Kada sam nakon 6,5 godina srela svoju nekad veliku ljubav, nisam mogla da vjerujem da mi je potpuno svejedno...
Osim onog kurtoaznog pozdravljanja, uopste nisam imala zelju da razgovaramo... Sat vremena stajali smo u istom hodniku, metar-dva udaljeni jedno od drugog i nismo razgovarali... Nismo imali o cemu...
Sve je odavno receno...
Ali, buduci da u meni postoji i romanticna strana, bila sam bas razocarana, sto mi je tako svejedno...
Nekako sam uvijek u glavi imala tu romanticnu predodzbu da ce mi se noge odsjeci kad ga jednog dana, nakon ko zna koliko vremena, sretnem... Kad ono, nista...
