Odnos crkve i nacije u pravoslavlje

[Gedeon]

Tekst preveden sa ruskog, jako dobra tema za razmišljanje i raspravu.

+ Odnos Crkve i nacije u pravoslavlju.
+ Nacionalni identitet mjesnih Crkava i njegov odnos prema univerzalnosti Crkve.
+ Kršćanski patriotizam i položaj Crkve u međunarodnim sukobima.
+++ O svemu ovome u odlomku iz službenog dokumenta ruske Crkve „Osnove društvene koncepcije“, u kojem Crkva progovara o modernim društvenim pitanjima.

II. Crkva i nacija

II.1. Univerzalni karakter Crkve

Starozavjetni izraelski narod bio je pralik Božjeg naroda – novozavjetne Kristove Crkve. Otkupiteljski podvig Krista Spasitelja označio je početak postojanja Crkve kao novog čovječanstva – duhovnog potomstva praoca Abrahama. Svojom Krvlju Krist „nas je otkupio Bogu iz svakog plemena i jezika i puka i naroda” (Otk 5, 9). Crkva po svojoj naravi ima sveopći, a samim time i nadnacionalni karakter. U Crkvi „nema razlike između Židova i Grka” (Rim 10, 12). Kao što Bog nije Bog samo Židova, nego i onih koji potječu iz poganskih naroda (Rim 3, 29), tako Crkva ne dijeli ljude ni po nacionalnosti ni po staležima: u njoj „nema Grka ni Židova, obrezanja ni neobrezanja, barbara ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je Krist sve i u svemu” (Kol 3, 11).

U suvremenom svijetu pojam “nacija” koristi se u dva značenja – kao etnička zajednica i kao skup građana određene države. Odnos Crkve i nacije treba promatrati u kontekstu i prvog i drugog značenja ove riječi.

U Starom zavjetu hebrejske riječi “am” i “goj” koriste se za označavanje pojma “narod”. U hebrejskoj Bibliji oba pojma dobila su vrlo specifično značenje: prvi je označavao izraelski narod, Božji izabrani narod; drugi, u množini (gojim), poganske narode. U grčkoj Bibliji (Septuaginta) prvi izraz je preveden riječima laos (narod) ili demos (narod kao politički entitet); drugi riječju ethnos (nacija; mn. ethne – pogani).

 

[Gedeon]

Nastavak teksta:

Kontrast između izabranog naroda Izraela i drugih naroda provlači se kroz sve knjige Starog zavjeta, koje se na ovaj ili onaj način dotiču povijesti Izraela. Izraelski narod je izabrao Bog ne zato što su brojčano ili na bilo koji drugi način bili superiorniji od drugih naroda, već zato što ih je Bog slobodno izabrao i uzljubio (Pnz 7, 6-8). Koncept Božjeg izabranog naroda u Starom zavjetu bio je religijski koncept. Osjećaj nacionalne zajednice koji je karakterizirao sinove Izraelove bio je ukorijenjen u svijesti o njihovoj pripadnosti Bogu kroz savez koji je Gospodin sklopio s njihovim očevima. Izraelski narod postao je narod Božji, čiji je poziv čuvati vjeru u jedinoga pravoga Boga i svjedočiti tu vjeru pred drugim narodima, kako bi se po njemu svijetu objavio Spasitelj svih ljudi, Bogočovjek Isus Krist.

Jedinstvo Božjeg naroda bilo je osigurano, osim time što su svi njegovi pripadnici pripadali jednoj vjeri, također i plemenskim i jezičnim zajedništvom, te ukorijenjenošću u određenom kraju – domovini.

Plemenska zajednica Izraelaca temeljila se na njihovom podrijetlu od jednog praoca – Abrahama. „Imamo Abrahama za oca” (Mt 3, 9 ; Lk 3, 8), govorili su stari Židovi, ističući svoju pripadnost potomstvu onoga za kojega je Bog odredio da postane „otac mnogih naroda” (Post 17, 5). Velika se važnost pridavala održavanju čistoće krvi: brakovi sa strancima nisu bili odobreni, budući da je u takvim brakovima „sveto sjeme” bilo pomiješano sa „stranim narodima” (Ezr 9, 2).

Izraelskom je narodu Bog dao obećanu zemlju u baštinu. Nakon izlaska iz Egipta, ovaj narod je otišao u Kanaan, zemlju svojih predaka, i po Božjoj zapovijedi je osvojio. Od tog trenutka zemlja Kanaan postaje zemlja Izraelova, a njezin glavni grad Jeruzalem dobiva značaj glavnog duhovnog i političkog središta Božjeg izabranog naroda. Izraelski narod je govorio jednim jezikom, koji nije bio samo jezik svakodnevnog života, već i jezik molitve. Štoviše, hebrejski je bio jezik Objave, jer je sam Bog njime govorio izraelskom narodu. U doba prije Kristova dolaska, kada su stanovnici Judeje govorili aramejski, a grčki je bio uzdignut na rang državnog jezika, hebrejski se i dalje tretirao kao sveti jezik na kojem se obavljalo bogoslužje u hramu.

Budući da je po naravi univerzalna, Crkva je ujedno i jedan organizam, tijelo (1 Kor 12, 12). Ona je zajednica Božje djece, „izabrani naraštaj, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, poseban narod… nekada ne-narod, a sada narod Božji” (1 Pt 2, 9-10). Jedinstvo ovog novog naroda ne osigurava nacionalna, kulturna ili jezična zajednica, nego vjera u Krista i krštenje. Novi Božji narod „nema ovdje trajnog grada, nego traži onaj koji dolazi” (Heb 13, 14). Duhovna domovina svih kršćana nije zemaljski, nego “višnji” Jeruzalem (Gal 4, 26). Kristovo se Evanđelje ne propovijeda na svetom jeziku razumljivom samo jednom narodu, nego na svim jezicima (Dj 2, 3-11). Evanđelje se ne propovijeda da bi jedan izabrani narod sačuvao pravu vjeru, nego da se „na ime Isusovo prigne svako koljeno i onih koji su na nebesima, i onih na zemlji i onih pod zemljom, i da svaki jezik prizna da je Isus Krist Gospodin, na slavu Boga Oca” (Fil 2, 10-11).

 

[Gedeon]

Nastavak teksta:

II.2. Nacionalni identitet mjesnih Crkava

Univerzalni karakter Crkve, međutim, ne znači da kršćani nemaju pravo na nacionalni identitet i nacionalno samoizražavanje. Naprotiv, Crkva spaja univerzalno načelo s nacionalnim. Dakle, Pravoslavna Crkva, budući da je ekumenska (sveopća, univerzalna, vaseljenska), sastoji se od mnogih autokefalnih lokalnih (mjesnih, partikularnih) Crkava. Pravoslavni kršćani, osjećajući sebe građanima nebeske Domovine, ne smiju zaboraviti svoju zemaljsku domovinu. Božanski utemeljitelj Crkve, Gospodin Isus Krist, sam nije imao zemaljski dom (Mt 8, 20) i istaknuo je da nauk koji je donio nije lokalne ili nacionalne naravi: „Dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu“ (Iv 4, 21). On se, međutim, poistovjetio s narodom kojem je ljudskim rođenjem pripadao. Dok je razgovarao sa Samarijankom, naglasio je svoju pripadnost židovskom narodu: „Vi ne znate čemu se klanjate; mi znamo čemu se klanjamo, jer je spasenje od Židova“ (Iv 4, 22). Isus je bio lojalni podanik Rimskog Carstva i plaćao je porez caru (Mt 22, 16–21). Apostol Pavao, koji je u svojim poslanicama poučavao o nadnacionalnoj prirodi Kristove Crkve, nije zaboravio da je po rođenju bio „Hebrej od Hebreja“ (Fil 3, 5), a po državljanstvu Rimljanin (Dj 22, 25-29).

Kulturološke razlike pojedinih naroda nalaze svoj izraz u liturgijskom i drugom crkvenom stvaralaštvu, u posebnostima kršćanskog načina života. Sve to stvara nacionalnu kršćansku kulturu.

Među svecima koje štuje Pravoslavna Crkva mnogi su bili poznati po svojoj ljubavi prema svojoj zemaljskoj domovini i odanosti njoj. Ruski hagiografski izvori veličaju svetog blagovjernog kneza Mihaila Tverskog, koji je „život svoj predao za otačastvo (očevina, domovina) svoje“, uspoređujući njegov podvig s mučeničkom smrću svetog velemučenika Dimitrija Solunskog, „dobrog ljubitelja domovine… koji je za svoju domovinu, grad Solun, rekao: Gospodine, ako razoriš ovaj grad, onda ću i ja propasti s njim, ali ako ga spasiš, i ja ću se spasiti“. U svim razdobljima Crkva je pozivala svoju djecu da ljube svoju zemaljsku domovinu i ne štede svoje živote da je zaštite ako je u opasnosti.

Ruska Crkva je više puta blagoslovila narod za sudjelovanje u oslobodilačkom ratu. Tako je 1380. godine sv. Sergije, iguman (poglavar samostana) i čudotvorac Radonješki, blagoslovio rusku vojsku predvođenu svetim blagovjernim knezom Dmitrijem Donskim za bitku s tatarsko-mongolskim osvajačima. Godine 1612. sv. Hermogen, patrijarh moskovski i sve Rusi, blagoslovio je narodnu vojsku za borbu protiv poljskih osvajača. Godine 1813., za vrijeme rata s francuskim osvajačima, sv. Filaret Moskovski je rekao svojoj pastvi: „Izbjegavši smrt za čast vjere i za slobodu domovine, umrijet ćete ili kao zločinci ili kao robovi; umrijevši za svoju vjeru i svoju domovinu – dobit ćete život i vijenac na nebu“.

Sveti pravedni Ivan Kronštatski je o ljubavi prema domovini zemaljskoj ovako pisao: „Volite domovinu svoju… ona vas je podigla, odlikovala, počastila, svime vas je opskrbila; ali osobito volite Domovinu nebesku… ta Domovina je neusporedivo dragocjenija od ove, jer je sveta i pravedna, nepotkupljiva. Ova Domovina zaslužena je za vas neprocjenjivom Krvlju Sina Božjeg. Ali da biste bili članovi te Domovine, poštujte i volite (njezine) zakone, kao što ste dužni poštivati i obdržavati zakone zemaljske domovine.“

II.3. Kršćanski patriotizam

Kršćansko se domoljublje istodobno očituje u odnosu prema narodu kao etničkoj zajednici i kao zajednici građana države. Pravoslavni kršćanin pozvan je voljeti svoju domovinu, koja ima teritorijalnu dimenziju, i svoju braću po krvi koja žive diljem svijeta. Takva je ljubav jedan od načina ispunjavanja Božje zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, što uključuje i ljubav prema obitelji, sunarodnjacima i sugrađanima.

Domoljublje pravoslavnog kršćanina mora biti djelotvorno. Ono se očituje u obrani domovine od neprijatelja, radu za dobro domovine, brizi za uređenje narodnog života, pa i kroz sudjelovanje u poslovima državne uprave. Kršćanin je pozvan čuvati i razvijati nacionalnu kulturu i nacionalni identitet. Kada je neka nacija, građanska ili etnička, u potpunosti ili pretežno monokonfesionalna pravoslavna zajednica, ona se u određenom smislu može percipirati kao jedinstvena zajednica vjere – pravoslavni narod.

II.4. Položaj Crkve u međunacionalnim sukobima

Istodobno, nacionalni osjećaji mogu postati uzrok grešnih pojava kao što su agresivni nacionalizam, ksenofobija, nacionalna isključivost i međuetničko neprijateljstvo. U svom ekstremnom izrazu te pojave često dovode do ograničavanja prava pojedinaca i naroda, ratova i drugih oblika nasilja.

Podjela naroda na bolje i gore, te omalovažavanje bilo koje etničke ili građanske nacije, proturječi pravoslavnom moralu. Čak štoviše, učenja koja naciju stavljaju na mjesto Boga ili vjeru svode na jedan aspekt nacionalne samosvijesti su u neskladu s pravoslavljem.

Suprotstavljajući se takvim grješnim pojavama, Pravoslavna Crkva vrši misiju pomirenja neprijateljski zavađenih naroda i njihovih predstavnika. Stoga se tijekom međunacionalnih sukoba ne opredjeljuje ni za jednu stranu, osim u slučajevima očite agresije ili nepravde jedne od strana.

Izvor: Pravoslavlje Hrvatska