Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 97.834
Na ovom forumu se s vremena na vreme pominju razmišljanja turskog istoričara Osmana Karataja, ali se citira isključivo kroz medije, parcijalno, a nekad i neprecizno. Zbog interesovanja dela forumaške zajednice, evo ovde i direktnih Karatajevih reči iz njegovog naučnog rada iz 2002. godine, „Uloga Onogura u seobi Hrvata i Srba“. Celi rad je dostupan ovde: https://www.academia.edu/2327173/_Hırvat_ve_Sırp_Göçlerinde_Oğur_İlgisi_Türkler_C_II_ed_K_Çiçek_S_Koca_H_C_Güzel_Ankara_2002_s_591_599
Ovako kaže Karataj:
Ovako kaže Karataj:
Povezivanje srpske migracije sa hrvatskom u svim izvorima u potpunosti je posledica njihove istovetnosti. Priroda ove seobe potpuno se razlikuje od one u slučaju Hrvata. U svetlu međusobno potkrepljujućih izvora, i ovu seobu isto treba povezati sa Onogurima. Nakon raspada Velike Bugarske, Kuver, jedan od pet sinova hana Kuvrata, otišao je u Panoniju sa svojim sledbenicima oko 670. godine i potražio utočište kod Avara. Drugi izvor, Čudesa Svetog Dimitrija, objašnjava šta se dogodilo posle toga. Sećajući se pobune Kutrigura pre 40 godina, koja je imala za cilj preuzimanje vlasti, avarski kagan je odvojio Kuvera od njegovog plemena i smestio ga na jug, na granicu Vizantije (verovatno kod Sirmija). Međutim, ovo nije moglo sprečiti dalji tok događaja. Kuver, zapovednik određene vrste koncentracionog logora, nadgledao je vizantijske zarobljenike koji su tu bili držani. U sukobu sa avarskom vlašću, Kuver je pobegao i podigao pobunu sa Onogurima koji su mu se pridružili, vizantijskim zarobljenicima i nekim Slovenima. Razbio je avarske snage koje su bile poslate protiv njega, ali nije dugo izdržao te je pobegao i zatražio utočište kod Vizantije, i konačno bio smešten nedaleko od Soluna. Prema mnogim naučnicima, njegov dolazak veoma podseća na seobu Srba na Balkan. Treći izvor, Konstantin Porfirogenit, takođe to pominje, ali pogrešno datira u vreme Iraklija. Prema njemu, Srbi su zatražili utočište od cara i bili su naseljeni blizu Soluna, ali su ga, nezadovoljni tim područjem, ubrzo napustili. Na povratku ih je presreo zapovednik Beograda i naselio ih uz reku Moravu, na teritoriji današnje Srbije.
Dvornik, koji veruje da su Hrvati tražili zemlju od Iraklija i došli na Balkan pod uslovom da se bore protiv Avara, tvrdi da su isto učinili i Srbi, opisani kao „još jedno sarmatsko pleme“ koje je živelo u Saksoniji. Za Srbe moramo postaviti isto pitanje koje smo postavili i za Hrvate: Kako i kojom logikom su izabrali Balkan da traže zemlju u tako nestabilnom okruženju? Kako su prešli preko avarske teritorije? Osim toga, za razliku od Hrvata, dolazili su iz znatno udaljenijeg regiona. Dok ne nađemo odgovore na ova pitanja, seobu Srba možemo objasniti samo u okviru Avarskog kaganata.
Znamo da su odnosi između zapadnih Slovena i Avara bili dobri i da je bio stvoren snažan savez. Teofan pominje diplomatski događaj koji to ukazuje. Prema njemu, avarski kagan pozvao je Slovene koji su živeli na teritoriji današnje Poljske ili istočne Nemačke da mu pomognu protiv Vizantije. Ako su severni i balkanski Srbi isti narod, njihov dolazak može se objasniti kao odgovor na ovaj avarski poziv. Čini se da su se neki od njih naselili uz vizantijsku granicu, na području kojim je upravljao Kuver. S obzirom na to da su Nemci u to vreme ponovo ojačali i počeli da potiskuju Slovene, moguće je, kako sugeriše Novaković, da su se neki Srbi sa Labe povukli i potražili utočište kod svojih saveznika Avara.
S druge strane, dobro je poznato iz izvora kao što je Povest da su Avari loše postupali prema svojim slovenskim podanicima. Ovaj loš tretman, zajedno sa drugim faktorima, verovatno je izazvao razočaranje među severnim Srbima, koji su pod ratničkim vođom poput Kubera videli priliku za pobunu. Nije teško zamisliti da su se ovoj pobuni pridružili i Sloveni koji nisu bili Srbi. Prema Čudesima, vizantijski zarobljenici su se ženili sa varvarima (Slovenima, Bugarima i Avarima), stvarajući mešovitu zajednicu. Ovo stanovništvo na granici se ujedinilo iznutra, konsolidujući se oko zajedničkog cilja. Nakon dolaska u Solun, mnogi zarobljenici su se razišli i otišli svojim putem, ali oni koji su ostali, ostali su lojalni Kuveru. Pomešali su se sa severnim Srbima i Bugarima koji su došli sa njima, formirajući jezgro buduće srpske nacije. Tokom vremena, ova relativno mala zajednica se spojila sa Slovenima koji su već naseljavali dolinu Morave, stvarajući današnji srpski narod. Tako se može reći da je prvi srpski politički entitet na Balkanu osnovao jedan Turčin, han Kuver.
Poslednja izmena: