Pad čovjeka"
Čovjek prije pada svjesti nije imao žarište u fizičkome svjetu.
Čovjek nije bio svjestan rasplođivanja, rođenja niti smrti. Anđeli koji su njegovali životno tijelo i na njemu radili (jer ono je sredstvo rasplođivanja), upravljali su rasplođivanjem i dovodili spolove zajedno u razna doba godine, kod čega su koristili Sunčeve i Mjesečeve snage u doba koje je bilo najpovoljnije za plodnost. Ne početku je veza za dionike bila nesvjesna ali kasnije je rodila trenutnu fizičku spoznaju. Doba trudnoće nije bilo povezano
nikakvim poremećajem i porod se odvijao bezbolno za vrijeme dubokog sna majke. Rođenje i smrt nisu bili povezani s nikakvim lomom u svijesti i prema tome za Lemurijanca nisu postojali. Njihova svijest je bila upravljena prema unutra. Oni su fizičke stvari opažali na duhovan način tako kako ih mi doživljavamo u stanju sna - gdje su svi naši doživljaji u našoj nutrini.
Kada su se njihove oči otvorile i njihova se svijest upravila na činjenice fizičkog svijeta,uvjeti su se promijenili. Rasplođivanje više nisu vodili anđeli nego čovjek koji nije poznavao djelovanje Sunčevih i Mjesečevih snaga. On je i spolno djelovanje zloupotrijebio kada ga je upotrijebio za zadovoljavanje osjetilnog uživanja - s posljedicom da je trudnoća vremenom bila povezana s bolima. Od tada je njegova svijest dobila svoje žarište u fizičkom
svijetu, iako on stvari nije vidio u jasnim obrisima sve do kraja atlantske epohe. Malo pomalo dolazio je do spoznaje smrti kroz lom koji je nastao u njegovoj svijesti kada je smrću bio prenesen u više svjetove i kod ponovnog poroda bio vraćen u fizički svijet.
Otvaranje očiju ovako se odvijalo. Kod diobe spolova muž postao izraz za
volju koja je jedan dio dvostruke duševne snage, dok je žena izražavala drugi dio, maštu.Kad žena ne bi imala mašte, ona ne bi mogla izgraditi novo tijelo u svom trbuhu i kad sjeme ne bi bilo otjelovljenje čovječje volje ono ne bi moglo izazvati prodor i na taj način početi proces klijanja, koje se pokazuje u daljnjem povećanju jajeta. Ove snage-blizanci, volja i mašta, potrebne su da se rodi tijelo. Ali otkad su spolovi odijeljeni jedan dio te snage ostaje u nutrini individua, a samo se izdani dio upotrijebi za rasplodnju.
Odatle potrebe da se individuum, koji izražava samo jednu vrstu duševne snage, poveže s drugim, koji posjeduje nadopunjavajuću duševnu snagu. Onaj pak dio duševne snage, koji nije bio upotrijebljen za rasplodnju, iskoristit će se za unutarnji rast. Dok je čovjek čitavu duplu spolnu snagu koristio za rađanje nije ostalo ništa za njegov duševni rast. Ali otkad je dio ostao
neiskorišten, njega je unutra stanujući duh upotrijebio za izgradnju mozga i grkljana.
Tako je čovjek dalje gradio kroz čitav kasniji dio lemurijske i prve 2/3 atlantske epohe dok nije postao misaono biće, svjesno i sposobno stvarati zaključke.
I kod čovjeka je mozak članak koji povezuje duh s okolnim svijetom. On o vanjskom svijetu može nešto znati samo posredovanjem mozga. Osjetila su samo posrednici između vanjskih utisaka i mozga, a mozak je instrument koji ove utiske procjenjuje i povezuje.
Anđeli pripadaju jednom drugom razvojnom redu i nikada nisu bili zatvoreni u nekom tako gustom i polaganom nosaču kao što je naše fizičko tijelo. Oni su naučili steći mudrost bez fizičkog mozga. Njihov najniži nosač je životno tijelo. Njima je mudrost bila darovana a da nisu morali do nje dolaziti kroz fizički mozak.Naprotiv, čovjek je morao "pasti u rasplodnju" i za svoje znanje raditi. Duh koji je izgradio mozak putem dijela spolnih snaga upravljenih prema unutra, da bi stekao znanje o fizičkom svijetu, hrani i gradi i današnji mozak. Čovjek se udaljava od svog vlastitog puta kad rađanje koristi za sebične svrhe. Anđeli ne. Njihove duševne snage se nisu dijelile, zato su oni mogli
izdavati dvostruku snagu bez sebičnog zadržavanja.
Snaga koja ide prema van da bi stvorila novo biće, jest ljubav. Anđeli su izdali svu svoju ljubav bez sebičnosti ili strasti i zato je u njih tekla kozmička mudrost.Čovjek izdaje samo dio svoje ljubavi, ostatak sebično zadržava i upotrebljava za to da izgradi svoje unutarnje organe izražavanja, da sebe samoga poboljšava. Tako postaje njegova ljubav sebična i osjetima. S jednim dijelom svoje stvaralačke, duševne snage on sebično ljubi drugo biće, jer traži suradnju za rađanje. S drugim dijelom svoje stvaralačke
duševne snage on misli (također iz sebičnih razloga), jer želi znanje.
Anđeli ljube bez strasti, ali čovjek je morao proći kroz sebičnost. On mora za mudrošću čeznuti i sebično raditi, da bi postigao nesebičnost na višem stupnju. Anđeli su mu pomogli rasplođivati se, pa i nakon okretanja dijela njegove duševne snage.Oni su mu pomogli izgraditi fizički mozak, ali nisu ništa znali o tome što se iz toga može izleći, jer takav instrument nisu imali, a nisu znali ni neposredno govoriti stvorenju s mozgom. Sve što su učinili bilo je da bdiju nad fizičkim izražavanjem ljudske ljubavi i da ga usmjeravaju uzbuđenjima na nevin način i pun ljubavi - da mu uštede boli i smetnje koje su
povezane s upotrebom spolne snage bez mudrosti. Da je takav režim dalje trajao čovjek bi ostao Bogom upravljani automat i nikada ne bi došao do osobnosti i individualnosti. Da je to ipak postao može zahvaliti mnogo osuđivanoj klasi bića koju zovemo luciferima.
Čovjek prije pada svjesti nije imao žarište u fizičkome svjetu.
Čovjek nije bio svjestan rasplođivanja, rođenja niti smrti. Anđeli koji su njegovali životno tijelo i na njemu radili (jer ono je sredstvo rasplođivanja), upravljali su rasplođivanjem i dovodili spolove zajedno u razna doba godine, kod čega su koristili Sunčeve i Mjesečeve snage u doba koje je bilo najpovoljnije za plodnost. Ne početku je veza za dionike bila nesvjesna ali kasnije je rodila trenutnu fizičku spoznaju. Doba trudnoće nije bilo povezano
nikakvim poremećajem i porod se odvijao bezbolno za vrijeme dubokog sna majke. Rođenje i smrt nisu bili povezani s nikakvim lomom u svijesti i prema tome za Lemurijanca nisu postojali. Njihova svijest je bila upravljena prema unutra. Oni su fizičke stvari opažali na duhovan način tako kako ih mi doživljavamo u stanju sna - gdje su svi naši doživljaji u našoj nutrini.
Kada su se njihove oči otvorile i njihova se svijest upravila na činjenice fizičkog svijeta,uvjeti su se promijenili. Rasplođivanje više nisu vodili anđeli nego čovjek koji nije poznavao djelovanje Sunčevih i Mjesečevih snaga. On je i spolno djelovanje zloupotrijebio kada ga je upotrijebio za zadovoljavanje osjetilnog uživanja - s posljedicom da je trudnoća vremenom bila povezana s bolima. Od tada je njegova svijest dobila svoje žarište u fizičkom
svijetu, iako on stvari nije vidio u jasnim obrisima sve do kraja atlantske epohe. Malo pomalo dolazio je do spoznaje smrti kroz lom koji je nastao u njegovoj svijesti kada je smrću bio prenesen u više svjetove i kod ponovnog poroda bio vraćen u fizički svijet.
Otvaranje očiju ovako se odvijalo. Kod diobe spolova muž postao izraz za
volju koja je jedan dio dvostruke duševne snage, dok je žena izražavala drugi dio, maštu.Kad žena ne bi imala mašte, ona ne bi mogla izgraditi novo tijelo u svom trbuhu i kad sjeme ne bi bilo otjelovljenje čovječje volje ono ne bi moglo izazvati prodor i na taj način početi proces klijanja, koje se pokazuje u daljnjem povećanju jajeta. Ove snage-blizanci, volja i mašta, potrebne su da se rodi tijelo. Ali otkad su spolovi odijeljeni jedan dio te snage ostaje u nutrini individua, a samo se izdani dio upotrijebi za rasplodnju.
Odatle potrebe da se individuum, koji izražava samo jednu vrstu duševne snage, poveže s drugim, koji posjeduje nadopunjavajuću duševnu snagu. Onaj pak dio duševne snage, koji nije bio upotrijebljen za rasplodnju, iskoristit će se za unutarnji rast. Dok je čovjek čitavu duplu spolnu snagu koristio za rađanje nije ostalo ništa za njegov duševni rast. Ali otkad je dio ostao
neiskorišten, njega je unutra stanujući duh upotrijebio za izgradnju mozga i grkljana.
Tako je čovjek dalje gradio kroz čitav kasniji dio lemurijske i prve 2/3 atlantske epohe dok nije postao misaono biće, svjesno i sposobno stvarati zaključke.
I kod čovjeka je mozak članak koji povezuje duh s okolnim svijetom. On o vanjskom svijetu može nešto znati samo posredovanjem mozga. Osjetila su samo posrednici između vanjskih utisaka i mozga, a mozak je instrument koji ove utiske procjenjuje i povezuje.
Anđeli pripadaju jednom drugom razvojnom redu i nikada nisu bili zatvoreni u nekom tako gustom i polaganom nosaču kao što je naše fizičko tijelo. Oni su naučili steći mudrost bez fizičkog mozga. Njihov najniži nosač je životno tijelo. Njima je mudrost bila darovana a da nisu morali do nje dolaziti kroz fizički mozak.Naprotiv, čovjek je morao "pasti u rasplodnju" i za svoje znanje raditi. Duh koji je izgradio mozak putem dijela spolnih snaga upravljenih prema unutra, da bi stekao znanje o fizičkom svijetu, hrani i gradi i današnji mozak. Čovjek se udaljava od svog vlastitog puta kad rađanje koristi za sebične svrhe. Anđeli ne. Njihove duševne snage se nisu dijelile, zato su oni mogli
izdavati dvostruku snagu bez sebičnog zadržavanja.
Snaga koja ide prema van da bi stvorila novo biće, jest ljubav. Anđeli su izdali svu svoju ljubav bez sebičnosti ili strasti i zato je u njih tekla kozmička mudrost.Čovjek izdaje samo dio svoje ljubavi, ostatak sebično zadržava i upotrebljava za to da izgradi svoje unutarnje organe izražavanja, da sebe samoga poboljšava. Tako postaje njegova ljubav sebična i osjetima. S jednim dijelom svoje stvaralačke, duševne snage on sebično ljubi drugo biće, jer traži suradnju za rađanje. S drugim dijelom svoje stvaralačke
duševne snage on misli (također iz sebičnih razloga), jer želi znanje.
Anđeli ljube bez strasti, ali čovjek je morao proći kroz sebičnost. On mora za mudrošću čeznuti i sebično raditi, da bi postigao nesebičnost na višem stupnju. Anđeli su mu pomogli rasplođivati se, pa i nakon okretanja dijela njegove duševne snage.Oni su mu pomogli izgraditi fizički mozak, ali nisu ništa znali o tome što se iz toga može izleći, jer takav instrument nisu imali, a nisu znali ni neposredno govoriti stvorenju s mozgom. Sve što su učinili bilo je da bdiju nad fizičkim izražavanjem ljudske ljubavi i da ga usmjeravaju uzbuđenjima na nevin način i pun ljubavi - da mu uštede boli i smetnje koje su
povezane s upotrebom spolne snage bez mudrosti. Da je takav režim dalje trajao čovjek bi ostao Bogom upravljani automat i nikada ne bi došao do osobnosti i individualnosti. Da je to ipak postao može zahvaliti mnogo osuđivanoj klasi bića koju zovemo luciferima.
