Prvog dana kada se naša majka udala i kada sam upoznala ćerku majčinog muža, shvatila
sam da je Pepeljuga, uprkos svojim sirotinjskim haljinama bila mnogo ljepša od mene.
To je bio dovoljan razlog da je zamrzim. Kako sam samo uživala dok ju je naša majka
tjerala da čisti parket, dok sam ja sa sestrom provodila vrijeme u šetnji zelenim livadama oko
našeg novog doma. Posebna sreća me obuzimala kada bi navečer Pepeljuga legla na pepeo
kraj peći, dok smo seka i ja spavale u sobi sa roze tapetama, u mekanim krevetima gdje nas
opijao miris svježe oprane posteljine koju je glačala lično Pepeljuga.
Onog dana kada je iz dvorca stigla obavijest da će se održati bal i da će princ odabrati
najljepšu djevojku za svoju ženu, bila sam uvjerena da je to šansa koja se ne smije propuštati.
Naravno da smo seka i ja počele odmah da vježbamo raznorazne plesove. Naša dobra
majčica kupila nam je najljepši saten i pozvala lokalnu krojačicu da nam sašije prekrasne
haljine. Kada je Pepeljuga vidjela da se pripremamo za bal, glupača je mislila da ćemo povesti
i nju. Pitala sam se je l ona normalna kad misli da bi nju mogao izabrati princ u njenoj staroj
haljini vječito uprljanoj od pepela pored mene i moje seke u novim haljinama koje su bile već
gotove. Naravno da smo je na dan, zapravo noć kad je bio zakazan bal ostavili kod kuće gdje
joj je i bilo mjesto, a mi se zaputile u dvorac.
Kad smo došle na dvorac sve je blještalo od svečanih toaleta, ali sve su bile zasjenjene
ljepotom haljine neke nepoznate prelijepe djevojke koja se iznenada pojavila na balu i to u
staklenim cipelicama. Princ ju je odmah primjetio i nije puštao iz ruku. Ljigavac jedan, mislila sam.
Dok nije došla ona, sa svakom djevojkom je plesao i udvarao se, a sad mu odjednom nije valjala
ni jedna pa cijelo veče pleše samo sa njom. E ali kako ničija nije sjala do zore, dogodi se da
nepoznata djevojka negdje oko ponoći istrže iz prinčevog zagrljaja i kao luda potrča prema vratima
dvorca. Svi su je gledali začuđeno, pogotovo princ koji je potrčao za njom. Međutim, sve što je
uspio da stigne od ljepotice bila je jedna staklena cipelica koja joj je nekako spala sa noge.
Odmah nam je rekao da je bal završen i da možemo nazad svojim kućama. Seka i ja smo bile
baš razočarane.
Sljedećeg dana, raščulo se da će princ posjetiti sve djevojke koje su bile na balu i ponijeti sa
sobom staklenu cipelu. Ona djevojka kojoj bude odgovarala bit će njegova žena. Obradovala
sam se baš jer sam u tome vidjela novu šansu za sebe, ako ne upali za mene, onda za seku.
No, kad je princ došao u naš dom sa cipelicom u rukama, odmah sam znala da mi neće
pristajati jer je bila prilično mala, moguće broj 37, a ja sam nosila čak broj 40, što je moram
priznati prilično ružno za jednu djevojku. Ipak sam pokušala da uglavim nogu u cipelicu, pa čak
mi se učinilo da ću i uspjeti dok sam stiskala nožne prste koliko god sam mogla. Boljelo je vraški,
moram priznati, ali nada da ću zakoračiti na dvorac kao prinčeva žena, znatno je ublažila taj bol.
No, sve je bilo džaba. Ipak je bila premala za moju nožurinu. Isto je bilo i sa mojom sekom tim
više što je ona nosila cipele broj 41. Onda se odjednom pojavila Pepeljuga. Šta li ona ovdje
traži, pitala sam se gledajući je u onoj bijednoj, prljavoj hajini i mislila kako nas samo bruka pred
princom. U sljedećem trenutku poludim - Pepeljuga je probala cipelicu i savršeno joj je odgovarala.
Obuzeo me takav bijes kad je princ rekao da će je oženiti. A kad se odjednom pojavilo neko
čudno stvorenje, valjda vila, šta li i dotakla štapićem njenu haljinu prljavu od pepela, odjednom
se na njoj stvori prelijepa haljina i shvatih da je Pepeljuga u stvari ona sinošnja ljepotica sa bala.
Uhvati me tad strah. Gotove smo, mislim se, i ja i seka. Sad kad je princ oženi sigurno će nam
se osvetiti za sve. Brže-bolje pođem joj se ulizivati. Te kako si lijepa, te kako ti divno stoji haljina,
te hoćeš li možda da skuham čaj za tebe i princa. I seka je smišljala kako da joj se što više
ulizuje. Za divno čudo, Pepeljuga se samo smiješila.
- Drage moje, sad kad se udam za princa, ništa ne brinite. Kupiću i vama najljepše haljine i naći
dva lijepa momka sa dvora da vas oženim pa da svi skupa živimo na dvorcu.
To je ta ljudska veličina koju ja nikad neću imati, mislila sam dok sam joj se sa lažnim osmijehom
zahvaljivala za sve.
Prije nego što je Pepeljuga sa princom, ruku pod ruku izišla iz kuće, nisam odoljela svojoj
radoznalosti pa sam je pitala kako je došla do prekrasne večenje toalete i staklenih cipelica u
kojima se pojavila na balu. Ispričala mi je nevjerovatnu priču. Ono stvorenje koje se maločas
pojavilo i pretvorilo njenu staru haljinu u posljednji krik mode, bila je dobra vila koja je navodno
bila njena kuma koja je uz pomoć svojih čarobnih moći bila odgovorna za sve.
Pomenula je još neke brze kočije napravljene od bundeve kojima je došla u dvorac.
Na kraju sam shvatila da je priča o ljepoti poput cipele - ako ne odgovara tvojoj stvarnoj veličini,
nikakvo pritiskanje ili stiskanje neće učiniti da se uklopi.
RiadaT.
sam da je Pepeljuga, uprkos svojim sirotinjskim haljinama bila mnogo ljepša od mene.
To je bio dovoljan razlog da je zamrzim. Kako sam samo uživala dok ju je naša majka
tjerala da čisti parket, dok sam ja sa sestrom provodila vrijeme u šetnji zelenim livadama oko
našeg novog doma. Posebna sreća me obuzimala kada bi navečer Pepeljuga legla na pepeo
kraj peći, dok smo seka i ja spavale u sobi sa roze tapetama, u mekanim krevetima gdje nas
opijao miris svježe oprane posteljine koju je glačala lično Pepeljuga.
Onog dana kada je iz dvorca stigla obavijest da će se održati bal i da će princ odabrati
najljepšu djevojku za svoju ženu, bila sam uvjerena da je to šansa koja se ne smije propuštati.
Naravno da smo seka i ja počele odmah da vježbamo raznorazne plesove. Naša dobra
majčica kupila nam je najljepši saten i pozvala lokalnu krojačicu da nam sašije prekrasne
haljine. Kada je Pepeljuga vidjela da se pripremamo za bal, glupača je mislila da ćemo povesti
i nju. Pitala sam se je l ona normalna kad misli da bi nju mogao izabrati princ u njenoj staroj
haljini vječito uprljanoj od pepela pored mene i moje seke u novim haljinama koje su bile već
gotove. Naravno da smo je na dan, zapravo noć kad je bio zakazan bal ostavili kod kuće gdje
joj je i bilo mjesto, a mi se zaputile u dvorac.
Kad smo došle na dvorac sve je blještalo od svečanih toaleta, ali sve su bile zasjenjene
ljepotom haljine neke nepoznate prelijepe djevojke koja se iznenada pojavila na balu i to u
staklenim cipelicama. Princ ju je odmah primjetio i nije puštao iz ruku. Ljigavac jedan, mislila sam.
Dok nije došla ona, sa svakom djevojkom je plesao i udvarao se, a sad mu odjednom nije valjala
ni jedna pa cijelo veče pleše samo sa njom. E ali kako ničija nije sjala do zore, dogodi se da
nepoznata djevojka negdje oko ponoći istrže iz prinčevog zagrljaja i kao luda potrča prema vratima
dvorca. Svi su je gledali začuđeno, pogotovo princ koji je potrčao za njom. Međutim, sve što je
uspio da stigne od ljepotice bila je jedna staklena cipelica koja joj je nekako spala sa noge.
Odmah nam je rekao da je bal završen i da možemo nazad svojim kućama. Seka i ja smo bile
baš razočarane.
Sljedećeg dana, raščulo se da će princ posjetiti sve djevojke koje su bile na balu i ponijeti sa
sobom staklenu cipelu. Ona djevojka kojoj bude odgovarala bit će njegova žena. Obradovala
sam se baš jer sam u tome vidjela novu šansu za sebe, ako ne upali za mene, onda za seku.
No, kad je princ došao u naš dom sa cipelicom u rukama, odmah sam znala da mi neće
pristajati jer je bila prilično mala, moguće broj 37, a ja sam nosila čak broj 40, što je moram
priznati prilično ružno za jednu djevojku. Ipak sam pokušala da uglavim nogu u cipelicu, pa čak
mi se učinilo da ću i uspjeti dok sam stiskala nožne prste koliko god sam mogla. Boljelo je vraški,
moram priznati, ali nada da ću zakoračiti na dvorac kao prinčeva žena, znatno je ublažila taj bol.
No, sve je bilo džaba. Ipak je bila premala za moju nožurinu. Isto je bilo i sa mojom sekom tim
više što je ona nosila cipele broj 41. Onda se odjednom pojavila Pepeljuga. Šta li ona ovdje
traži, pitala sam se gledajući je u onoj bijednoj, prljavoj hajini i mislila kako nas samo bruka pred
princom. U sljedećem trenutku poludim - Pepeljuga je probala cipelicu i savršeno joj je odgovarala.
Obuzeo me takav bijes kad je princ rekao da će je oženiti. A kad se odjednom pojavilo neko
čudno stvorenje, valjda vila, šta li i dotakla štapićem njenu haljinu prljavu od pepela, odjednom
se na njoj stvori prelijepa haljina i shvatih da je Pepeljuga u stvari ona sinošnja ljepotica sa bala.
Uhvati me tad strah. Gotove smo, mislim se, i ja i seka. Sad kad je princ oženi sigurno će nam
se osvetiti za sve. Brže-bolje pođem joj se ulizivati. Te kako si lijepa, te kako ti divno stoji haljina,
te hoćeš li možda da skuham čaj za tebe i princa. I seka je smišljala kako da joj se što više
ulizuje. Za divno čudo, Pepeljuga se samo smiješila.
- Drage moje, sad kad se udam za princa, ništa ne brinite. Kupiću i vama najljepše haljine i naći
dva lijepa momka sa dvora da vas oženim pa da svi skupa živimo na dvorcu.
To je ta ljudska veličina koju ja nikad neću imati, mislila sam dok sam joj se sa lažnim osmijehom
zahvaljivala za sve.
Prije nego što je Pepeljuga sa princom, ruku pod ruku izišla iz kuće, nisam odoljela svojoj
radoznalosti pa sam je pitala kako je došla do prekrasne večenje toalete i staklenih cipelica u
kojima se pojavila na balu. Ispričala mi je nevjerovatnu priču. Ono stvorenje koje se maločas
pojavilo i pretvorilo njenu staru haljinu u posljednji krik mode, bila je dobra vila koja je navodno
bila njena kuma koja je uz pomoć svojih čarobnih moći bila odgovorna za sve.
Pomenula je još neke brze kočije napravljene od bundeve kojima je došla u dvorac.
Na kraju sam shvatila da je priča o ljepoti poput cipele - ako ne odgovara tvojoj stvarnoj veličini,
nikakvo pritiskanje ili stiskanje neće učiniti da se uklopi.
RiadaT.
Poslednja izmena:
