Paroh Radivoje Krulj u potrazi za boljim životom zajedno s porodicom seli u Njemačku

JankoTheGreat

Buduća legenda
Poruka
27.326

Paroh Radivoje Krulj odlazi iz Mostara: Najzaslužniji za obnovu Saborne crkve​

VIJESTI Autor:N1 BiH13. nov 202215:42
Podijeli:




1668350561-radivoje-krulj-3-696x329.jpg
Izvor: Topportal

Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru i arhijerejski zamjenik episkopa zahumsko-hercegovačkog, protojerej-stavrofor, Radivoje Krulj oprostio se danas na svetoj arhijerejskoj liturgiji u Staroj crkvi od svojih vjernika i od Mostara.

Krulj je sa porodicom u Mostar došao prije petnaest godina. Saborna crkva Svete Trojice tada je bila u gomili kamena, a srpska zajednica razorena u svakom smislu. Krulj je prebrao skoro svaki kamen. Danas, kada odlazi, građevinski radovi su završeni, Saborna crkva se izdigla nad Mostarom, postavljeni su prozori, a prije nekoliko dana i ulazna vrata. Bio je to ogroman i težak posao. Uz crkvu se zidala i razorena zajednica, a Crkvena opština Mostar sa Kruljem na čelu bila je pokretač i obnovitelj ne samo duhovnog, već i kulturnog života zajednice, kao i bilo čega vezanog za Srbe u Mostaru. Ono što je posebno obilježilo njegovu službu u Mostaru je međureligijski dijalog i građenje mostova među vjerskim zajednicama i ljudima. Na konstatacije ljudi da će njegovo ime biti upisano u istoriji Mostara i Srpske pravoslavne crkve u Hercegovini, Krulj kaže da se valja upisati u Carstvo nebesko.
U intervjuu za Topportal govori o odlasku, novoj službi i svojih petnaestak godina u Mostaru.

Topportal: Nakon skoro šesnaest godina provedenih u Mostaru, gdje ste bili starješina Saborne crkve Svete Trojice, odlazite iz Mostara. Možete li nam, prije svega, kazati koji su razlozi i gdje nastavljate svoj život i službu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

Uvijek sam slijedio više srce i osjećaje negoli razum. Naravno, uključivao sam i razum u velike i prelomne odluke u svom životu, životu moje porodice i zajednice u kojoj sam živio i služio. Osjećam da se završila jedna etapa života.
Ne znam šta me čeka u jednoj zemlji i društvu kao što je Njemačka, ali sam se u nekolika navrata uvjerio da su tamo veće mogućnosti za djecu i njihovo školovanje.
Supruga i ja imamo šestoro djece.
Nikada nijednom od njih nismo pružali ništa mimo drugih, niti u jednoj prilici, niti u jednom mjestu, od škole, sportskog ili nekog drugog kolektiva… učili smo ih i učimo ih da se svojim radom, zalaganjem i znanjem izbore za prilike koje im se nude. Bojim se da je u ovakvom društvu kao što je naše – to vrlo teško. To je jedini razlog naše odluke da dignemo sidro iz ovog prelijepog grada. Hvala našim episkopima koji su na našu molbu pozitivno odgovorili. Naš odlazak nikako ne znači da odustajemo od borbe za bolje, pravednije i uređenije društvo i sistem vrijednosti u ovoj prelijepoj i prebogatoj zemlji. Svakako, to će biti drugi način i borba iz druge perspektive. Mi sada nismo baš dobar primjer jer odlazimo, ali šta je – tu je. To je naša odluka.

Topportal: Prije 15 godina došli ste u Mostar, Saborna crkva tada je bila u gomili kamena, a srpska zajednica razorena u svakom smislu. Odnosi među narodima bili su takođe još uvijek jako narušeni. Možete li se prisjetiti toga vremena u Mostaru?


U Mostaru smo služili u dva navrata i iz dvije različite perspektive. Prvo služenje je bilo neposredno poslije ovog nesrećnog rata, trajalo je nepune dvije godine, od 1999. do 2001. godine, kada sam opsluživao Mostar i cijelu Dolinu Neretve, i to iz Trebinja i Nevesinja. Bilo je to vrijeme masovnijeg povratka, kolektivnih centara i nezainteresovanosti zvaničnih vlasti Republike Srpske za povratak srpskog stanovništva na njegova vjekovna ognjišta. Doslovno je tada naš narod u Mostaru bio između čekića i nakovnja, nepoželjan i kriv vlastima oba entiteta. Jednima što napuštaju jedan entitet, a drugima što dolaze u njihov entitet i njihov životni prostor. Slava Bogu, i to se prebrodilo i značajan broj porodica se vratio na svoja vjekovna ognjišta. Oni su istinski heroji.

Drugo naše služenje u Mostaru odvijalo se posljednjih petnaest godina. Moja porodica i ja imali smo čast da budemo djelići priče o obnovi i dizanju iz pepela pravoslavne zajednice u Mostaru i u Dolini Neretve. Molitve, odlučnost i neustrašivost vladike Atanasija za ovaj narod i ovaj prostor, koji on nije ostavio ni u najtežim ratnim danima (sjetimo se samo njegovih posjeta Mostaru i Dolini usred ratnih dejstava); vizija, osjećaj i širokogrudost vladike Grigorija ne samo za pravoslavnu zajednicu nego i za svakog čovjeka na ovom prostoru; obnova i život u manastiru Žitomisliću igumana Danila i njegovog bratstva – sve su to bili čvrsti i dobri temelji za obnovu u kojoj smo i mi učestvovali.
Slava Bogu, rezultati nisu loši. Jevanđelje nas uči da se ne osvrćemo unazad, nego da gledamo naprijed kako i šta raditi, kako najbolje služiti Bogu i čovjeku.

Topportal: Obnova Saborne crkve bila je ogroman posao, crkva je sada izidana. Kako se radilo i gradilo, koliko je bilo teško?

Bilo je dosta iskušenja i problema. Slava dragom Bogu, sve se nekako prevazišlo i uspjeli smo Mostaru vratiti jedan od njegovih simbola. Mene posebno raduje što se tokom gradnje nijednom majstoru ili radniku nije desila ni najmanja povreda. Takođe je važno da tokom gradnje nije bilo nikakvih incidenata na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, a možda je i najvažnije to što su u obnovi učestvovali ljudi svih vjera i nacija.
Veoma je važno napomenuti da je ovo do sada samo jedna etapa obnove. Predstoje još dvije etape, a to su uređenje enterijera i uređenje partera, tako da vladici Dimitriju i ocu Dušku sa saradnicima predstoji teži i kompleksniji izazov u odno
su na prethodne episkope i sveštenike.

Topportal: Kada je bilo najteže i šta je bilo najteže?

Najteže je kada ljudi, a naročito djeca i omladina, stradaju i pate.
Teško mi je bilo kada bismo obustavili radove na Sabornoj crkvi, a uvijek je to bilo zbog nedostatka finansijskih sredstava.
Težak je bio period kada su mnogi, zamislite apsurda, nama osporavali Aleksu Šantića i njegove pjesničke večeri. Slava Bogu, zahvaljujući podršci mnogih čestitih ljudi i institucija, ali i našoj strpljivosti i istrajnosti, izvojevali smo značajnu pobjedu i izdali smo monografiju o Šantićevim večerima poezije.
Kompletan intervju pročitajte ovdje.


https://ba.n1info.com/vijesti/paroh...mostara-najzasluzniji-za-obnovu-saborne-crkve


Odlazi jedan od znacajnijih Srba iz Hercegovine a i BIH i Balkana generalno. Odlazi sa zenom i svoje 6-o dece.
Minus 8 srbopravoslavaca na prostoru Balkana
Ovi ce da poprave krvnu sliku Nemaca

Potop SFRJota. Pobegose svi. Osta pusta zemlja....
 
Како шесторо, а ја на слици бројим седморо д(ј)еце?

Породице са пуно деце се некад заброје.

Moguce da se zabrojao ili su novinari lose prepisali a moguce i da na toj slici ima neko ko nije njegovo dete. No to i nije toliko bitno. 6 ili 7 dece. Uglavnom velika porodica i veliki minus za pravoslavnu populaciju u BiH

Ovo ce jos vise utuci pravosavnu populaciju i racunaj da ce ih i na desetine-stotine slediti njegove stope. Obicna sirotinja sledi svoje prvake. Uvek
 
Moguce da se zabrojao ili su novinari lose prepisali a moguce i da na toj slici ima neko ko nije njegovo dete. No to i nije toliko bitno. 6 ili 7 dece. Uglavnom velika porodica i veliki minus za pravoslavnu populaciju u BiH

Ovo ce jos vise utuci pravosavnu populaciju i racunaj da ce ih i na desetine-stotine slediti njegove stope. Obicna sirotinja sledi svoje prvake. Uvek

Ма, нама је битан плус у православној популацији у Републици Српској, а за БејХа нас боли ћуна (је л' ви тако кажете? Ћуна?)
 
Ма, нама је битан плус у православној популацији у Републици Српској, а за БејХа нас боли ћуна (је л' ви тако кажете? Ћуна?)

Парохија прва мостарска​

Radivoje%20Krulj_0583%20%28Custom%29.jpg

Протојереј-ставрофор Радивоје Круљ
Парох парохије прве мостарске
адреса: Краља Петра Крешимира IV,L3/3 88000 Мостар
тел: +387 36 334 115, +387 65 799 055
факс: +387 36 334 116
email:r_krulj@hotmail.com

БИОГРАФСКИ ПОДАЦИ

Рођен 14.10.1976. год. у Љубињу од оца Миленка и мајке Сенке рођене Вујовић. Рукоположен у чин ђакона 9. августа 1999.год. на дан Светог Великомученика Пантелејмона у манастиру Дужи од Епископа ЗХиП г. Атанасија, а у чин презвитера 19. августа 1999.год. на дан Преображења Господњег у требињској Саборној цркви од Епископа Хумског, викара ЗХиП г. Григорија. Основну школу завршио у Љубињу 1991.године, а гимназију у Билећи 1995.године. Дипломирао је на Православно-Богословском факултету Светог Василија Острошког у Фочи.Ожењен Наташом рођ. Јунгић, има шестеро дјеце – Ану, Луку, Јелисавету, Алексу, Атанасија и Давида. Досадашње парохије: Корјенићко-љубомирска 1999-2000.године, Столачко-чапљинска и Мостарско-коњичка 1999-2001.године, Невесињска трећа 2000-2007. године.

https://eparhija-zahumskohercegovacka.com/?page_id=11947



Pa eto. Nije odlucio da se preseli u Trebinje, Banja Luku ili cak ni u Beograd vec pravac Deutchland
Ovo ti je naznaka kraja i potpunog nestanka Bajo moj.
 

Od hodže u BiH do bauštelca u Njemačkoj​


Osman iz Tuzle trenutno živi i radi u Njemačkoj.

Osman je bio imam u Bosni i Hercegovini, a trenutno radi na baušteli u Njemačkoj, piše portal Crna-hronika.info.

,,Hodža sam bio u jednom selu od završetka srednje škole i ostao sam preko šest godina u tom poslu. U početku sam posao radio cijelim srcem, ali sam kasnije shvatio da taj poziv nije ono što ja živim, nisam se mogao zamisliti da ljudima dijelim savjete, a radim protiv sebe”.

Cijelu priču pregledajte na sljedećem linku:



🛑HODŽA SAM BIO 7 GODINA I NISAM VISE IZDRZAO ,A ONDA PRAVAC NJEMACKA


 
49c7da49f6ef51076290ccfbe15b5cfd.jpg

Selmir Husić
FOTO: ANADOLIJA

Efendija vozi kamion u Njemačkoj: "Narod vjeruje da hodže imaju para, kod mene to nije bio slučaj"​


16.02.2020. / 10:22


Odlazak mladih gorući je problem kako Bosne i Hercegovine, tako i zemalja u njenom okruženju. Sve je veći broj onih koji se odlučuju potražiti neki bolji život izvan granica svoje zemlje.

Živiničanin Selmir Husić (32) također je jedan od onih koji su, tražeći bolje sutra, napustili domovinu. Skoro deceniju je bio vjerski službenik, imam-efendija u malom džematu kod Zvornika, a prije nešto više od dva mjeseca otišao je u Njemačku i tamo danas radi kao vozač kamiona, piše Anadolija.
Nakon što je završio Karađoz-begovu medresu u Mostaru, Husić ubrzo preuzima dužnost imama u džematu Ravne, pri Medžlisu Islamske zajednice Zvornik, gdje provodi oko devet godina. No, odlučuje napustiti imamsku službu i potražiti drugi posao te počinje voziti kamion. Najprije to radi kod prevoznika u BiH, zatim u Hrvatskoj, a prije nešto više od dva mjeseca odlazi u Njemačku.

978e45fe65dc74ef727b07f899620157.jpg

U razgovoru za Anadoliju, Husić govori o svojim razlozima odlaska iz BiH, napuštanju imamske službe, o tome kako je doživio taj veliki kontrast prelaska iz vjerske službe i u kamionsku kabinu, ali i o tome planira li se vratiti u BiH.
Mnogo razloga zbog kojih je napustio BiH
Trebalo bi mu, kaže, puno vremena kada bi redom počeo nabrajati razloge zbog kojih je danas u Njemačkoj, a ne u voljenoj domovini. Njegovi razlozi se, kaže, u značajnoj mjeri i ne razlikuju mnogo od razloga zbog kojih je bilo ko drugi napustio BiH, a to su neizvjesnost, besperspektivnost, monotonija, nepotizam, kao i druge bolesti od kojih boluje naše društvo.
- Da, istina je, završio sam medresu i nepunih devet godina obavljao sam imamski posao u jednom malom povratničkom džematu u Podrinju. Trenutno živim u Njemačkoj i radim kao vozač kamiona, sretan sam i uživam u poslu koji radim - istakao je Husić, inače otac dvoje mališana.
Na pitanje je li i koliko mu je teško bilo "ostaviti" džube i ahmediju, Husić navodi kako nije bilo toliko teško jer, kako kaže, ranije je imamski poziv zamišljao dosta drugačijim.
- Radio sam u jednom malom povratničkom džematu gdje sam, mogu slobodno kazati, jedva sastavljao kraj s krajem. Iako u narodu postoji to uvjerenje kako "hodže imaju para" kod mene to nije bio slučaj, a vjerujem ni kod većine drugih imama. Odlučio sam radi sebe i svoje porodice krenuti dalje i mogu reći da se zbog toga nisam pokajao - navodi Husić.
"Svoju vjeru nosim sa sobom, bez obzira koji posao obavljam"


Upitan kako je sam doživio taj, prilično veliki, kontrast između ova dva posla, Husić odgovara:
- Istina, veliki kontrast jeste iz imamske službe, tako reći, 'uskočiti' u kamionsku kabinu, ali i to je častan posao koji danas mnogi rade i nemam apsolutno nikakvog problema raditi i kao vozač kamiona ili sutra neki drugi posao. Ja svoju vjeru nosim sa sobom bez obzira na posao koji obavljam - pojasnio je Husić.

30f8938a01d192722aea6eea2a2ec378.jpg


Posao vozača kamiona u Njemačkoj deficitarno je zanimanje, kao i u većini europskih zemalja, i to je, pojašnjava, bio jedini razlog što odlučio raditi taj posao. Uvijek je moguće naći posao, a plata je pristojna za jedan normalan život. Uslovima rada je zadovoljan, a oni su, dodaje, neuporedivi s uslovima koje nude poslodavci u BiH.
Imamski poziv nosi dosta veću odgovornost
Govoreći o tome kako izgleda jedan njegov radni dan, Husić odgovara kako je radno vrijeme u trajanju od 8 do 10 sati. Obzirom da vozi kipere, svaki dan nakon obavljenog posla je kući, zajedno s porodicom.

"Poslodavac od vas očekuje da uradite svoj posao, a vi svoju platu i beneficije dobijate uvijek na vrijeme. Jednostavno, ovdje je sve uređeno i zakonom regulisano", istakao je Husić.
Kaže kako, oba posla, i posao imama i posao vozača, imaju svoju težinu, s tim da imamski poziv, prema njegovim riječima, nosi dosta veću odgovornost.
Na kraju, Husića smo pitali kako on komentariše suštinu ove priče, a to je odlazak mladih iz BiH, je li jednostavno otići iz svoje zemlje, ima li nostalgije, razmišlja li o povratku u BiH, a on odgovara:
- Svi mi koji smo otišli iz BiH, otišli smo da bismo se nekad vratili. Niko nije otišao što mu je bilo drago, nego zato što nije želio živjeti u neizvjesnosti, čekajući šta će biti kad se sutra probudi. Naš Gospodar određuje i zna našu budućnost, no na čovjeku je da planira i poduzima neke korake. Otići ili ostati individualno je pitanje svakoga od nas. Svaki čovjek sam donosi tu odluku, shodno svom stanju i potrebama. Ja sam otišao, ali s nadom da ću se jednog dana, ako Bog da, vratiti - zaključio je Husić.


https://faktor.ba/vijest/efendija-v...-imaju-para-kod-mene-to-nije-bio-slucaj/70543
 

Back
Top