Šta je pravo, a šta lažno, i kako ko to shvata, dugačka je priča. Politika Beograda devedesetih je bila desničarska i tu nema šta da se raspravlja. A nacionalisti su bili, pa sad, bili su takvi kakvi su, jer oni kako ti kažeš pravi, koji nisu nastali u rankovićevštini sedamdesetih sa jedne i/ili u tzv. peticionaškom pokretu s druge strane, pa to mogu biti samo nedićevci i ljotićevci, a oni su 1945. godine skončali u porazu i izdaji (pripadnike Jugoslovenske vojske u Otadžbini i Dražu Mihailovića kao ministra u jugoslovenskoj vladi u Londonu ne računam u srpske već u jugoslovenske nacionaliste). Da, udba je napravila nacionaliste kojima je danas Oskar u vrhu ishrane, a tada je bio Milošević. A ona mala grupa bukvalno par njih koji nisu izašli iz epruvete udbe već su imali neki predratni bekgraund, "predvođeni" Milanom St. Protićem, koja je sedela u kafiću preko puta Botaničke bašte i pričala da se Republika Srbija u svojim avnojevskim granicama prva odvoji od SFRJ i proglasi nezavisnom državom s tim što bi postala monarhija, pa oni se i danas nazivaju izdajnicima, autošovinistima, drugosrbijanerima, jer su radničkoj klasi i "poštenim intelektualcima" baš "legli" nacionalisti ćosićevske provijencija koji su pričali o Jugoslaviji "sa onima koji u njoj žele da ostanu."