Koje su činjenice o doseljavanju Srba i Hrvata na Balkan?
Mislim da bi se ovde ipak trebalo pridržavati Šafarika, jer je on tema.
No, odgovoriću ti, u vrlo kratkim crticama, u onom kontekstu kojem se zaista tiče Šafarikovih teza o seobi Srba:
1) Postojale određene grupacije severnih Hrvata i Srba. Severni Srbi su opstali i do dana današnjeg, u Polablju, kako to Porfirogenit kaže
u susedstvu Franačke
2) Servija u južnoj Makedoniji, na samim obroncima Tesalija, zaista se ne pominje pre VII veka. Servija (tj.
Srbica) bila je potom novoosnovano episkopsko sedište, što nam ukazuje na potrebu hristijanizacije paganske populacije, što bi se uklapalo u narativ da je određena grupa Srba tu došla, tj. tzv. prva seoba Srba po Porfirogenitovom narativu
3) U drugoj polovini VII stoleća pominje se u maloazijskoj Vitiniji grad
Gordoservon. U oblasti gde je Vizantija kolonizovala Slovene, i opet nova episkopija (zbog velikog broja nehrišćanske populacije, sasvim izvesno). Pojava toponima sa potencijalno srpskim etnoninom u svom nazivu ukazuje na to da su se Srbi (posvedočeni nešto ranije na slovenskom severu u Fredegarovoj hronici) tada već bili pojavili na balkanskom podneblju i može biti
implicitna potvrda hronoloških okvria Porfirogenitovih vesti
4) Na osnovu arheoloških istraživanja, možemo da smestimo pad rimske granice na severnom Balkanu u treću deceniju Iraklijeve vesti. Pad granice Romejskog carstva, hronološki je kompatibilan tradiciji zapisanoj po Porfirogenitu, što će reći da je to bila prilika kada bise neko mogao spustiti preko reke Save u Dalmaciju, u vreme vlasti cara Iraklija (610-641)
5) Antička Salona, srce Dalmacije, pala je okvirno u vreme Iraklijeve vlasti
6) Oređeni ostaci materijalne kulture ukazuju na to da su u vreme VI i VII stoleća mogla biti dva talasa migracija stanovništva sa severnih strana. Tako nešto bi moglo potvrditi, hipotetički govoreći, migraciju prvo slovenskih plemena, a potom Hrvata i Srba. Ove stvari treba uzeti sa izvesnom dozom rezerve, zato što i unutar arheološke naučne zajednice, postoje različite škole i tumačenja određenih nalaza, ali ono što je posebno interesantno jeste da se većina uglavnom slaže da vrlo oskudni arheološki nalazi ukazuju blago na izvesne trendove migracija u vreme cara Iraklija sa slovenskog severa. Posebno postoje izvesni nalazi na prostoru Tesaije (ne mnogo daleko od Srbice) koji ukazuju da je reč o grupaciji koja se preselila ne krajeve sa prostora današnje Slovačke u okvirno govoreći Iraklijevo vreme, a to bi moglo biti kompatibilno
7) Postoje izvesne analogije koje bismo mogli povući sa činjenicama koje znamo o poreklu etnonima i osnovne političke formacije drugih slovenskih naroda, kao što su Bugari ili Rusi. U oba slučaja radi se o neslovenskoj populaciji, o ratničkom staležu — vojskama, u suštini — koje su osvojile određena područja i tamo nametnule svoju vlast, postavljajući temelje državama koje su se iz toga razvile kasnije. Međutim, sticaj okolnosti doveo je do toga da su Bugari relativno solidnije dokumentovani, zato što su se sve ove migracije odvile u epohi tzv. mračnog vizantijskog veka (a u slučaju Hrvata i Srba imamo samo jedan znatno pozniji spis). Ovakvo tumačenje dolaska Hrvata i Srba, kao omanje vojničke grupacije koja je osvojila određena područja i tako tu nametnula svoju vlast, na izvesni način bi objasnilo i kasnije političke uspehe tih tvorevina, kao primer praktične primene jedne o teorija o nastanku države (kao nečega što nastaje nakon primele sile posle migracije, pojavom nove elite koja poseduje monopol nad sistemima prinude sile).
To je ono što su činjenice. A ostalo su spekulacije i pokušaji da se one povežu u neku celinu (pa tako i Šafarikova zakarpatska hipoteza, koja se temelji u suštini gotovo isključivo na tome što u zapadnoj Ukrajini imamo Bojko narod).