ZIG HEIL SERBIA, Ein Folk, ein Reich, ein Fuhrer
Koji je to trenutak od koga mozemo da kazemo da pocinje fasizam?
Naravno, na ovakvo pitanje nema odgovora.
Fasizam nije formalna, zakonska regulativa; fasizam u Nemackoj nije zapoceo Nirnberskim zakonima. Fasizam je prevladjujuce stanje duha, a bojim se da je Srbija sada tu negde i to ne od danas – Srbija je vrlo ozbiljno fasizovana zemlja, sa izvesnim oscilacijama, jos od sredine osamdesetih, pa do danas.
Razlog da ovo bas danas napisem je otkazana Parada ponosa u Beogradu. Drzava nije mogla da ucesnicima parade (kojih verujem, ne bi bilo vise od nekoliko stotina) garantuje fizicku sigurnost. Zasto ne vise od nekoliko stotina? Zato sto bi samo tih nekoliko stotina ljudi drugacijeg seksualnog opredeljenja imalo hrabrosti da se tako javno deklarise. Veruje se da je do 10% populacije u svakom drustvu homoseksulano opredeljeno; mnogi od njih upravo su surovi navijaci. Iz istrazivanja socijalne psihologije jako se dobro zna da su upravo navijacke grupe izrazito pogodan milje za latentni homoseksualizam: mladi muskarci, znoj, akcija, a ako treba i krv. Uostalom, gotovo jucersanji primer gotovo ubijenog Francuza u centru Beograda, odlican je ilustrator takve socijalne psihodinamike. Podivljali napadacki copor postadolescenata ubija mladica sipkama – tvrdim da je nemali broj njih pritom imao vrlo snaznu erekciju, ako ne i ejakulirao sasvim spontano. Ovo nije moja fantazija – to je u psiholoskoj literaturi nedvosmisleno mnogo puta dokumentovano. Uostalom, seksualno uzbudjenje vrlo je tesno povezano sa izrazito destruktivnim nagonom; cak i heteroseksualni odnos, koji naivno mozemo nazvati “vrlo strasnim” ostavlja tragove ponekad; ujedi i ogrebotine supstitucija su za masakriranje seksualnog partnera ili zeljenog seksualnog objekta.
Na psiholoskoj ravni, postoji dosta razloga da se smatra da su homofobne grupacije navijaca, Obraz, 1389. i sl. zapravo u znacajnoj meri i grupacije mladih sa znacajnim homoseksualnim sklonostima, od kojih se panicno brane svojom naglasenom i agresivnom homofobijom.
Medjutim, ceo problem ima i svoju sasvim jasnu politicku dimenziju.
Boris Tadic, osim ispraznih fraza o “ravnopravnosti gradjana”, koju je tesko prevalio preko usana, nije nasao za shodno da zauzme i za trunku aktivniji stav. Za ovo, cini mi se, postoje dva razloga:
1. Boris Tadic ne zeli da izrekne nista sto bi bilo suprotno glasackoj vecini, od koje ocekuje podrsku i glasove. Time se sam Tadic kompromituje kao beskrupulozan politikant – primer za suprotno, zrelo politicko ponasanje je hrvatski predsednik Mesic.
2. Boris Tadic je svestan, i to nije beznacajno, da o njemu po “carsiji” kruze vec dugo glasine o njegovim navodnim homoseksualnim aktivnostima i sklonostima.
O drugim politickim licnostima, koje su se povodom Povorke ponosa oglasavale, ne vredi ni trositi reci – sve su izjave bile slicne kao jaje jajetu: “Ja se licno ne slazem, ali smatram da ravnopravnost gradjana mora da se postuje!”
Pa ja nikada nisam upitao, niti me uopste zanima, seksualno opredelenje bilo kog politicara; mene zanima samo i jedino njihova aktivnost na javnoj sceni. Ko je od njih rekao da ce stati na celo te kolone, ne zato sto pripada gay populaciji, nego zato sto tim gestom zeli da damonstrira pravo svih gradjana na jednakost. Bunili smo se zasto Tadic nije isao na celu antifasisticke povorke u Novom Sadu, ali jednako imamo pravo da budemo nezadovoljni i zasto na celu ove povorke nije bio Tadic sa Cvetkovicem, Rasim Ljajic, Dinkic, Sutanovac i Dacic, ali i Cedomir Jovanovic, Vesna Pesic, Zarko Korac, Vesna Rakic-Vodinelic, Srdja Popovic i mnogi drugi od meni dragih likova iz “Pescanika”.
Ima tu jos jedan nezanemarljiv aspekt, a to je uloga SPC i klerofasistickih grupa koje su dobro poznate. Drzava je pred njima kapitulirala, napravivsi time jos jedan krupan ustupak mracnjastvu i anticivilizacijskim trendovima. Mitropolit Amfilohije je povorku nazvao Povorkom srama, a i da se nije oglasio, njegovo misljenje je jasno – uzgred, ta ista SPC nikada nije reagovala ni na Pahomija, ni na pedofile u vlastitim redovima, pa ni na pisanje Dejana Medakovica o sremskoj pijanici, koji se zarekao da vise ne pije po fruskogorskim manastirima, jer ga uvek nakon toga, narednog jutra, boli guza (D. Medakovic: “Efemeris”).
Znamo sta Amfilohije moze da kaze i to je u okvirima ucenja (i hipokrizije) njegove crkve; medjutim, drzava ne treba da se obracunava sa crkvom, nego sa klerofasistickim grupama gradjana, koje drzava ne samo da tolerise, nego po svemu sudeci i podrzava.
Drzava nije mogla da Paradi ponosa garantuje bezbednost, ali je zato potrosila 1 M dolara da bi se nekakvom nabildanom bilmezu platila sloboda nakon sto je gotovo ubio americkog gradjanina i da bi evo, sada, nakon sto su ga radikali prosetali Skupstinom, nestane u nekakvoj anonimnosti i ne znamo na sta je otisao 1 M dolara bednih poreskih obveznika Srbije. Usred Beograda gotovo je ubijen navijac, koji se nije isticao, kako pise, nikakvim spoljnim obelezjima, ali je imao veliki problem s govornom manom – namesto srpski, govorio je francuski. Cujem da navijaci zvizde na zvuke Marseljeze, ne shvatajuci sta muzika i reci te pesme znace u svetskoj kulturi i civilizaciji, dok s puno postovanja slusaju besmislenu himnu “Boze, pravde”, rojalisticki okreceni i podgrejani les od himne. Kazu da Homen trazi kosti Draze Mihajlovica i da je to glavna politicka zabava Srbalja – ne znam. Ono sto znam (citam i cujem) je da Tadic otvara skolu po imenu “Srbija” na Palama, a Dodig tvrdi da su Bosnjaci dovlacili mrtve leseve (kakva besmislica, kao da ima zivih leseva) da bi ocrnili Srbe – hej, ljudi, sada je septembar 2009!
Parada nije prosla jer u Srbiji razlicitost ne sme proci: svi smo mi jedan, saborni narod, sa jednom drzavom i jednim vodjom.
I onda, zasto ne:
Zig heil, Serbia!