Pavel Šafarik (1795-1861) i poreklo Slovena

Ma nije, bre.

To ti je sadržaj koji je ChatGPT generisao na osnovu okvirne svesti o srodstvu Konstantina Jirečeka i Pavla Šafarika.

Rekao sam ti već više puta kakve dezinformacije stvara ChatGPT, a ti opet.
Само што сам ја то писао овде пре 10 година кад гпт чет није ни постојао.
 
Само што сам ја то писао овде пре 10 година кад гпт чет није ни постојао.

Dobro, šta hoćeš da kažeš? Da je Konstantin Jireček bio oženjen sopstvenom tetkom (s obzirom da mu je majka bila Božena, Šafarikova kći)?

Gde si ti taj incest naveo, citiraj se, baš da vidim? :)
 
Ma nije, bre.

To ti je sadržaj koji je ChatGPT generisao na osnovu okvirne svesti o srodstvu Konstantina Jirečeka i Pavla Šafarika koje se prisetio u svojim vezama

Rekao sam ti već više puta kakve dezinformacije stvara ChatGPT, a ti opet postavljaš citate od njega, i to bez ikakvog navođenja da si pokupio sa ChatGPT-ja.
Рођен је 24. јула 1854. у Бечу, од мајке Божене, ћерке великог слависте и зачетника српске књижевне историје Павла Јосифа Шафарика и оца Јосифа, историчара књижевности. Стриц Херменегилд му је био историчар права. Обе родитељске породице су поред широких научних интересовања биле и дубоких словенских осећања, посебно су их занимали Јужни Словени.

Извиеавам се мајка му је била ћерка Шафарика даккле Шафарик му је деда.
 
Dobro, šta hoćeš da kažeš? Da je Konstantin Jireček bio oženjen sopstvenom tetkom (s obzirom da mu je majka bila Božena, Šafarikova kći)?

Gde si ti taj incest naveo, citiraj se, baš da vidim? :)
Добро исправио сам се Шафарик му је деда.
Дакле нема ничег заједничког између деде и унука.
 
Рођен је 24. јула 1854. у Бечу, од мајке Божене, ћерке великог слависте и зачетника српске књижевне историје Павла Јосифа Шафарика и оца Јосифа, историчара књижевности. Стриц Херменегилд му је био историчар права. Обе родитељске породице су поред широких научних интересовања биле и дубоких словенских осећања, посебно су их занимали Јужни Словени.

Извиеавам се мајка му је била ћерка Шафарика даккле Шафарик му је деда.

Kao što rekoh, klasično ChatGPT-jevo konfabuliranje podataka.

Ako ćeš već da konstantno kačiš njegove citate, mogao bi barem (mislim da ćeš se složiti da je to doslovno minimum minimuma) kad god već citiraš ChatGPT, naglasiš da ga koristiš.

Ja barem mogu da ga prepoznam na keca, ali ima drugih koji ne mogu. I uneseš tako potpuno bespotrebno konfuziju.
 
Dobro, šta hoćeš da kažeš? Da je Konstantin Jireček bio oženjen sopstvenom tetkom (s obzirom da mu je majka bila Božena, Šafarikova kći)?

Gde si ti taj incest naveo, citiraj se, baš da vidim? :)
Није Шафарик ОТАЦ КАРПАТСКЕ ТЕОРИЈЕ него МАРЕЈ.
Није му Људмила била жена него ТЕТКА МАЈКА БОЖАНА ЈЕ ЋЕРКА ЈОСЕФА ШАФАРИКА!
 
Добро исправио сам се Шафарик му је деда.
Дакле нема ничег заједничког између деде и унука.

Ja nisam nigde osporavao da postoje rodbinske veze između njih dvojice.

Rekao sam da mu pošto je Šafarik umro kad je bio 7-godišnjak nikako nije mogao biti učitelj, i da mi nije jasno sa kojim ciljem ističeš njihove rodbinske veze. Je li to na neki način menja ono što su pisali i stavove koje su imali?
 
Kao što rekoh, klasično ChatGPT-jevo konfabuliranje podataka.

Ako ćeš već da konstantno kačiš njegove citate, mogao bi barem (mislim da ćeš se složiti da je to doslovno minimum minimuma) kad god već citiraš ChatGPT, naglasiš da ga koristiš.

Ja barem mogu da ga prepoznam na keca, ali ima drugih koji ne mogu. I uneseš tako potpuno bespotrebno konfuziju.
Слинави шипуј рацку чкепи шипу рацку дудлај га и прекини ти да качиш гпт текстове нахебем ти се свега на свету мајмунчино она главата ретардирана!
Ja nisam nigde osporavao da postoje rodbinske veze između njih dvojice.

Rekao sam da mu pošto je Šafarik umro kad je bio 7-godišnjak nikako nije mogao biti učitelj, i da mi nije jasno sa kojim ciljem ističeš njihove rodbinske veze. Je li to na neki način menja ono što su pisali i stavove koje su imali?
А ниси?
Мрш гомнару него си га гуглао па променио мишљење мрш чкепи!
 
Па не би се свађао са тастом прихватио је од њега што је било за њега највредније и прихватљиво.
Друго и један и други прихватају теорију Добровског да је можда прихватљиво да је део Срба и Хрвата дошао Ираклију али да су њихови енсистерси већ осободили Балкан од Авара и зашто би себе потчинили цару Ромеја?
Враћамо се на пост који сам ти поставио ти суи ТЕКСТУАЛИСТА ја сам КОНЦЕПТУАЛИСТА сад што ти дајеш себи слободу да улазиш у лик и дело Јеречека и предвиђаш његове односе са тастом не бих коментарисао оставио бих за неке новине треће око мени је јасно да их уопште добро не разумеш нити те интересује.
Узимаш своју тези и задати наратив и у њега утпаваш цитате који би то подржали то раде и аутохтонисти и сви тровачи овог света.

Ne shvatam šta si ti hteo ovom objavom da kažeš.

KONTEKST jeste da je Jireček odbacivao Šafarikove teze. Imao je potpuno drugačije viđenje Porfirogenitovog narativa o migraciji Hrvata i Srba i početku državnosti na Balkanskom poluostrvu od njega. Fusnota br. 54. na 61. str.:

fusno.png


Jireček je odbacio Šafarikovo čitanje Bagivarije kao Bavarske i konstatovao da se nauka vraća natrag na stanovište od pre Šafarika da je to ipak zaista Bohemija (tj. Češka).
 
Ne shvatam šta si ti hteo ovom objavom da kažeš.

KONTEKST jeste da je Jireček odbacivao Šafarikove teze. Imao je potpuno drugačije viđenje Porfirogenitovog narativa o migraciji Hrvata i Srba i početku državnosti na Balkanskom poluostrvu od njega. Fusnota br. 54. na 61. str.:

Pogledajte prilog 1661720

Jireček je odbacio Šafarikovo čitanje Bagivarije kao Bavarske i konstatovao da se nauka vraća natrag na stanovište od pre Šafarika da je to ipak zaista Bohemija (tj. Češka).
Ако се због тога није сложио онда је то сасвим сигуран доказ да се готово ни у чему с њим није слагао већ био његов хејтер и хебао својој мајци оца кроз рупу на ковчегу.

Шафарик

"Домовина порекла Словена у Европи су Карпати" рекао је велики мисилац Мареј; коначни суд на основу најдубљег истраживања, који ће положити сваки непристрасан испит"

"Сличност имена вендских и илирских Срба, каже Добровски, није случајна, већ потиче из прастарих времена: под овим именом су се подразумевала оба реда словенских народа пре него што се појавило опште име Славен." [W. Jahrb. 1827. XXXVII Bd]."

Одакле ово Ватрославу Јагићу и К. Јеречеку?
 
тезу о Србима као најстаријим Словенима је прихватио.

Ako si ovde mislio na Šafarikovu tezu o starosti srpskog imena kao drevnog opšte slovenskog — ne, to nije tačno. Jireček tu tezu uopšte nije prihvatio. Zapravo, kritikovao ju je.

Po Jirečeku:
* Spori nemaju po njemu veze sa Srbima. On ih je dovodio u vezu sa Jordanovim Spalima, koje bi trebalo da pominju još i Plinije Stariji i Diodor sa Sicilije
* Po Jirečeku, Plinije ne svedoči o nekakvom plemenu Srba, što smatra kasnijom korupcijom Plinijevog teksta
* Mater Verborum Salomonis, koji si i ti sam pominjao na ovoj temi, ispostavilo se da je falsifikat
* odbacivao je i Severjane kao dokaz

Tako da Jireček uopšte nije prhvatao Šafariku tezu o imenu. Zapravo, čak ju je u dobroj meri i kritikovao tj. odbacio.
 
Promenio mišljenje, o čemu?

Čemu potreba da konstantno stavljaš reči nikad izgovorene u usta? Mislim, ozbiljno, kada će doći više kraj tim upornim projekcijama propraćenim provokacijama, pa baš i prostaklukom? :roll:

Сличност имена вендских и илирских Срба, каже Добровски, није случајна, већ потиче из прастарих времена: под овим именом су се подразумевала оба реда словенских народа пре него што се појавило опште име Славен." [W. Jahrb. 1827. XXXVII Bd]."

Е ово исто је Јеречек поновио у својој књизи. и МРШ!
 
Сличност имена вендских и илирских Срба, каже Добровски, није случајна, већ потиче из прастарих времена: под овим именом су се подразумевала оба реда словенских народа пре него што се појавило опште име Славен." [W. Jahrb. 1827. XXXVII Bd]."

Е ово исто је Јеречек поновио у својој књизи.

Pretpostavljam nisi svestan da si pomešao ovde Šafarika (njega si citirao, zapravo) sa Jirečekom? :roll:
 
Pretpostavljam nisi svestan da si pomešao ovde Šafarika (njega si citirao, zapravo) sa Jirečekom? :roll:
Не овде Шафарик цитира Добровског а исто је потврдио Јеречек у својој књизи као своје мишљење на ту тему.

Да ли случајно примећујеш да си досадан и напоран поставио си књигу прочитај је све што си кратко цитирао Јеречека нема везе са Јеречеком јер не можеш енциклопедијски ређати ауторе.

То хе исто као кад би неко судио о Тибору Живковићу на основу интервјуа у "чирилици" ако те мрзи да читаш и хоћеш да тролујеш ради али не досађуј другима!
Смрди и остави друге да живе!
 
Не овде Шафарик цитира Добровског а исто је потврдио Јеречек у својој књизи као своје мишљење на ту тему.

Да ли случајно примећујеш да си досадан и напоран поставио си књигу прочитај је све што си кратко цитирао Јеречека нема везе са Јеречеком јер не можеш енциклопедијски ређати ауторе.

Jireček je u svojoj knjizi naveo ono što sam napisao. Preneo je šta je Šafarikov stav (ne njegov, već Šafarikov) i ukazao na to šta su problemi sa tezom Šafarika i Dobrovskog. Str. 38:

COjs.png


Obrati pažnju i na propratnu fusnotu:

fusnotica.png


Dakle, Jireček je ukazao na sve one probleme što pominjah i zašto najveći broj argumenata Šafarikove teze vezano za starinu srpskog imena otpada.

Kad već preporučuješ da se pročita šta kaže Jireček, pa pročitaj upravo ti. Ti si, izgleda, pročitao samo tu rečenicu u kojoj Jireček pominje Šafarikovu tezu i tu stao. Nisi uopšte pročitao ostatak teksta da vidiš šta sve piše Jireček, tačno (ili si zaboravio) i izveo da samo zbog toga što pominje šta je Šafarikova teza bila (čije slabosti podvlači) to znači da se Jireček sa njim, tobože, slaže oko toga.
 
Poslednja izmena:
"Dobrowsky čech S. 4.ff. Abh. VI. 280]. Овим историјски потврђеним приоритетом имена Серб потпуно се објашњава појава која иначе пада у очи, да се под овим именом воде Срби у Илирикуму и у Лужици у два језика веома удаљена, на известан начин два словенска дијалекта на супротним крајевима племена. „Сличност имена вендских и илирских Срба, каже Добровски, није случајна, већ потиче из прастарих времена: под овим именом су се подразумевала оба реда словенских народа пре него што се појавило опште име Славен."
 
Ако се због тога није сложио онда је то сасвим сигуран доказ да се готово ни у чему с њим није слагао већ био његов хејтер и хебао својој мајци оца кроз рупу на ковчегу.

Ja nisam rekao da se nije bukvalno ni u čemu slagao, već da su Šafarik i Jireček pripadali dvema drugačijim školama. Ono gde se zaista nisu slagali uopšte jeste u pristupu DAI. Na posve drugačiji način su gledali na Porfirogenitov spis kao izvor o seobi i poreklu Srba. Šafarik je to posmatrao kao uglavnom dobre činjenice, a Jireček praktično u celosti odbacivao.

"Dobrowsky čech S. 4.ff. Abh. VI. 280]. Овим историјски потврђеним приоритетом имена Серб потпуно се објашњава појава која иначе пада у очи, да се под овим именом воде Срби у Илирикуму и у Лужици у два језика веома удаљена, на известан начин два словенска дијалекта на супротним крајевима племена. „Сличност имена вендских и илирских Срба, каже Добровски, није случајна, већ потиче из прастарих времена: под овим именом су се подразумевала оба реда словенских народа пре него што се појавило опште име Славен."

Niče, Jirečekov stav je bio po tom pitanju suprotan Šafarikovm. Iz Istorije Srba (str. 41):

jirecek2.png


Jireček je rekao da postoje dva viđenja: da postoji korelacija između pojedinačnih plemena koja nose isto ime, i druga, da je nema. On je prihvatio ovu potonju; da nema. Po Jirečekovom mišljenju, ne postoje nikakve jasnije veze između balkanskih i Lužičkih Srba ili nekih potencijalnih tamo na Kavkazu, kao što nema ni ne postoji neka jasnija veza između dva čoveka koji se zovu isto.

Štaviše, Šafarikov unuk je smatrao da je sve to traženje imena i toponima koji na slovenskom severu negde sadrže ili vuku na srpsko ime ćorav posao koji ni na koji način ne rasvetljava problem porekla Srba.

Dakle, da li ti je sada jasno? Niti je smatrao da je tradicija u DAI o seobi Srba nešto sa istorijskom vrednosti, niti da se može uopšte predbalkanska istorija Srba na gotovo ikakav način rekonstruisati nekakvim toponimima i etnonimima...odnos između Srba i Lužičkih Srba posmatrao je na isti način kao npr. između Kašuba i Srba, s tim što se ovi pređašnji, sticajem okolnosti (ili slučajnosti) samo zovu slično. On je (po ovom pitanju) u celosti odbacivao Šafarikov koncept tumačenja. Jireček je pripadao epohi nakon sredine XIX stoleća, kada se gotovo u potpunosti Porfirogenitov Spis odbacivao kao izvor o migraciji (koji je u Šafarikovo vreme bio uglavnom jasno prihvaćen). Video je vrednost samo u vesti o tome da Viševići potiču sa Visle.
 
Poslednja izmena:
О људима који су одбацили Порфирогенита као непоуздан извор за сеобу Словена на Балкан укључујући и Суровјетског и Шафарика.

Vavžinjec Surovjecki nije odbacivao Porfirogenita kao nepouzdani izvor o migraciji. Surovjecki je živeo od 1769. do 1827. godine i pripadao razdoblju kada se uglavnom vrlo visoko vrednovao DAI kao izvor o seobi Srba i Hrvata i prvim državama koje su osnovali na Balkanskom poluostrvu; epohi pre sredine XIX stoleća i procvata kritičke istoriografije, koja je dovela i skoro do čitavog odbacivanja DAI kao izvor koji nam donosi takva svedočanstva.

Štaviše, i Surovjecki isto citira Porfirogenita i tako vidi poreklo Srba, tj. smešta ih u vreme vlasti cara Iraklija (između 610. i 641. godine). Ovde možeš da konsultuješ sabrana dela Surovjeckog: https://archive.org/details/dzieawawrzycasu00turogoog/page/n396/mode/2up

Na str. 409. rasprave o počecima Slovenstva iz 1824. god. imaš opis Surovjeckog o ovome, naravno po DAI, iz:

Surovovovo.png
Suro3.png

Ovo su reči Lorenca Surovieckog:

Dolaskom novih doseljenika iz Velike Srbije i Hrvatske na samom početku VII stoleća, proterali su Avare iz Panonije između Save i Drave i naselili Dalmaciju, Iliriju i značajan deo Mezije. Deo Srba koji su tamo migrirali prihvatio je car Iraklije u Tesaliju, i oni su naselili oblast Servije kod Larise.

Dakle, Surovjecki (slično Šafariku) zapravo usvaja Porfirogenitove vesti o migraciji Srba. Usvaja i podatke o dolasku na granicu Tesalije (kod Larise), gde ih je po njegovom mišljenju car Iraklije prihvatio. Po Surovjeckom, Srbi su došli na Balkan u prvoj polovini VII st. iz Velike Srbije u susedstvu Franačke (a Hrvati sa Babine gore kod Bavarske).
 
Није Шафарик ОТАЦ КАРПАТСКЕ ТЕОРИЈЕ него МАРЕЈ.

To što pominje Šafarik tu škotskog lingvistu Aleksandra Mareja (1775-1813) u kontekstu je ove opservacije, navedene na 11. str. njegove Istorije evropskih jezika:

1000019833.jpg


https://archive.org/details/bub_gb_x_bkv2tnUzwC/page/11/mode/1up

Po Mareju, preci Starih Slovena su bili istisnuti pokretima raznih naroda iz nizija uz severnu obalu Crnog mora i Dona, ka Karpatima (odakle ni trebalo da je krenulo njihovo širenje ka Balkanu, kasnije). Šafarik je u tom smislu mislio, da je Marej po njegovoj proceni bio na pravom tragu.

Oko što mi se čini da ti nisi naš najbolje shatio jeste na šta se odnosi kada se kaže da je Šafarik otac zakarpatske teorije o poreklu Srba. Odnosi se na njegovu analizi Porfirogenitovog Spisa o narodima i povezivanje Srba sa rusinskim Bojkama. Šafarik se usprotivio klasičnoj interpretaciji po kojoj su Srbi došli na Balkan u prvoj polovini VII stoleća iz rejona Polablja, formirajući stanovište o tome da se tzv. Bela Srbija Porfirogenita nalazila u Galiciji. I to je oformio kao naučnu tezu, koju je elaborisao na osnovu 6 tačaka koje imaš na prvoj stranici teme.

U tom smislu drugačije i od Surovieckog, koji kaže da su Srbi stigli do Labe 560. ili 561. godine i da je ta Velika Srbija bila pored Franačke. Zapravo, Suroviecki se ne bavi nešto posebno pokušavanjem da utvrdi odakle su to tačno Srbi došli u VII stoleću, van toga da je to bilo okvirno tuda negde po slovenskom severu.
 
Dugo sam želeo da otvorimo jednu temu o Pavlu Šafariku. Danas je ovo možda od svega najgore citirana osoba, zato što po društvenim mrežama kruži nekoliko zabluda vezano za njega. Naime, godine 1828. Šafarik je napisao jednu knjigu po predavanju jednog starijeg poljskog pisca, Vavžinjeca Surovjeckog (1769-1827), svojevrsni prikaz i komentar. Ta knjiga je, zbog određenih teza koje su u njoj bile iznete, bila jako primamljiva utemeljivalčima moderne, novoromantičarske škole (Jovanu I. Deretiću i Olgi Luković Pjanović). Devedesetih godina, zapravo štampano tek 2004. godine, to delo je priredio u srpskom prevodu filozof Aleksandar M. Petrović.

Zahvaljujući tome da se pojavilo u srpskom prevodu tada, ali i okačeno besplatno na internet, svima, ta knjiga se delila na sve strane i stvorila jednu potpuno iskvarenu sliku o tome ko je zaista Pavel Šafarik. To je došlo do potpuno zastrašujućih razmera, usled kojih se i Šafarik redovno navodi kao autor koji je navodno (!) zapostavljan, koji se zaobilazi, kako je nepobitno dokazao da nije bilo nikakve seobe Slovena, stavlja se u potpuno isti koš sa ni manje ni više no sa Milošem S. Milojevićem ili Simom Lazićem.

Verovatno bi ljudi koji ovih dana stalno pominju Šafarika, kada bi se upoznali sa njegovim opusom i tvrdnjama, zapravo zanemeli. Naime, radi se o čoveku koji je pripadao školi slavista koji su do izvesne mere bili opsednuti Spisom o narodima cara Konstantina VII Porfirogenita (DAI), do te mere da su čak i svoje llingvističke teze zasnivali na njemu. Šafarik je svoj život posvetio proučavanju starina Slovena, a tako i porekla Srba, odnosno njihove seobe koja se, po njemu, odvila u prvoj polovini VII stoleća, u vreme vlasti cara Iraklija (610-641), po svemu sudeći između 634. i 638. godine. Štaviše, Šafarik je doslovno rodonačelnik teorije o zakarpatskom poerklu Slovena. On ju je prvi ozbiljno predočio i naučno elaborisao.

Sve ovo što smo ovde pomenuli, a o čemu će znatno opširnije biti rečeno u toku teme, sačinjava Šafarika maltene utemeljivačem „bečko-berlinske škole“, kako bi to neko rekao. :D

Obično se smatra da je njegov magnum opus po ovom pitanju delo Slovenske starije koje je izašlo 1837. godine (Slovanské starožitnosti). Na ovom linku mogu se videti Šafarikova Sabrana dela: https://archive.org/details/sebranespisy00afgoog Deo koji nas interesuje i koji ću ovde početi da postavljam u prevodu kreće od 254. stranice (O srpskim Slovenima):

Pogledajte prilog 1653949

Pa, da počnemo? Šta kaže Šafarik o Srbima?

Pre naseljavanja Srba i Hrvata u bivšem Iliriku, tj. pre 634-638. godine, u Dalmaciji i susednim zemljama, posebno u delovima Panonije preko reke Save, kao i u Prevalitani, nije bilo stalnih slovenskih naselja. Iako su zabeleženi brojni slovenski upadi u Ilirik i Dalmaciju tokom 548, 550, 551. i 552. godine, nije pominjana nikakva trajna prisutnost tih grupa u ovim oblastima. Kretanje slovenske ekspanzije u to vreme imalo je dva pravca: jedan od ušća Dunava kroz Donju Meziju prema Trakiji i Makedoniji, i drugi od iste tačke kroz Panoniju prema Noričkim zemljama; ta dva pravca formirala su ugao između čijih krakova su bili ostaci starih populacija Tračana i Ilira, Vlaha i Albanaca. Usred ove autohtone populacije, snažno izmešane sa rimskom krvlju, opstale su brojne gotske porodice (posebno u takozvanoj Prevalitani), koje su vladale Dalmacijom između 493-552. godine, ali su zatim poražene od strane grčkih careva. U ovom stanju izmešane demografije i labave zavisnosti od Vizantije, Avari su pronašli Dalmaciju kada su izvršili preliminarne upade u nju, posebno 597. godine kada su opustošili grad Balea (danas Belaj) i 40 drugih utvrđenih naselja, i ponovo oko 603, i konačno oko 630. godine, kada su je potpuno osvojili bez otpora Grka, koji su bili zauzeti sa Saracenima. Car Iraklije osetio je duboko gubitak tako velike i lepe provincije, ali previše slab da je otrgne od moćnog neprijatelja, navodno je sklopio ugovor sa nekim kneževima Hrvata, koji su još uvek boravili u Beloj ili Velikoj Hrvatskoj, prema Konstantinu Porfirogenitu. U tom ugovoru ustupio im je Dalmaciju pod uslovom da isteraju Avare i priznaju njegovu vrhovnu vlast. Predvođeni petoricom kneževskih braće i dvema sestrama, Hrvati su sa velikom silom ušli u Dalmaciju i posle višegodišnje teške borbe pobedili Avare. Ubrzo nakon toga, još za vreme vladavine Iraklija, mlađi od dvojice braće koji su nezavisno jedan od durog vladali iz severne „Bele Srbije", koja se nalazila iza zemlje Turaka (Mađara) i graničila sa Francima (navodnjavana Vislom i Dnjeprom), došao je kod cara Iraklija tražeći utočište. Iraklije im je dodelio region u prefekturi Tesaliji (Dua) u blizini grada Serbica na Halijakmonu (sada Indžekar). Međutim, ubrzo se ispostavilo da Srbima ne odgovaraju ta naselja i, uz dozvolu cara, vratili su se u svoju drevnu pradomovinu. Tokom prelaska preko Dunava preispitali su ovaj potez i počeli tražiti nove naselja, dobivši od tadašnjeg vizantijskog zapovednika u Beogradu od cara nove prebivališta u zemlji na istoku Dalmacije, koju su već bili naselili Hrvati, a koja je bila presečena rekama Drina, Bosna i Vrbas, te koja je još uvek bila pod kontrolom Avara u to vreme. Avari su bili proterani, a Srbi su se proširili od Save preko rečnih basena tri pomenute reke do Jadranskog mora. Od tada su različiti delovi njihove zemlje dobijali različita delimično slovenska imena, kao što su Srbija, Bosna, Neretva (Paganija), Zahumlje, Travunija, Konavlje i Duklja ili Diokleja. Župani su predvodili ove pojedinačne oblasti; u pravoj Srbiji stolovao je srpski veliki župan kao vazal vizantijskog cara. Iraklije je oba doseljena naroda ubrzo preobratio u hrišćanstvo i krstio sveštenicima koje je pozvao iz Rima. Toliko sadrži izveštaj Konstantina Porfirogenita o doseljavanju Srba i Hrvata u Ilirik. Pošto je ovaj izveštaj tako precizno formulisan i čak toliko detaljan, a u odsustvu ikakvih kritički ispitanih suprotnih dokaza, nećemo osporavati glavni sadržaj, tj. doseljavanje Hrvata i Srba iz severnih zemalja Bele Hrvatske i Bele Srbije za vreme cara Iraklija u Ilirik, kao ni o osvajanju te zemlje od Avara, ostavljajući pojedinosti u stranu.


Međutim, dva pitanja moramo ovde proći. Naime, vremeski okvir migracije i identifikaciju zemlje odakle su došli. Vezano za prvo pitanje, prvo ćemo se okrenuti gledištima istraživača kao što su Engel, Pejačević i Mikocis. Konstantin smešta ova zbivanja uopšteno u vreme vlasti Iraklija (od 610. do 11. februara 641) ili stvara zabunu pogrešno navodeći 449. kao godinu osvajanja Salone i Epidaura, i tako zbunjujući kasnije istraživače. Engel smešta osvajanje Dalmacije od strane Avara između 610. i 620., pozivanje Hrvata između 620. i 630, a doseljavanje Srba oko 640. godine. Pejačević i Mikocis, u njihovim naporima da utvrde preciznije vremnske okvire, zasnivaju svoje istraživanje na mnoštvu avarske vojske zbog vojne kampanje (protiv Bugara 635-636) u vreme upada žitelja pograničnih krajeva Dalmacije u njihovu zemlju, a potom na nemogućnosti grčkog otpora Avarima, zato što su ovi bili zaokupirani Saracenima, i konačno na nekim drugim okolnostima. Primera radi, misiju Martina u Dalmaciju radi otkupa hrišćana koje su zarobli Avari i Sloveni, itd. Obojica, zato što se zasnivaju na istim činjenicama, dolaze do ugrubo istih zaključaka. Po Pejačeviću, Avari su zauzeli Dalmaciju godine 635-636, Hrvati su bili pozvani godine 636, a Srbi su se definitivno nastanili između 637. i 638. Po Mikociju, Avari su uzeli Dalmaciju 637. godine, Hrvati bili pozvani 638, a Srbi zauzeli Makedoniju, onda kasnije preuzeli Iliriju 640. Ove tvrdnje, međutim, deluju neuverljivo po detaljnijem ispitivanju. Pre svega, argumenti za njih su arbitražne pretpostavke. Avari nisu nužno bili uključeni u kampanju protiv Bugar, a što istorija ne pamti, i mogli su uzeti Dalmaciju od slabašnih Grka, čak i ako ovi nisu bili zaokupirani Saracenima. Nemogućnost da su se svi događaji koje izveštava Konstantin Porfirogenit o Avarima, HRvatima i Srbima odvili u tako kratkom periodu u iznosu od 4-5 godine je evidentna svakome kopažljivo čita glave 29-36 Konstantina i razmotri značaj događaja, mnoštvo incidenata, njihov kompleksni razvoj i udaljenost uključenih lokacija. Nakon odbacivanja ove hronologije, u nedostatku nečeg čvršćeg za uspostavu preciznijeg utvrđivanja godina, biće dovoljno da smestimo sve ove događaje u poslednju deceniju Iraklijeve vlasti, posebno naon avarskog osvajanja Dalmacije oko 630: dolazak Hrvata oko 634, migraciju Srba u Makedoniju oko 636, u Iliriju oko 638. i krštenje oba naroda koje se odvilo.


Pogledajte prilog 1653965
Kako to da neko ko ovde otvara panturkističke i pankutrigurske teme koristi i nazive romantičari i “neoromantičari. U koju bi kategoriju spadao neootomanski propagandista Osman Karataj kome si posvetio jednu temu?
 
Poslednja izmena:
Inače, @CreamPythagoras ako te zanima mišljenje Lorenca Surovieckog o poreklu Albanaca; str. 488:

Pogledajte prilog 1662068

Suroviecki je smatrao da su Albanci (ne mnogo drugačije od Šafarike i ostalih ranih slavista ili serbista), „van svake sumnje, većinom naslednici drevnih Epiraca“.
Da li nečije lično viđenje ima ikakvog naučnog značaja? Kolike su to sličnosti između starog epirskog jezika i albanskog koji je na pola puta između anadolskih i svih ostalih indoevropskih jezika.

Da li postoji bilo kakav pomen Arbanasa, tj Šiptara pre početka seldžučke invazije? Da li ima bilo kakvih dokaza (lingvističkih i paleogenetskih) za “starosedelačke” K und k teorije o poreklu Šiptara? Prvo su bili Peonci, pa Iliri, pa Dardanci, pa Peonci, Tračani i Dačani…
 
Vavžinjec Surovjecki nije odbacivao Porfirogenita kao nepouzdani izvor o migraciji. Surovjecki je živeo od 1769. do 1827. godine i pripadao razdoblju kada se uglavnom vrlo visoko vrednovao DAI kao izvor o seobi Srba i Hrvata i prvim državama koje su osnovali na Balkanskom poluostrvu; epohi pre sredine XIX stoleća i procvata kritičke istoriografije, koja je dovela i skoro do čitavog odbacivanja DAI kao izvor koji nam donosi takva svedočanstva.

Štaviše, i Surovjecki isto citira Porfirogenita i tako vidi poreklo Srba, tj. smešta ih u vreme vlasti cara Iraklija (između 610. i 641. godine). Ovde možeš da konsultuješ sabrana dela Surovjeckog: https://archive.org/details/dzieawawrzycasu00turogoog/page/n396/mode/2up

Na str. 409. rasprave o počecima Slovenstva iz 1824. god. imaš opis Surovjeckog o ovome, naravno po DAI, iz:

Pogledajte prilog 1661862Pogledajte prilog 1661851

Ovo su reči Lorenca Surovieckog:
Dolaskom novih doseljenika iz Velike Srbije i Hrvatske na samom početku VII stoleća, proterali su Avare iz Panonije između Save i Drave i naselili Dalmaciju, Iliriju i značajan deo Mezije. Deo Srba koji su tamo migrirali prihvatio je car Iraklije u Tesaliju, i oni su naselili oblast Servije kod Larise.


Dakle, Surovjecki (slično Šafariku) zapravo usvaja Porfirogenitove vesti o migraciji Srba. Usvaja i podatke o dolasku na granicu Tesalije (kod Larise), gde ih je po njegovom mišljenju car Iraklije prihvatio. Po Surovjeckom, Srbi su došli na Balkan u prvoj polovini VII st. iz Velike Srbije u susedstvu Franačke (a Hrvati sa Babine gore kod Bavarske).
Nema bilo ko šta da usvaja ili ne usvaja, svaki (tvoj) pokušaj relativizacije postojanja Srba u današnjoj Grčkoj pobijaju Fasnerovi rezultati: naziv Srbi se sreće na ogromnom području u Grčkoj, pored naziva sa polapskom fonetikom.
 

Back
Top