- Poruka
- 368.450
Majka svetog Jovana Zlatoustog zvala se Antusa i ona je svom sinu poslala jedno pismo kako bi izrazila brigu u času kada je nameravao da je napusti i povuče se u pustinju. Reči koje mu je tada uputila pune su majčine nežnosti i topline, a sina podsećaju na njeno požrtvovanje tokom njegovog života.
„Sinko, meni nije bilo dozvoljeno da za dugo uživam dobrotu oca tvoga, tako je bila volja Božja. Prenevši muke rođenja tvog, skora smrt njegova prerano ostavi tebe kao siroče, a mene kao udovicu sa svim užasima udovstva, koje mogu dobro razumeti samo one, koje su ga podnosile.
Nema reči kojom bi se mogla opisati ona nezgoda i bura, kojoj je izložena mlada žena, koju, tek što je ostavila roditeljsku kuću, u poslovima još neveštu, iznenada udari velika tuga, pa je primorana da primi na sebe preveliku brigu i po godinama i po svojoj ženskoj prirodi. A kad pokojnik još ostavi posle sebe decu, pa ako je kći, zadaje majci veliku brigu, ali s njome nema ni troška ni straha, dok sin zadaje svojoj majci svaki dan veliki strah i brige, a da i ne pominjem novčani trošak, koji mora da podnese, ako ga želi vaspitati kako bi trebalo.
Ali ipak sve to nije me moglo slomiti da stupim u drugi brak, ni da drugog muža uvedem u dom oca tvoga, već se uzdržah u onoj buri i oluji, a ne uzmakoh ni od paklenih muka udovičkih, jer sam pre svega bila potpomognuta pomoću odozgo, a zatim ne malu utehu u onim nevoljama davalo mi je to, što sam gledala tvoje lice, u kome mi se sačuvala živa, sasvim verna slika pokojnikova.
„Sinko, meni nije bilo dozvoljeno da za dugo uživam dobrotu oca tvoga, tako je bila volja Božja. Prenevši muke rođenja tvog, skora smrt njegova prerano ostavi tebe kao siroče, a mene kao udovicu sa svim užasima udovstva, koje mogu dobro razumeti samo one, koje su ga podnosile.
Nema reči kojom bi se mogla opisati ona nezgoda i bura, kojoj je izložena mlada žena, koju, tek što je ostavila roditeljsku kuću, u poslovima još neveštu, iznenada udari velika tuga, pa je primorana da primi na sebe preveliku brigu i po godinama i po svojoj ženskoj prirodi. A kad pokojnik još ostavi posle sebe decu, pa ako je kći, zadaje majci veliku brigu, ali s njome nema ni troška ni straha, dok sin zadaje svojoj majci svaki dan veliki strah i brige, a da i ne pominjem novčani trošak, koji mora da podnese, ako ga želi vaspitati kako bi trebalo.
Ali ipak sve to nije me moglo slomiti da stupim u drugi brak, ni da drugog muža uvedem u dom oca tvoga, već se uzdržah u onoj buri i oluji, a ne uzmakoh ni od paklenih muka udovičkih, jer sam pre svega bila potpomognuta pomoću odozgo, a zatim ne malu utehu u onim nevoljama davalo mi je to, što sam gledala tvoje lice, u kome mi se sačuvala živa, sasvim verna slika pokojnikova.