Ples sa djavolom

Sanjam te… pruzam gladne ruke prema tebi…

I osjecam jos uvijek
gladan poljubac u vrat,
onaj prvi,
ono prvo budjenje
I budim se…

Mali je krevet,
mali grad,
malo poluostrvo,
mala drzava,
mala je Evropa,
mali je Svijet,
Mali Kosmos
Da primi i prihvati ovaj osjecaj,
Ovu zelju sto me budi

Sanjam tvoje tijelo pored mog,
tvoju ruku mirnu oko moga struka i poljubac budjenja…
u vrat, u lijevi ugib moje kljucne kosti i jos malo vise…
I bojim se,
boli me
borim se
da te ne pojedem
da te tako sebicno ne ostavim u sebi.

Ako me poljubis ja cu te pojesti,
ja cu uzeti iz tebe sve ono sto ne zelis da mi das
i ja cu postati gospodar tvojih usana
i zeljecu ih svaki put sve vise i sve duze. I val strasti ce sa grudi preci na usne i ja cu uzivati, upijati, voljeti.

Ma koliko dugo
Uvijek ce biti kratko
Jer strast nas vara
I krade
I otima
I ostavlja nas same
Na ulazu vremena
Na izlazu srama

A ja te sanjam i ne zelim taj san da prestane
i pruzam gladne ruke ka tebi i privlacim sve u sebe,
na sebe,
uzimam atome razbacane po pucini nedosanjanih ideala
i vracam se tebi
i stavljam sebe u zlatnu ciniju za voce
i nudim ti ribizle i kiselo grozdje…

I iluziju zrelih krusaka i breskvi…
 
-'ali slusaj me, nije bilo tako'
-'uplecu se'-rekla je
-'nego slusaj ti mene!'
i tako u krug
......
i opet sam se upitao cemu sve to.
nisam znao vise, i bolelo me je
bol
pogledao sam svoju sobu i pomislio 'bolje nego nista'
....
bio, je, smesan u svom trudu da me unakazi
strasno smesan
ili samo nikada nije razmisljao
sto mu nije smetalo
nimalo
ni meni
jer
nikada mu necu dati srce ikada
cak i ako mi obeca da ce me voleti zauvek...
-'ne smej mi se dok te bicujem!!'-vristao je dok je pljuvao po meni
ali ja nisam mogao da prestanem
kako da se ne smejes kada te neko bicuje....
mislim stvarno
(njegov sekret je bio zelene boje)
.....
zbunjenost? ne.
....
jos krvi?
koliko krvi mozes da izgubis a da ne poludis i ostanes i postanes
ili da barem nacrtas jos jedan prozor?
to sam i probao...
ali...jedan fijuk i moga prsta nema
ode moja karijera kao violiniste
ionako sam vise hteo da budem .....
ali nije ni bilo bitno, moji prozori su se crtali sami, kako su izlazili iz mene, iz nosa iz usta
tako su kapali na pod i crtali i crtali ,umesto mene,
nista ih nije moglo spreciti
bio sam ponosan na svoje prozore, najzad su odrasli
morao sam jos samo ja da odrastem
kako to da izvedem?
-'Hahaha! da li te boli nakazo!?'-nastavio je da pljuje
znam kako!
ugrizao sam ga citavom vilicom za nos
progutao sam mu lice
a onda sam zaspao trenutno i postao zver
(on se drao i pomerao kozu izmedju mojih ostrih zuba)
sanjao sam da sam izasao kroz jedan prozor, pravo u njene ruke, i da mi je bilo lepo,
meni je retko lepo,
veoma retko...
recimo sada mi nije lepo
kada bi samo uspela da me odvuce odavde i razbije mi zube kamenom.
(raskomadao sam njene ruke i skocio nazad uz jauk.)
(imala je lepe ruke)
probudio (sam) se i nastavio da ga grizem
sada smo krvarili obojica,
ali ja sam bio slobodan, i ja sam hteo da ga pojedem i kasnije iserem negde iza nekog drveta za kaznu
i mislim da je on to znao.
i zato je vristao dok sam ga rasclanjivao
ud po ud
moji prozori su bili srecni, odavno se niko nije igrao sa njima
veselo su otvarali svoja okna.....
 
...ima nesto sto, ne znam zasto, ne znam kako, moze isceliteljski da deluje na moju neizdrzivo bolnu ranu. Da nije bilo te misli, svojom smrcu bez medicinskog razloga bih dokazao da je bol bila neizdrziva. Ona se nije mogla trpeti. Ona se nije mogla leciti. Ona se morala hirurskim putem izvaditi zajedno sa celim srcem koje boli. Ne izvadi li se srce na vreme, bol prouzrokuje dugacku i dosadnu smrt.
 
Sad. Ovde.
Vise nikad. Nigde.
Trcis kroz vreme. Napred. Nazad.
Nikada je vise neces sresti.
Nekad. Negde. Tamo.Ne postoji.
Sad. Ovde.
Stoji devojcica.
Vec hiljadu godina cekajuci.
Da od trenutka nacini vecnost.
Sebi na zalost.
Tugu. Za narednih hiljadu godina.

 
Ti koja znas gde su zivot i smrt
Ti pred cijim je likom sva zemlja skromnost
Odvedi moj zivot vecnim putem vazduha
Odvedi i smrt tamo gde se ne umire

Samo ljubavi radi ostavicu taj noz
Prosaca san kao tvoj najtuzniji osmeh
Blagost je bolnija od svireposti i zla
Dobrotom nepobedivom razderane su mi grudi

Ti koja znas sta su zivot i smrt

Ti ciji je osmeh na dnu srca i zemlje
Slomi se ispunjena u odsudnom trenutku
Jedna casa vode, vece utehe nema
Vucen sam izmedju zvezde tom igrom nemogucom

Ti koja si iznad zivota i smrti
Zovem te sudbinom svojom a ti si tako nejaka
Slaboscu svojom upravljas igrom
Koja nam srca lomi

Ljubav je slomila krila svome sopstvenom letu
Reci su ponele noc i smrvile se pod njom
Tvoja je devojacka ruka klonula pred mojom sudbinom
Pa ipak se u nebu sutrasnji smeje dan.

Jer ti koja ne znas sta su zivot i smrt
Bolom osmeha svog otvorila si zemlju
Da se nad mislju razbije ta nada
Zapljusti zlatnom svetloscu

Tvoja je ruka jaka do zvezda
I blagoslovom prozeta ti je krv
Zato si u svojoj slabosti sveznajuca i moc
i nauka je slomljena pred ovim osmehom suze

Mada su srca toliko bolna, svirepa
I trosni mermer i meka kao cvet
Mirisnim darom vejace kroz vreme
Njihove patnje andjeoski sjaj

Zanosa radi odnosim tu misao
Kroz vazduh i dubinu
Vodi me u ljubav i slaboscu daj mi hrane
Ti koja znas gde su zivot i smrt
 
Kada se gledam u tvojim ocima,
koje su kao duboka smrt ili zivot sto me doziva,
kao pesma iz dubine koju samo naslucujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno celo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruze sto odrazavaju sunce koje nikad ne zalazi.
 
Niko nije bio dovoljno nisko niti dovoljno visoko da moja mikricka vestina ne bi dosezala do njega. Ta dragocena sposobnost bila je vec zapisana u mojim genima kao datost. Oduvek je, prvo nesvesno, a onda, ponekad i svesno, bila prisutna u mom ponasanju prema drugima. Potpuno prirodno, instiktivno i spontano, bez napora i mog htenja, moje ponasanje , reci, pokreti prilagodjavali bi se pojedincu. U samo nekoliko minuta slusanja i posmatranja, ja sam ne znala, vec osecala tu osobu , osecala njenu dusu u celini, gledala kroz nju kao kroz kristalnu kuglu, a narocito sam osecala sta je htela da sakrije i od sebe same. Ljudi se nesvesno otkrivaju, vise nego sto uspevaju svesno da se prikriju. I bilo je lako uloviti dusu. Poznavajuci njenu tajnu, lako ju je pretvoriti u svog saveznika. Na taj nacin da ona veruje da sam ja postala njen saveznik na putu kroz opasno covecanstvo.
Osecala sam njihovu potrebu. Hranila sam ih. Zato su me voleli i bili mi odani. Ali nije to bio razlog sto sam pazljivo prikupljala ovu predivnu kolekciju ljudskih dusa, uhvacenih u moju psiholosku mrezu i sa kojima sam mogla ciniti sta mi je volja. Ja nikada nisam zloupotrebila djavolji dar. Nikada nisam prelazila tananu granicu i mrcvarila svoje verne podanike. Ja sam svoje duse talasala neznim vibracijama. One su bile u sigurnim rukama. Iako uhvacene, pustala sam ih kao golubove kad god bi to zazelele. Zato su se i vracale. Svom cuvaru i hranitelju.
Ovaj moj pomalo nastran hobi doneo mi je spoznaju o prirodi ljudske duse i njenoj glavnoj slabosti. Zakljucak je bio vise nego porazavajuc. Strasna emotivna glad hara kao kuga i kosi sve pred sobom. Duse prosto ceznu i srljaju da se predaju nekom ili necem i po cenu da propadnu u ambis sopstvenog slepila. One su previse lak plen za Djavola koji dejstvuje mnogo perfidnije i opasnije i pojavljuje se u raznim oblicima. I tada sam shvatila. Bilo je krajnje vreme da ucinim nesto po tom pitanju. Morala sam svoj dar da upotrebim na najekstremniji moguci nacin. Morala sam da ga primenim i na samog Djavola.

DIVLJA :arrow:
01_2_4.gif
:P
 
Zaborav reci stvorice
precizan jezik da bi se
razumeli pogledi
nasih zatvorenih ociju.
= Ti si tu, nedodirljiv
i ceo svemir
stvoren u prostoru moje
sobe. Tvoje odsustvo izbija
drhteci u otkucajima
sata; u damarima svetlosti;
dises iza ogledala. Od
tebe do svojih ruku, krstarim
celim tvojim telom, i ostajem sa
tobom tek tren. A moja
krv jeste cudo koje
protice vazdusnim venama
od mog srca ka tvom.
 
Ljubi me da se odmorim
umor je lep lezaj ljubavi.
San na tvojim grudima grob je u moru.
Dugo, prazno ljuljanje u kolevci morskih struja.
Ljubi me, da zaspim kao more
koje nikad ne vraca mrtvace.
Ljubi me da se smirim
mirom tamnijim od beskrajne sume.
Samo suma pokapa svoje mrtve bolje nego more.
Daj da pustim svoje boli u njen labirint
kao putnike koji se predaleko usudjuju
vitice loza razbijaju svaki krik,
lisce paprati koja uzdise pokriva njihova tela,
divlje i mracno bilje pokriva sve.

Sa suzama strasti na obrazu ti pocivas u mojim rukama,
ti si more, ti si sum-njihovi mrtvi se nikad
ne vracaju u zivot!
 
Zizak tvojih misli iskri
raspaljen u mastilu noci
nad recima koje smo
cuteci izrekli.

Pleses pod kisom radosnom
sto se veseli
sa tvojim
slobodnim telom
odbeglim
iz tamnica jednostranog -

kazes mi pogledom
da me zelis
a znas da nije sudjeno
da rosu popijem
sa cvetova agava.

Plesi sa vukovima
slobodna
nikad nicija
zauvek nikom nepripadna.

Raspaljena tvoja misao
ugasice se kao svitac
u prvu zoru.
 

Back
Top