Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
„– Vi mislite da ja ovo sviram? – obrati se podsmešljivo Damaskinu – ni govora! Ja tim zvucima zalivam cvece u bašti pod prozorom. Ono tako bolje raste… Ima pesama koje cvece voli. Kao što ima pesama koje mi volimo. Ali ima i onih drugih, retkih i dragocenih pesama, koje umeju nas da vole. Neke od tih pesama nikada nismo culi i nikada necemo cuti, jer mnogo je više u svetu pesama koje umeju nas da vole od onih, koje mi volimo. Isto vredi i za knjige, slike ili kuce. Zbilja, šta da kažemo o kucama? Jednostavno, neke kuce imaju dar da nas vole, a neke ne. Kuce su ustvari permanentna prepiska izmedu zidara i onih koji u njima stanuju. Domovi ljudi su nešto kao velika lepa ili ružna pisma. Stanovanje u njima može liciti na poslovnu prepisku, na prepisku izmedu dva neprijatelja puna mržnje, prepisku izmedu gospodara i sluge, izmedu sužnja i tamnicara, ali to može biti i ljubavna prepiska… Takvu kucu koja lici na ljubavno pismo hocu da mi sagradiš. Ja znam, nije svakome dato da zapali vatru. Nekima to nikako ne polazi za rukom. Ali, ti možeš. Ja znam da možeš.

– Kako znate, cenjena gospodice? – upita Damaskin i natace kolut dima s mirisom suvih šljiva na njušku hrtu, koji kinu.

– Otkuda znam? E, pa cuj, moj gospodicicu! U svojoj sedmoj godini javile su mi se prvi put misli. Misli jake i stvarne kao konopci. Duge do Soluna i zategnute tako da mi drže uši slepljene s obe strane uz glavu. I nad njima isto tako jake maštarije i osecanja, šta li. Toga je bilo toliko, da sam morala da zaboravljam. Nisam zaboravljala na pude i kilograme, nego na tone, svakoga dana. Tada sam shvatila da mogu da radam decu i da cu ih radati. I odmah pocela da tu stvar uvežbavam. Istoga dana, dakle, u jedan cetvrtak popodne, rodim ja u mislima i bez odlaganja muškarcica od tri godine i pocnem da ga negujem i da ga volim. Ljubav, to je nešto što se uci i uvežbava. Takode, ljubav je nešto što se mora ukrasti. Ako svaki dan ne ukradeš od samoga sebe malo snage i vremena za ljubav, ništa od ljubavi. Dojim ga ja u snovima i opazim da na podlaktici ima ožiljak u vidu sklopljenog oka. Kosu mu mijem vinom, u mašti ga ljubim na uvo da pukne, da zapamti, igram se sa njim „na slovo, na slovo“, pokazujem kako se gleda na moju busolu i trcimo zajedno unatrag kraj neke lepe vode, ili zidamo na Tisi od peska kuce… On raste brže no ja i postaje na moje oci stariji od mene. Šaljem ga u mislima da uci, najpre u Karlovce na srpsko-latinske škole, a potom u Bec na vojno inženjerijsko ucilište da postane veštak u zidanju i da gradi najlepše kuce… Nisam ga videla od tada, a volela sam ga mnogo. I tacno zamišljam kakav je on danas negde u svetu i žudim za njim. Za svojim detetom…

– To je lepa prica, gospodice Atilija, ali gde je tu odgovor na moje pitanje, gde je tu vaša kuca i gde sam tu ja? Hoce li vam vaš izmaštani negdašnji decak sagraditi palatu?

– Hoce – uzvrati Atilija ostavljajuci klavir. Hitrim pokretom ona zavrte rukav Damaskinove košulje i na njegovoj podlaktici se ukaza ožiljak u vidu sklopljenog oka.“
Milorad Pavic
Damaskin- prica za kompjuter i sestar – Rucak
 
Bila sam protiv braka svim umnim silama svoga bica. Bila sam i tada i danas, uvjerena da je brak besmislena, ropska ustanova, koja narocito medju umjetnicima neizbjezno vodi u razvod, na sudove i glupave brakorazvodne parnice. Onaj koji sumnja u ovo sto kazem, neka napravi mali pregled razvedenih umjetnika i skandala koje su donijele americke novine za poslednjih deset godina.

Ipak je necuven i necivilizovan varvarizam da zena mora biti prinudjena da trpi toliko mucenje. To se mora zaustaviti. Mora biti izmisljeno neko sredstvo za to da se ono izbjegne. Zapravo je neshvatljivo da u nase vrijeme, moderna nauka nije pronasla sredstvo za bezbolan porodjaj, kao nesto sasvim normalno. Kakvo je to nevidjeno strpljenje, ili je nedostatak inteligencije, kada zena uposte moze sebi dozvoliti da i za jedan jedini minut prolazi kroz takav uzasni masakr svoga tijela. Kakva bezumna predrasuda stoji na putu toj stvari? Kakva mlitava i kriminalna nebriga! Naravno, neko ce mi odgovoriti da ne pate sve zene do te mjere. Ne, mozda ne pate indijanke, neke seljanke ili africke crnkinje. Ali nazalost, sto je zena civilizovanija, to je strasnija ova agonija, opet kazem nepotrebna agonija. Dakle zbog te civilizovane zene, mora se pronaci civilizovan lijek za ovaj uzas. Dobro, eto, ipak nisam umrla od sega toga. A zatim reci cete, kad sam ugledala dijete shvatila sam da su se sve muke isplatile. Da, da, ali ja i dan danas kad se sjetim svega onoga sto sam podnijela, zadrhtim od muke i bjesa, jer tolike zene podnose muke zbog nevidjene sebicnosti naucnika koji mirno dopustaju da stradanja koja mogu da se sprijece.
Isidora Dankan
 
– И остаћу да седим поред тебе догод будеш седела
на обали ове реке. А ако пођеш на спавање, спаваћу
пред твојим вратима. А ако кренеш некуд далеко,
пратићу те у стопу. Све док ми не будеш казала:
„Одлази“! Тек тада ћу отићи. Али док будем жив, нећу
моћи престати да те волим
Paolo Koeljo-
Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala
 
"Ako dovoljno brzo trčiš, možda ćeš moći da pobegneš od svoje prošlosti i sećanja na sve što ti je bilo učinjeno, ali i od budućnosti, od neizbežne turobnosti koja sledi. Morala si da trčiš koliko si brže mogla sve dok ne dođeš do ivice između svetova, a ni onda nisi stala, pretrčala si tu granicu kao da je nije bilo, kao da je staklo vazduh, a vazduh staklo, vazduh koji se poput stakla razbijao oko tebe dok si padala. Vazduh koji te je sekao kao da je oštrica. Bilo je dobro pasti. Bilo je dobro ispasti iz života. Bilo je dobro."
"Čaronica iz Firence" Salman Ruždi
 
Dostojevski izigravao.jpg
 
"U životu u zemlji kao što je naša, čiji glavni dokumenti redom govore o emancipaciji, koji su usmereni na garantovanje individualne slobode, u životu u slobodnom sistemu koji je u osnovi ravnodušan prema ponašanju čoveka sve dok je to ponašanje zakonito, beda koja vas zahvati nastaje vašim ličnim izborom. Druga bi stvar bila da živimo u Evropi pod okupacijom nacista ili u Evropi pod vlašću komunista ili u Mao Ce Tungovoj Kini. Tamo mogu da vam napakuju bedu; ne morate da napravite nijedan pogrešan korak pa da poželite da više nikad ne ustanete. Ali ovde, u zemlji slobodnoj od totalitarizma, čovek kao ti mora sam sebi da natovari bedu na vrat."

Filip Rot "Životinja na izdisaju"
 
I kad god sednem u voz, gde god putujem, noću ili danju, bez obzira na pravac, na brzinu, na dekor, na pejsaž, bez obzira na prostor i vreme, ja uvek putujem - paradoksalno - u oba pravca: napred i nazad, u prošlost i budućnost. Kada se čovek tako probudi u vozu, u mraku, nemoćan da zatraži kompas od zamračenog pejsaža uokvirenog prozorom (ili prekrivenog zavesom), čovek oseća da je potpuno neizvestan što se tiče pravca kretanja: čas mu se čini da voz juri napred, čas da juri nazad, tj. suprotno od pravca za koji mislimo da je „napred”. To u stvari, bar u mom slučaju, nije samo čulna obmana, dezorijentacija, nego i psihološka činjenica, psihički dualizam: taj isti voz u kojem ja sad sedim juri, gle, napred ka stanici Toj-i-Toj, i u isto vreme juri unazad ka svim prošlim stanicama kroz koje sam ikada u životu prolazio vozom. I možda zbog svega ovog bremena prošlosti, putovanje za mene predstavlja uvek neku sentimentalnu katarzu koja traje sve dotle i samo dotle dok ne napustim svoje mesto u kupeu. I možda zbog toga vozovi u mom snu i u mojoj svesti imaju uvek belu boju, poput kakve ptice.

Danilo Kiš - Eseji
 
“Naučila sam da će ljudi zaboraviti što ste rekli, ljudi će zaboraviti što ste učinili, ali ljudi nikada neće zaboraviti kako su se zbog vas osjećali.”
“Nema veće agonije nego u sebi nositi neizrečenu priču.”
“Kad ti se nešto ne sviđa, trebaš to promijeniti. Ako ne možeš promijeniti, promijeni način na koji razmišljaš o tome. Nemoj se žaliti.”
“Divimo se ljepoti leptira, ali rijetko se sjetimo promjena kroz koje je prošao kako bi postigao tu ljepotu”.
“Hrabrost je najvažnija od svih vrlina jer bez hrabrosti ne možeš prakticirati nikakvu drugu vrlinu dosljedno.”
“Ne vjerujem ljudima koji se ne vole i govore: ‘Volim te’. Postoji afrička izreka: ‘Budi oprezan kada ti gola osoba nudi košulju.’ ”
“Učinila sam tada onako kako sam znala. Sad kad znam bolje, učinit ću bolje.”
“Uspjeh je kad voliš sebe, voliš ono što radiš i voliš kako to radiš.”
“Nikada nemoj kao prioritet stavljati onoga kojemu si ti samo jedna od opcija na raspolaganju”.
“Možeš postati istinski ostvaren u nečemu što voliš. Neka ti cilj ne bude novac. Umjesto toga, slijedi ono što voliš i čini to tako dobro da ljudi ne mogu skrenuti pogled s tebe.”
“Ako uvijek pokušavaš biti normalan, nikada nećeš znati kako nevjerojatan možeš biti.”
~ Maya Angelou
 
Gola istina je,
kada sam voleo Estelu ljubavlju čoveka,
voleo sam je prosto zato što je za mene bila neodoljiva.

Jednom zauvek
znao sam svoju žalost,često i često, iako ne uvek,da sam je voleo
nasuprot razumu,
nasuprot obećanju,
nasuprot miru,
nasuprot nadi,
nasuprot sreći,
nasuprot svim mogućim obeshrabrenjima.

Jednom zauvek,
nisam je voleo ništa manje zato što sam sve ovo znao,
I to me nije ništa više obuzdavalo,
nego da sam predano verovao da je ona ljudsko savršenstvo.

Charles Dickens..Velika očekivanja
 
Poslednja izmena:
Pristao bih da živim, ako mora tako biti, među divljacima, u vihoru revolucije ili u bezumnom vrtlogu rata. Na sve bih pristao, samo ne na malograđanski život koji nikad ni u čemu ne pokazuje ni veličine ni lepote ni prave radosti, jer je u njemu sve otrovano predrasudama i ukaljano računicom koja se uvlači do najskrovitijih dubina ljudskog života, do u osmejak sa kojim čovek čoveku kaže: Dobro jutro!, do u bračnu postelju, do na samrtnički log. A ta računica nije samo bezdušna nego i - potpuno pogrešna.

Ivo Andrić - Znakovi pored puta
 
,, I kada Vas gadjaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad Vi nastavite. Sledite svoj cilje, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspeh je neminovan.
Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih bednike koji i dalje stoje na istom mestu i rade to isto drugima. Ovoga puta Vas će veličati govoreći da u oni zaslužni za Vaš uspeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, Vi ste uspeli a oni su ostali iza Vas,,
Slaviša Pavlović
 
"Sve što radimo tokom života nije ništa drugo nego ispisivanje sopstvene čitulje. Nema tipičnih biografija, kao što nema ni tipičnog života" - reči su Vilijama Sarojana, Amerikanca, ali i Jermenina, koji je s rečima umeo sve. Znao je da ih složi u priče, romane, scenarija, novinske članke, da ih prilagodi za pozornicuili za film. Mnogo je toga napisao, snimio i dramatizovao, a nama je najpoznatiji po naslovu koji smo s radošću kao deca čitali jer je smeo da kaže - "Tata ti si lud". Uostalom, nije se zalud njegova prva zbirka priča zvala - "Odvažni mladić na letećem trapezu" - William Saroyan
 
LETO LEPOG BELCA
(odlomak iz romana)

„Moje najranije uspomene bile su uspomene na konje, a moje prve čežnje bile su
čežnje za jahanjem.” Ovim rečima počinje priču o svojoj pustolovini i svom detinjstvu
devetogodišnji dečak Aram iz jedne jermenske porodice.
Kako su on i njegov rođak Murad, jedne letnje noći, pred samu zoru, jahali tuđeg konja.
Šta su u tom času doživeli, šta su osećali i kako su postupili, znaćeš kad pročitaš sledeći
William Saroyan
 
Kod njuha je divno što ne podrazumeva nikakvo posedovanje. Na ulici se možemo onesvestiti od užitka zbog neznančevog parfema. Nos je idealno čulo, mnogo korisnije od večno zatrpanog uha, mnogo diskretnije od oka koje glumi gazdu, mnogo istančanije od ukusa koji uživa samo dok se jede i pije. Kada bismo dopustili nosu da nam upravlja životom, pretvorio bi nas u aristokrate.

Ameli Notomb "Lastavičin dnevnik"
 
Čoveka ubijaju često i mržnjom. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava, širi, jača i usredsređuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. Ali čoveka je mogućno ubiti i - nerazumevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumevanja. Sredstvo je sigurno kao i mržnja, samo dejstvuje nešto sporije, ali su zato muke teže i strašnije. Čovek-žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega, često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim delom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu.

Ivo Andrić - Znakovi pored puta
 
Čovek se ne bi smeo prejedati kada je melanholičan. To uzrokuje romantični zanos, jezovit polet, lirsko očajavanje. Onaj koji samo što nije zapao u elegiju trebalo bi da posti da bi očuvao duh strogim i treznim. Koliko li je Goethe morao da pokrka kupusa i kobasica pre nego što je napisao Jade mladog Werthera? Predsokratski filozofi, koji su živeli od dve smokve i tri masline, podarili su nam tako jednostavnu i lepu misao, lišenu sentimentalnosti. Rousseau, koji je napisao sladunjavu Novu Heloisu tvrdio je da jede "vrlo lagano: izvrsne mlečne proizvode, nemačke poslastice..."

Ameli Notomb "Lastavičin dnevnik"
 
Четрдесет ми је година, ружно доба: човјек је још млад да би имао жеља а већ стар да их остварује.
Тада се у свакоме гасе немири, да би постао јак навиком и стеченом сигурношћу у немоћи што долазе.
А ја тек чиним што је требало учинити давно, у бујном цвјетању тијела, кад су сви безбројни путови добри, а све заблуде корисне колико и истине.
Штета што немам десет година више па ми би било свеједно.
Јер тридесет година је младост, то сад мислим, кад сам се неповратно удаљио од ње, младост која се ничега не боји, па ни себе.


Мехмедалија Мешо Селимовић - Дервиш и смрт
 
..Ja sam jedno od tih izuzetnih bića, da, gospodine, i ja vjerujem da se do danas nijedan čovjek nije nalazio u položaju sličnom mome. Kraljevine kraljeva su ograničene bilo planinama, bilo rekama, bilo drugačijim običajima, bilo drugačijim govorom. Moja kraljevina je velika koliko ceo svet, jer ja nisam ni Italija, ni Francuz, ni Indijac, ni Amerikanac, ni Španac: ja sam građanin celog sveta. Nijedna zemlja ne može reći da sam se rodio u njoj. Bog jedini zna u kome kraju sveta ću umreti. Ja usvajam sve običaje, govorim sve jezike..... Prema tome vi ćete razumeti da, pošto ne pripadam nijednoj zemlji, ne tražim zaštite ni od jedne vlade, ne priznajem ni jednog čovjek za brata, mene nijedan od onih obzira koji sputavaju moćne, ili prepreke koje zaustavljaju slabe, ne sputava niti zaustavlja. Ja imam samo dva protinika; ne kažem da su to dva pobednika, jer ih ja upornošću savlađujem: to su prostor i vreme. Treći, najopsaniji je to što sam smrtan čovjek. To me jedino može zaustaviti na putu kojim idem pre nego što stignem do cilja kome stremim; sve ostalo sam proračunao. Ono što ljudi zovu ćudi sudbine, a to će reći propast, promena, slučajnost, ja sam ih sve predvideo; i mada me neke od njih mogu da zadese, nijedna ne može da me sruši. Osim ako umrem, ja ću uvek biti ono što jesam...


...Oni koji su rođeni u purpurnoj kolevci i koji nikada nisu bili željni nišega – reče Emanuel – ne znaju šta je sreća u životu; isto kao što ne znaju koliko je dragoceno vedro nebo oni koji nikada nisu poverili svoj život na milost slabom čunu na pobesnelom moru....

Aleksandar Dima (otac i sin)
 
Mansarda - Danilo Kis

Soba je bila slična utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je iscrtala po zidovima čudesne šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na plafonu je bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a u četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće Azije, snegovi Amerike, evropska jesen.
Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji se poslednji primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta prekrivala su zidove, stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i ostvarujući tako sliku biblijskog bratstva i mitsko čudo prijateljstva: »I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu mastodonta, kolibri će srebrnim kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti zube krokodila iz Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od... zvanog Orfej ili Orfeus.)
Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!«
 
Ekonomski i socijalni interesi, na ovoj kaljavoj strmini koja jeste vreme, zauzimaju mesto u prvom planu, i mogu se zadovoljiti samo na uštrb moralnog kvaliteta. Prvi korak svako čini samo izuzetno i samo jednom. Nikad više. Razumljivo. Vidi da s prihodom kojim se približava egzistencijalnom minimumu može da se
sakrije na beznačajnom mestu i eventualno može sačuvati i svoju netaknutost. A onda se mora odreći od toliko primamljivih dobara. Jer vidi i to da za svaku prednost, kojom prevazilazi socijalnu beznačajnost i egzistencijalni minimum, ne plaća radom, nego odustajanjem od svoje moralnosti. I tu nema izuzetka. Nije istina, bar za sada, da je osnova svake dobro zasnovane društvene situacije i prihoda odustajanje od moralnih vrednosti. Neosporno je, međutim, da svaki prihod pribavljen iznad egzistencijalnog minimuma i svaki pokušaj izlaska iz beznačajnosti ne zavisi od stvarnog radnog učinka, nego od prilagođavanja korupciji. Rad se uopšte ne plaća, ili ako se i plaća, plaća se veoma loše. Uopšte se plaća, i to katkada veoma dobro, prema tome koji stepen korupcije je čovek u stanju da realizuje.

Bela Hamvaš - Patam
 
Ja poznajem u trenutku ljude koji su me čitali: to se njima čita na licu. A vi niste izgledali ni slomljeni, ni veseli, ni debeli, ni mršavi, ni ushićeni: izgledali ste zdravi. Znači da me niste čitali ništa više nego vaš jučerašnji kolega novinar. To je uostalom razlog što, svemu uprkos, imam još malo naklonosti prema vama. Imam je još više zato što ste napustili čitanje još pre desete strane: to govori o snazi karaktera, sposobnosti koju ja nikada nisam imao. Osim toga, vaš pokušaj da priznate to sve, mada suvišan, služi vam na čast. U stvari, ja bih vas omrznuo da ste, pročitavši me zaista, bili onakvi kako vas ja vidim.

Ameli Notomb "Higijena ubice"
 
Ulica divljih kestenova - Danilo Kiš ( Rani jadi - odlomak)

Gospodine, da li biste znali da mi kažete gde se nalazi Ulica divljih kestenova? Ne sećate se? A mora da je negde ovde, imena se više i ne sećam. Ali znam pouzdano da je negde ovde. Šta kažete, nema ovde nigde ulice s drvoredom kestenova? A ja znam, gospodine, da ona tu mora da postoji, nemoguće je da uspomene toliko varaju.

Ulica divljih kestenova - Danilo Kiš ( Rani jadi - odlomak)

Da, još pre rata... Na uglu se nalazila škola, a pred školom artemski bunar. Ne mislite, valjda, da sam sve to izmislio. U toj školi sam išao u prvi razred, a pre toga u zabavište. Učiteljica se zvala gospođica Fani. Mogu vam, gospodine, pokazati jednu fotografiju gde smo svi na okupu: gospođica Fani, naša učiteljica, da , taj što sedi pored nje, to sam ja, Andreas Sam, moja sestra Ana, Fredi Fuks, vođa naše bande... Da, gospodine, odlično, sada sam se setio. Ulica mora da se zvala Bemova ulica...

Oh, ja sam se zapričao, oprostite, moraću da pitam još nekog, mora da ima nekog ko će se setiti te ulice, pre rata se zvala Bemova, a bila je zasađena drvoredom divljih kestenova...

Zakucaću na neka vrata i pitaću: Da li se ova ulica pre rata zvala Bemova ulica, jer sve mi je to vrlo sumnjivo, gospodine, ne verujem da bi tolika kestenova stabla nestala, makar bi jedno ostalo, drveće, valjda ima duži vek, kestenovi, gospodine, ne umiru tek tako...

Eto, ne verujem, gospođo, svojim očima. Niko nije u stanju da mi objasni gde su nestali ti kestenovi, i da nije vas, ja bih posumnjao da sam sve to izmislio ili sanjao. Jer, znate, tako je to sa uspomenama, čovek nikad nije siguran. Veliko vam hvala, gospođo, idem da potražim kuću u kojoj sam živeo. Ne, hvala vam, više bih voleo da budem sam...

Čuli ste, kuće nema. Na mom uzglavlju izrasla jabuka. Jedno kvrgavo, povijeno stablo bez ploda. Soba mog detinjstva pretvorila se u leju s lukom, a na mestu gde je stajala singerica moje majke - bokor ruža. Pored bašte se uzdiže nova trospratnica, u njoj stanuje profesor Smerdel. Kestenove su posekli, rat, ljudi ili prosto - vreme...
 
Sanjar - (odlomak) Ijan Makjuan


Nezgodno je, ako si sanjar koji malo govori, što nastavnici u školi, pogotovu oni koji te ne poznaju dobro, obično misle da si glupav. Ili, ako ne baš glupav, onda tunjav i nezanimljiv. Niko ne vidi čudesne događaje koji se odvijaju u tvojoj glavi. Svaki normalan nastavnik, kad bi primetio da Piter zuri kroz prozor ili u prazan list papira na klupi, pomislio bi da mu je dosadno, ili da nije spremio lekciju. Ali istina je bila sasvim drugačija.

Sanjar - (odlomak) Ijan Makjuan

Jednog jutra su, recimo, deca u Piterovom razredu imala kontrloni iz matematike. Morali su da saberu neke veoma velike brojeve, a rok je bio dvadeset minuta. Maltene čim je počeo da rešava prvi zadatak, u kome je trebalo sabrati tri miliona petsto hiljada dvesta devedeset i pet sa drugim, skoro isto tako velikim brojem, Piter se odjednom setio najvećeg broja na svetu. Samo nedelju dana ranije čitao je o broju sa čarobnim imenom gugol (googol). Gugol dobijaš ako sto puta pomnožiš deset sa deset. Desetka s hiljadu nula na kraju. Ali postojala je jedna još bolja reč, prava bombona - gugolpleks. Gugolpleks je gugol puta deset puta deset. Kakav broj!

Piterove misli odlutale su za tom fantastičnom veličinom. Nule su se nizale u nedogled kao mehurići sapunice. Otac mu je pričao kako su astronomi izračunali da ukupan broj atoma u svim onim milionima zvezda koje oni posmatraju kroz svoje džinovske teleskope iznosi deset sa devedeset osam nula na kraju. Zbir svih atoma na svetu ne dostiže čak ni jedan gugol. A gugol je obična trica u poređenju sa gugolpleksom. Ako bi ti palo na pamet da od nekog zatražiš jedan gugol karamela s čokoladnim prelivom, u svemiru ne bi bilo ni izbliza dovoljno atoma za pravljenje tolikih karamela...

A Piter je, odrastajući, i sam nešto naučio: pošto ljudi ne mogu da vide šta se odigrava u tvojoj glavi, najbolje je, ako želiš da te razumeju, da im to lepo kažeš. I tako je počeo da zapisuje ponešto od onoga što mu se događalo dok je zurio kroz prozor ili ležao na leđima zagledan u nebo. Kad je odrastao, Piter je postao pronalazač i pisac priča i živeo je srećno i zadovoljno.
 
Pokoravanje izbacuje čoveka iz njegovog izvornog obličja i kompromituje rezultat života. Ali onaj ko se ne pokorava i ne prilagođava, održava svoju čistu savest i čuva svoju netaknutost i staje uz direktni moral, on postaje anđeo osvete.
Direktni moral se narcisoidno pridržava svoje herojske i grčevite čistote. Direktni moral nije socijalan, nego egocentričan. Zbog toga, ako uzme maha, ne stvara
zajednicu, nego revoluciju. Direktni moral, kao i loša savest, isključuje veličinu. Direktni moral je osrednji i demonski. Ko se pokori, on ukalja život. Loša savest je nemir ukaljanog života. Direktni moral je strah od života čoveka koji je isključen iz zajednice i lišen dobara.
Pokoravanje je neoprostivo. Onaj koji se pokorio na kolenima treba da traži oproštaj od istine koju je povredio. Sve dotle se ne može vratiti domu.

Bela Hamvaš - Patam
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top