znam ih nekoliko, imaju 40-ak godina, decu, zenu... igraju do kasno u noc sa slusalicama na usima.. Znaci, efekat svega toga je asocijalnost.

Ne slazem se, a i imas vizuelni dokaz. Ranije su se ljudi vise otudjivali jer su imali manje vremena i mogucnosti, sada se druze, makar i virtualno.
Oko igranja igrica nije nikakav problem. Uvek su muski roditelji imali neku zabavu za sebe, ribolov, auto, fudbal, dnevnik, posao. Sad bar sede kuci i igraju se sa decom, pa nastave sami sa drustvom.
Ovo su sve pozitivni efekti i ima ih jos.
 
Ne slazem se, a i imas vizuelni dokaz. Ranije su se ljudi vise otudjivali jer su imali manje vremena i mogucnosti, sada se druze, makar i virtualno.
Oko igranja igrica nije nikakav problem. Uvek su muski roditelji imali neku zabavu za sebe, ribolov, auto, fudbal, dnevnik, posao. Sad bar sede kuci i igraju se sa decom, pa nastave sami sa drustvom.
Ovo su sve pozitivni efekti i ima ih jos.

Sve zavisi kako ko gleda na stvari. Sedenje ispred racunara je nezdravo samo po sebi, ljudi su neaktivni mnogo vise sada nego ranije. I lov i ribolov i fudbal i posao.. sve su to fizicki aktivne stvari u interakciji sa stvarnim ljudima i po meni su mnogo zdravije i fizicki i mentalno od asocijalnog sedenja ispred racunara. A i mislim da je otudjenje danas mnogo vise izrazeno nego ranije.
 
Sve zavisi kako ko gleda na stvari. Sedenje ispred racunara je nezdravo samo po sebi, ljudi su neaktivni mnogo vise sada nego ranije. I lov i ribolov i fudbal i posao.. sve su to fizicki aktivne stvari u interakciji sa stvarnim ljudima i po meni su mnogo zdravije i fizicki i mentalno od asocijalnog sedenja ispred racunara. A i mislim da je otudjenje danas mnogo vise izrazeno nego ranije.

Ni to nije tacno.:) pocevsi od Vi-ja, pa dalje do kucnog stonitenisa i dalje do stalno punih balona ljudi su svesni sedenja i idu na rekreaciju. Ko ne moze on ne ide ni u ribolov, naravno.

Procitaj moja dva prva posta, pa da nastavimo, je l moze?
 

Back
Top