evo ovako
stalno se negde provlaci tvrdnja da kad se muskom mnogo ali bas mnogo svidja neka riba da onda ima tremu. dobro, rec trema je verovatno nepodobna ali nazovimo to tremom. u smislu, kako da se predstavi, kakav sledeci korak da napravi, koliko da otkrije svoje karte a koliko ne, koliko napadno napred a koliko ne, bla bla, znaci, sve te klasicne stvari koje, ukoliko mu se riba manje svidja, ne zadaju toliko glavobolje.
da li je to tacno, i ovo pitanje je namenjeno prvenstveno muskim clanovima foruma.
dakle, ne bukvalisite, ali zaista, koliko je istinito da ste vise nesigurni kad bas otkidate na neku...i koje to eventualne posledice na sve generalno ima ili moze da ima...
i sta onda druga strana da uradi...
a za zene isto pitanje o muskarcima, kada i zasto vam deluju nesigurni...i sta im tada radite
Nesigurnost i trema su,zapravo, strah od bola koji svako biće oseća kada je odbačeno,neželjeno,kada se oseti manje vredno,kada nije deo okruženja,kada je ismejano,ili kada gubi stečenu reputaciju.Pomenute stvari su realna opasnost u "neuspešnim startovanjima" i te stvari ljudi nazivaju na različite načine,ali,u suštini je to-to.Taj strah,kao i svaki drugi strah, prevazilazi se dovoljnim brojem ponavljanja date situacije.Kao i kod odlaska zubaru-što više odlazaka bude-strah je manji i manji.Valjda mozak ne može da izdrži konstantan strah ,pa se brani ravnodušnošću.Video sam i osetio to u mnogo opasnijim situacijama od prilaska devojkama
Samopuzdanje se stiče na dva načina:1Muškarac shvata da izgleda dovoljno dobro,i da priča nije važna(može pričati i o vrmenskoj prognozi,ako se njoj dopada)2 Vremenom postaje iskren prema sebi i prema drugima,pa otuda dolazi njegovo samopuzdanje i mirnoća.Ko ne laže sebe,taj se neće ni stideti sebe,ni plašiti da će biti razotkriven.
Žena,k'o žena,traži jačeg od sebe,pa oni koji nemaju samopouzdanja -nemaju ni šanse,zato što deluju slabo.No,to što nemaju šanse trenutno,ne znači da neće imati šanse u budućnosti,kada samopuzdanje bude došlo kao rezultat brojnih razočaranja,ma kako to paradoksalno zvučalo.
Inače,nisam doživeo neko ponižavanje,mada je odbijanje ,samo po sebi poražavajuće i ponižavajuće.Vremenom se shvate uzročno -posledične veze ,pa se lakše podnosi odbijanje,a svesnog i namernog ponižavanja nije bilo.
Nisam primetio ni da se ljute.Zašto bi,kada to godi njihovoj sujeti?
Ne dešava se svaki dan da neko prilazi devojci,i svaka će imati (bar mrvicu)više poštovanja za nesigurnog muškarca koji je prišao,nego za nesigurnog muškarca koji nije prišao,i uvek će više razmišljati o sigurnom koji joj nije prišao,i kome ona ne sme da priđe,nego o nesigurnom koji je prišao.
Tako je vekovima.,možda i milenijumima.
Danas ljudi zaziru jedni od drugih,i ta podozrivost je često opravdana,a kao posledica toga dolazi i otuđenost,pa i usamljenost,taj globalni problem čovečanstva.