Друштва на најмање руинираном патријархату и култури тестостерона (како у деструкцији рата, тако и у креативности за време мира), имаће највеће шансе да отпочну нов културни и цивилизацијски циклични процес, ако нас све не стигне крај историје Армагедоном. На крају једног циклуса Света и на крају Културе, неке расе, народа, континента или цивилизације, опстаће и можда ће преживети, они који опораве комплементарну (допуњујућу) природу мушкарца и жене као најдоминантнију и највиталнију културну динамику, да би наредно Човечанство наследило ово садашње.
Ово најбоље ојашњава Мишел Уелбек у свом роману Покоравање на следећи начин:
- - -
O romanu Pokoravanje Mišela Uelbeka
Mišel Uelbek
foto: reuters
Tehnika društvenog ugovora
Pokoravanje je fascinantan roman koji bi trebalo da pročitaju svi slobodnomisleći levičari, liberali, libertarijanci i feministkinje. On bi mogao da ih podstakne da još jednom razmisle i nađu spremne odgovore na Uelbekove tvrdnje o posledicama francuske buržoaske revolucije, liberalizma i države blagostanja. Desničari, međutim, ne bi trebalo da nakon ovog romana likuju
Piše:
Dušan Pavlović
Zamislite dve zaraćene vojske. Obe su podjednakog vojnog kapaciteta (ljudstvo, naoružanje, transport, sanitet itd.). Jedina razlika je u vojnoj disciplini i hijerarhiji. Prva vojska je liberalizovana. U njoj nema vrhovne komande kojoj svi bezpogovorno moraju da se pokoravaju. Decentralizacija odlučivanja je maksimalna. Svaki vojnik misli da sâm najbolje zna kako se vodi bitka. Što je glavno, svaki vojnik misli da sam može da odluči da li uopšte želi da učestvuje u njoj. Nasuprot tome, drugu vojsku karakterišu gvozdena disciplina i preki vojni sud. Postoji jasno identifikovan centar odlučivanja. Sva naređenja se bezpogovorno izvršavaju, a najmanja neposlušnost se proglašava dezerterstvom i sankcioniše strogom kaznom. Šta mislite, koja vojska ima više šanse da pobedi?
Ovo je (krajnje pojednostavljena) metafora koja pomaže razumevanje onoga što je Mišel Uelbek hteo da kaže svojim novim romanom
Pokoravanje. Po njemu, savremeno francusko (i evropsko) društvo karakteriše sukob evropskog sekularizma i islama. U tom sukobu slabiji sekularisti prolaze loše. Muslimani iako oslabljeni preuzimaju Francusku i pretvaraju je u islamsku zemlju. Kako je to moguće?