Ogledalo misli: Ko koga zaista posmatra: koliko zaista mislimo o drugima, a koliko oni o nama?

Banovic_Strahinja

Aktivan član
Moderator
Poruka
1.832
Ljudski um je fascinantan prostor u kojem se stalno odvijaju misli o nama samima, drugima, i našoj ulozi u društvu. Često se pitamo: koliko zapravo razmišljamo o ljudima koji nas okružuju, a koliko oni razmišljaju o nama? Da li su naše preokupacije drugima jednako intenzivne kao njihove o nama, ili smo svi, na kraju, najviše okrenuti sopstvenim svetovima? Takođe, ko su ti ljudi o kojima najviše razmišljamo i zašto baš oni zauzimaju centralno mesto u našim mislima? Ova pitanja otvaraju prostor za zanimljivu analizu naših mentalnih obrazaca i društvenih odnosa.

Kako naslov i uvod sugerišu, ovo je široka tema za diskusiju i razmenu mišljenja. Možete proširiti temu, ali bih zamolio da to bude bez vređanja i provociranja drugih članova foruma.
 
Mozda gresim ali najvise razmisljam o potezima koje protivnik cini ili bi trebalo da ucini.to radim da bih sebi predupredio probleme.
Cak sam uhvatio sebe da recimo razmisljam kakve poteze moze moja sestra da povuce u vezi neke situacije.malo se tu i preteruje(preterujem) 🙄 a ona mi nije protivnik nego jednostavno da izbegnem raspravu 😁
Umem da sednem i uz kafu analiziram i neke svoje situacije greske ne da bih kukao sebi nego da ne pravim iste greske.
Primer.imam "neprijatelja"trenutno u rl i razmisljam o njegovim potezima i sta da ucinim,kazem da se opusti i spusti gard da bih mogao lakse kako da se izrazim ostvarim svoj cilj oko njega 😑
Mislim da svi to rade samo neko na visoj razini a neko prosecno kao vecina ljudi.mene zivot prinudio da razmisljam "na visoj razini"da bih opstao.to kazem na zalost vise bih voleo da sam imao normalne situacije ali sta ces.kismet
 
Mozda gresim ali najvise razmisljam o potezima koje protivnik cini ili bi trebalo da ucini.to radim da bih sebi predupredio probleme
Stratesko i takticko razmisljanje, tako bih to nazvao- generalno svi to radimo samo je neko uspesniji neko manje i to je cesce pozitivna osobina nego negativna- npr cesto razmisljamo kako obradovati nekoga- npr poklonom itd, sta uciniti da nekom i sebi olaksamo stvari, a nekad i da predupredimo problem.

Mnogo vise razmisljam o drugima nego o sebi- ali vise je to u smislu kako gde se koja figurica uklapa, kako izbeci probleme u unaprediti stvari.

Na neki nacin sam kao obavestajac- prikupljam podatke i pohranjujem u arhivu, mozda nekad zatrebaju- ali nema tu nicega licno, niti nekog omalovazavanja ili osudjivanja, jedino podaci za arhivu koji mogu zatrebati.
 
Poslednja izmena:
Koliko zapravo razmišljamo o ljudima koji nas okružuju, a koliko oni razmišljaju o nama?
Što sam stariji sve manje razmišljam o nepoznatim pojedincima oko sebe, kako vreme prolazi razvio sam neki ugao posmatranja nepoznatih ljudi na nivou sistema.
Takođe mi se čini da što smo stariji sve manje i drugi misle o nama, mada možda ovde i grešim.
Da li su naše preokupacije drugima jednako intenzivne kao njihove o nama, ili smo svi, na kraju, najviše okrenuti sopstvenim svetovima?
Na ovo ne mogu da odgovorim jer mi je previše apstraktno i haotično. Logika mi kaže da smo u teoriji maltene svi okrenuti sopstvenim svetovima, međutim ne bi me čudilo i da je suprotno od toga.
Takođe, ko su ti ljudi o kojima najviše razmišljamo i zašto baš oni zauzimaju centralno mesto u našim mislima?
Najviše razmišljam o nekoliko svojih prilično bliskih prijatelja sa kojima očekujem da ću imati još dosta provedenog zajedničkog vremena, takođe to su i ljudi sa kojima imam prilično aktivnu komunikaciju/viđanja. O njima razmišljam u kontekstu - kako su sada, kako se nose sa tim i tim (realno više razmišljam o stvarima koje spadaju pod probleme/teškoće nego prijatnosti). A to radim jer po mom mišljenju vrednujem te osobe prilično zbog karakteristika koje u njima vidim kao kvalitete.
Pade mi sada na pamet da ni o svojoj celokupnoj porodici ne razmišljam toliko koliko pojedinačno o par njih.
 
Što sam stariji sve manje razmišljam o nepoznatim pojedincima oko sebe, kako vreme prolazi razvio sam neki ugao posmatranja nepoznatih ljudi na nivou sistema.
Takođe mi se čini da što smo stariji sve manje i drugi misle o nama, mada možda ovde i grešim.
Naravno, po mom misljenju zapravo nas vecina ne razmislja mnogo o ljudima s kojima imam malo ili nikakav kontakt, s onima kojima imamo vise kontakta- o njima vise razmisljamo, a najvise razmisljamo o ljudima s kojima smo ili jako povezani ili imaju veliki uticaj na nas-bilo pozitivan bilo negativan, mada mislim da zapravo vecina vise ima tendenciju da razmislja o ljudim koji se na neki nacin pozitivni- bilo da se radi o uzoru, inspiraciji ili nekoj vrste duhovnog ili intelektualnog gurua ili kako vec da se izrazim.
 
Često se pitamo: koliko zapravo razmišljamo o ljudima koji nas okružuju, a koliko oni razmišljaju o nama? Da li su naše preokupacije drugima jednako intenzivne kao njihove o nama, ili smo svi, na kraju, najviše okrenuti sopstvenim svetovima? Takođe, ko su ti ljudi o kojima najviše razmišljamo i zašto baš oni zauzimaju centralno mesto u našim mislima?

Razmišljam o ljudima iz svoje bliže okoline, ali i iz dalje. Ne znam koliko oni razmišljaju o meni, verovatno isto koliko i ja o njima..tu mislim na porodicu i bliske osobe.

E, sada...dok sam redovno pisala priče, razmišljala sam ljudima koje vidim u autobusu, tramvaju, troli.. 🙂 Pitam se, kakav život vode osobe koje su srećne ili one koje su tužne.
Mala digresija: Razmišljam i o zgradama i o starim kućama, pored kojih prolazim..i to je vezano za pisanje.

Ne znam u kojoj meri drugi razmišljaju o meni.

Bold: Nadam se da nisam okrenuta samo svom sopstvenom svetu, ali znam osobe koje to jesu. Ima ih dosta.
 
E, sada...dok sam redovno pisala priče, razmišljala sam ljudima koje vidim u autobusu, tramvaju, troli.. 🙂 Pitam se, kakav život vode osobe koje su srećne ili one koje su tužne.
Mala digresija: Razmišljam i o zgradama i o starim kućama, pored kojih prolazim..i to je vezano za pisanje.
Ja isto 😁mada nisam pisac.obozavam prevoz bas zbog toga.doduse naravno ne buljim ali diskretno snimam ponasanje,pokrete pojavu.🙂
Imam obicaj da udjem u neku staru zgradu i razgledam 🙄
Skoro na vracararu udjem u staru kucu,niko tu ne zivi ali ogromna(imao sam naravno dozvolu vlasnika ali taj ne zivi tu)
Odem u potkrovlje svasta nadjem.od decijih igracaka od pre ko zna koliko godina do plesnjivih knjiga i casopisa.
da ne ulazim u detalje ali kao da sam se tih 15,20 min vratio 100 godina u proslost.
Zanimljivo.
 
Često se pitamo: koliko zapravo razmišljamo o ljudima koji nas okružuju
Razmišljam o ljudima koji su mi bliski, koje volim.
a koliko oni razmišljaju o nama?
Ovo me ne dotiče previše, ukoliko nije direktno vređanje.
Takođe, ko su ti ljudi o kojima najviše razmišljamo i zašto baš oni zauzimaju centralno mesto u našim mislima?
Porodične veze, simpatije, sličnost u karakteru.
Osobe s kojima nemam nikakve veze i koje su na drugoj talasnoj dužini me ne interesuju.
 
Razmisljam samo o ljudima ciji postupci mogu imati uticaj na moj zivot.
Saosecam uvek sa svima ali ne analiziram mnogo...
Svako ima svoju muku i bori se kako zna i ume...
Vidim tacno kod koga je egoizam ko je narcisoidan ko spletkari a ko je obicna gluperda/
Ne verujem apsolutno nikome jer me iskustvo tome naucilo.
Znam da ima dobrih ljudi i nekad cu i da ih sretnem tu i tamo.
Ponekad prepoznam svoje ponasanje u nekome ko me iritira i to je korisno
jer tako ispravljam svoje gluposti i greske.
 
Ljudski um je fascinantan prostor u kojem se stalno odvijaju misli o nama samima, drugima, i našoj ulozi u društvu. Često se pitamo: koliko zapravo razmišljamo o ljudima koji nas okružuju, a koliko oni razmišljaju o nama? Da li su naše preokupacije drugima jednako intenzivne kao njihove o nama, ili smo svi, na kraju, najviše okrenuti sopstvenim svetovima? Takođe, ko su ti ljudi o kojima najviše razmišljamo i zašto baš oni zauzimaju centralno mesto u našim mislima? Ova pitanja otvaraju prostor za zanimljivu analizu naših mentalnih obrazaca i društvenih odnosa.

Kako naslov i uvod sugerišu, ovo je široka tema za diskusiju i razmenu mišljenja. Možete proširiti temu, ali bih zamolio da to bude bez vređanja i provociranja drugih članova foruma.
Lično razmišljam dosta o drugim ljudima, manje o ljudima iz svog bliskog okruženja jer su mi bliski i uglavnom znam sve o njima. Više sam orijentisana ka ljudima koje prvi put upoznam ili nekim random ljudima koji prođu pored mene.
Beskrajno su mi zanimljivi nepoznati ljudi koje posmatram - kada imam vremena za to - i gledam kako izgledaju, hodaju, kakvu građu tela imaju, emocije na licu, gestikulaciju i povezujem njihovu celokupnu spoljašnju manifestaciju sa svojim već dobro uvežbanim iskustvom "posmatranja".
Još uvek ne razumem zašto me to privlači i odakle mi energija za tumačenje ali volim😊
Što se tiče drugih ljudi koje mene posmatraju, pretpostavljam da ih ja kao individua nešto posebno ne interesujem ali se dešava da i oni mene posmatraju i "osetim" njihove poglede - zainteresovanost i zbunjenost, mada, to sve potraje dobrih desetak sekundi, ne više od toga jer je samo u prolazu.
 
Još uvek ne razumem zašto me to privlači i odakle mi energija za tumačenje ali volim😊

Pokušaj da pišeš priču, ili priče. Iza svakog tužnog pogleda ili osmeha krije se jedna ljudska sudbina.

Izvinjavam se što širim temu.. Kada šetam po nekom kraju u kojem još postoje kuće, bez zgrada u okolini, volim da gledam kapije. Posebno one stare, gvozdene. U dvorištu cveće... i onda krene razmišljanje: Koliko tajni zna ta kapija, koliko puta je dočekivala i ispraćala pretke sadašnjih vlasnika...

Možda me tada neko čudno gleda, ali se ja ne obazirem na te poglede.
 
Pokušaj da pišeš priču, ili priče. Iza svakog tužnog pogleda ili osmeha krije se jedna ljudska sudbina.

Izvinjavam se što širim temu.. Kada šetam po nekom kraju u kojem još postoje kuće, bez zgrada u okolini, volim da gledam kapije. Posebno one stare, gvozdene. U dvorištu cveće... i onda krene razmišljanje: Koliko tajni zna ta kapija, koliko puta je dočekivala i ispraćala pretke sadašnjih vlasnika...

Možda me tada neko čudno gleda, ali se ja ne obazirem na te poglede.
Zanimljiva konstatacija.
Dopada mi se što gledaš u kapije, nikad nisam razmišljala na taj način. Moja prva asocijacije na kapije je neka tuga, pogotovo ako su napuštene, neuređene, ja se oslanjam na sadašnje vreme i na trenutak a ti razmišljaš o prošlosti i šta je ta kapija sve doživela.
Sviđa mi se😊
 
Ljudski um je fascinantan prostor u kojem se stalno odvijaju misli o nama samima, drugima, i našoj ulozi u društvu. Često se pitamo: koliko zapravo razmišljamo o ljudima koji nas okružuju, a koliko oni razmišljaju o nama? Da li su naše preokupacije drugima jednako intenzivne kao njihove o nama, ili smo svi, na kraju, najviše okrenuti sopstvenim svetovima? Takođe, ko su ti ljudi o kojima najviše razmišljamo i zašto baš oni zauzimaju centralno mesto u našim mislima? Ova pitanja otvaraju prostor za zanimljivu analizu naših mentalnih obrazaca i društvenih odnosa.

Kako naslov i uvod sugerišu, ovo je široka tema za diskusiju i razmenu mišljenja. Možete proširiti temu, ali bih zamolio da to bude bez vređanja i provociranja drugih članova foruma.
Btw, odlična tema.
Više puta sam se zapitala da li sam normalna što tako razmišljam, da li je sve ok, da li sam suviše čudna ljudima, itd.
Na kraju sam došla do zaključka da sam valjda takva osoba koja deluje na ljude kao "serum za istinu" i bukvalno mi kažu sve o svom životu.
E sad, u zavisnosti od toga kakva si osoba, uglavnom me zovu i družimo se i 20 godina nakon te izjave ili se desi priča da se više nikada u životu ne vidimo.
Čudno ali istinito
 
Na kraju sam došla do zaključka da sam valjda takva osoba koja deluje na ljude kao "serum za istinu" i bukvalno mi kažu sve o svom životu.
Verovatno ne osudjujes ljude olako, ljudi se jako boje osudjivanja i ismejavanja (i mislim i ignorisanja), kad sam bio klinac onda kad bi bili u gradu otisli bi u neki kafe koji je imao klupu uz izlog/vanjsko staklo ja bih dobio kolac, ona kafu i onda bi tako gledali kako ljudi prolaze gradom i to mi je bilo nesto jako interesantno, nekad sam takdoje volio posmatrati ljude u automobilima kad bih pesacio, posto se ljudi u automobilima zapravo ponasaju kao kod kuce i to mi je bilo interesantno, dosta sam volio gledati dokiumentarne filmove o biografijama raznih istorijskih likova...
A zapravo sto vise posmatras i ucis o ljudima u vecini slucajeva postajes sve tolerantniji i manje osudjujes, svaki dan pesacim i srecem beskucnike i vec ih sve dobro znam iz vidjenja i mnmogi me vec i pozdravljaju, no ono sto je interesantno jeste da su oni mnogo sretniji nego sto sam mislio, smrzavaju se, svadjaju se potuku se, ali su dosta organizovane zajednice- preko leta sede na klupama i suncaju se i pijuckaju alkohol, nekad mi dodje da ne odem na posao, navece nekad neko donese kasetofon pa imaju mali party gde plesu i sto je interesantno uvek slusaju kvalitetnu muziku, uglavnom oni su mi jedini interesantni, dok vecinu ostalih ljudi i ne primecujem...
 
Verovatno ne osudjujes ljude olako, ljudi se jako boje osudjivanja i ismejavanja (i mislim i ignorisanja), kad sam bio klinac onda kad bi bili u gradu otisli bi u neki kafe koji je imao klupu uz izlog/vanjsko staklo ja bih dobio kolac, ona kafu i onda bi tako gledali kako ljudi prolaze gradom i to mi je bilo nesto jako interesantno, nekad sam takdoje volio posmatrati ljude u automobilima kad bih pesacio, posto se ljudi u automobilima zapravo ponasaju kao kod kuce i to mi je bilo interesantno, dosta sam volio gledati dokiumentarne filmove o biografijama raznih istorijskih likova...
A zapravo sto vise posmatras i ucis o ljudima u vecini slucajeva postajes sve tolerantniji i manje osudjujes, svaki dan pesacim i srecem beskucnike i vec ih sve dobro znam iz vidjenja i mnmogi me vec i pozdravljaju, no ono sto je interesantno jeste da su oni mnogo sretniji nego sto sam mislio, smrzavaju se, svadjaju se potuku se, ali su dosta organizovane zajednice- preko leta sede na klupama i suncaju se i pijuckaju alkohol, nekad mi dodje da ne odem na posao, navece nekad neko donese kasetofon pa imaju mali party gde plesu i sto je interesantno uvek slusaju kvalitetnu muziku, uglavnom oni su mi jedini interesantni, dok vecinu ostalih ljudi i ne primecujem...
Mislim da je ignorisanje najgora stvar koju možeš da uradiš čoveku. Osuđivanje i ismejavanje ljudima pada teško ali si na neki način "primećen", nevezano da li si okarakterisan na pozitivan ili negativan način.
Svi smo mi ljudi od krvi i mesa.
Spomenuo si i beskućnike, oni su nevidljivi na marginama društvene letvice ali si ih primetio i na neki način dao im legitimnost čovečnosti - svaka čast na tome.
Složila bih se i za ljude u kolima, oni su u svom malom prostoru, na neki način "zaštićeni" od pogleda ali u isto vreme vrlo izloženi spoljašnjim uticajima.

Ovo me sve podseća na eksperiment dvostruki prorez - čin posmatranja menja ponašanje čestica. Vrlo zanimljivo i zove se "fenomen posmatrača". Neću da smaram i da kačim ovde istraživanja iz fizike, samo baci pogled na to.
 
Mozes objasniti ovde, uvek je interesantno cuti misljenje i interpretaciju drugih...
Ukratko, eksperiment sa dvostrukim prorezom je poput magičnog trika kvantne fizike.
Svetlost ili čestice, poput elektrona, prolaze kroz dve uske pukotine i na ekranu stvaraju talasni obrazac — kao da su talasi koji se preklapaju. Ali ovde dolazi obrt: ako posmatramo kroz koji prorez prolaze, čestice "zaborave" da su talasi i ponašaju se kao kuglice, praveći jednostavan obrazac. Kao da čin posmatranja menja samu njihovu prirodu :)
 
Ukratko, eksperiment sa dvostrukim prorezom je poput magičnog trika kvantne fizike.
Interesantno, ne znam dovoljno o svemu ovome da bih imao misljenje, ali uklapa mi se u neke teorije iz raznih grana psihologije i nekih duhovnih grana gde se tvrdi da su svi ljudi na neki nacin povezani i da uticemo jedni na druge- i kontam da je ovo jedan od nacina kako uticemo jedni na druge.

Ono sto je meni narocito interesantno kad posmatramo druge mi to cinimo kroz neku nasu prizmu, tj razmisljamo o drugim ljudima, na neki nacin- kao da su oni samo neka verzija nas: odnosno sto bi se reklo projektujemo- tako da kad prosmatramo druge mi na neki nacin i posmatramo same nas (zato sam u naslov stavio: Ogledalo misli).
 
Interesantno, ne znam dovoljno o svemu ovome da bih imao misljenje, ali uklapa mi se u neke teorije iz raznih grana psihologije i nekih duhovnih grana gde se tvrdi da su svi ljudi na neki nacin povezani i da uticemo jedni na druge- i kontam da je ovo jedan od nacina kako uticemo jedni na druge.

Ono sto je meni narocito interesantno kad posmatramo druge mi to cinimo kroz neku nasu prizmu, tj razmisljamo o drugim ljudima, na neki nacin- kao da su oni samo neka verzija nas: odnosno sto bi se reklo projektujemo- tako da kad prosmatramo druge mi na neki nacin i posmatramo same nas (zato sam u naslov stavio: Ogledalo misli).
U principu, dobro si povezao neke stvari. Dodala bih filozofiju i kvantnu fiziku - koja kao oblast još nije dovoljno ispitana. Mada, kada pogledamo malo bolje, šta je zapravo dobro ispitano? Sve je podležno promenama jer je sve promenljivog karaktera i tako i treba da bude.
Vezano za međusobnu povezanost: tačno je da smo svi povezani, međutim, rekla bih i da smo u isto vreme i razdvojeni, zavisi od naše trenutne percepcije stvarnosti, kao što si napomenuo da posmatramo ljude kroz našu prizmu.
Proširila bih ovo i na sledeće : prošlost, sadašnjost, budućnost.
Da li kroz posmatranje ljudi "zovemo" našu prošlost i na taj način posmatramo sebe kroz druge ljude, našu sadašnjost ili možda neku potencijalnu budućnost
Ili, što je možda i najverovatnije, kombinacija ove tri stvari?
Prema nekim ljudima, realnost koja nas okružuje i jeste percepcija naše stvarnosti i ljude koje posmatramo, odnosno, jesu naše unutrašnje ogledalo.
 
Ufff, u tvojoj poruci se krije mnogo pitanja- i sva su teska i zapravo za vecinu nema (dokazanog) tacnog odgovora, samo razlicite skole misljenja…
S moje tacke gledista, tj kako posmatram ove stvari (verovatno netacno ili u najbolju ruku neprecizno) jeste formula:
Percepcija+ referentni okvir= perspektiva

Percepcija je proces kojim nas mozak prima preko cula (vida, sluha itd) i obradju iste, najisnovniji dozivljaj sveta oko nas.

Referentni okvir/obrazac su nasa uverenja, vrednosti, pravila koja smo naucili ili stekli iskustvom- a koja koristimo da bi smo razumeli svet- tj da bi smo procenili sta je visoko ili nisko ili dobro ili lose- treba nam nesto na osnovu cega procenjujemo- a upravo to je referentni okvir/obrazac.

Perspektiva je nasa jedinstvena tacka gledanja na svet koja je oblikovana s prethodna dva, dakle moja jednostavna formula je:
Percepcija+Referentni obrazac= Perspektiva

Dakle kad posmatramo nekog posmatramo ga kroz okvir nasih verovanja, znanja, iskustava koje je tehnicki gledano zasnovano na proslosti, ali se desava u (manje-vise) sadasnjosti- no mi ponekad vidimo i svoju potencijalnu buducnost (ili alternativnu sadasnjost) npr cesto jad neko posmatra nekoga se uporedjuje i spekulise: ako budem radio to i to zavrsiti cu kao ova osoba ili da sam radio to i to bio bih ovde gde je ta osoba.
 

Back
Top