Medo... Ja sam mišljenja da je najlakše oprostiti nekom ko nam ne znači (puno)... teško je oprostiti nekome koga volimo (ili smo voleli), a ko nas je mnogo povredio... I koliko iskrenije oprostimo, utoliko se osećamo posebnije, ispunjenije, više i prostranije nego što smo sada...
To je što se tiče stava te osobe kojoj treba da se izvineš.
Što se tiče izvinjenja... Ja mislim da nikad nije kasno za to... Jeste da mnoge stvari vremenom gube smisao, ali mnoge stvari i dobijaju vremenom jasnija obličja, postaju - smislenije...
Kao što delo postaje umetnost tek kad se autor udalji od njega... i slika izazove tek emociju kad se odmakneš od nje...
Neki nikad ne shvate ili ne žele da prihvate to, da su nekog dragog povredili.
Nikad se ne suoče sa sobom i sa tom osobom, a vreme razjeda... sve se to negde gomila... posle te krnji... pa postaješ ozlojeđeniji, uplašeniji, nemilosrdniji...
Lepo je kad je neko u stanju da prizna da je nekog povredio, naročito kada se radi o odnosu gde je bilo ljubavi. I ako je bilo ljubavi, ni posle sto godina izvinjenje nije beskorisno...
To je ogromna stvar, umeti videti sebe kako si bio nekada grub i nepravedan i reći tu strašno tešku reč: izvini...