Pitanje Vlaha Cetinske županije u XV stoljeću

[Statler and Waldorf]

део дискусије која је овде вођена пребацио сам на-
http://forum.krstarica.com/showthread.php/405886-Nacije-na-Balkanu

нећу дозволити да се ова лепа тема загуши троловањем и испадима националистичке хистерије.

 

[Mrkalj]

Pa vjerovatno su Bunjevci Vlasi, rimokatoličke vjeroispovjesti - Vlasi Krmpotići. Mada nisam baš 100% siguran za vlaško porijeklo Bunjevaca.

A da nisu ipak Porfirogenitovi Srbi?

"O PAGANIMA KOJE SE TAKOĐER NAZIVA ARENTANII

Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija... Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ..."

​

(Prepis DAI sa latinskim prevodom, iz 1611.)

Bunjevci su i danas poznati po srpskim paganskim običajima; u njihovom folkloru, malo-malo pa "davor, oj Bunjevče" ili "ljeljo" - a to su vlaška=starosrpska božanstva. Ljeljo i Ljelja su zaštitnici braka i ljubavi, božanstva proleća u slovenskoj mitologiji. Davor je bog rata u praslavenskoj mitologiji.

Sloboda ih dočekala, –
Svakom svašta rado dala:
I pustara a i sela,
Do Budima gore bela
Davor oj Bunjevče!

Otpočeše nove dane
Novi dani lipi bili
Te se svakom omilili
Davor oj Bunjevče!​

Običaj „Kraljica" o Duhovima sa svim je očuvan kod Bunjevaca u Dušnoku i po dr. selima, kao i kod Šokaca više no kod Srba. Od pesama koje „kraljice" pevaju „Ljelji" boginji ljubavi kod starih Slovena, evo neke, t. zv. „koledarske."

Izgorila majko!
Izgorila majko! Ljeljo!
Didina koliba!
Didina koliba, Ljeljo!
Silna im se majko, Ljeljo!
Šteta dogodila, Ljeljo!
U kolibi majko, Ljeljo!
Šanta kvočka bila, , Ljeljo!
I ćoravo pile, , Ljeljo!
Krnja zdila, majko, Ljeljo!
I didina majko, Ljeljo!
Nova japundžija, Ljeljo!
Kad je glidaš majko, Ljeljo!
ni zakrpa nema, Ljeljo!
Kad je meriš majko, Ljeljo!
Konci je pritežu, Ljeljo! i. t. d. {201}

Kralju, svitli kralju,
Kralju, svitli kralju; Ljeljo!
Kraljice, banice
Ustaj, te pošetaj,
Od dvora do dvora,
Do careva stola,
Gdi car vino pije,
Carica mu služi
Iz zlatna kondira...

Kraljice su obično mlađe lepe devojke, na glavama nose krunu ili visoke vence od cveća, u sredini kojih stoji ogledalo ili kakva ikona. Obično idu u grupi 4–6 par i par. Svaki par drži po jednu maramu i okrenut licem, držeć' istu maramu igraju i pevaju gornje i mnoge druge pesme.
​

Tu je i običaj gajenja perunika pred kućom.

Osim u Bačkoj, paganski običaji žive i u postojbini Bunjevaca:

Aleksa Šantić:

LJELJOV DAR
U zoru ljupkog maja cvjetnu sam ružu brao;
Zanesen bajom njenim nepomično sam stao,
A Ljeljo, nestašni Ljeljo, na rame moje pade,
Milujući me rukom nježno govorit stade:

"Ostavi ružu čelam', sa njene svježe krune
Slađanim medom neka košnice svoje pune;
Pusti leptira malog neka veselo lijeće
I ljubi pramaljeće rosno i mlado cvijeće.
...
Kao mirisom svojim leptira cvjetak ubav,
Poljupcem ti si tvojim primila moju ljubav, -
A Ljeljo i sad lijeće i maše svojim krilom.
Hvala ti, hvala Ljeljo, na tvome daru milom!

Proljeće
Uzviče se ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
​

Matija Evetović, o svijećnici 1941:
--------------------------------------------------------------------------------

Državica jugoistočno od Zahumlja ili Huma, pored Trebinja, zvala se na grčkom jeziku Trabounia, a hrvatski se pisala Travunija. Značenje je ove riječi isto što i Zahumlje, tj. kraj iza huma ili brda. Njen je stanovnik Travunjanin tj. Humljanin. Vremenom je grčki prijedlog „tra” nestao, a ostala je samo riječ „Bounia”, kao što je od riječi „Zahumlje” ostala riječ „Hum”. Prema tome, Bunjevci su dobili svoje ime po predjelu iza grada Bona (Buna), tj. iza brda, ispod kojeg je rijeka Bona (Buna), koja se grčki zove Kalon (blag). Otud ime Blagaj. Sama pak riječ „Bunjevac” označuje čovjeka koji je iz toga kraja, tj. Humljanin, Travunjanin, brđanin, gorštak.​

U suštini, Evetović malo brlja jer ne uspeva do kraja da svede sinonime:

1) Travunja ← Travunija ← grč. Trabounia = srp. Zahumlje
2) Buna ← Bunija ← grč. Bounia = srp. Hum → lat. Chulmia (kod Rittera) → Houlmia (ćirilična transkripcija kod Žefarovića)

Spojler

A propos teme, zar nije i ovo interesantno:

I otada unaprijed, imperator Bizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj I Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rastjerao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo.​

 

[Casino Royal]

Bunjevci su i danas poznati po srpskim paganskim običajima; u njihovom folkloru, malo-malo pa "davor, oj Bunjevče" ili "ljeljo" - a to su vlaška=starosrpska božanstva. Ljeljo i Ljelja su zaštitnici braka i ljubavi, božanstva proleća u slovenskoj mitologiji. Davor je bog rata u praslavenskoj mitologiji.

Sloboda ih dočekala, –
Svakom svašta rado dala:
I pustara a i sela,
Do Budima gore bela
Davor oj Bunjevče!

Otpočeše nove dane
Novi dani lipi bili
Te se svakom omilili
Davor oj Bunjevče!​

Običaj „Kraljica" o Duhovima sa svim je očuvan kod Bunjevaca u Dušnoku i po dr. selima, kao i kod Šokaca više no kod Srba. Od pesama koje „kraljice" pevaju „Ljelji" boginji ljubavi kod starih Slovena, evo neke, t. zv. „koledarske."

Izgorila majko!
Izgorila majko! Ljeljo!
Didina koliba!
Didina koliba, Ljeljo!
Silna im se majko, Ljeljo!
Šteta dogodila, Ljeljo!
U kolibi majko, Ljeljo!
Šanta kvočka bila, , Ljeljo!
I ćoravo pile, , Ljeljo!
Krnja zdila, majko, Ljeljo!
I didina majko, Ljeljo!
Nova japundžija, Ljeljo!
Kad je glidaš majko, Ljeljo!
ni zakrpa nema, Ljeljo!
Kad je meriš majko, Ljeljo!
Konci je pritežu, Ljeljo! i. t. d. {201}

Kralju, svitli kralju,
Kralju, svitli kralju; Ljeljo!
Kraljice, banice
Ustaj, te pošetaj,
Od dvora do dvora,
Do careva stola,
Gdi car vino pije,
Carica mu služi
Iz zlatna kondira...

Kraljice su obično mlađe lepe devojke, na glavama nose krunu ili visoke vence od cveća, u sredini kojih stoji ogledalo ili kakva ikona. Obično idu u grupi 4–6 par i par. Svaki par drži po jednu maramu i okrenut licem, držeć' istu maramu igraju i pevaju gornje i mnoge druge pesme.
​

Najprije da konstatujemo da se među današnjim Bunjevcima u južnoj Ugarskoj pretopio i velik broj Slovaka, Rusina i drugih Slovena (pa čak i neslovena) koji su "pobunjevčeni", što se recimo vidi iz teksta u Bunejvačkom kalendaru iz 1869. godine đe piše:
„…ostali 8000 svi su Bunjevci jerbo i Slovaci u Sombor doselivši se sad već naškim jezikom divane, a po viri su s nami jednaki, pa zato ih i mi za Bunjevce moramo uzeti…“.

U vezi „Ljelja“ imaš kod Ivana Mužića, „Vlasi u novijoj hrvatskoj historiografiji“, Split, 2010:

Jelen je od svih prikaza životinja na stećcima najviše zastupljen. Motiv jelena (“ne računajući scene”) javlja se u oko 100 prikaza na stećcima najviše u okolini Ljubinja, Nevesinja i Kalinovika, te u oko 165 prizora lova na jelena (najviše u okolini Ljubinja i Kalinovika, Popovom polju i na Kupresu). Postoji i nekoliko mješovitih kola koja predvodi muškarac jašući na jelenu (okolina Stoca, Nevesinja i Trebinja). Iz navedenih podataka može se zaključiti da funeralna simbolika s jelenom nije bila mnogo poznata u istočnom, a posebno ne u središnjem dijelu srednjovjekovne Bosne.

str. 246.

I na Balkanu imamo sačuvane iz prapovijesti različite prikaze jelena (Lepenski vir, Vučedol i drugdje).
Jelen se često pojavljuje u prizorima na “ilirskom” tlu što upućuje da je u vjerovanjima toga pučanstva igrao veoma važnu ulogu. Među japodskim figuralnim prikazima postoje mnoge figure jelena. “Vjerovanje u zagrobni svijet i nastavak neke vrste života u njemu, samo je dio ukupne religijske svijesti prahistorijskih Japoda, kao i ostalih istovremenih naroda.” Posebno su znakoviti crteži u Lipcima (Boka kotorska) 500m od morske obale gdje su nacrtane “predstave jelena, koji se kreću s lijeva na desno, a poređani su u dva niza”. Jeleni su naročito karakterizirani velikim rogovima, a pored jelena iz drugog niza nalazi se svastika. Ovaj nalaz u Lipcima jedinstven je na cijelom teritoriju Balkana i datira se u brončano doba.

str. 248/249.

Na jednoj je gemi za prsten iz IV. stoljeća, koja je pronađena u Bosni, prikazan lovac na konju kako s kopljem u ruci navaljuje na jelena, ali ga ne ubija. U vrelima su sačuvane pretkršćanske legende (na zapadu već od VI. stoljeća) u kojima jelen, kada se pojavljuje kao vodič (puka, vojske), dovodi samo do spasonosnog izbavljenja. Na izgubljenom ulomku ploče, koja se nalazila do dvadesetih godina XX. stoljeća pred zidom crkve sv. Kate u Novigradu, unutar pravokutnog okvira od troprute vrpce, prikazan je jahač koji progoni jelena. Simbolika je očito pretkršćanska, pa se ne može sa sigurnošću isključiti ni mogućnost da se radi o originalu iz antičkog doba.
Kultne posude načinjene od jelenjih parožaka relativno su brojne u starohrvatskim grobljima s poganskim načinom pokapanja “na tlu Dalmatinske Hrvatske”. U groblju na Ždrijacu u Ninu nađena je u dvojnom ženskom grobu i jedna posuda od jelenjeg roga položena poviše glave starije pokojnice. Na jednoj strani te posude prikazan je “veoma shematizirano” lov na jelena na kojemu lovac “s kopljem u ruci ubada jelena u bijegu”.

str. 251/252.

Dragoslav Srejović zaključuje da širenje kršćanstva nije nanijelo štete starom vjerovanju u boga čija je sveta životinja jelen i da ono nije unijelo gotovo nikakvih znatnih promjena u stari kult ni na Balkanu.
“Zahvaljujući tome mi u današnjim običajima možemo otkriti pokoje staro božanstvo i njegov kult, u ovom slučaju veliko božanstvo vegetacijei i smrti, čija je sveta životinja jelen.”
Na mogućnost postojanja božanstva jelena pod imenom Ljeljo upućuje i postojanje naziva vezanih uz jelena na bosansko-hercegovačkom prostoru.
“Na granici između Bosne i Hercegovine, u kotaru Konjica nalazi se planina Visočica sa 1964 visokim vrhom Ljeljenom, poznatim eldoradom za lovce, jer obiluje divokozama. Ta planina odavno mi je poznata, ali tek u posljednje vrijeme, kad sam našao još nekoliko topografskih oznaka istoga korijena, palo mi je na pamet, da bi ime Ljeljen moglo imati mitološko značenje… Na tu sam zamisao došao našavši Ljeljen kao ime gore na više mjesta u Bosni i Hercegovini: tako na pr. na Romaniji Planini kod Mokroga 1321 m visoko Ljeljen-brdo; na granici između Dalmacije i Hercegovine 4 km daleko od Mrcine u Konavlima 983 m visoku Ljeljenu Glavicu; u Hercegovini Leliju Planinu (2070 m), i t. d. Ima i imena mjesta istoga korijena, na pr. selo Ljeljenča u bijeljinskom kotaru u sjeveroistočnoj Bosni; selo Ljeljenica u srezu Mileševo, užička oblast, itd.” Primjeri, koje navodi Ivo Pilar nalaze se u Hercegovini i u istočnoj Bosni ne mnogo daleko (na zapadu) od Drine. Ako se navedena sela i brda stvarno odnose na božanstvo u svezi s jelenom onda se može raditi samo o kultu balkanskih starosjeditelja. Nazivi koji asociraju na jelena prevladavaju u Hercegovini, dakle na istom teritoriju na kojemu dominiraju i prikazi jelena na stećcima.
Vladimir Ćorović ističe da se već u obliku stećaka, “bili oni tumbe ili vrsta sarkofaga, oseća nesumnjiv uticaj tehnike starosedelaca. To se vidi, pre svega, u upotrebi kamenog materijala. Stari Sloveni nisu upotrebljavali monolite ili veće blokove kamena ni da prave svoje stanove, a kamoli za nadgrobne znake. Još su manje po njima pisali ili ornamentisali”. Sam prikaz načina lova na stećcima upućuje vremenski na običaje starobalkanskoga autohtonog stanovništva i to Z. Chavrak naziva “čisto ilirsko-keltskim načinom lova”. Pri utvrđivanju starosti simbolike na stećcima sve više dolazi do izražaja činjenica da su mnogi od simbola na stećcima poznati od prapovijesti. Š. Bešlagić je točno zaključio da “znatan broj naših osnovnih reljefnih motiva vode svoje porijeklo još iz predhistorijskih vremena”. A. Benac je, među prvima (1953. godine), upozorio na kontinuitet starobalkanske pretkršćanske simbolike. On se u jednoj analizi srednjovjekovnih stećaka od Slivna do Čepikuća u većoj mjeri osvrnuo na simboliku konja, zmije i ptice na stećcima ističući da je konj na sarkofagu iz Provića bez sedla i vodiča, da mu je pokret glave neobičan, a uz to kombiniran sa zmijom. “Poznata je stvar, da je zmija od pradavnih vremena predstavnik htonskog svijeta… J. Kunst npr. smatra, da takve i slične predstave konja označavaju nosioce duša umrlih na drugi svijet. To isto drži i za predstave jelena, i kod toga izričito navodi primjere sa stećaka... Kada uđemo u ilirski krug, naići ćemo na slične predstave konja na japodskim urnama… Idući istim putem kao i kod konja, predstave zmije vidimo i na japodskim urnama… Slične ptice na leđima jelena poznate su iz Uboskog kod Ljubinja, ali u cjelini njihove su predstave nešto rjeđe. J. Kunst… smatra da ptice na leđima jelena iz Uboskog predstavljaju duše umrlih a jeleni nosioce tih duša. Na sanduku iz Topola one ne jašu na jelenima, nego stoje na štitu i oborile su glave. Kao da tu izražavaju žalost. Neobično je zanimljivo, da i na jednoj japodskoj urni vidimo dva govečeta na čijim leđima stoji po jedna ptica... Paralele koje sam naveo s japodskim urnama navode možda na razmišljanje o ilirskoj tradiciji, koja se dugo zadržala u vjerovanjima i umjetničkim predstavama kod naših naroda!” U svojim brojnim raspravama M. Wenzel zaključuje da su neki od prikaza na stećcima preživjeli ostatci antičkih predkršćanskih vjerovanja koja su preostala u Bosni i Hercegovini do srednjeg vijeka. Kruno Prijatelj zaključuje da se teško oteti dojmu da li su neke od skulptura, kao na primjer lov na jelena iz Novigrada, lovac i ratnik iz Pridrage it.d., “možda nekima od kompozicija i tema, koje se na stećcima često javljaju, bile samo logičan preludij”.

str. 254/265.

 

[Casino Royal]

I česti motivi kola s jelenom na stećcima također potvrđuju njihov pretkršćanski simbolični smisao. Na kamenoj urni iz Ribića (V- VI. stoljeće prije Kr.) urezan je crtež koji prikazuje povorku od pet žena koje se drže za ruke. To je, prema A. Stipčeviću, najstariji prikaz plesa, i to pogrebnog, na “ilirskom” tlu. A. Stipčević navodi da sličnih pogrebnih plesova ima i na “ilirskim” spomenicima iz rimskog doba, a da ima mnogo prikaza plesača i na prapovijesnim “ilirskim” spomenicima. Već oblik kola na stećcima ide u prilog mišljenju da je posrijedi posmrtno (“naopako”) kolo. “Kolo naopako se u narodnim pesmama uvek pominje povodom smrti nekog lica. U Bosni je zabeleženo da se pogreb propraćao igranjem žalostivog kola koje se igralo u pravcu suprotnom od onoga u kome se igralo u veselim prilikama. Ovo je savremeni odjek tradicije najstarijih vremena čija verovanja su dobila svoje daleke odjeke u našim narodnim pesmama.” Olivera Mladenović je zaključila da se htonski karakter kola na stećcima ne može poricati, čak ni onda kad je kolo prikazano u živom pokretu, i da kolo valja promatrati zajedno sa scenama turnira, lova, viteških igara, jer je baš ta široka povezanost svih vrsta igara “obredna potpunost” koja se vidi u pogrebnim ceremonijama mnogih naroda. U istočnoj Bosni i Hercegovini poznato je Ljeljenovo kolo, a kako je u tim krajevima ljeljen narodni naziv za jelena, to je Ljeljenovo kolo zapravo jelenovo kolo. S. Zečević napominje da se današnje Ljeljenovo kolo može smatrati survivalom igara htonskog rituala naših predaka. “Oblik igre i pravac njenog kretanja takođe u sebi nose htonske karakteristike. Na kraju kola suprotnom od kolovođe, dvoje igrača naprave kapije od uzdignutih ruku a kolovođa kroz ovu kapiju provlači cello kolo, sve dok se kolo ne zaplete. Posle toga, igranjem u suprotnom pravcu, kolo se raspliće... Prema rezultatima proučavanja istorije igre, ovaj motiv ima značenje obnavljanja života... Stoga ovaj motiv u Ljeljenovom kolu jasno ukazuje da je njegovo poreklo u mrtvačkom ritualu... Na jednoj predstavi igre na stećku, lepo se vide igrači koji se provlače kroz kapiju od uzdignutih ruku, dok žene stoje sa strane čupajući kose, tužeći i pjevajući igračima.” M. Wenzel posebno spominje da postoji jedno kolo, u kome tri plesačice nose između sebe bukete cvijeće, a kolovođa nosi mač. “Izvode ga Vlasi u Dubokom, istočno od Beograda prema rumunjskoj granici. Kolo je sastavljeno od tri djevojke i tri mladića. Ono se izvodi svake godine na Duhove za duše pokojnika, a treba da posluži za dobrobit i utjehu mrtvima. Postoji podatak o tome da kolo služi kao vođa duši na njenom putu na onaj svijet. Već smo spomenuli da ovu istu funkciju vođenja duše može imati usamljeni jelen.”

str. 257/259.

Simbolično značenje gotovo svih prikaza jelena na stećcima pretkršćansko je i pripada starobalkanskom autohtonom stanovništvu. Na temelju uvjerenja da su mitologije istočnih i zapadnih Slavena gotovo identične još neki pojedinci nameću gotovo kao dogmu nikad dokazanu pretpostavku da postoji i zajednička slavenska mitologija, koja dominira i na Balkanu. “Iz toga je… izvučen ‘prirodan’ zaključak kako je I mitologija Južnih Slovena jednaka mitologiji Istočnih, odnosno Zapadnih Slovena, što se čini pogrešnim. Naime, u mitskom i religijskom promišljanju Južnih Slovena, mislim da su veoma prisutni i prepoznatljivi natrunci mitskog promišljanja starosedelaca Balkana: Tračana, Ilira, Kelta, Grka, Rimljana.”
Aleksandar Gura u monografi ji o simbolici životinja u slavenskoj narodnoj tradiciji točno navodi da “predstave lisice, losa, jelena i divokoze relativno su slabo odražene u slavenskim mitološkim predstavama, mada čine popularne folklorne likove (delimično takođe i obredne), te ih zato posebno ne razmatramo”.Prikazi jelena na Balkanu koji se datiraju u prapovijest i u antičko doba posve su identični onima na srednjovjekovnim stećcima. Ta činjenica nedvojbeno dokazuje da je njihovo kultno značenje na Balkanu stoljećima neprekinuto nastavljeno, odnosno da nije doneseno od doseljenih Sklavina. U potomaka starobalkanskih starosjeditelja preživjelo je premnogo ostataka nekadašnje nesklavinske tradicijske kulture.

str. 259/260.

A pazi ovo:

“Lela se kao božanstvo ne spominje u ruskim izvorima o staroj slovenskoj religiji kao ni u onim izvorima koji govore o religiji polapsko-baltičkih i, uopšte, zapadnih Slovena. Međutim, srpske lirske pesme pune su priziva Lele, dok se u srpskim epskim pesmama takođe javlja ova ličnost, doduše, skrivena pod imenom Jelene ili Jelice. Zbog toga sasvim legitimno možemo zaključiti da se Lela kao boginja mogla poštovati na teritoriji Srbije, ali i šire.”

http://www.starisloveni.com/Lela.html

“U funkciji zaštitnika pobratimstva pojavljuje se ovde više paganskih mitskih bića. Dva od njih, Davor i Prporuša (Prprьruša) nisu potvrđena kao tradicionalna božanstva. Davor je kod Srba, očito, zamišljen kao bog smrti, a Prporuša se smatra njemu sličnim božanstvom, njegovom sestrom, koja takođe ima destruktivnu ulogu, a dejstvuje prema nalozima višeg božanstva.”

http://www.starisloveni.com/ProlecnePesme.html

A sada činjenice da Ljelje nema kod zapadnih i istočnih Slovena i da je Davor nepotvrđeno slovensko božanstvo, poveži sa ovim:

“Na temelju uvjerenja da su mitologije istočnih i zapadnih Slavena gotovo identične još neki pojedinci nameću gotovo kao dogmu nikad dokazanu pretpostavku da postoji i zajednička slavenska mitologija, koja dominira i na Balkanu. “Iz toga je… izvučen ‘prirodan’ zaključak kako je i mitologija Južnih Slovena jednaka mitologiji Istočnih, odnosno Zapadnih Slovena, što se čini pogrešnim. Naime, u mitskom i religijskom promišljanju Južnih Slovena, mislim da su veoma prisutni i prepoznatljivi natrunci mitskog promišljanja starosedelaca Balkana: Tračana, Ilira, Kelta, Grka, Rimljana.”

 

[sakatilo1]

Socijalna kategorija...

ili ti stočari sa primesama zemljoradnika.........

 

[Mrkalj]

http://www.starisloveni.com/ProlecnePesme.html

A sada činjenice da Ljelje nema kod zapadnih i istočnih Slovena i da je Davor nepotvrđeno slovensko božanstvo, poveži sa ovim:

“Na temelju uvjerenja da su mitologije istočnih i zapadnih Slavena gotovo identične još neki pojedinci nameću gotovo kao dogmu nikad dokazanu pretpostavku da postoji i zajednička slavenska mitologija, koja dominira i na Balkanu. “Iz toga je… izvučen ‘prirodan’ zaključak kako je i mitologija Južnih Slovena jednaka mitologiji Istočnih, odnosno Zapadnih Slovena, što se čini pogrešnim. Naime, u mitskom i religijskom promišljanju Južnih Slovena, mislim da su veoma prisutni i prepoznatljivi natrunci mitskog promišljanja starosedelaca Balkana: Tračana, Ilira, Kelta, Grka, Rimljana.”

Ma, naravno...

"Srebrni mladi misec i zlatna šesterokraka zvizda simboli su starih slavenskih predkršćanskih božanstava lipote i ljubavi – božice Lade koja se prikazivala u narodu kao zvizda i Boga Lelja prikazivanog u liku mladog miseca."

Današnji grb Republike Hrvatske sastoji se od štita sa crveno-belom šahovnicom i plavom krunom, kao što je svima poznato, a "Grb je u službenoj uporabi od donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21. prosinca 1990".
Šahovnica je hrvatski simbol još od srednjeg veka, ali problem postoji kada je u pitanju kruna, na kojoj se zvanično nalaze : "najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije"
Zvanično objašnjenje prvog elementa u kruni glasi : "Najstariji poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu (zvijezdu Danicu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom (tzv. "Leljiva") "




Toponimija u prilog bunjevačkog i vlaškog slovenstva:

Veoma zgodna kombinacija planine koja nosi ime po slovenskom bogu (Velež - Veles) i njenog vrha Vlačuge, što bi etimološki mogao da bude augmentativ od plurala imenice Vlak, Vlaci, Vlačuge.

Inače, Velež je upravo Hum (grč. Chelmos oros, latin. Mons Vecenicus) i još jedan od pokazatelja Bunjevačke slovensko-paganske postojbine. Prasl. *xъlmъ (stsl. xlъmъ, rus. xolm, češ. chlum);
Ritterova Chulmia je definitivno Hum, tj. Bun(ij)a - staro ime za Hercegovinu. "U srednjovekovnim izvorima havljaju se nazivi: Hum, Chelmo, H'lm, Chelmania i Chulmia, a najčešće Humska zemlja."

Velež je gotovo bezvodna planina. Izvori se javljaju u podnožju (najveći je vrelo Bune). Iznad šumske zone do vrha nalazi se niz jama sniježnica, iz kojih se ljeti vadi snijeg za pojenje stoke. Sjeverna strana je bogatija vodom, tu se nalazi i malo glacijalno jezero. Zapadnim podnožjem (dolinom Neretve) prolazi važan put i željeznička pruga, veza Sarajeva sa morem.

"Najviše je časnika i plemića bilo s pridjevkom «Vidovgradski», a pridjevak je dobio ime po staroj utvrdi Vidovgrad iznad Karlobaga, a prvi zapovjednik ove utvrde bio je Jerko Rukavina, koji je doveo Bunjevce u Karlobag, a poslije su se naselili u Liku i Primorje."

 

[investigator]

Zvanično objašnjenje prvog elementa u kruni glasi : "Najstariji poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu (zvijezdu Danicu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom (tzv. "Leljiva") "

Izgleda da i Poljaci znaju za Lelivu. Postoji u njihovim grbovnicima.
http://en.wikipedia.org/wiki/Leliwa_coat_of_arms

 

[Mrkalj]

Izgleda da i Poljaci znaju za Lelivu. Postoji u njihovim grbovnicima.

Imaju i Bugari.

Than Coat of Arms of Bulgaria by Vincenco Coronelli

 

[Mrkalj]

Royal emblem of the Kotromanic dynasty who participated in the Kosovo battle:


The oldest preserved coat of arms is the Korenich-Neorich one from 1595
http://4.***************/_ofsKG4Jlu5I/R7wzlDk1k3I/AAAAAAAAAVw/9pcU0ADc31w/s400/%D0%B3%D1%80%D0%B1+%D0%BE%D0%B4+%E2%80%9C%D0%98%D0%BB%D0%B8%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%BE%D1%82+%D0%93%D1%80%D0%B1%D0%BE%D0%B2%D0%BD.jpg

Front page of the Coat of Arms; Illyrian coat of arms which is represented with a young crescent and a Morning Star over her, which symbolized the rebirth of the South Slavs;


St. Eronim - "Father, Patron, mirror and light the whole Illyrian country



During the Young Turk revolution Jane Sandanski carried the Macedonian flag even to Istanbul, eight rayed yellow star on a red flag with crescent in the middle:

http://1.***************/_ofsKG4Jlu5I/R8BkDTk1k6I/AAAAAAAAAWI/E-_0LSDnZKE/s400/Siekel+and+Star.jpg
[TABLE="width: 500"]
[TR]
[TD="class: td1, width: 20"][/TD]
[TD="class: td2"][/TD]
[/TR]
[/TABLE]
http://1.***************/-Qkf3ofAkh1g/TauaFc_unSI/AAAAAAAAH5w/QAXWkjSr0GI/s1600/%25D0%2597%25D0%25BD%25D0%25B0%25D0%25BC%25D0%25B5%2B%25D0%25BD%25D0%25B0%2B%25D0%25BC%25D0%25BB%25D0%25B0%25D0%25B4%25D0%25BE%25D1%2582%25D1%2583%25D1%2580%25D1%2581%25D0%25BA%25D0%25B0%25D1%2582%25D0%25B0%2B%25D1%2580%25D0%25B5%25D0%25B2%25D0%25BE%25D0%25BB%25D1%2583%25D1%2586%25D0%25B8%25D1%2598%25D0%25B0.png

 

[Casino Royal]

Matija Evetović, o svijećnici 1941:
--------------------------------------------------------------------------------

Državica jugoistočno od Zahumlja ili Huma, pored Trebinja, zvala se na grčkom jeziku Trabounia, a hrvatski se pisala Travunija. Značenje je ove riječi isto što i Zahumlje, tj. kraj iza huma ili brda. Njen je stanovnik Travunjanin tj. Humljanin. Vremenom je grčki prijedlog „tra” nestao, a ostala je samo riječ „Bounia”, kao što je od riječi „Zahumlje” ostala riječ „Hum”. Prema tome, Bunjevci su dobili svoje ime po predjelu iza grada Bona (Buna), tj. iza brda, ispod kojeg je rijeka Bona (Buna), koja se grčki zove Kalon (blag). Otud ime Blagaj. Sama pak riječ „Bunjevac” označuje čovjeka koji je iz toga kraja, tj. Humljanin, Travunjanin, brđanin, gorštak.​

U suštini, Evetović malo brlja jer ne uspeva do kraja da svede sinonime:

1) Travunja ← Travunija ← grč. Trabounia = srp. Zahumlje
2) Buna ← Bunija ← grč. Bounia = srp. Hum → lat. Chulmia (kod Rittera) → Houlmia (ćirilična transkripcija kod Žefarovića)

Porfirogenit u DAI Travuniju zapisuje na grčkom - Τερβουνία, grad Bona - Βονα, planina Hum - Χλοομος, grad Hum - Χλούμ, rijeka Zahluma - Ζαχλοΰμα.

Za Zahumlje Porfirogenit kaže:

"Захумљани су названи по планини која се зове Хум (Χλοομος), a иначе на језику Словена Захумљани значи 'они иза брда', пошто je y овој земљи велико брдо на коме су два града Бона и Хум (το Βονα και το Χλούμ); иза тог брда пролази река названа Бона, што значи добро (Βόνα 6 ερμηνεύεται 'καλόν')."

Za Travuniju kaže:

"Травунија на језику Словена значи 'утврђено место', јер ова земља има много утврђења."

O gradovima Bona i Hum u VIZINJ II, str. 60:

По мишљењу Новаковића, Српске области 34 сл., 38—40, Хум je град Благај, јер у Херцеговини нема ниједног града, чији би положај боље одговарао подацима из DAI; Благај je y току средњег века замењено стариjим именом Хум. За град Бону Новановић, Српске области 40 сл., сматра да се налазио на реци Буни, мало ниже од Благаја. Jireček, Trgovački drumovi 43, претпоставља да су y DAI дата два имена за један исти град — Благај: Буна je старо римско име за град које je преведено на словенски (Благај <^ Благв — bonus), док je Хум заједничко име које може да носи сваки град. Исто: В. Ћоровић, Прошлост Херцеговине, Београд 1937,8; ИсШи, Хисторија I, 118. Примајући идентификацију Благај — Бона, Vego, Povjest I, 42 si., даје две могућности за положај града: брдо Хум код Мостара или место над Буницом, притоком Буне.

 

[Casino Royal]

Imaju i Bugari.

Imaju i Rimljani:

Милан Ђ. Милићевић у свом делу из 1876, у вези звезде и полумесеца на турским заставама истиче да порекло турског грба има везе са Византијом, и наводи примере неких старих римских новчића и њихове цртеже: "Један такав је кован око 120 г. п. н. е. на име Адријана Августа (Hadrianus Augustus), римскога цара". "Други је од бронзе. Новац је од града Византиона, кован за цара Септимија Севера, на име његове жене Јулије Домне (ΙΟ?ΛΙΑ ΔΟΜΝΑ) око 200 г. п. н. е." Даље истиче да "осим тога, новци многих римских царева (Констанса, Ветринија и Констанција) ковани у Сиску, имају натпис Sis (скраћено од Siscia, што је римско име за Сисак) па у средини полумесец и звезда"

Spojler

Naravno, taj simbol je znatno stariji i od Rimljana i seže još u doba Mesopotamije:

http://star-of-david.blogspot.com/2012/02/six-pointed-star-and-crescent.html

Već je ovo spominjano na ovom forumu:

http://forum.krstarica.com/showthread.php/491041-%D0%93%D1%80%D0%B1-%D0%9A%D0%BE%D1%82%D1%80%D0%BE%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%B8%D1%9B%D0%B0/page14

A u Hrvatskoj se zlatna šestokraka zvijezda ispod polumjeseca javlja prvi put za vrijeme mađarskog hercoga Andrije Arpadovića 1196. godine na njegovom novcu:

"Појављују се, такође, у 12. веку на новцу херцега Андрије, касније краља Андрије (1205-1235), брата угарског краља Емерика (1196-1204). Херцег Андрија је 1196. године почео ковати свој новац по угледу на фризатике из Фризаха у Корушкој, тзв. хрватске фризатике. На предњу страну новца је стављен грб са звездом и полумесецом, и натписом Andreas D CR (скр. Andreas Dux CRoatiae).
Неколико хрватских градова је имало овај грб, или његову варијацију, инкорпорирану у свој грб. Они се могу видети у зград Хрватске већнице, то су градови: Загреб (15. век), Драганићи (16. век), Градец тј. Горњи град у Загребу (14. век) и Купчина (15. век)."

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%BE%D0%BB%D1%83%D0%BC%D0%B5%D1%81%D0%B5%D1%86_%D0%B8_%D1%88%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%BE%D0%BA%D1%80%D0%B0%D0%BA%D0%B0_%D0%B7%D0%B2%D0%B5%D0%B7%D0%B4%D0%B0

Što se tiče ovog grba kod Poljaka on se zove leliwa što bi značilo:

"Azure Mantling and or Motto Leliwa, signifying the battle cry, 'to the Liwa', of these proclamatio-arms."

http://en.wikipedia.org/wiki/Leliwa_coat_of_arms

Znači to je bojni poklič "na Livu". A šta je Liwa? Izgleda da je to rijeka u Poljskoj, pritoka Visle:

http://en.wikipedia.org/wiki/Liwa_(river)

A imamo i selo Leliwa u Poljskoj:

http://en.wikipedia.org/wiki/Leliwa,_%C5%81%C3%B3d%C5%BA_Voivodeship

Što se tiče grba Leliwa najstariji njegov spomen u Poljskoj mu je iz 1324. godine, mada je po nekim hipotezama u Poljsku je stigao iz Njemačke, sa rijeke Rajne u XI ili XII vijeku:

http://www.polishroots.org/Research/Heraldry/HerbLeliwa/tabid/182/Default.aspx

Što se tiče priče o Ladi i Ljelju ona naravno ima svoje romantičarske korjene u XIX vijeku i iste je utemeljenosti kao i ona još rasprostranjenija u tom periodu da je riječ o starom ilirskom grbu (upravo to postaje grb ilirskog pokreta). Vitezović recimo kaže da je u pitanju Jupiterova zvijezda i polumjesec, a kasnije je interpretirano da je riječ o zvijezdi Danici.

Riječ 'lel' se zaista spominje kod istočnih i zapadnih Slovena u njihovim popjevkama, međutim tamošnja moderna nauka je odbacila da je tu riječ o ikakvim slovenskim božanstvima (niti o Ljelju, niti o Ljelji), već je riječ o popjevci 'lel' koja je skraćenica od riječi 'aleluja', da bi se u XVI vijeku iskonstruisala priča o tom navodnom slovenskom božanstvu - evo teksta na ruskoj wikipediji i stavovima njihovih etnologa:

http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9B%D0%B5%D0%BB%D1%8C

 

[Orion ST]

Koliko je osnovan Klaićev zaključak da su ovo Vlasi koji vrlo jasno nisu ni Hrvati niti Srbi, pa ipak, vidimo - imaju sve redom, listom slovenska imena?

Imaju i mnogi Romi na Balkanu srpska imena i prezimena, pa što?

 

[Casino Royal]

Što se tiče Bunjevaca i njihovog porjekla ono je potpuno nerazjašnjeno i zbrkano.

Samo ime Bunjevci prvi put se javlja u turskom popisu Baranje 1570. godine, i to kao ime jednoga kmeta u selu Maroku - Marton Bunavacz. Međutim ovaj spomen ipak ne možemo uzeti kao siguran prvi spomen Bunjevaca kao etničke grupacije.
Prvi siguran spomen etničkih Bunjevaca je iz 1622. godine - u jednom tadašnjem dokumentu zapisano je da misionar Matković traži „parochiam Bunjevci archidiocesis Colocensis" - što može označavati bilo jedno mesto ili selo, bilo grupu manjih bunjevačkih naselja.
U krajevima nastanjenim primorsko-ličkim Bunjevcima ovo ime se u dokumentima javlja kasnije: 1700, 1701. i 1702. godine.
U pisanim izvorima nailazimo i na druga imena za označavanje bunjevačkih doseljenika u tadašnju Ugarsku: Dalmatinci (1657. i 1660. u Segedinu, a 1699. u Subotici), katolički Raci (1687. i kasnije u austrijskim dokumentima) ili samo Raci, te Iliri (sredinom XVIII veka u zapisniku katoličke biskupije).

Ne zna se ni odakle ime Bunjevci, postoje brojne teorije o tome. Neki smatraju da ime Bunjevaca potiče od rijeke Bune; drugi da potiče od varoši Bunje; treći da to ime potiče od ličnog imena Bunj, odnosno Bun i da je to bilo ime starešine nekog vlaškog katuna; četvrti da potiče od glagola "buniti se"; peti da potiče od glagola "bunjati" u značenju „govoriti nešto što se ne razume", odnosno moliti se bogu na latinskom jeziku; peti da potiče od riječi "bunja" u značenju zemunica; šesti da potiče od "bunje" skromne stočarske kućice od kamena (vezano sa kamenom - "bunjom"); sedmi da potiče od grčkog naziva "bounos" u značenju brdo, hum - tako je Bunjevac zapravo Humljanin, a i grčki naziv Trabounia (Travunija) bi mogao da krije riječ "bounia" itd.

Ni mjesto odakle su se Bunjevaci iselili u Mađarsku nije još razjašnjeno. Ne zna se da li su oni porjeklom iz istočne Hercegovine, zapadne Hercegovine, Bosne, Dalmacije. Po svemu sudeći oni su negdje sa tromeđe zapadne Hercegovine, Bosne i Dalmacije. Ipak neki pomišljaju čak na njihovo dalje porijeklo iz Bitoljsko-Prilepskog kraja, Kosova, Albanije, pa se čak i Banjani dovode u vezu sa Bunjanima, to jest Bunjevcima ...

Ono što se jedino zna da su Bunjevci ikavci. I po svemu sudeći rimokatolici. Međutim, čak i ovo je upitno, jer kao što vidimo imamo vlahe Krmpoćane koji su po mnogima nekad bili i pravoslavci. Međutim nije nemoguće da su Krmoćani tek prelaskom u rimokatoličku vjeru nazvani Bunjevcima, jer se oni u ranijim spomenima ne nazivaju Bunjevcima, već samo Vlasima Krmpoćanima.
M. Petrić kaže za porjeklo Bunjevaca:

"Osnovu u etničkom sastavu navedenih rodova sačinjava stariji sloj hrvatskog ikavskog stanovništva zapadnih dijelova Bosne i Hercegovine (Livno, Glamoč, Kupres, Rama, Posušje), među kojima su u znatnom broju zastupljeni dalmatinski doseljenici istog, bosansko-hercegovačkog porijekla i nadalje, u sastavu spomenutih rodova nalaze se i srpski rodovi (ikavske i ijekavske grupe) koji su još dosta rano stupili u zajednicu sa onim stanovništvom od kojeg je i formirana velika etnička grupacija poznata pod imenom Bunjevci."

Ipak po svemu sudeći područje Krmpoćana je bilo od Gruda prema Širokom, a njima prvi susjedi na jug bili su Vojnići. Spominje se i treća skupina, a to su "Gvozdenovi ljudi". Svi se bave izgonom stoke prema Vran planini i Čvrsnici, no imaju i svoja stalna naselja u Imotskom i Ljubuškom polju gdje žive i zimuju. Dolaskom Turaka mnogi sele na zapad, najprije oko Klisa, a onda sve dalje. Turci ih sve nazivaju "Hrvat Eflakani" ("hrvatski vlasi").

Bunjevci se nazivaju vlasima, ali već u periodu kada termin "vlah" nema više ono srednjovjekovno etničko značenje, već je riječ o statusnom položaju u okviru Osmanskog carstva. Sa druge strane Špiro Kulišić dokazuje na jake tragove dalmatsko-romanskih govora kod stanovništva Livanjskog polja (kao i okoline). A samo ime Bunjevaca ukoliko je porjeklom od imena nekog vlaškog starješine Buna, ukazuje da su Bunjevci najprije mogli biti etnička vlaška skupina, da bi se taj naziv kasnije proširio i na okolno slovensko stanovništvo u statusu vlaha ikavskog govora rimokatoličke vjere. To slovensko župno stanovništvo je moguće tada usvojilo na određenim prostorima hrvatsko (vjerovatno Livno, Duvno, Imotski, zapadna Bosna), a na drugim možda srpsko ime (zapadni Hum?).
Turci stanovništvo nahija Blatno i Broćno u mostarskom kadiluku 1660. godine nazivaju "hrvatskim vlasima"? Da se ovi "hrvatski vlasi" ne bi mogli povezati sa pravim etničkim Vlasima iz Hrvatske koji su se u drugoj polovini XV i tokom XVI vijeka sa prostora Hrvatske povukli na prostor pod Osmanskom vlašću između Cetine i Neretve o čemu piše Hužić?

Sve u svemu Bunjevci bi možda mogli biti mješavina etničkih Vlaha (koji su osnova Bunjevaca i kojih je najviše), Hrvata i Srba kojim je zajednička karkateristika ikavica i rimokatolička vjera?

 

[Mrkalj]

Što se tiče Bunjevaca i njihovog porjekla ono je potpuno nerazjašnjeno i zbrkano.

Razlog tome je što imaju tu (ne)sreću da su srpskog porekla, a katolici su.

 

[čvrsnica]

@ Casino

pri prvom spomenu 1475, krmpotici su bili katolici

pri dolasku u lič 1605, opet su katolici

 

[Pumpaj Dinstanović]

@ Casino

pri prvom spomenu 1475, krmpotici su bili katolici

pri dolasku u lič 1605, opet su katolici

Pa kada su i kako onda prešli na pravoslavlje?

 

[čvrsnica]

Pa kada su i kako onda prešli na pravoslavlje?

kod Šipova postoji manji rod s prezimenom Krmpot koji je pravoslavne vjere. Nije poznato imaju li oni kakve veze s Krmpotićima ili se radi samo o istom prezimenu.


Krmpotići koje ja znam su hrvati katolici iz hrvatske, koji su ti tvoji i gdje?

 

[Mrkalj]

Evo citata iz jednog rada Marka Šarića: "... S novom kolonizacijom Vlaha u prvoj polovici 16. stoljeća, stočarska su se područja svakako proširila, ali ne bitno, tako da se o nekim dramatičnim promjenama u izgledu planinskih prostora ili karakteru klime ne može govoriti. Tome ide u prilog činjenica da su Vlasi u drugoj polovici 15. stoljeća, prema novijim istraživanjima poreznih popisa, činili veliki dio stanovništva Hrvatske (npr. u susjednom području - kninskoj županiji činili su više od 50% ukupnog stanovništva)." Autor se poziva na Uvod knjige "Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću", autora Josipa Adamčeka i Ivana Kampuša.

http://4.***************/-M-Ul7Zc4ALE/TbzlkhaTZgI/AAAAAAAAESU/wAuqH4CiZRs/s1600/finger+pointer.jpg
​

 

[Orion ST]

Novija antropološka istraživanja ukazuju na to da su Vlasi paleobalkansko stanovništvo koje se s vremenom asimiliralo s doseljenim etnikom, bilo da su živjeli u istoj državi ili prihvatili njegovu vjeru. Na taj se način velik broj Vlaha s vremenom pretopio u rumunjski, bugarski, srpski i albanski etnički element. Na području Hrvatske razlikujemo Vlahe koji su tu obitavali u srednjem vijeku (prije 14. st.) i one koji su doselili s Turcima u 16. stoljeću. Doseljavanje Vlaha u Dalmaciju vezuje se i uz izvještaj generala Ivana Lenkovića kralju Ferdinandu 1551. u kojem je general obavijestio kralja da su "Turci izveli iz unutrašnjosti Turske više tisuća Morlaka ili Vlaha i da su ih naselili oko mjesta Srb i na Kosovu polju kod Knina".

 

[Pumpaj Dinstanović]

A da nisu ipak Porfirogenitovi Srbi?

"O PAGANIMA KOJE SE TAKOĐER NAZIVA ARENTANII

Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija... Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ..."

​

(Prepis DAI sa latinskim prevodom, iz 1611.)

Bunjevci su i danas poznati po srpskim paganskim običajima; u njihovom folkloru, malo-malo pa "davor, oj Bunjevče" ili "ljeljo" - a to su vlaška=starosrpska božanstva. Ljeljo i Ljelja su zaštitnici braka i ljubavi, božanstva proleća u slovenskoj mitologiji. Davor je bog rata u praslavenskoj mitologiji.

Sloboda ih dočekala, –
Svakom svašta rado dala:
I pustara a i sela,
Do Budima gore bela
Davor oj Bunjevče!

Otpočeše nove dane
Novi dani lipi bili
Te se svakom omilili
Davor oj Bunjevče!​

Običaj „Kraljica" o Duhovima sa svim je očuvan kod Bunjevaca u Dušnoku i po dr. selima, kao i kod Šokaca više no kod Srba. Od pesama koje „kraljice" pevaju „Ljelji" boginji ljubavi kod starih Slovena, evo neke, t. zv. „koledarske."

Izgorila majko!
Izgorila majko! Ljeljo!
Didina koliba!
Didina koliba, Ljeljo!
Silna im se majko, Ljeljo!
Šteta dogodila, Ljeljo!
U kolibi majko, Ljeljo!
Šanta kvočka bila, , Ljeljo!
I ćoravo pile, , Ljeljo!
Krnja zdila, majko, Ljeljo!
I didina majko, Ljeljo!
Nova japundžija, Ljeljo!
Kad je glidaš majko, Ljeljo!
ni zakrpa nema, Ljeljo!
Kad je meriš majko, Ljeljo!
Konci je pritežu, Ljeljo! i. t. d. {201}

Kralju, svitli kralju,
Kralju, svitli kralju; Ljeljo!
Kraljice, banice
Ustaj, te pošetaj,
Od dvora do dvora,
Do careva stola,
Gdi car vino pije,
Carica mu služi
Iz zlatna kondira...

Kraljice su obično mlađe lepe devojke, na glavama nose krunu ili visoke vence od cveća, u sredini kojih stoji ogledalo ili kakva ikona. Obično idu u grupi 4–6 par i par. Svaki par drži po jednu maramu i okrenut licem, držeć' istu maramu igraju i pevaju gornje i mnoge druge pesme.
​

Tu je i običaj gajenja perunika pred kućom.

Osim u Bačkoj, paganski običaji žive i u postojbini Bunjevaca:

Aleksa Šantić:

LJELJOV DAR
U zoru ljupkog maja cvjetnu sam ružu brao;
Zanesen bajom njenim nepomično sam stao,
A Ljeljo, nestašni Ljeljo, na rame moje pade,
Milujući me rukom nježno govorit stade:

"Ostavi ružu čelam', sa njene svježe krune
Slađanim medom neka košnice svoje pune;
Pusti leptira malog neka veselo lijeće
I ljubi pramaljeće rosno i mlado cvijeće.
...
Kao mirisom svojim leptira cvjetak ubav,
Poljupcem ti si tvojim primila moju ljubav, -
A Ljeljo i sad lijeće i maše svojim krilom.
Hvala ti, hvala Ljeljo, na tvome daru milom!

Proljeće
Uzviče se ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
​

Matija Evetović, o svijećnici 1941:
--------------------------------------------------------------------------------

Državica jugoistočno od Zahumlja ili Huma, pored Trebinja, zvala se na grčkom jeziku Trabounia, a hrvatski se pisala Travunija. Značenje je ove riječi isto što i Zahumlje, tj. kraj iza huma ili brda. Njen je stanovnik Travunjanin tj. Humljanin. Vremenom je grčki prijedlog „tra” nestao, a ostala je samo riječ „Bounia”, kao što je od riječi „Zahumlje” ostala riječ „Hum”. Prema tome, Bunjevci su dobili svoje ime po predjelu iza grada Bona (Buna), tj. iza brda, ispod kojeg je rijeka Bona (Buna), koja se grčki zove Kalon (blag). Otud ime Blagaj. Sama pak riječ „Bunjevac” označuje čovjeka koji je iz toga kraja, tj. Humljanin, Travunjanin, brđanin, gorštak.​

U suštini, Evetović malo brlja jer ne uspeva do kraja da svede sinonime:

1) Travunja ← Travunija ← grč. Trabounia = srp. Zahumlje
2) Buna ← Bunija ← grč. Bounia = srp. Hum → lat. Chulmia (kod Rittera) → Houlmia (ćirilična transkripcija kod Žefarovića)

Spojler

A propos teme, zar nije i ovo interesantno:

I otada unaprijed, imperator Bizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj I Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rastjerao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo.​

Ne znam da li je mjesto, ali pitaću pošto me interesuje mnogo - ko su Dalmatinci u ugarskim popisima? Znamo za Hrvate, Srbe, Bunjevce, Šokce, pa čak i Krašovane, ali ko bi bili ta malena šačica, čvrsto izmiješana sa Bunjevcima, koja se izjašnjava da im je dalmatinski jezik maternji?
Negdje sam nailazio da su Bunjevce u izvorima zvali Dalmatincima, je li pak moguće da su ovi Dalmatinci s kraja XIX i početka XX st. u južnoj Ugarskoj - Bunjevci?

 

[wwwlado]

Svi Vlasi su , vrlo logično porijeklom iz STAROG VLAHA i oni južni po Grčkoj i oni po Dinaridima i oni po istočnoj Srbiji .

Стари Влах
Из Википедије, слободне енциклопедије


Стари Влах је историјска и географска област на југозападу Србије. Обухвата области сјеверно од ријеке Лима и источно од Дрине, у сливу Моравице и Увца сјеверно од Сјенице.

На западу се Стари Влах граничи са Босном, на југозападу са Херцеговином, на југоистоку са Рашком облашћу, на истоку са Шумадијом, а на сјеверу са Колубарском облашћу.

Стари Влах је административно распоређен у оквирима Златиборског и Моравичког округа. Обухвата општине Прибој, Пријепоље, Нову Варош, Чајетину, Ужице, Ариље и Ивањицу, као и дијелове општине Сјенице.

Стари Влах је планинска регија, па се становништво бави углавном сточарством. Отуда и води име – влах је био назив за сточара. Област је богата водом. У регији се развија сеоски туризам. На Старом Влаху се налазе масиви Златибора и Златара. Они одређују подјелу Старог Влаха на Златиборски Стари Влах (обухвата Златибор), Моравички Стари Влах (обухвата слив Моравице) и Златарски Стари Влах (обухвата Златар).

Читава ова област је богата културно-историјским знаменитостима. Једна од најпознатијих је манастир Милешева код Пријепоља.
Историја

Шездесетих година XII вијека Стефан Немања оснива српску државу Рашку која је обухватала Рашку област и јужне дијелове Старог Влаха (Прибој и Пријепоље – Златарски Стари Влах). Сјеверни дијелови Старог Влаха (Златиборски и Моравички Стари Влах) налазили су се у посједу жупана Страцимира, а Немањиној држави су припојени тек око 1180-те године. Тада се први пут помиње Стари Влах, који је био једна од административних јединица Рашке. Касније је Рашка подијељена на жупе, и на овом простору их је било неколико.

Ево гдје је ВЛАХ и ко су Власи , сами центар Србије .

 

[Mrkalj]

Ne znam da li je mjesto, ali pitaću pošto me interesuje mnogo - ko su Dalmatinci u ugarskim popisima? Znamo za Hrvate, Srbe, Bunjevce, Šokce, pa čak i Krašovane, ali ko bi bili ta malena šačica, čvrsto izmiješana sa Bunjevcima, koja se izjašnjava da im je dalmatinski jezik maternji?
Negdje sam nailazio da su Bunjevce u izvorima zvali Dalmatincima, je li pak moguće da su ovi Dalmatinci s kraja XIX i početka XX st. u južnoj Ugarskoj - Bunjevci?

Evo samo jedan primer koji mi pada na pamet, a treba naći još da bi se doneo zaključak. Bartol Kašić sebe i svoj maternji jezik naziva Dalmatincem/dalmatinskim. A on je čakavac.

 

[Mrkalj]

Svi Vlasi su , vrlo logično porijeklom iz STAROG VLAHA i oni južni po Grčkoj i oni po Dinaridima i oni po istočnoj Srbiji.

Možda je tebi logično jer znaš nešto što mi ne znamo?

Pavle Ritter navodi Stare Vlahe (centralni Balkan), Crne Vlahe (prekodunavski) i Morske Vlahe (primorci). Kako kaže, ova podela potiče od naziva rimskih kolonija.

PS. Izgleda da se Vitezoviću Vlasi poklapaju sa Slovenima:

Ono što su kod Rittera Vlasi to su, ustvari, Sklavinije (Vlaci = Sloveni).

Ne postoji ni jedan istorijski dokaz da su Sloveni, prilikom doseljavanja na Balkan, zatekli i jednog živog Ilira, Makedonca, Dardanca, Tračana, Dačana, Pelazga, Paionca, Liburna, itd. Osim Grka, zatekli su još samo Morske Vlahe, Stare Vlahe i Karavlahe poreklom iz Sklavinija ili Vlaka/Vlaha. Teza je, dakle, da su Sklavinije = Vlaki/Vlahi.

 

[wwwlado]

Možda je tebi logično jer znaš nešto što mi ne znamo?

Pavle Ritter navodi Stare Vlahe (centralni Balkan), Crne Vlahe (prekodunavski) i Morske Vlahe (primorci). Kako kaže, ova podela potiče od naziva rimskih kolonija.

PS. Izgleda da se Vitezoviću Vlasi poklapaju sa Slovenima:

Ne , zaista je postojala Crvena Hrvatska ,ali ne na ovom prostoru , samo moguće istočna poljska , eventulano istočna slovačka i istočna Ukrajina . Ova druga Hrvatska je uski pojas Dalmacije i iza istarski planina . OStalo je Srbija . NIgdje da nađem ovu Kartu Srbije pa sam je ja morao napraviti , vidimo kako su to Hrvati maksimalistički napravili , svi parave maksimalističek i neralane karte kao mogućnost osim nas .

A ovdje je sve sa dokazima . za razliku od Ove Crvene Hrvatske .

Nego reci mi onaj kratki citat , porfirogenita , o Srbima u Bugarskoj i Hrvatskoj , odakle je to u kojem poglavlju na kojoo Stranici ?????

 

[Mrkalj]

Toponimija u prilog bunjevačkog i vlaškog slovenstva:

Veoma zgodna kombinacija planine koja nosi ime po slovenskom bogu (Velež - Veles) i njenog vrha Vlačuge, što bi etimološki mogao da bude augmentativ od plurala imenice Vlak, Vlaci, Vlačuge.

Inače, Velež je upravo Hum (grč. Chelmos oros, latin. Mons Vecenicus) i još jedan od pokazatelja Bunjevačke slovensko-paganske postojbine. Prasl. *xъlmъ (stsl. xlъmъ, rus. xolm, češ. chlum);
Ritterova Chulmia je definitivno Hum, tj. Bun(ij)a - staro ime za Hercegovinu. "U srednjovekovnim izvorima havljaju se nazivi: Hum, Chelmo, H'lm, Chelmania i Chulmia, a najčešće Humska zemlja."

Velež je gotovo bezvodna planina. Izvori se javljaju u podnožju (najveći je vrelo Bune). Iznad šumske zone do vrha nalazi se niz jama sniježnica, iz kojih se ljeti vadi snijeg za pojenje stoke. Sjeverna strana je bogatija vodom, tu se nalazi i malo glacijalno jezero. Zapadnim podnožjem (dolinom Neretve) prolazi važan put i željeznička pruga, veza Sarajeva sa morem.

Samo oni Vlaci koji se uzveru na vr Velesa su prave Vlačuge!