- Poruka
- 84.162
"Bog s njima, sa ovim pametnim i učenim ženama! Bolje i jednostavnije je živeti sa onom koja se nikad nije školovala," razmišlja dok polako jede piletinu
"Lidočka, kome toliko pišeš?" pita Somov, videći kako njegova žena počinje da škraba po šestom listu.
"Mojoj sestri Veri."
"Hm ... dugo! Pusti me da čitam, dosadno mi je!"
"Uzmi, pročitaj, samo ovde nema ništa zanimljivo ..."
Somov uzima listove papira prekrivene slovima i nastavljajući da hoda, počinje da čita. Lidočka se naslanja na naslon stolice i gleda njegov izraz lica.
Već na prvoj stranici lice mu se izduži i izrazi nešto poput šoka ... Na trećoj stranici Somov se mršti i polako češka po potiljku. Kod četvrtog zastaje, plašljivo gleda suprugu i razmišlja. Nakon malo razmišljanja, ponovo uzdiše pa čita ... Lice mu izražava zbunjenost, pa čak i strah ...
"Ne, to je nemoguće!" Promrmlja završavajući čitanje i bacajući papire na sto.
"Šta?" uplašila se Lidočka.
"Šta! Napisala si šest stranica, provela dva sata pišući i ... i da si bar nešto rekla! Barem jednu malu misao! Čitaš, čitaš i pronalaziš neku vrstu pomračenja, kao da razvrstavaš kineske gluposti po kutijama za čaj! Fuj!"
"Da, istina je Vanja ...", kaže Lidočka, crveneći: "Neoprezno sam pisala ..."
ž
Autor: Anton Pavlovič Čehov, 1886. godina
ceo tekst ovde
"Lidočka, kome toliko pišeš?" pita Somov, videći kako njegova žena počinje da škraba po šestom listu.
"Mojoj sestri Veri."
"Hm ... dugo! Pusti me da čitam, dosadno mi je!"
"Uzmi, pročitaj, samo ovde nema ništa zanimljivo ..."
Somov uzima listove papira prekrivene slovima i nastavljajući da hoda, počinje da čita. Lidočka se naslanja na naslon stolice i gleda njegov izraz lica.
Već na prvoj stranici lice mu se izduži i izrazi nešto poput šoka ... Na trećoj stranici Somov se mršti i polako češka po potiljku. Kod četvrtog zastaje, plašljivo gleda suprugu i razmišlja. Nakon malo razmišljanja, ponovo uzdiše pa čita ... Lice mu izražava zbunjenost, pa čak i strah ...
"Ne, to je nemoguće!" Promrmlja završavajući čitanje i bacajući papire na sto.
"Šta?" uplašila se Lidočka.
"Šta! Napisala si šest stranica, provela dva sata pišući i ... i da si bar nešto rekla! Barem jednu malu misao! Čitaš, čitaš i pronalaziš neku vrstu pomračenja, kao da razvrstavaš kineske gluposti po kutijama za čaj! Fuj!"
"Da, istina je Vanja ...", kaže Lidočka, crveneći: "Neoprezno sam pisala ..."
Autor: Anton Pavlovič Čehov, 1886. godina
ceo tekst ovde