Oprosti... za ono od pre 13 godina!

jer lakse mije da oprostim samom sebi nego da priznam da sam gresio.

Proces je obrnut kod savesnih. Prvo spoznas koliko si zabrljao, pa kad odbolis to, onda mozes sebi da oprostis. Meni je najlakse da oprostim drugima. Najteze je suociti se sa sobom i najgore je kad sebe razocaras i izdas. Ali ako sebi ne oprostis i samo potisnes svoje nedelo, polako se pretvaras u rdju od coveka.
 
wild, tesko da to nekog muci mnogo godina aktivno... ne ide to tako... nego svako dodje u situaciju licne krize (zbog petih razloga), obicno kad se blizi sredovecnost - mentalna ili starosna... i onda se krene po dubokom oranju u zivot i zelji da se sadasnji problemi rese tako sto cemo - nuto cuda - retroaktivno, za nesto sto je i bog zaboravio, postati dobri.

oh, tako je divno i lako biti bestezinski dobar...


Recimo da nije netacno.
Znaci li to da onda... da nakon ili tokom sredovecnosti prestaje odgovornost za sve sta je njoj prethodilo... jer to resava prvenstveno/jedino danasnje sredovecne probleme?
 
Proces je obrnut kod savesnih. Prvo spoznas koliko si zabrljao, pa kad odbolis to, onda mozes sebi da oprostis. Meni je najlakse da oprostim drugima. Najteze je suociti se sa sobom i najgore je kad sebe razocaras i izdas. Ali ako sebi ne oprostis i samo potisnes svoje nedelo, polako se pretvaras u rdju od coveka.

Ma slazem se... mislio sam uopsteno... kod mnogih ljudi
lapsus
 
Baš je sad na B92 film koji ima nešto poput ovog. Pa ne znam šta želiš da postigneš. Ako je samo da bi se ti osećao bolje, onda se slažem sa moje srce i parkom. I kažem da ćeš biti, ponovo, skot. Ništa lično, iznosim mišljenje. A ako želiš nešto sa njom onda probaj. Mislim da čačkanje mečke samo radi čačkanja ne vodi ničemu dobrom.
 
Pranje savesti posle 13 ili vec koliko godina je samo jos jedno povredjivanje..i takvo izvini i oprosti ne bi mi nista znacilo..i taj pojam "oprostiti samom sebi"..sta to znaci..koliko neko treba da bude samosvestan i iskren da bi to uradio....koliko je ljudi u stanju da pobede svoju sujetu i kazu..kriv sam..i nisam to trebao da uradim..nikada do kraja priznanje krivice nije iskreno..uvek ostaje onaj promil bezgresnosti
 
wild, tesko da to nekog muci mnogo godina aktivno... ne ide to tako... nego svako dodje u situaciju licne krize (zbog petih razloga), obicno kad se blizi sredovecnost - mentalna ili starosna... i onda se krene po dubokom oranju u zivot i zelji da se sadasnji problemi rese tako sto cemo - nuto cuda - retroaktivno, za nesto sto je i bog zaboravio, postati dobri.

oh, tako je divno i lako biti bestezinski dobar...

Postoji nesto sto se zove pokajanje i skroz je ljudski. Niko bre nije savrsen. Cemu taj fatalizam u osudi?


ja bih.
ko si bre ti da mi posle 13 godina dolazis i rusis mi mir koji sam (recimo) s mukom izgradila posle tvog dzukackog postupka? ako tada kad mi je bilo tesko nisi nasao za shodno da mi objasnis zato si to uradio, danas meni to ni najmanje nije potrebno. a ako hoces da olaksas svoju necistu savest idi kod popa ili terapeuta, mene ostavi na miru.



:lol: Pa to bi znacilo da ti nista nisi odmakla od stanja u kom si povredjena. Ljudi, da li se vi regenerisete? Ok, sad zavisi i od zlodela, al' prvi post ne podrazumeva nista drugo do raskid, ima milion gorih stvari u zivotu koje neko moze da ti uradi od tog da te ostavi....
Ja bih verovatno crkla od smeha da mi se pojavi bivsi posle 13 godina i pocne da mi objasnjava sto me ostavio...:P
 
Medo... Ja sam mišljenja da je najlakše oprostiti nekom ko nam ne znači (puno)... teško je oprostiti nekome koga volimo (ili smo voleli), a ko nas je mnogo povredio... I koliko iskrenije oprostimo, utoliko se osećamo posebnije, ispunjenije, više i prostranije nego što smo sada...
To je što se tiče stava te osobe kojoj treba da se izvineš.

Što se tiče izvinjenja... Ja mislim da nikad nije kasno za to... Jeste da mnoge stvari vremenom gube smisao, ali mnoge stvari i dobijaju vremenom jasnija obličja, postaju - smislenije...
Kao što delo postaje umetnost tek kad se autor udalji od njega... i slika izazove tek emociju kad se odmakneš od nje...

Neki nikad ne shvate ili ne žele da prihvate to, da su nekog dragog povredili.
Nikad se ne suoče sa sobom i sa tom osobom, a vreme razjeda... sve se to negde gomila... posle te krnji... pa postaješ ozlojeđeniji, uplašeniji, nemilosrdniji...

Lepo je kad je neko u stanju da prizna da je nekog povredio, naročito kada se radi o odnosu gde je bilo ljubavi. I ako je bilo ljubavi, ni posle sto godina izvinjenje nije beskorisno...

To je ogromna stvar, umeti videti sebe kako si bio nekada grub i nepravedan i reći tu strašno tešku reč: izvini...

ja ipak nisam rekao tu rec... ni izvini ni oprosti... jer ne mislim da imam pravo da trazim oprostenje za grehove nekadasnje...
Ja sam jedino pozeleo da se zna (ne tek bilo ko nego osoba koje se to tice) da znam kakvu strasnu stvar sam pocinio i da niko osim mene nije odgovoran za isto.

@ moje srce

Sta ako je odgovornost za moje nedelo prihvatila druga strana i posledice nosi i danas... 13 godina kasnije?
Slozices se da to nije nemoguce
 
i taj pojam "oprostiti samom sebi"..sta to znaci..koliko neko treba da bude samosvestan i iskren da bi to uradio....koliko je ljudi u stanju da pobede svoju sujetu i kazu..kriv sam..i nisam to trebao da uradim..nikada do kraja priznanje krivice nije iskreno..uvek ostaje onaj promil bezgresnosti


Pa apsolutne kategorije ne postoje. A svakako je malo ljudi koji ce se pogledati u ogledalo i reci sebi "DA, G.OVNO SAM!" i to tako da svest oseti puno znacenje izgovorenog. Osecaj je kao kad Dorijan Grej pogleda u svoj portret.
Al' poenta je da se greh moze ocistiti, a ako se ne ocisti, ostaje u nama i jos nas vise kvari. Znaci, bez pokajanja iskrenog nema nista. Zato ga i branim ovde.
 
Pa kad postaneš svestan neke greške, svestan do kraja, to ej kao da si sto puta rekao izvini, i da se to u vazduhu još hiljadu puta umnožilo i jeste ispianje sebe... i meni ima smisla... mada ne znam... za neke stvari jeste istina da samo Bog može da oprosti (ipak ta osobina praštanja pripada prevashodno njemu)... ne znam situaciju dovoljno, napisala sam ono što se prvo pojavilo u meni kao razmišljanje...
 
Pa apsolutne kategorije ne postoje. A svakako je malo ljudi koji ce se pogledati u ogledalo i reci sebi "DA, G.OVNO SAM!" i to tako da svest oseti puno znacenje izgovorenog. Osecaj je kao kad Dorijan Grej pogleda u svoj portret.
Al' poenta je da se greh moze ocistiti, a ako se ne ocisti, ostaje u nama i jos nas vise kvari. Znaci, bez pokajanja iskrenog nema nista. Zato ga i branim ovde.

Kako mislis ..ocistiti..sa deset izgovorenih Oce nas ili Blaga Marijo..Greh je vecan i neizbrisiv iz nase svesti..moze biti potisnut..ali ucinjen greh je vecan ..vise nego ucinjeno dobro delo..ono se zaboravlja veoma brzo ali greh..nikada..
 
Ima li smisla... znacaja... nacina... iskupiti se za neko ljubavno nedelo... nesto od pre mnogo vremena... raskid bez objasnjenja... beg iz veze bez razloga... ljubavni hir... ista sta ste ucinili iz bilo kakvog razloga a proizvelo je ljubavne jadi drugoj (dragoj) osobi...
Ne mislim da je moguce izviniti se, dobiti oprostenje... smisao vidim u objasnjenju svojih davnih (ne)dela osobi koju su ta (ne)dela pogodila.
Dve osobe sam povredio... bezrazlozno... potpuno nepotrebno (mada to onda nisam tako dozivljavao) i njima sam rekao/objasnio zasto mislim da sam tada tako uradio.
Oprostenje nisam trazio iako sam ga mozda i dobio...

Da li ste se ikada, mnogo godina kasnije, priznali svoje ljubavno nedelo osobi koju je to nekada davno povredilo?

Da li bi vam bilo lakse/drago da vam neko prizna to isto?

ima... makar kao chiscenje sopstvene savesti, ali smisla sigurno ima...
nisam, jer se ne secam da sam nekog povredila bilo kako a da to vec nisam pojasnila...
hm... bilo bi mi drago da mogu da saznam neke stvari, pa i sada kada vishe nisu bitne... mozda samo zato da bih potvrdila sebi da sam bila u pravu, ali znachilo bi mi...
 
@wild - ja ne osudjujem, samo necu da se lazem kod ociglednih stvari.
@treca - znala sam!!! :) zamalo da pomenem taj film jos u prvom postu... asociralo me
@meda bozanin - o, s.ranje ako je tako. veliko s.ranje. znaci, osakatio si nekoga ili si joj pomogao da osakati sebe...

Jel tada sve ovo dobija smisao koji ti ne vidis u drugim slucajevima?
Da li je onda bolje cutati kao pitchka i praviti se da nista nije nasom zaslugom... zavaravati se da posledica takve vrste nije bilo... mozda bezati od sebe i svojih dela kroz izgovor da time unosimo zbrku u neciji zivot

A šta ako nema posledica, ali je ila jako povređena? A nezgodno ti je ovo. Ne može neko sa strane da ti kaže pravi odgovor. Samo mislim da treba da razmisliš dobro pre nego što uradiš bilo šta. Zapitaj se kome činiš. Da li sebi ili njoj? Da li si siguran da bi ona želela da sluša o tome? Nije to jednostavno. Uostalom, pitaš nas a mi ni ne znamo kakvo si to zlodelo učinio.

Sta je manje zlo: nadati se da nema posledica i ne unositi nikakvu mogucu zbrku u neciji zivot ili reci ono sta je davno trebalo reci (ali tada nije moglo biti receno jer se velicina dela nije osecala/znala) i mozda ispraviti jos vece, moguce, nedelo?

Kad vec pitas... meni nije toliko bitno da kazem to sta sam rekao. Mislio sam da bi mozda znacilo osobama koje sam povredio. Jedna mi je odgovorila da nema potrebe za time ali (to magicno "ali") drago joj je da sam ipak shvatio sta sam cinio. Druga je rekla da je uopste nije pogodilo sve to... ni malo.... ali ipak nakon duzeg razgovora... video sam zamagljene, suzne oci. I tracak srece u njima.

Nisam pitao za savet vec za uopsteno misljenje pa velicina mojih nedela nije sustinski bitna.
Sta god sam ikad postavio ovde i sta god ikada postavim... nikada nece biti pitanje za savet. Misljenja o mojim delima su mi bitna zarad mogucnosti da opsirnije sagledam sebe i ocima kojih nemam.
 
Kako mislis ..ocistiti..sa deset izgovorenih Oce nas ili Blaga Marijo..Greh je vecan i neizbrisiv iz nase svesti..moze biti potisnut..ali ucinjen greh je vecan ..vise nego ucinjeno dobro delo..ono se zaboravlja veoma brzo ali greh..nikada..

Svako prasta i moli za oprost radi sebe.
Ima ljudi koji traze oprost samo radi umirenja svoje savesti, koja i nije savest, vec potreba da ih svi pamte po dobru, npr.
Ima onih koji ne prastaju, i time cine greh.
Ima onih koji osecaju krivicu, i kad onaj kome je naneta nepravda, prepozna taj osecaj grize savesti, manje boli nepravda koja mu je naneta. Uzajamna pomoc u ispravljanju greski i patnji.
 
Kako mislis ..ocistiti..sa deset izgovorenih Oce nas ili Blaga Marijo..Greh je vecan i neizbrisiv iz nase svesti..moze biti potisnut..ali ucinjen greh je vecan ..vise nego ucinjeno dobro delo..ono se zaboravlja veoma brzo ali greh..nikada..

Mislim da sam gore bila kristalno jasna kako, ne znam cemu karikiranje.
Inace, sve sto radimo se zapisuje u mozgu, a zapisuje se tako da neuroni prave cvrste veze koje se tesko raskidaju. Kad se ne raskinu slicni gresi, ponasanje teze da se ponavljaju, a kad se raskinu, slobodan si.
I tacno je, za to je potreban visok nivo samosvesti.
 
Pa kad postaneš svestan neke greške, svestan do kraja, to ej kao da si sto puta rekao izvini, i da se to u vazduhu još hiljadu puta umnožilo i jeste ispianje sebe... i meni ima smisla... mada ne znam... za neke stvari jeste istina da samo Bog može da oprosti (ipak ta osobina praštanja pripada prevashodno njemu)... ne znam situaciju dovoljno, napisala sam ono što se prvo pojavilo u meni kao razmišljanje...

Mislim da bi trazenje i uzimanje oprostenja bilo pre svega u sopstvenu korist.

Ne mozes nikome vratiti srecnu ljubav 13 godina unazad... 13 godina kasnije... zato nema mogucnosti oprostenja
 
Ljudi su mnogo cvrsci, kad su ta ljubavna preboljevanja u pitanju, nego sto to misle. Za trinaest godina te prebolela, oprostila, zamenila... zavisi sta je njoj najvaznije. Mozda cak vise ne zeli ni zadovoljstinu, sto se vracas i radis ono, sto je ona zelela da uradis davno pre.
 

Back
Top