Snežna gencijana – gentiana nivalis, nosi ime poslednjeg ilirskog kralja Gencija. Poznata i kao Raven, retka je zvezda mlako plavičaste svetlosti koja danas, još ponegde, krasi seoske livade severne Evrope. Obasipa, u julu i avgustu, kamenjare i obale rečica sunčane Hiperboreje luminiscencijom dubokog letnjeg neba. Plavetnilom koje grifonski krije tajnu večnosti.
Na tragu mističnog plavetnila nalazio se i Novalis. Predosećajući da hoda stazom cveća, Novalis je tokom svog kratkog i tihog, gotovo bajkovitog života tragao za misterioznim, uvek nedostižnim plavim cvetom koji, nakon njegove smrti, postaje simbol romantičarskog pokreta i podjednako nedostižnog ideala - akadske utopije na kraju puta obasutog trnjem i natopljenog krvlju i suzama. Taj cvet mora biti plav utoliko što je to boja blede svetlosti, one koja uvek iščezava u gorljivosti sna. Nalazimo ga u maglenoj daljini etra, neptunijanskim sanjivim očima, mirisnom vencu od osušene poljske trave i venama čiji puls diktira ritam života. U mnogim je kulturama plava boja janusovskog izraza, odražavajući dvojaku prirodu u kojoj su jednako opevane tuga i bol, ali i plemenitost, ljubav i nada. Plavetnilo u sebi sjedinjuje sumornu melanholiju prolaznosti i urođeno božansko, uzvišeno poreklo sveta; neizmerno mutnu fenomenološku dubinu postojanosti i kristalno bistru jasnost trena. Zagledajmo se dovoljno dugo – i prozorljivo, u sunčano letnje plavetnilo nebeske kupole i videćemo da u svojim neizmernim serafimskim dubinama krije stidljive, ali ipak neizbrisive tragove, ne ka udaljenim galaksijama i zvezdama već, ka nama. Plava svetlost je naša podnebesna haljina, epistemološki veo koji prikriva tajnu života. Stoga je i naš dom – plava planeta.
I zato prozračni, katedralni Novalis, krajem 18. veka peva: „Mi sanjamo o putovanjima u svemir a nije li svemir u nama samima?“ – I dodaje: - „Mi ne poznajemo dubine našeg duha. A, pozvani smo u misiju - da oblikujemo Zemlju. Bog traži bogove." Sveti Nikolaj Velimirović isto tako piše: - „Biti čovek nije dovoljno. Čak ni biti veliki čovek nije dovoljno... Budite bogovi!"
Ko su, onda, ti bogovi? To su ona, nalik cveću tundre, sićušna stvorenja, u blatu zaglavljena, a očiju rasplamsanih ka zvezdama. Duhom viši od galaksija a prašinom zatrpani; od vremena stariji, a uvek užurbani.