Quantcast

Petar Kočić

Lada

Elita
Moderator
Poruka
22.735
Petar Kočić


Petar Kočić (Stričići, Bosanska krajina, 29. jun 1877 – Beograd, 27. avgust 1916). Pripovedač, narodni tribun i revolucionar, rođeni Krajišnik, s epskog Zmijanja, iz svešteničke porodice. Osnovnu školu učio u Banjaluci, klasičnu gimnaziju u Sarajevu, odakle je u četvrtom razredu izbačen; prešao u Beograd gde je maturirao. Slavistiku studirao u Beču kod Vatroslava Jagića. Zbog izrazitog antiaustrijskog stava, nije mogao posao dobiti u Bosni, pa se ponovo uputio u Srbiju; kraće vreme radio kao nastavnik u Bitolju i Skoplju. Vratio se u Bosnu, pokretao listove Razvitak i Otadžbina. Bio narodni poslanik u Bosanskom saboru. Više puta osuđivan i zatvaran. Prvom knjigom pripovedaka 1902. godine, ulazi u red najistaknutijih pripovedača svoga vremena. Poslednje godine života kao težak duševni bolesnik proveo u bolnici u Beogradu.

Važnija Kočićeva dela su: S planine i ispod planine (dve knjige priča), Jauci sa Zmijanja (priče), Jazavac pred sudom, Sudanija...
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
22.735
Augustinčićev Spomenik Petru Kočiću dominira Banjalukom: Kratka priča iza velikog umetničkog dela
6. novembra 1932. godine sjatilo se u centar Banja Luke preko deset hiljada ljudi da prisustvuje otkrivanju spomenika najvećem narodnom tribunu Bosne i Hercegovine Petru Kočiću, koji je preminuo šesnaest godina ranije. Tri godine ranije zagrebački vajari Antun Augustinčić i Vanja Radauš izradili su skulpturu i spomenik nakon što su pobedili na konkursu


Postoje tri umetnika koji su akteri ovog remek-dela jugoslovenskog vajarstva koje krasi Banja Luku: dva autora i objekat njihove pažnje. Objekat je Petar Kočić (1877—1916), srpski pisac, pesnik i političar, jedan od začetnika moderne u srpskoj književnosti, jedna od najznačajnijih ličnosti srpske kulture u protekla dva veka, čovek o kome zbilja ne bi moralo da se priča naširoko. Može li se proći kroz obrazovni sistem Republike Srbije, a ne znati ko je Petar Kočić?



Druga dva aktera su Antun Augustinčić (1900—1979) i Vanja Radauš (1906—1975). Augustinčić je bio čuveni hrvatski i jugoslovenski vajar, rođen u zagorskom mestu Klanjcu. Vajarstvo je studirao u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a potom i kod Ivana Meštrovića; 1924. postaje stipendista francuske vlade, odlazi u Pariz i studije dovršava u Školi za primenjenu umetnost i na Akademiji lepih umetnosti.

Krajem dvadesetih počinje a početkom tridesetih godina intenzivira rad na javnim spomenicima, učestvuje i pobeđuje na brojnim konkursima, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Recimo, Spomenik palim Šumadincima u Kragujevcu iz 1932. njegovo je delo, kao i Spomenik oslobodiocima Niša iz 1937, Spomenik Stjepanu Radiću na Braču, Mojsije na Mirogoju.

Brojni njegovi spomenici iz perioda Kraljevine Jugoslavije srušeni su tokom rata od strane okupatora i domaćeg izdajnika, poput spomenika kralju Petru i kralju Aleksandru u Skoplju, te spomenika kralju Aleksandru u Somboru i Varaždinu (o rušenju potonjeg od strane ustaša ranije smo opširno pisali). Toliko se tridesetih isticao svojim radovima, da je dobio status prvog državnog kipara Kraljevine Jugoslavije.

Rat i proglašenje tzv. Nezavisne Države Hrvatske zatiče ga u Zagrebu. Augustinčić je još ranije bio levičarskih sklonosti, čak je komunistima pomagao novčano pre rata, ali ga politika nikada nije previše zanimala, nije bio raspoložen za aktivizam, i u prvi mah je ostao u prestonici ustaške tvorevine. 1942. član je „hrvatske“ reprezentacije na poslednjem ratnom Venecijanskom bijenalu, a iste godine vaja bistu Anta Pavelića.

Ali već je bio doneo odluku da se pokrene jer sa ustašama da bude nije hteo: zato 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, pridružuje se partizanima i postaje aktivan pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta. Nadalje je služio kao većnik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske te kao potpredsednik Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Zajedno sa Đorđem Andrejevićem Kunom za potrebe Drugog zasedanja AVNOJ-a dizajnira budući grb SFRJ.

Odmah posle rata postaje redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti (ova institucija danas nosi predznak „Hrvatska“), pošto je pre rata postao dopisni. Dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti postaje 1965, a 1973. i Akademije nauka i umetnosti BiH te počasni član Akademije umetnosti SSSR. Bio je Titov omiljeni vajar, neki su tvrdili zato, što su njih dvojica bili ne samo zemljaci nego praktično iz iste župe (Kumrovec i Klanjec su udaljeni svega oko sedam kilometara); mi bismo rekli da mu je bio omiljeni zato što mu je udarao estetsku žicu svojim radovima.

U decenijama nakon rata stvara niz značajnih dela. Ikonična skulptura „Maršal Tito“ u Kumrovcu njegov je rad iz 1947. godine; njegovi su i Spomenik borcima Crvene armije u Batini iz 1947, Spomenik palim borcima u Livnu iz 1952, skulptura „Crvenoarmejac“ na Groblju oslobodioca Beograda iz 1954, bista Bojana Stupice te Spomenik žrtvama fašizma u Adis Abebi iz 1955, Spomenik palim Krajišnicima u Šehitlucima kod Banja Luke iz 1960, Spomenik Seljačkoj buni 1573. i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici iz 1973, Spomenik mira koji je poklonjen Ujedinjenim nacijama i koji se nalazi na Ist Riveru u Njujorku, „Rudar“ u Ženevi, Spomenik „Tuđe nećemo — svoje nedamo“ na Visu iz 1964, skulpture „Nošenje ranjenika“ koje se u dve različite verzije nalaze u Beogradu i Zagrebu, i tako dalje.

Vanja Radauš je u rodnim Vinkovcima završio osnovnu školu i gimnaziju posle čega je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao vajarstvo kod Ivana Meštrovića. Tridesetih je stvarao pod uticajem Ogista Rodena i Emila Burdela, imao samostalne izložbe u Beogradu, Rijeci, Zagrebu, Ljubljani i Splitu, učestvovao na grupnim izložbama na Venecijalnom bijenalu, Trijenalu i Beogradu, Međunarodnoj smotri vajarstva u Arnemu, Bijenalu skulpture na otvorenom u Antverpenu, i tako dalje.

Bavio se i slikarstvom, izdao čak i dve zbirke pesama posle rata tokom kojeg je bio od samog početka aktivni učesnik Narodnooslobodilačke borbe i član Prezidijuma Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. 1946. postao je redovni profesor zagrebačke Akademije te član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Neka od njegovih najpoznatijih dela su „Petrica Kerempuh i galženjaki“ iz 1955, „Bombaš“ u Gradskom parku u Zemunu iz 1946, Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svetskom ratu na Mirogoju, „Ranjenik“ u dvorištu zagrebačke Moderne galerije, spomenik Radu Končaru u krugu zagrebačke fabrike koja nosi njegovo ime, ciklus „Tifusari“ nastao u periodu 1956—1959. te ciklus „Panopticum Croaticum“ nastao u periodu 1959—1961.

Brojni njegovi radovi uništeni su tokom Rata u Hrvatskoj: Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Karlovcu iz 1955. minirale su zenge 1991, Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Odri Sisačkoj iz 1948. srušile su zenge 1992, Spomenik borcima NOB-a u Korenici srušili su pripadnici Vojske Republike Srpske Krajine, Spomenik ustanku naroda Hrvatske u Srbu minirali su pripadnici Hrvatske vojske posle Oluje, dok je Spomenik narodnom heroju Jovanu Marinkoviću Ivi u Orahovici iz 1952. uklonila vlast HDZ-a administrativnim putem.

Redak pozitivan primer drugačijeg ophođenja prema antifašističkom nasleđu naravno da nalazimo na Istri: u Puli se i dalje kao oči u glavi čuva Spomenik poginulim borcima i žrtvama fašističkoga terora, koji se nalazi u — Titovom parku. Ne samo što je naziv njegov ostao da nepromenjen prkosi povampirenim silama mraka, nego je pre šest godina na Dan antifašističke borbe park obnovljen i otvoren sa novim sadržajima poput bista istarskih narodnih heroja, drugih partizanskih boraca i samoga Josipa Broza.

Prema tome, njih dvojica su zajedno 1929. godine izradili Spomenik Petru Kočiću koji je 6. novembra 1932. konačno svečano otkriven u banjalučkom Centralnom parku koji danas nosi ime slavnog pisca i narodnog tribuna. Beogradski dnevnik „Vreme“ je sutradan pisao da je nakon pomena pred Sabornom crkvom na Trgu cara Dušana, Bulevarom kralja Aleksandra krenula povorka u kojoj je učešća uzelo preko 10.000 ljudi!

„Nedaleko od vodoskoka, okrenuta licem prema istoku, Balkanu, uzdizala se u prirodnoj veličini figura Petra Kočića, delo zagrebačkih akademskih vajara Augustinčića i Radauša, koji su uhvatili najlepši momenat kada Kočić sa opruženom desnom rukom grmi sa govornice Bosanskog sabora protiv nemilosrdnih tirana. Na postolju su urezane njegove poslednje reči: ’Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas’. Statua je salivena od bronze, a sa podlogom je visoka šest metara“, pisalo je „Vreme“.

Za razliku od Kočićevog spomenika koji je pre deset godina otkriven u beogradskom Čuburskom parku (inače rad akademskog vajara Dragoljuba Dimitrijevića), i koji je, mada lepuškast, ipak potpuno običan, bledunjav, statičan i dosadan, koji ne izaziva nikakvu emociju niti misao, i koji je maltene podjednako spomenik Kočiću koliko i estetskom kukavičluku svih naših gradskih vlasti koje retko nađu hrabrost da iskorače iz bezlične osrednjosti koja nema čak ni ambiciju da se svima dopadne već još gore, da se nikome ne ne dopadne — Augustinčićev i Radaušev „Kočić“ zbilja je gromovnik u pokretu i razarač dušmanskog spokoja, a istovremeno intelektualac koji se bori silom argumenta i preti tiranima. Augustinčićev i Radaušev „Kočić“ je tu za sva vremena, da se pamti zajedno sa samim Kočićem kao jedna od najuspelijih skulptura naših velikana uopšte.

Inače, sve do pre dve godine na postolju je stajao pogrešan datum rođenja: 1876, umesto 1877. To je ispravljeno, a portal banjalučke radio-televizije „Kontakt“ ovako je to preneo: „Naravno, kipari nisu imali obavezu da znaju kad je Kočić rođen, pa za grešku odgovornost najvjerovatnije snosi neidentifikovana anonimna mastiljara u tadašnjoj upravi grada, čiji je posao bio da bar utvrdi jedan datum sa potpunom pouzdanošću. Međutim, to se nije desilo, pa je Kočić, u stvarnosti rođen 29. juna 1877, bizarnim previdom na spomeniku ’ostario’ za jednu sezonu. S druge strane, godina smrti je besprekorna, a i to govori ponešto o našem mentalitetu. Kad nekoga treba sahraniti, doslovno i figurativno, pogotovo ako je riječ o ličnostima koje prvo dižemo u visine – tu nema greške!“

(P. L.)
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
22.735
Petar Kočić

Živeo je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić celog je života govorio i pisao ono što je mislio... bez obzira na cenu.
Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići, kod Banje Luke. Osnovnu školu je pohađao u manastiru Gomionica gde mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Upravo te prve godine u mnogome su odredile Petrov ceo život – pripadao je generaciji srpskih intelektualaca koje se mnogo borila za svoje ideale, ali i mnogo zbog toga stradala.
Gimnazijsko obrazovanje je počeo u Sarajevu, ali je zbog nacionalističkih stavova i “srbovanja” isteran u trećem razredu, pa je morao da pređe u Beograd.
Filozofiju je učio u Beču, ali je njegova najveća želja bila da život provede u rodnom kraju. Radio je u Sarajevu kao činovnik, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i proteran u Banjaluku.
Međutim, ni tamo za Kočića nije bilo mira!
Glas slobode
Petar Kočić

Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je propovedala borbu protiv Austrije ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među ompadinom željnom otpora protiv okupatora.
Tamo gde je narod video svog prvaka, država je videla opasnog protivnika. Kocić je više puta hapšen i krivično gonjen, a na njega se gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog nacionalizma i kao takvog veoma opasnog bundžiju.
Negde u to vreme Kočić je napisao svoja najbolja dela. Ono što nije mogao da kaže u “ozbiljnoj prozi” rekao je u satiri. “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” postala su dela koja su se čitala u jednom dahu, ali i prepričavala ispod glasa i samo u krugu probranih prijatelja.
Na Kočića se gledalo kao na čoveka krajnosti. Ljudi su ga ili voleli ili mrzeli. Pričali su da je bio “previše političar za književnika i premalo racionalan za političara”. Jovan Dučić je zapisao da bi, da nije toliko isključiv, Petar Kočić bio najbolji srpski pisac.
Zatvoren, ali neporobljen
Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svetskog rata na Petru Kočiću su primećeni znaci duševnog rastrojstva.
Obolelog pisca smestili su za vreme Prvog svetskog rata u beogradski “Dom za s uma sišavše”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smešteni psihijatrijski bolesnici. Ova zgrada – Doktorova kula se i danas nalazi u Višegradskoj ulici na Savskom vencu.
Tu je pisac mnogo vremena provodio sa sestrićem upravnika bolnice, nadarenim hroničarem Milanom Jovanovićem Stojimirovićem. Mladić koji je u Duševnoj bolnici radio kao sekretar, tražeči spas od austrougarske okupacije, u beleškama je detaljno opisao poslednje dane, smrt i sahranu slavnog Srbina.
Pisao je Milan da je pisac bio preplašen i bled kad su ga doveli, ali da nije bio nimalo opasan, te je Milan i te kako uživao u razgovoru sa jednim od najpametnijih savremenika. Kočićevo stanje drastično se pogoršalo u leto 1916. godine. Sebe nije smatrao ni bolesnim ni ludim i bio je ubeđen da se tu našao zbog nebrige prijatelja.

“KočIć je sve do smrti verovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku – kad su austrijski žandari došli da ga traže i da provere da li je zbilja bolestan. Do poslednjeg časa govorio je kako “samo da dočeka Srbiju”, pa će u planine, na oporavak. Drhtavim rukama, prerađivao je za pozorište svoja “Sudanija”. Bio je vrlo ponosit na svoj rad, hvalio se kako će se to igrati “u svim srpskim pozorištima” ”
— zapisao je Milan Jovanović Stojimirović.

Govorio je da je ostavljen da “pametan čami među ludama”, sve dok nije došao do nekih medicinskih knjiga.
Sahranjen u crvenim papučama i sa šajkačom na glavi
Nije mnogo trebalo mudrome Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao – bolovao je od progresivne paralize za koju leka nema. Predao se… Posle šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta u četiri ujutro pronađen mrtav.
Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.
Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine Doktorova kula u kojoj je izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mesto na celom Balkanu. Nažalost, bila je jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac.
U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na večni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša.
Sanduk za jednog od najvećih Srba svih vremena, piše Stojimirović, napravio je pacijent koji je umislio da je Bog, ushićen jer je dobio kaput preminulog pisca. Telo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk. Oko lica su mu poređali cveće, a uz obraze i čelo jabuke. Putopisac kaže da je izgledalo kao da se veliki književnik osmehuje.
Niko se nije sagnuo da celiva mrtvaca pre stavljanja poklopca, samo je jedna pacijentkinja viknula da takvog čoveka ne mogu da sahrane “gologlava i bosonoga”. Razleteše se tada po bolnici sve dok nisu našli crvene papuče koje su mu brzinski navukli na stopala.
A onda se desilo nešto što je Stojimirović pamtio doveka.

“Odjednom – je li to igra slučaja, ćud sudbine, njena logika, ili ludački prohtevi? – Petru KočIću, velikome Srbinu, meću na glavu prostu srpsku šajkaču… nas nekolicina, koji razumedosmo taj lepi simbol, zgledasmo se kostrešeni od jeze.”
— zapisao je ovaj hroničar.

Deset godina po Kočićevoj smrti država je ustanovila Aleju velikana na Novom groblju. Tu su preneti ostaci generala Miloša Vasića, Jovana Cvijića, zatim Velimira Teodorovića, vanbračnog sina kneza Mihaila i nesrećnog Petra Kočića.
 

Baudrillard

Legenda
Moderator
Poruka
74.978
Ljubav koja je ulijevala snagu u ranjenu dušu: Petar Kočić i Milka Vukmanović Kočić

Borac za istinu, slobodu, pravdu i otadžbinu, narodni tribun i daroviti pripovjedač uvodeći nas u svijet Davida Štrbca, Mrgude, Relje Kneževića, Simeuna Đaka pokazuje nam mentalitet Krajišnika. Zalagao se za interese seljaka i radnika, nosio je u sebi bunt protiv sile i nepravde, zbog čega je često bio proganjan. Njegova najveća ljubav bila je supruga Milka Kočić.

piše: Ilijana Božić za Impuls


Do kraja života Milka Kočić je listala svoj spomenar u kojem je čuvala ružu uz koju je stajala bilješka: „ Dobila sam je od Petra mog 1899.“. Njen Petar je bio borac za čist narodni srpski jezik. Njegovo političko zalaganje bilo je usmjereno posebno na jezik, jer u to doba njemački postaje standardni a srpski se kvari germanizmima. Zbog toga on ovu temu aktualizuje u svojim djelima, a najviše u „Jazavcu pred sudom“ i „Sudaniji“.

Jaki karakteri Krajišnika

U najboljim Kočićevim pričama dominiraju krupne, epske, muške figure. To je čovjek jak, težak kao kamen, dosljedan i vijeran do ludila. Ili je potpuno suprotno od toga, ali uvijek je to čovjek pokretan, čovjek koji mašta slavne stvari i stoji usred jada života. To je onaj koji sa muški raskalašnom vedrinom laže, dočarava iluzije, miješa neprikosnovenu prošlost sa komedijom sadašnjice. Mračajski prota, David Štrbac, Mrguda, Simeun Đak predstavljaju dušu i narav Krajine. Takve snažne ličnosti nose se sa prirodom i ljudima i stradaju. A sve to dočarano je jezikom koji je lik i duh Bosne. Uz takve likove, jake i tvrde bosanske figure ide i Kočić i njegova „Otadžbina“. Dirljiva i za bosansku tvrdoću katakteristična je kratka bilješka od dva reda i od običnih slova, u „Otadžbini“, kojom se javlja da direktor lista ide u Beograd na liječenje.


Planinska priroda, bujna i neukrotiva, određuje sudbinu, temperament i karakter Kočićev junaka i junakinja. Žene su jedre, jake, zdrave, ali sve one doživljavaju velike slomove zbog neuzvraćene ljubavi i nezadovoljene strasti. Erotski doživljaj ljubavi i strast imaju veoma veliki uticaj na psihologiju junaka i junakinja. Često je nezadovoljena strast kobna na psihu čovjeka. Mrguda jedra, zdrava, snažna, crnih očiju žestoke je krvi. Priča o njoj je jaka, strasna i nagla. Mrguda je pravo kočićevsko čeljade na ženskoj strani. Ovo je jedina žena kojoj je Kočić posvetio toliko pažnje. Iz Beča je pisao svojoj Milki 1903. godine:

„Tek sad te onako silno, vatreno, zanosno ljubim i volim jer vjeruj mi da sam te izgubio, ja bih dosad bio među mrtvima. Da sam imao revolver, pucao bih na sebe, jer ne možeš pojmiti kako me je bila obuzela nekakva duboka, neizmjerna tuga i očajna usamljenost. Ovo me je tvoje lijepo, nježno pismo upola izliječilo ali one vatre i snage nestalo je. Ostala je samo nježna ljubav prema tvojoj ljepoti moje…Mrgude! Milko, ti si moja Mrguda! Svi književni listovi i novine hvale ovu mojupripovijetku. Jedan list veli: „Mladi pisac naš tako je lijepo i vijerno iznio i opisao Mrgudu kao da je sve to sam doživio“.“

Muški princip je na čelu života i ljubavne istorije se događaju, ali nisu veliki problem. Ima muškaraca, ali nema ljubavnika. Ima ljubavi divlje i lude, ali nema ljubavnika. Sva Kočićeva proza prikazuje umjetničku snagu neposrednog doživljavanja stvarnosti bosanskog sela i planinske prirode. Tu su slikoviti opisi seoskog života i stihija u prirodi uz živo, oštroumno i duhovito prodiranje u karakter i mentalitet bosanskog seljaka čiji je život Kočić poznavao do srži. U Kočićevom jeziku ogleda se bistrina i kristalnost planinskih vrela, čistota gorskog, visinskog daha i krepkost gorštačkog zdravlja. Kočićeva ljubav i vezanost sa Krajinom, tačnije sa Zmijanjem, vidna je od samog početka i nikad ga nije ostavljala. Istjeran iz sarajevske gimnazije zbog svog borbenog i nacionalnog stava i naprasitih postupaka, učio je i završio gimnaziju u Beogradu. Povremeno je i gladovao. Otac mu nije mogao poslati pomoć , ali mu je pisao : „Da budeš čeličan i postojan kao što je postojana Kočića glavica“. Kočića glavica je brdo koje se diže iznad njihovog sela. Tu se dječak koji se našao u potpuno drugačijim uslovima života izjednačio sa predjelom rodnog kraja, a od njega se tražilo da bude izdržljiv kao i zemlja njegovog rodnog mjesta. Nakon završenog fakulteta Kočić se vratio u rodni grad i tu mu se desila ljubav.

Ljubav sa Milkom


Upoznao je crnokosu Milku Vukmanović koja je imala vragolaste oči. Nakon njegove smrti Milka je pričala:

„Jednog dana, juna mjeseca 1899. godine, kad sam došla u Banjaluku, stajala sam sa svojom prijateljicom Kristom Buzahić pred dućanom njenog oca. Prišao nam je Kristin brat Stevo s još jednim mladićem. Predstavio nam se kratko: Petar Kočić. Bio je tada svršen maturant- lijepo razvijen, kršan i naočit momak sa štapićem u ruci. I on je mene zaboravio. Stidjela sam se da gledam u njega- takve su tada bile djevojke. Pitao me je šta čitam i ponudio mi „Bosansku vilu“. Sutradan je sam šetao ispred moje kuće s crvenom ružom i štapićem. Izašla sam kradom i stala s njim na kapiju. Dao mi je „Vilu“ i ružicu. Susret je bio kratak i poznanstvo obnovljeno.“

Milka je bila Kočićeva doživotna ljubav, podrška i najzaslužnija je za čuvanje uspomene na njegov život i djelo. On je u sebi nosio strah od budućnosti i onoga što mu ona donosi. Želio je da Milka to zna. Pisao joj je:

„Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…“.

Ljubav je bila jača od svega, Milka nije razmišljala, ona je Kočića već vidjela u svojim snovima. On je bio njen željeni životni saputnik, pa je bez razmišljanja pristala da s njim podijeli brige, patnje ali i radosti i sreće. Vjenčali su se tajno 18. septembra 1904. godine u crkvi u Romanovcima, sat prije ponoći. U zoru su već bili na putu prema Beogradu. Tamo su živjeli. Međutim, pored velikih priznanja Kočić nije uspijevao da pronađe posao. Tek nakon nekog vremena postavljaju ga za profesora srpskog jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji u Skoplju. Ni tamo nije imao mira, zalažući se za društveno i socijalnu pravdu. Zbog jednog članka u novinama, ostaje bez posla. Put ga odvodi u Sarajevo gdje postaje sekretar „Prosvjete“. Kočić joj je pisao iz Sarajeva 24.08.1899.:

„Ah kako mi se bilo teško rastati sa Banjom Lukom, gdje mi je ostalo ono što mi je najdraže na svijetu. Onu cijelu noć nisam mogao spavati, nego sam tri četiri puta prolazio pokraj tvoje kuće, gledeći na onaj prozor gde ti obično sjediš. Nemoj se brinuti, budi vesela i pjevaj, jer je pjesma melem zaljubljenoj duši i rastuženom srcu. Ja ovo tebi govorim a sam se ne držim toga. Cijelog svoga putovanja, neraspoložen i neveseo, ćutao sam i jednako pušio, a u zraku pred očima lebdila mi je tvoja lijepa slika…Ah kako je slatko ljubiti i ljubljen biti! Ne mogu ti iskazati kako sam bio srećan…slušajući silno kucanje tvoga mlađanog i žarkog srca, koje jedino za me kuca i živi. Budi vesela, opet velim, jer nas grob samo može rastaviti.“.


Od tada biva hapšen, progonjen, zatvaran. Tako prolaze prve godine njihovog bračnog života. Milka i Petar Kočić više su u mislima bili zajedno nego u stvarnosti. Iz Crne kuće Milki je tugaljivo pisao 11.11.1907.:

„Draga moja i mila Milko, i ja sam kao lud kad te ne vidim. O, da znaš kako mi je ovdje tamnovati! Da si ti uza me, meni bi tako lako bilo. Ja ni o kom i ni o čem drugom ne mislim nego o tebi. Pazi na se i na svoje zdravlje. Ja sam zdrav, ne boli me ništa nego duša i srce za tobom. Milka, ti mene ne voliš, ja se ljutim na te i plačem, mnogo plačem. Ti mene možda za sve kriviš što se desilo sa mnom. Nije to sve moja krivica, ker je sve ovo moralo biti. Žarko te ljubi i grli tvoj zarobljeni Kočo.“

Imao je težak i nesrećan život, ali Milka je govorila i o lijepim trenucima:

„Bilo je i svijetlih trenutaka, kad ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. za poslanika. Živjeli smo tada u Banjaluci. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvijek bi sve meni najprije pročitao i pitao me: “Kako ti Milka izgleda?” Ja se nisam u to mnogo razumijevala, samo bih mu rekla: „Ti nešto oštro pišeš“. A on bi dodao: „Za ovo ću dobiti ovoliko, a za ovo ovoliko“, misleći na zatvorske mjesece“.


Za Petra Kočića Milka je bila i žena i najbolja drugarica. Njihova velika ljubav je odolijevala vremenu, a surovi život nije im dao mira. Prvi sin im je umro u trećoj godini života, a sreća je stigla 1914. godine kada im se rodila ćerka Dušica, koja je postala profesor jugoslovenske književnosti i ruskog jezika, prevodilac i esejista. Poslije Drugog svjetskog rata bila je upravnica biblioteke „Petar Kočić“ u Beogradu.

Težak život ostavio je traga na Kočićevoj duši i tijelu. Smješten je u duševnu bolnicu, gdje je i umro dvije godine nakon rođenja male Dušice. Nije dočekao oslobođenje, a u bolnici je zapisao poznate riječi: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh!“.

Supruga Milka Kočić ostala je sa kćerkom Dušicom da zauvijek čuva sjećanje na voljenog Petra.
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
22.735
Jelike i omorike
Svoju prvu "pjesmu u prozi" Kočić je objavio u Srpskom književnom glasniku, III/1903. knj. VIII, br. 3, s posvetom Pavlu Lagariću. Sledeće godine "Jelike i omorike" našle su svoje mjesto i u drugoj Kočićevoj knjizi ("S planine i ispod planine", Zagreb 1904).
___

Sa čistog, blistavog neba prosipa se živa, treperava, vesela svjetlost. Miriše drijemovac, to rano, dremovno, planinsko cvijeće. Po vlažnim proplancima zeleni se zadovoljni, kočoperasti kukurijek, a sa suvih prisojnih kamenjaka, izmeđ trule, spržene bujadi, počinju se plaviti mirišljave ljubičice.

Ptice slađano i skladno cvrkuću i, drhćući u nježnom, razdraganom uzbuđenju, prelijeću s grane na granu. Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo, lagano se povija kroz tanki, bledunjavosvijetli, proljetni vazduh, gubeći se u tužnoj, ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.

Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost. Nešto su tužne, zamišljene. Sve se raduje uskrslom, uzdrhtalom životu, a one? Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Kad ih god pogledam, dođe mi teško. Zašto je priroda prema njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako nemilostiva srca bila?

Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze – dobro ja to znam! – a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći!…

Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
22.735
Molitva
Štampana takođe prvi put u banjalučkoj Otadžbini, I/1907, br. 3, ušla je i u Kočićevu knjigu "Jauci sa Zmijanja" (Zagreb 1910).
___

Nesrećan si, Narode moj, bijedna si, Otadžbino moja! Znam ja i osjećam nevolje tvoje i crni čemer što ti je stegao dušu tvoju. Znam ja to sve i osjećam, ali mi ne daju pjevati o srećnim danima minula vremena, ali mi ne daju kukati nad opštim jadom tvojim, Narode moj zarobljeni i kukavna Otadžbino moja!

Nemilosno me tjeraju s groblja, šibaju me strašno i riječi mi u grlu staju. Grobovi ostaju neopojani riječima čistijem, nepokapani suzama iskrenijem, a majke sinje neutješene utjehom blagom, pa se buni u ljutoj srdžbi i božje i ljudsko srce, i mrtva se tijela u mrtvačkoj odori dižu iz neoplakanih grobova i oglašuje se jezivim jaukom i lelekom da duša u čovjeku protre i premrzne.

O bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlje svoje. Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi, oštre i jezive ko svjetlice božje, i tirjanima nerazumljive ko što je nerazumljiva sfinga egipatska rodu čovječanskom. Daj mi te riječi i obdari me, Gospode moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati!
 

Baudrillard

Legenda
Moderator
Poruka
74.978
Спустивши главу на моје груди,
Плакала ти си, невино чедо,
А твоје нежне и бујне власи,
Скриваху лице туробно, бледо.

И ја сам плак'о, гледећи тебе,
И бујни поток суза је тек'о,
Али сам ипак пресрећан био,
Јер љубав сам за љубав стек'о.
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.