Ožiljak

Sjećam se da smo jednom, kao djeca, moj stariji brat i ja na tavanu naše kuće na kojem su se
čuvale stare i nepotrebne stvari (koje navodno ne treba bacati, jer mogu nekad zatrebati) pronašli
dječija kolica koja su već dugo bila neupotrebljiva, ali nekim čudom sačuvana. Vjerovatno je to
bilo zbog emotivne vrijednosti jer mama nas je oboje vozila u njima kad smo bili sasvim mali.
Kolica smo potom, sa velikog tavana koji je imao zaseban ulaz, snijeli u pomoćnu prostoriju u avliji
u kojoj je otac čuvao neophodni alat za domaćinstvo, gdje smo pronašli ručnu pilu, čekić i eksere.
Sa starih kolica smo zajedničkim snagama skinuli dva para točkova koja su bila međusobno
povezana jakom metalnom šipkom, što i nije bilo mnogo teško jer su bila labavo vezana za kolica.
Dok sam ja čuvala stražu, brat je ponovo šmugnuo na tavan i odozgo u tri-četiri navrata donio
nekoliko jelovih dasaka čijeg porijekla na tavanu ne mogu da se sjetim. Ideja je bila da napravimo
neku čudnovatu vrstu kolica, sa skinutim točkovima sa naših starih, dječijih. Ali, neke stvari su
krenule po zlu. Dok sam čvrsto čuvala dasku koju je moj stariji brat pilao da bi dobila odgovarajuću
dužinu, u jednom
trenutku, metalni zupci pile su se našli na mom kažiprstu i napravili prilično duboku posjekotinu.
Uplašena, što krvlju, što pretpostvakom da će mama kad sve to vidi osuti paljubu na nas, a i ugroziti
naš projekat do kojeg nam je iz nekog razloga bilo veoma stalo, odlučim da stisnem zube i "stvar"
uzmem u svoje ruke. Već od ranije sam znala da u našoj bašti raste zelena biljka sa širokim i
glatkim listovima koju je moja mama jednom koristila za salatu, a usput pomenula da ona ima mnoga
ljekovita svojstva i da se nekad koristila i za zarastanje rana. Sjetila sam se čak i da se zove bokvica.
Iako sam znala da je na jednoj polici u kupatilu bilo zavoja, bilo je previše rizično ulaziti u kuću, pa
prvo trknem do tavana gdje u jednoj vreći sa našom opranom i složenom starom odjećom, koju smo
bili prerasli,(nikad se ne zna kome može zatrebati), nadjem majicu koja je bila načinjena od prilično
mekanog platna, jednim njenim komadom zamotam prst koji je krvario i otrčim u baštu po svoj
čudotvorni lijek. Potom je moj brat "sredio" ranu, stavivši mi nekoliko izgnječenih listića bokvice na prst,
sve to obmotavši "zavojem" od preostale majice. Krvarenje je zaista brzo prestalo, mada me je rana
boljela, ali ja sam se junački nosila, pa smo smo nastavili sa našim tajnim projektom koji ni po koju
cijenu nije smio trpiti. Doduše, do kraja izrade ovog našeg malog čuda, ja sam samo dodavala eksere,
jer brat nije dopustio da se dalje izlažem nekom novom riziku od povrede.
Na moju veliku sreću bokvica,(koju sam "mijenjala" svježom ujutro i uveče) se odlično pokazala
tako da je već nakon dva-tri dana rana izgledala sasvim dobro, a kako je bila na lijevoj ruci, a ja
izraziti dešnjak, čak sam uspjela da je vješto sakrijem od mame. Od svega je ostao samo jedan mali
ožiljak.
Danas, nakon toliko godina, kad mi pogled zastane na kažiprstu lijeve ruke, pred očima mi iskrsnu ta
naša čudnovata kolica koja su zapravo bila neka vrsta drvene ploče sastavljene od komada daske
spojenih uz pomoć poprečnih letvica na koju je moj brat nekim čudom uspio pričvrstiti dva para točkova.
Iako nismo bili baš sigurni šta njima prevoziti, mi smo beskrajno uživali dok smo ih pravili, vidjevši u
njima vrhunac naše zajedničke inovacije.
Istovremeno, kada mi pogled zastane na ožiljku na kažiprstu lijeve ruke, odnekud izroni i propara mi srce
i jedna stara bol, jer moj stariji brat me već dugo, dugo gleda negdje odozgo.

Riada

1716315636350.png
 
Poslednja izmena:

Back
Top