Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Da mu nekako obazrivo, vrlo učtivo, sa retorskom rečitošću stavi do znanja koliko voli njegovu ćerku. Ah, koliko je samo voli. Voli je kao što plava kosa voli vranu, kao što svetle oči vole tamne, kao što se vole dvoje siročadi koje bi da se stope u jedno: njene ruke, te jedine ruke na svetu, njene usne oblika vrpce koje su, čak i kad zaćute, prepune smisla, te jedne i jedine usne na čitavom ovom beskrajnom, zastrašujućem šaru zemaljskom. Sve se to, međutim, ne može učtivo iskazati. Može se samo skočiti na sto i s raširenim, prema nebu uprtim rukama očajnički obznaniti, ili se stropoštati u travu i uz gorke jecaje priznati. A kad je tako, onda je već bolje ćutati.

Deže Kostolanji - Zlatni zmaj
 
Knut Hamsun "Po zaraslim stazama"

Ovde se ispredaju legende o izgoreloj vili Smita Petersena. Kažu da je ona bila veličanstveno zdanje i da je služila kao letnjikovac.
Prvo sam došao do jednog drvenog mosta bez ograde, skoro brvna, ali sam onda zastao kod nekih velikih jasenova, stogodišnjih i dostojanstvenih, samo pet-šest drveta, ne više, ostala su valjda propala. S mukom sam se uspentrao jednim kamenitim neuredjenim putem i došao do ruševine.

Vila je bila od drveta, preostali zidovi svedoče o maloj i običnoj seoskoj kući koja je po potrebi nadogradjivana i prigradjivana. Ne mogu da zamislim da je ova kuća bila nešto više od toga, ali možda je posedovala neku unutrašnju veličinu, prijatnost i komfor, sjaj, neki poseban sjaj, luksuz i veličanstvenost, šta ja znam. Ovde je možda bilo zabava, velikih trenutaka i bajkovitih noći koje još uvek žive u pričama. Ovde je živela dinastija Smit Petersen, neki članovi su imali crticu u prezimenu, drugi nisu. Jedan Smit Petersen bio je konzul u Grimstadu, još uvek se priča o Smit Petersenovom pristaništu, ja ni o jednom od njih ne znam ništa, samo sam jednom od nekog Smit Petersena dobio jedno pismo napisano žalosno nečitkim rukopisom. Zar nije on bio francuski konzul? Vozila su ga bogami dva konja i kočijaš sa sjajnim dugmadima, a to je u njegovo vreme bilo značajno. Danas bi imao dve limuzine i morao bi do svoje kuće da izgradi pravi put.

Ali nije to ono o čemu pokušavam da razmišljam, već sledeće: da sasvim malo stvari dugo traje. Da se čak i dinastije gase. Da čak i veličine propadaju. U ovom razmišljanju ne bi trebalo da bude nikakvog pesimizma, samo spoznaja o tome koliko je život nemiran i dinamičan. Sve je u pokretu i razigrano, gore-dole, na sve strane, kad jedno padne drugo se digne, dominira neko vreme svetom, a onda odumre. U "Govoru Visokog"* veruju u čestitu statičnu trajnost zagrobne slave. Ali znamo za magadaskarsku poslovicu: "Tesaka** ne voli stvari koje dugo traju!"

Kokodakave magadaskarske kokoške, one žive kako žele.

Mi ljudi nismo tako mudri, mi ne želimo da se odreknemo iluzije o dugovečnosti. Mi prkosimo Bogu i sudbini i pokušavamo da dosegnemo slavu i besmrtnost, da ljubimo i milujemo sopstvenu glupost, da potpuno svenemo bez stila i stava.
U jednom prizoru vidim Engstremov crtež od pre pedeset godina: stari par sedi na klupi u parku i tiho hrče. Jesen je. On ima dugu, čekinjavu bradu. Naslonjen je na štap.

Na usnama im treperi sledeći razgovor:
- Sećam se jedne devojke koja se zvala Emilija.
- Ali dragi, pa to sam bila ja.
- A je l' tako... to si bila ti.

Bjernson je bio svestan svoje prolaznosti: vreme izjeda! Zar onda mi drugi imamo šta da kažemo? Što se mene tiče, ja beležim i piskaram o jednoj izgoreloj drevnoj vili i razmišljam o toj stvari. Tamo kod najbližeg imanja trčkara jedno kučence, vidim da laje prema meni, ali me ne ometa. Ja posedujem mir, duša mi je čista, a savest slobodna. Dobijam pisma u kojima piše da ću biti čitan i kad ovo naše vreme bude zaboravljeno, čak me i patriote hvale. Za tu ljubaznost ne marim mnogo. Ali malo toga dugo traje, vreme izjeda, vreme izjeda sve. Izgubiću malo od svog imena u svetu, neku sliku, neku bistu, teško da bi to bila viteška statua.

Ali ima nešto što je gore - čak i da se spomene. Mislio sam da se sa decom dobro slažem. Dolazila bi s vremena na vreme da im potpišem knjižice, naklonila bi mi se, zahvalila i bili smo srećni zajedno. Sada služim kao plašilo za decu.
Ni za to ne marim mnogo. Za stotinu godina ili manje, imena će nam zajedno biti zaboravljena.
 
Naime, dok su zaljubljeni svijetu leđa okrenuli, vikom
zaborava bili opijeni i u svom raju uživali, oči ovoga svijeta već odavno bijahu na njih usmjerene. Mogu li ove oči razumjeti ono što opažaju, i tajno pismo pogleda i znakova odgonetnuti? Ah, da to mogu! Mogu li onu finoću što ju otkriju uskladiti s prizemnošću trenutka? Ono što je njih pobudilo bila je radoznalost ljubomorom potaknuta, praćena zavišću, zlobom i zluradošću, i lahkoćom kojom neprijatelj zaljubljenima zamku postavlja!
“Kako”, pitaš se, a zar još to ne znaš? Stoga poslušaj...
Šuškalo se od usta do usta, od uha do uha, od čadora do čadora:


Zbog svoje srčane posvećenosti,
u mrežu brbljanja su oboje uhvaćeni.
Njihova tajna bez vela ostavljena,
na bazaru jezika je zalutala.
Ono što je čudo ljubavi bilo,
očima i usnama se istrošilo...


NIZAMI
Medžnun i Lejla
 
Sve što ne podnosim ima svoje ime.
Ne podnosim starce. Njihove bale. Njihove žalopojke. Njihovu beskorisnost.
Još je gore kada nastoje da budu korisni. Njihovu zavisnost.
Njihove šumove. Brojne i ponavljajuće. Njihove razdražujuće anegdote.
Okosnice njihovih priča. Njihovo nipodaštavanje budućih naraštaja.
Međutim, ne podnosim ni naredna pokolenja.
Ne podnosim starce kad se bune i očekuju slobodno sedište u autobusu.
Ne podnosim ni mlade. Njihovu nadmenost. Njihovo hvalisanje snagom i mladošću.
Nadmenost junačke nepobedivosti, jer ne ustupaju mesto starcima u autobusu.
Ne podnosim razbojnike. Njihovo iznenadno cerekanje. Bez savesti i uzaludno. Njihovo omalovažavanje bližnjeg, a različitog. Još nepodnošljiviji su dobri mladi, odgovorni i velikodušni. Utonuli u dobročinstvo i molitvu. Previše učenosti i previše smrti. U njihovim srcima i njihovim glavama.
Ne podnosim mušičavu decu koja se sama preporučuju i njihove opsesivne roditelje koji sve redom obaveštavaju isključivo o svojoj deci.
Ne podnosim decu koja se deru i plaču. A ona tiha me uznemiravaju, dakle ne podnosim ih.
Ne podnosim zaposlene i nezaposlene, slatkorečivu hvalisavost i beskrupuloznost zbog njihove božanske nesreće. Koja božanska nije. Samo nedostatak posla. Ali, kako podneti sve te posvećene bobi, osveti, lakim izborima, i sa znojem što se širi ispod pazuha? Nemogućno ih je podneti.
Ne podnosim menadžere. A čak nema ni potrebe objašnjavati zašto.
Ne podnosim malograđane, zatvorene u ljusku svog govnjivog sveta. Strah im usmerava život. Strah od svega što ne ulazi u tu ljušturu. Dakle, i snobove, i bez poznavanja značenja te reči.
Ne podnosim verenike, jer zakrčuju. Ne podnosim verenice, jer se mešaju.
Ne podnosim one širokih vidika, tolerantne i beskrupulozne. Uvek ispravne. Uvek savršene. Uvek besprekorne. Sve je dozvoljeno, sem ubistva. Kritikuješ ih, i oni ti zahvaljuju na kritici. Prezireš ih, i oni ti dobrodušno zahvaljuju. Sve u svemu, posramljuju te. Jer bojkotuju pakost. Dakle, nepodnošljivi su.
Pitaju te: „Kako si?“ i zaista žele da znaju kako si. Šok. Međutim, ispod nezainteresovanog interesovanja, s neke strane, dolazi nabadanje noževima.
Ali, ne podnosim ni one koji te nikada ne dovode u nelagodnost. Uvek poslušni i puni obećanja. Verne ulizice.
Ne podnosim igrače bilijara, nadimke, neodlučne, nepušače, smog i čist vazduh, trgovinske predstavnike, picu na parče, isplativost, kornete sa sladoledom od čokolade, logorske vatre, menjačnice, tapete s cvetnim šarama, fer trgovinu, nered, ambijentaliste, građansku svest, mačke, miševe, bezalkoholna pića, neočekivano zvono na interfonu, duge telefonske razgovore, one koji tvrde da je jedna čaša valjanog vina dobra za zdravlje, one koji se pretvaraju da su ti zaboravili ime, one koji, kako bi se odbranili, kažu da su profesionalci, školske drugove koji te posle trideset godina zovu po prezimenu, starce koji ne propuštaju priliku da te podsete kako su oni bili deo Pokreta otpora, nespremnu decu koja nemaju šta da rade te odlučuju da
otvore umetničku galeriju, bivše komuniste koji gube glavu za brazilskom muzikom, plahovite koji kažu zanimljivo, moderne koji kažu pizdarija i iz toga izvedene reči, slatkorečive koji kažu lepotičice, dušice, famozno, ekumeniste koji sve nazivaju „ljubavi“, pojedine lepojke što govore obožavam te, srećkoviće koji sviraju po sluhu, lažne disidente koji kada ti govoriš ne slušaju, nadmoćne što prosuđuju, feministkinje, pešake, zaslađivače, modne kreatore, režisere, auto-radio, baletane, političare, skijaške cipele, pubertetlije, podsekretare, rime, vremešne rok pevače u pripijenim farmerkama, nadmene i ozbiljne pisce, rođake, cveće, plavokose ljude, klanjanje, police, intelektualce, ulične umetnike, meduze, čarobnjake, VIP-ovce, silovatelje, pedofile, sve cirkusante, kulturne poslenike, socijalne radnike, zabave, ljubitelje životinja, kravate, lažno kikotanje, provincijalce, hidroglisere, sve kolekcionare. Za stepen više ne podnosim one koji skupljaju satove, sve hobije, lekare, pacijente, džez, reklame, konstruktore, majke, sve gledaoce basketa, sve glumce i sve glumice, video art, luna parkove, eksperimentatore svih vrsta, čorbe, savremeno slikarstvo, stare zanatlije u svojim radionicama, gitariste amatere, statue na trgovima, rukoljub, banje za lepotu, filozofe privlačnog izgleda, bazene s previše hlora, alge, lopove, anoreksične žene, godišnje odmore, ljubavna pisma, sveštenike i ministrante, supozitorije, etno muziku, lažne revolucionare, morske školjke, pande, bubuljice, perkusioniste, tuševe sa zavesama, prohteve, žuljeve, ukrasne predmete, mladeže, vegetarijance, vedutiste, kozmetiku, operske pevače, Parižane, rolke, muziku u restoranu, proslave, sastanke, kuće s pogledom, anglicizme, neologizme, tatinu dečicu, decu umetnika, decu bogataša, tuđu decu, muzeje, predsednike opština, sve članove opštinske skupštine, one koji protestuju, poeziju, kobasičare, zlatare, alarme, lančiće od žutog zlata, političke vođe, sledbenike, prostitutke, osobe previše niske ili previše visoke, sahrane, dlake, mobilne telefone, birokratiju, instalacije, automobile svih kubikaža, priveske za ključeve, kantautore, Japance, šefove, rasiste i tolerantne, slepe osobe, ultrapas, bakar, olovo, bambus, kuvare na televiziji, masu sveta, kreme za sunčanje, lobije, žargone, fleke, izdržavane žene, rógove izobilja, mlade starce i starce mladiće, snobove, radikalni šik, estetsku hirurgiju, obilaznice na auto-putevima, biljke, mokasine, sektaše, televizijske voditelje, plemiće, gajtane koji se uvrću, asistentkinje TV voditelja, komičare, igrače golfa, naučnu fantastiku, veterinare, manekenke, političke izbeglice, tupave, potpuno bele plaže, improvizovane religije i njihove sledbenike, drugorazredne keramičke pločice, tvrdoglavce, profesionalne kritičare, parove, on mlad, ona zrelih godina i obrnuto, zrele, sve osobe sa šeširom, sve osobe s naočarima za sunce, lampe za potamnjivanje kože, požare, narukvice, osobe s preporukom, vojna lica, razuzdane igrače tenisa, ljubitelje i navijače, mirise kupljene u trafici, venčanja, viceve, prvo pričešće, masone, misu, one koji zvižde, one koji iznenada počnu da pevaju, podrigivanje, heroinomane, Lajans klub, kokainomane, Rotari klub, seks turizam, turizam, one koji preziru turizam i kažu da su putnici, oni koji govore iz iskustva, one koji nemaju iskustva ali svejedno žele da govore, one koji umeju da žive, učiteljice, bolesno opsednute sastančenjem, bolesne uopšte, bolničare u klompama, stvarno, zašto li nose klompe? Ne podnosim stidljive, logoreične, lažno tajanstvene, nespretnjakoviće, izlapele, ćudljive, prenemagala, ludake, genije, heroje, sigurne u sebe, ćutljivce, srčane, zamišljene, uobražene, nevaspitane, savesne, nepredvidive, uviđavne, pažljive, krotke, stručnjake, strastvenike, bahate, večno iznenađene, nepristrasne, nesuvisle, zatvorene, štosere, cinične, plašljive, zdepaste, svađalice, ohole, flegmatične, hvalisavce, dragocene, moćne, tragične, bezvoljne, nesigurne, sumnjivce, razočarane, začuđene, pobednike, škrtice, rezignirane, zapuštene, sladunjave, tužne, što se vazdan žale, hirovite, razmažene, bučne, masne, osorne i sve ostale što se s određenom lakoćom uklapaju u društvo. Ne podnosim nostalgiju, normalnost, zlobu, hiperaktivnost, bulimiju, ljubaznost, setu, žalost, inteligenciju i glupost, uobraženost, mirenje sa sudbinom, stid, drskost, simpatičnost, dvostruku igru, nebrigu, zloupotrebu moći, nepodesnost, sportsko držanje, dobrotu duše, religioznost, hvalisanje, ljubopitljivost i ravnodušnost, glumatanje drame, stvarnost, krivicu, minimalizam, trezvenost i prekomernost, opšta mesta, lažnost, odgovornost, lakomislenost, uzbuđenje, mudrost, odlučnost, samosažaljenje, neodgovornost, ispravnost, suvoparnost, vedrinu, lakomislenost, pompeznost, neophodnost, ljudsku bedu, saosećanje, sumornost, predvidljivost, nesavesnost, zavodljivost, užurbanost, mračnjaštvo, nemarnost, sporost, osrednjost, brzinu, neizbežnost, amaterizam, profesionalizam, opisivanje, automobilizam, autonomiju, zavisnost, eleganciju i sreću.
Ne podnosim ništa i nikoga.
Ni sebe samog. Naročito ne sebe samog.
Samo jednu stvar podnosim.
Nijanse.

Paolo Sorentino - Svi su u pravu
 
"Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne deliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ,
želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada deliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš - neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena - i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj - to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro."

Fridrih Niče "Tako je govorio Zaratustra"
 
Neko je rekao da je dosada osiromašenje bogatih. Istina je da se siromasi ne dosađuju. No, šta ćemo sa očajanjem, tim moralnim podnebljem siromaštva? Svet se deli na vlasnike i prosjake. Budući u sredini, siromasi obrazuju bezbojnu večnost istorije. Prosjaci su reakcionari kao i vlasnici. Niko ne želi promenu ili progres. Samo se siromasi trude i nose teret. Bez njih ne bi postojalo društvo. Jer vlasnici su životinje, a prosjaci ništa ne žele.
Kada siromasi ne bi postojali, ideja građanina ne bi imala nikakvog sadržaja. Njihova anemija hrani državu, njihove nade su vene društva a očajavanje krv istorije. Ima bezbroj rešenja protiv bede; nijedno protiv siromaštva. Tako se rodilo ovo čovečanstvo: sa nekoliko bogatih, sa nekoliko prosjaka i nekoliko siromaha.

Emil Sioran - Suze i sveci
 
Borislav Pekić "Novi Jerusalem" (Ljudi Metala)

"Ima ljudi čije tragove sledimo kao umetnička dela. Njihove stope nisu u život utisnute, one su izvajane kao što se vajaju kipovi. Ne možemo misliti da su mogle biti drukčije, drugog oblika, niti u drugom pravcu voditi. I oblik i smer određen je njihovom idejom.
Oni su bića Metala. Metal je njihov Element. Metal priroda i sudbina."
 
Borislav Pekić "Novi Jerusalem" (Ljudi Zemlje)

"Ima ljudi čije stope, u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi životi. Ako tim tragom pođemo, nećemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osećaju se u tuđim tragovima, naziru u tuđim smerovima, otkrivaju u tuđim stopama.
Oni su bića Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina."
 
Borislav Pekić "Novi Jerusalem" (Ljudi Vatre)

"Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vređa oči. Oni su kao zvezde čije rađanje vidimo milionima godina pošto su zgasle ali ga nikad ne čujemo. Smrt starog sunca izgleda kao rađanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je rađanje novog i neizvesnog.
Oni su bića Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina."
 
Borislav Pekić "Novi Jerusalem" (Ljudi Vazduha)

"Ima ljudi čiji život u močvari trajanja liči na tragove crvenokožaca kad neće da budu uočeni. Indijanski ratnik se tada vraća, polažući pete u stope starog traga. Odskače na kamen koji otiske ne prima i zauvek nestaje. Oko primećuje varku ako ume da razlikuje dubinu tragova ostavljenih jednim hodom od onih otisnutih u dva navrata.
Oni su bića Vazduha. Vazduh je njihov Element. Njihova priroda i sudbina."
 
Borislav Pekić "Novi Jerusalem" (Ljudi Vode)

"Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su medju nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.
Njihovo je biće Voda. Voda je njihov Element. U vodi njihova priroda i sudbina."
 
Čoveka je teško prevariti. Ne može mu se reći idi u ovom pravcu, ovde ćeš dobiti više. Posle izvesnog vremena otkriće prevaru i onda je kraj. A čovek je biće koje je sasvim nezamislivo gladno života. Uvek odlazi tamo gde ima više udela u životu. Čak je u stanju i da se razboli ako mu zdravlje obezbeđuje malo doživljaja. Uvek mu je potrebno više, blistavije, vatrenije, zanimljivije, ozbiljnije, uzbudljivije, delotvornije, efektnije. Već odavno sam mislio da nešto ne valja u agonu, jer on premalo daje. Sada vidim da tu nema pomoći. Biram baštu i biblioteku, ćutljive štenje, molitvu bez reči i tiho sedenje. Zašto? Jer ću tako dobiti neizmerno više od onoga što mi je neophodno. Život proživljen u osami beskrajno je bogatiji od javnog. U svom životu želim da živim za sebe, a ne za javnost.

Bela Hamvaš - Knjiga lovorova
 
Tokom celog života susreo sam se samo s jednim, ili dva čoveka koji su se razumevali u umetnost šetnje, one šetnje koja je genijalnost, one koja je, tako reći, sveto lunjanje. Engleska reč sauntering, koja isto to izražava, starog je porekla. Nastala je u ono vreme kada su mnogi - u srednjem veku - špartali drumovima, živeli od milostinje, i hodočastili u Sainte Terre, Svetu zemlju. U Svetu zemlju su išli ovi Svetozemaljci, ovi suntereri, sveta lunjala.
Ima pak onih koji saunterer tumače od sans terre, što znači bez zemlje, bez domovine, u dobrom smislu onaj ko nema doma, jer mu nije ni potreban, jer se na svakom mestu oseća kao kod svoje kuće. To je tajna uspešnog lunjanja. Onaj ko sve vreme sedi kod kuće još može biti najveća skitnica na zemlji; ali lunjalo manje skita od krivudave reke koja vredno traži najkraći put ka moru.
Svaka šetnja je krstaško hodočašće, mi šetači smo krstaši strasnog srca. Ako možeš da ostaviš oca, majku i braću i sestre i ženu i decu svoju i prijatelje tako da ih više nikada nećeš videti, ako namiriš sve dugove, napišeš testament, dokrajčiš sve svoje nedovršene poslove, slobodan si i spreman si da kreneš u šetnju. Moji poznanici često kažu kako bi voleli kad bi umeli da lunjaju kao ja. Ova sloboda, bezbrižnost, nezavisnost ne može se kupiti ni za kakve pare. Da bi čovek umeo da šeta, to je dar, i to dar neba. Ambulator nascitur, non fit. Čudim se što već popodne, kada je svako pročitao sve novine, na ulicama ne
zavlada opšta gužva, i što se ljudi ne rasprše na sve strane sveta da malo proskitaju.
Šetnja nema nikakve veze s onom higijenskom askezom koju ljudi praktikuju iz zdravstvenih razloga. Svakodnevna šetnja je avantura dana. Čovek odlazi izvoru života. Kada putnik zapita Vordsvordovog slugu, koja je radna soba njegovog gospodara, dobija odgovor: Ovo ovde je biblioteka, radna soba je, pak, iza kapije.

Bela Hamvaš - Knjiga lovorova
 
"Aleksandrijski kvartet" - Lorens Darel

"Svestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali deo celovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas. Dok smo razgovarali neosetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je telesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši."
 
"Razmislila sam i oslobodila se nekih zabluda.Volim te ali ti ne verujem, nemam u tebe poverenja.
Pošto ovo među nama nije stvarnost, znači da je igra. A pošto je igra, potrebna su pravila...
Razmislila sam i smatram da je to najbolje rešenje : da radim isto što i ti,
da živim za svoj račun i da te volim, ali izdaleka.
Ne želim da čekam tvoje telefonske pozive, ne želim da sebe sprečim da se zaljubim....
Ja sam drugačije gledala na stvari. Ali, na kraju krajeva, zašto da ne? Želim da pokušam.
Šta, uostalom, imam da izgubim? Jednog muškarca kukavicu?
A šta mogu da dobijem? Zadovoljstvo da ponekad spavam u tvom zagrljaju...
Razmislila sam, želim da probam. Na tebi je da odlučiš.
Uzmi ili ostavi..."

Ana Gavalda - Voleo sam je
 
I zao, i nesrećan, i izuzetan čovek treba da imaju svoju filozofiju, svoje puno pravo, svoj sunčev sjaj! Nije ih potrebno sažaljevati, moramo se odučiti od te
oholosti, mada je čovečanstvo do sada od nje učilo i primenjivalo je. Za njih ne možemo da postavimo nikakve ispovednike, prizivače duše i praštače grehova.
Nego nam je potrebna nova pravičnost! I neko novo ždrebanje! I nova filozofija! I moralna zemlja je okrugla. I moralna zemlja ima svoje antipode! I antipodi
imaju svoje pravo na život! Treba otkriti i drugi svet - i više nego jedan! Na brodove, vi filozofi''.

Fridrih Niče - Vesela nauka
 
Bratislav Jugović "Kad papa bude crnac"

Pravda u anglosaksonskim kulturama ne postoji u praksi. O njoj se u javnosti samo govori, ali zapadnoevropska društva su zapravo robovlasnički sistemi maskirani u demokratiju. Pravda živi još samo na planinama Balkana, gde se stari ljudi ne proteruju u staračke domove, jer o njima brinu njihovi potomci, pravda miriše na bakinu vruću gibanicu koju je zamesila unuka, a baka je samo dala recept.

Pravda nema budućnost, zato što će je uništiti velika nepravda sa Zapada tržištem droge i produkcijom gradjanskih ratova. Ostaće samo mitovi o pravdi koje će, na žalost, da snimi holivudska produkcija.

Pravda i ljubav su dve sestre bliznakinje.Pravda bez ljubavi je nemoguća kao i ljubav bez pravde.

Ljubav je danas gubitnička reč. Verovati u ljubav je kao da ste u slepoj ulici. Iako verujem u ljubav, ne osećam se kao gubitnik, jer još uvek mogu da se vratim iz zapadne Evrope i kod svoje bake bez žurbe popijem kafu i čašu vode sa ratlukom.
 
U kraju gde nikad nisam bio srecno izvan svakog iskustva,tvoje oci imaju svoju tisinu:
U pokretu tvom nesto me okruzuje sto dotaci ne mogu jer je previse blisko.

Tvom pogledu neznom koji me polako zatvara
i onda kada bih tako zatvoren bio otvarala bi me ti kao sto prolece
otvara (dodirivajuci vesto i tajanstveno svoju prvu ruzu).

Ili ako zelis da zatvoren budem,ja i zivot moj u istom trenu opet cemo zatvoreni biti
kao sto srce ovoga sveta zamislja sneg koji posvuda pomalo pada;

Nista sto otkriti bismo mogli nema
moc takve krhkosti kao sto je tvoja:i trajanje njeno
s bojom krajolika svojih pobedjuje mene
nudeci smrt i vecnost u svakom dahu.


(Ne znam sto je to u tebi sto otvara i zatvara;
ali ipak jedan deo mene zna da je glas tvojih ociju dublji od svih ruza)
niko,cak ni kisa,nema tako malene ruke.

E.E.Kamings
 
Blez Sandrar – Moravagine

Živo se biće nikada ne prilagodjava svojoj sredini i svom okolišu, ili pak, prilagodivši se, umire. Borba za život jeste borba za neprilagodjenost. Živeti znači stalno biti različit.

Obavezni odgoj završava najdivotnijim gušenjem individualnosti. Decu podučavaju konformizmu. Utuvljuje im se strahopoštovanje prema formalizmu. Pristojnost, dobar ukus, lepo ponašanje. Francuski porodičan život se odvija u svečano smešnim i zastarelim ceremonijama. Dosada je jedino čudo. Jedina težnja mladog čoveka jeste da brzo postane funkcioner, kao i njegov otac. Beležništvo, administracija, pogrebne svečanosti, tradicija. Sentimentalna inflacija, a nigde čoveka. Čak i na zabavama govore o svom poslu. Osećalo se da su privrženi neizmernom radu kojem pripada i njihova razonoda i njihov odmor. Troši se. Bez računa. Nezasitost, radost, raskoš, pesme, plesovi, nova muzika. Brojna društvanca. Rekordi. Putovanja. Visine, udaljenosti, ilustracije, sportovi. Govori se o konjskim snagama. Radi se prema najsavremenijim postupcima, svi poznaju poslednja tehnološka dostignuća. Svi slepo veruju u nova božanstva. Čovek se daje. Troši se. Bez računa.
 
Blez Sandrar – Moravagine

Mi koji se stalno skitamo i koji poznajemo život u svim zabitima, uvek imamo želju da se negde skrasimo, u nekoj tihoj rupi, pod narandžama, da se nastanimo u nekoj maloj beloj kući sa pogledom na more, sa nekom lepom, urednom curom koja čisti pokućstvo i koja se može deset puta dnevno povaliti, i koja vam priredjuje klopu, zaboga, sva ona domaća jela koja se satima tiho krčkaju na laganoj vatri... ode čovek u košulji, zar ne, u vrt da ubere vezu kadulje, ili u dvorište da nacepa drva, ili pak s lulom u ustima, na pijacu, ili bi pak curi opalio pljusku, kao brodskom malome, jer kuća nije dovoljno uredna. Dobro, znam da je to sanjarenje, istog časa kad bih to sve postigao, zasvrbeli bi me tabani, i tek što bi seo, zaželeo bih da navučem svoje stare cipele koje su obišle svet i da pojedem još koji zalogaj u brodskoj kantini, i da nosim košulju bez dugmeta na okovratniku, da teglim i crkavam od žedji na suncu isplaženog jezika, i da proklinjem svoju prljavu ljubavnicu sudbinu, pa da spavam u nepoznatim gradovima, kleti svoju nevolju pa susresti nekog starog druga koji, kao ni ja, više nema snage i kome je svega dosta, koji se rita i tvrdoglavi i smrdi kao jarac.
 
A valja ispričati toliko priča, ima ih i previše, toliko je preobilje isprepletenih života, događaja, čuda, mesta, glasina, tako je gusto tkanje neverovatnih i ofucanih stvari! Ja gutam tuđe živote; ako hoćete da me upoznate, samo jednog od brojnih mene, moraćete i vi svašta da progutate. Mnoštvo progutanih ljudi se tiska i gurka u meni; i vođen jedino sećanjem na veliki beli čaršav s približno kružnom rupom od nepunih dvadesetak centimetara u promeru u sredini, grčevito se držeći sna o tom probušenom, unakaženom parčetu platna, koje je moja amajlija, moj »Sezame, otvori se!« — moram krenuti na posao da ponovo oblikujem svoj život od tačke u kojoj je u stvari i počeo, pre nekih trideset i dve godine, pre bilo čega što bi bilo tako očigledno kao ova sadašnjost, kao moje zločinom okaljano i sabatom opsednuto rađanje.

Salman Ruždi - Deca ponoći
 
Nikol Kraus "Velika kuća"

"Ne pretvaram se da znam koliko je toga moja majka gušila u sebi. Kako su godine prolazile nije više mogla da krije svoju klonulost, ali slabo je odavala išta o vremenskim prilikama i saobraćaju u svom unutrašnjem životu. No znala sam da neki nepokorni deo majčine radoznalosti i gladi nikada nije potonuo, koliko god ona ponekad poželela da jeste. Uvek je tu bila mala hrpa knjiga kraj njenog kreveta kojima se okretala čim bi svi zaspali. Mnogo je godina prošlo dok sam uopšte povezala tu ljubav moje majke prema knjigama s mojom sopstvenom, jer sam, iako su se neke knjige uvek vukle po kući, retko kad viđala svoju majku kako čita, sve dok nije ostarila pa imala više vremena. Jedini izuzetak bile su novine, koje je pomno čitala od prve do poslednje stranice, kao da traži vest o nekome koga je davno izgubila."
 
Ivo Andrić "Znakovi pored puta"

Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosečnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savet.

Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvo?enju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top