Pakao Sibira: Logora u Carskoj Rusiji su se bojali više nego same smrti

Nikita Kulganov

Nikita Kulganov

Buduća legenda
Poruka
37.596

Pakao Sibira: Logora u Carskoj Rusiji su se bojali više nego same smrti​

Izgladnjivanje, silovanja, pa čak i kanibalizam bili su svakodnevni prizori u sibirskim logorima, a zatvorenici su ih se bojali više nego same smrti. O njima je, zanimljivo, među prvima pisao upravo Dostojevski...
Naime, na području većem od cele Europe postojala je cela mreža logora u koje se optužene slalo na prisilni rad u zaista brutalnim klimatskim uslovima.
Dostojevski je na kraju u sibirskim logorima proveo četiri godine i opisao ih kao 'svet za sebe - kuća živih mrtvaca'. I dok je on tamo završio zbog svojeg društvenog i političkog angažmana, stotine hiljada ljudi tamo je završilo bez ikakve krivice - carska Rusija jednostavno je trebala jeftinu radnu snagu i za to je bila spremna žrtvovati slobodu stotina hiljadu ljudi.
Ruski su vladari oduvijek želeli što brže i učinkovitije iz tla eksploatirati ogromne zalihe mineralnih resursa pa se ljude poticalo da se međusuobno prijavljuju policiji za stvari poput 'nedoličnog i opscenog ponašanja' ili pak 'pogrešnih religijskih ili političkih verovanja'. Policija je prihvaćala te optužbe i gotovo nikad nije tražila dokaze.
Između 1801. i 1917. godine u logorima je život provelo više od million Rusa od čega su petina bile - ženel. Svim su se zatvorenicima delomično brijale glave, a neke se i žigosalo ili im se u sveže rane usipavao barut kako bi ožiljak trajao do kraja života.
Pre nego što je sagrađena transsibirska pruga, zatvorenici su do svojih logora odlazili - pešice. Samo put između primeraSankt Peterburga i Sibira iznosio je, pazite sad, više od sedam hiljade kilometara. Nekima su za taj put trebale i tri godine, a odsluživanje kazne službeno je počelo tek kada su stigli u neki od logora.
Batinaši u logorima Carske Rusije
zxzx.jpg

Tamo su živeli u stravično lošim uslovima, na minimalnim obrocima. Najteže je bilo zimi 'na minus 30' kada je svaki udah valduha bio bolan. Odeća im se redovito raspadala, a na hladnoću izlazili u čizmama bez ikakve podstave.
Svakoga dana umirale su stotine zatvorenika. Neki od hladnoće, neki od gladi i umora, a neki i od bolesti poput tifusa koji se lako širio nastambama u koje su bili ugurani zatvorenici.
Kao da uslovi nisu bili dovoljno grozni, dodatno su ih pogoršavali sami zatvorenici koji su se posebno loše odnosili prema ženama koje su tretirali kao prostitutke koje su silovali svaki dan.
Prema pisanju Dostojevskog, on je s još 120 ljudi bio smešten u sobicu manju od desetak kvadratnih metara. Ona je bila prepuna vlage, stenica i crva. u njoj su se zatvorenici smrzavali svaku noć i to uz miris koji je bio nepodnošljiv jer su zatvorenici u samoj sobi preko noći vršili nuždu.
Dalje, na istočnoj strani Sibira, na zatvorskom otoku Sahalinu zatvorenici su pribegavali i kanibalizmu od trenutka kada su im porcije smanjene ispod svake razine. Svi su radili po 12 sati dnevno i to najčešće u podzemnim rudnicima bez ikakve zaštitne opreme.
Nad zatvorenicima su se iživljavali i voditelji upravnici logora poput primer Majora Kristova koji je vodio logor u kojem je bio smešten i Dostojevski. On bi ulazio u spavaonice usred noći i svima naređivao da spavaju na levoj strani, 'baš kako je spavao i Isus'. Ako su zaspali ne leđima, trbuhu ili desnoj strani, zatvorenike bi sledeće jutro čekala kazna. A one su bile vrlo domišljate i uvek brutalne.
Oni koji su imali 'sreće' završili su samo s modricama nakon što bi ih gole na hladnoći pretukli vojnici. Mnogo je gore bilo onima koje bi u ćeliji privezali lancima na rok od pet ili čak deset godina.
https://www.dailymail.co.uk/news/ar...ments-dreamt-Tsars-sent-millions-Siberia.html
Logoras u logoru Carske Rusije
zxcv.jpg

Katorga, kategorija kažnjavanja unutar pravosudnog sistema Ruskog Carstva, imala je mnoge odlike povezane sa zatvaranjem u radne logore: zatočenje, pojednostavljeni objekti (za razliku od zatvora) i prisilni rad, koji je obično uključivao teške, nekvalifikovane ili polu- kvalifikovani rad.
Logore u Carskoj Rusiji je osnovao je Aleksije Ruski u 17. veku u novoosvojenim, slabo naseljenim područjima Sibira i ruskog Dalekog Istoka.
Godine 1891. Anton Čehov, ruski pisac i dramski pisac, posetio je logore na ostrvu Sahalin na ruskom Dalekom istoku i o svojoj situaciji napisao u svojoj knjizi Ostrvo Sahalin. Kritikovao je kratkovidost i nesposobnost odgovornih zvaničnika što je dovelo do lošeg životnog standarda, rasipanja državnih sredstava i smanjenja produktivnosti.
https://en.wikipedia.org/wiki/Katorga
Zatvorenici u logoru Carske Rusije , između 1908. i 1913. godine.
1280px-Russian_prisoners_of_Amur_Railway (2).jpg


 
Logori u Carskoj Rusiji

Bilo je rano jutro tog studenog 1849. godine i - baš vraški hladno. Među osuđenicima na smrt u centru Sankt-Peterburga svoje je posljednje minute odbrojavao i slavni pisac Fjodor Dostojevski. No, u posljednji je čas na trg upala carska konjica i obavijestila egzekutore da su osuđenici - slobodni, piše Daily Mail.


Sve je to, pokazati će vrijeme, bilo pomno isplanirano. Car Nikola I želio je samo dobro prestrašiti Dostojevskog i grupicu ljudi koji su glasno tražili reforme u zemlji. No, i sa smrću bi bili mnogo zadovoljniji nego da su za kaznu poslani u radne logore u Sibiru.

Naime, na području većem od cijele Europe postojala je cijela mreža logora u koje se optužene slalo na prisilni rad u zaista brutalnim klimatskim, klimatskim i općenito životnim uvjetima.
Dostojevski je na kraju u sibirskim logorima proveo četiri godine i opisao ih kao 'svijet za sebe - kuća živih mrtvaca'. I dok je on tamo završio zbog svojeg društvenog i političkog angažmana, stotine tisuća ljudi tamo je završilo bez ikakve krivice - carska Rusija jednostavno je trebala jeftinu radnu snagu i za to je bila spremna žrtvovati slobodu stotina tisuća ljudi.
Ruski su vladari oduvijek željeli što brže i učinkovitije iz tla eksploatirati ogromne zalihe mineralnih resursa pa se ljude poticalo da se međusuobno prijavljuju policiji za stvari poput 'nedoličnog i opscenog ponašanja' ili pak 'pogrešnih religijskih ili političkih vjerovanja'. Policija je prihvaćala te optužbe i gotovo nikad nije tražila dokaze.

Između 1801. i 1917. godine u logorima je život provelo više od milijun Rusa od čega su petina bile - žene, piše Daily Mail. Svim su se zatvorenicima djelomično brijale glave, a neke se i žigosalo ili im se u svježe rane usipavao barut kako bi ožiljak trajao do kraja života.

Prije nego što je sagrađena transsibirska pruga, zatvorenici su do svojih logora odlazili - pješice. Samo put između primjerice Sankt Peterburga i Sibira iznosio je, pazite sad, više od sedam tisuća kilometara. Nekima su za taj put trebale i tri godine, a odsluživanje kazne službeno je počelo tek kada su stigli u neki od logora.
Tamo su živjeli u stravično lošim uvjetima, na minimalnim obrocima. Najteže je bilo zimi 'na minus 30' kada je svaki udah zraka bio bolan. Odjeća im se redovito raspadala, a neki su bili toliko očajni da su na hladnoću izlazili u čizmama bez ikakve podstave. Naime, kada bi im se smrzli prsti dobili bi slobodne dane, boravak u udobnom krevetu u bolnici i tople obroke. Ljudi su zaista bili spremni na sve.

Svakoga dana umirale su stotine zatvorenika. Neki od hladnoće, neki od gladi i umora, a neki i od bolesti poput tifusa koji se lako širio nastambama u koje su bili ugurani zatvorenici. Koliko je ljudi umiralo svakoga dana govori i podatak da su se lokalni seljaci često žalili - oni su naime bili zaduženi za ukop tijela.
 
Kao da uvjeti nisu bili dovoljno grozni, dodatno su ih pogoršavali sami zatvorenici koji su se posebno loše odnosili prema ženama koje su tretirali kao prostitutke koje su silovali na dnevnoj razini.

Prema pisanju Dostojevskog, on je s još 120 ljudi bio smješten u sobicu manju od desetak kvadratnih metara. Ona je bila prepuna vlage, žohara i crva. u njoj su se zatvorenici smrzavali svaku noć i to uz miris koji je bio nepodnošljiv jer su zatvorenici u samoj sobi preko noći vršili nuždu.

Dalje, na istočnoj strani Sibira, na zatvorskom otoku Sakhalinu zatvorenici su navodno pribjegavali i kanibalizmu od trenutka kada su im porcije smanjene ispod svake razine. Svi su radili po 12 sati dnevno i to najčešće u podzemnim rudnicima bez ikakve zaštitne opreme.

Nad zatvorenicima su se iživljavali i voditelji logora poput primjerice Majora Kristova koji je vodio logor u kojem je bio smješten i Dostojevski. On bi ulazio u spavaonice usred noći i svima naređivao da spavaju na lijevoj strani, 'baš kako je spavao i Isus'. Ako su zaspali ne leđima, trbuhu ili desnoj strani, zatvorenike bi sljedeće jutro čekala kazna. A one su bile vrlo domišljate i uvijek brutalne.
Nakon što je izašao iz logora, Dostojevski je napisao svoj prvi roman, djelo inspirirano njegovim boravkom u logoru i 'neopisivom patnjom' koju je tamo iskustio. Roman je objavljen 1860. godine te je u cijeloj Rusiji podigao dosta prašine. Naime, viši i obrazovani slojevi ljudi nisu imali pojma o radnim logorima.
 
Nikita Kulganov:
Kao da uvjeti nisu bili dovoljno grozni, dodatno su ih pogoršavali sami zatvorenici koji su se posebno loše odnosili prema ženama koje su tretirali kao prostitutke koje su silovali na dnevnoj razini.

Prema pisanju Dostojevskog, on je s još 120 ljudi bio smješten u sobicu manju od desetak kvadratnih metara. Ona je bila prepuna vlage, žohara i crva. u njoj su se zatvorenici smrzavali svaku noć i to uz miris koji je bio nepodnošljiv jer su zatvorenici u samoj sobi preko noći vršili nuždu.

Dalje, na istočnoj strani Sibira, na zatvorskom otoku Sakhalinu zatvorenici su navodno pribjegavali i kanibalizmu od trenutka kada su im porcije smanjene ispod svake razine. Svi su radili po 12 sati dnevno i to najčešće u podzemnim rudnicima bez ikakve zaštitne opreme.

Nad zatvorenicima su se iživljavali i voditelji logora poput primjerice Majora Kristova koji je vodio logor u kojem je bio smješten i Dostojevski. On bi ulazio u spavaonice usred noći i svima naređivao da spavaju na lijevoj strani, 'baš kako je spavao i Isus'. Ako su zaspali ne leđima, trbuhu ili desnoj strani, zatvorenike bi sljedeće jutro čekala kazna. A one su bile vrlo domišljate i uvijek brutalne.
Nakon što je izašao iz logora, Dostojevski je napisao svoj prvi roman, djelo inspirirano njegovim boravkom u logoru i 'neopisivom patnjom' koju je tamo iskustio. Roman je objavljen 1860. godine te je u cijeloj Rusiji podigao dosta prašine. Naime, viši i obrazovani slojevi ljudi nisu imali pojma o radnim logorima.
Kliknite za proširenje...
1000001014.png
 

Prilozi

  • 1000001014.png
    1000001014.png
    337,9 KB · Pregleda: 0
Nerchinsk katorga (Russian: Нерчинская каторга, Nerchinskaya katorga) was a system of katorga — a type of penal labour — practiced by the Russian Empire in the area of the Nerchinsk Mining District [ru]. That district embraced a large part of eastern Transbaikalia (today's Chita Oblast),[1] near the border to China, in the 18th to 20th centuries.[2] The District consisted of a variable number of industrial centres (zavody), usually operated by military administrations, the first of which, Nerchinsk, situated not far from the confluence of Nercha and Shilka Rivers, was established in the 18th century after the discovery in the area of large mineral reserves.[3] Thus, penal labor was used to work the mines.
Akatuy.jpg
 
  • Haha
Reactions: PA8
Akatuy katorga prison (Russian: Акатуйская каторжная тюрьма, Akatuyskaya katorzhnaya tyur'ma), part of the Nerchinsk katorga system of the Russian Empire, was situated in the present-day Alexandrovo-Zavodsky District of Transbaikalia. It was constructed in 1888 at the Akatuyskiy mine, what is now the village of New Akatuy [ru] (Новый Акатуй). Originally labor convicts (mostly criminal) were used here for extraction of lead-silver ores. After the closing of the Kara katorga in 1890, it became one of the main centers of detention of political prisoners. It was turned into a women's penal camp in 1911 and was finally shut down after the February Revolution of 1917.

George Kennan visited the remnants of the mine in 1885. He noted:

"Lunin, one of the Decembrist conspirators of 1825, lived and died in penal servitude at this mine, and somewhere in the neighborhood lie buried many of the Polish patriots sent to Akatui after the insurrection of 1863. The Russian Government does not take pains to perpetuate the memory of the political offenders whom it tortures to death in its Siberian prisons, and over moldering bodies of most of them there is not so much as a mound. If there is in Siberia a more lonely, a more cheerless, a more God-forsaken place than Kara, it is the snowy, secluded valley of Akatui."[1]
Kliknite za proširenje...
Akatyu.jpg
 
Nikita Kulganov:
Akatuy katorga prison (Russian: Акатуйская каторжная тюрьма, Akatuyskaya katorzhnaya tyur'ma), part of the Nerchinsk katorga system of the Russian Empire, was situated in the present-day Alexandrovo-Zavodsky District of Transbaikalia. It was constructed in 1888 at the Akatuyskiy mine, what is now the village of New Akatuy [ru] (Новый Акатуй). Originally labor convicts (mostly criminal) were used here for extraction of lead-silver ores. After the closing of the Kara katorga in 1890, it became one of the main centers of detention of political prisoners. It was turned into a women's penal camp in 1911 and was finally shut down after the February Revolution of 1917.

George Kennan visited the remnants of the mine in 1885. He noted:


Pogledajte prilog 1632984
Kliknite za proširenje...
Uslovi u zatvorima i logorima za vreme boljševika bili su daleko gori nego pre Prvog svetskog rata.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nikita Kulganov
Hrabri studenti su se suprotstavili Hunti i Nato paktu u Atinskom politehničkom ustanku 1973
Odgovora
2
Pregleda
120
Dobro situirani gospodin
Dobro situirani gospodin
Nikita Kulganov
  • Zatvorena
Kako su se mrzeli komunisti i ustase
Odgovora
6
Pregleda
269
Лекизан
Лекизан
Nina
Kako su se voleli komunisti i ustaše
5 6 7
Odgovora
155
Pregleda
2.086
dulesrbenda
dulesrbenda

Back
Top