Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
"...Vreme je stalo. Kao kad cekas Godoa. Meseci prolaze ,to prokleto sada - ne mrda.Prekracujem ga pisanjem i crtanjem klovnova koji se oprastaju od dece ili samo skidaju sminku.Klovn uvek ima moj lik.
Kad god dobijem tvoje pismo , moj dobri kolega , osetim miris one nase nezagrejane scene i onda te noci sanjam da glumim..."

Zarko Lausevic / Godina prodje dan nikad
 
"...Najvece drvo dopire do najvisih visina i pusta najdublje korene , u tamu - cak u zlo ; ali on niti dohvata gore niti se probija dole. Animalna zudnja crpi mu snagu i razum.Tri zene ga rastrzu, i on im je zahvalan.Lize njihove krvave ocnjake.
Jedna od njih ga skropi svojim mirisom i pretvara se da se zrtvuje. Ona nudi dar vezivanja , njegovog vezivanja.
Druga ga muci. Glumi slabost tako sto se na njega oslanja kada hoda. Pretvara se da spava stavljajuci glavu na njegovo krilo ; kada joj dosade ove male torture , javno ga ponizava. Kada se ta igra zavrsi , odlazi i nastavlja da izvodi svoje trikove sa sledecom zrtvom.A on je na sve to slep. Bez obzira na sve , voli je.Sta god da ona uradi , on je zali jer je pacijent , i voli je.
Treca zena ga zadrzava u stalnom zarobljenistvu.Ali ta mi se jos najvise svidja. Ona bar ne krije svoje kandze !..."


Irvin D. Jalom / Kad je Nice plakao
 
I njegove oči gledahu sa zaprepašćenjem sav ovaj svijet u kavani, koji je, u jednom trenu, izgubio za njega svoj obični izgled, kao da je bilo nešto što ga je skrivalo, uljepšavalo i na jednom iščeznulo; kao da se zderao neki veo s tih lica koja je on naučio da viđa gdje ulaze u kavanu stalno vrijeme, gdje sjedaju na svoja mjesta, čitaju iste novine, i opet, u stalan čas, kreću se, dižu i izlaze. I on s čuđenjem posmatraše mnoštvo đačkih lica, s kartama, takovima u rukama, zavaljenih i bez misli; činovnika što donose sa sobom zadah kancelarije i debelih protokola; utegnutih i namirisanih oficira; sijedih i ćelavih penzionaraca, zapuštenih, neobrijanih, zaraslih u brade, s naočarima što padaju nisko po nosu, sa svojim svakidanjim, laganim navikama, koji čitave sate čitaju novine i raspravljaju o politici sutra u ranoj šetnji oko Cmroka u Tuškancu. I u tome svijetu on je proveo toliko godina, umirao, trunuo zajedno s njima, živeći kao i oni. Poznavao je te ljude po odijelu, šeširima, navikama; njihovi glasovi dolazili mu gadni, njihove kretnje odvratne, njihovi pogledi glupavi. I on, za jedan trenutak, nađe u sebi samo strašnu mržnju za njih i nizak prezir za sebe. On osjećaše neodoljivu potrebu da ode, da uteče od njih, da ih ne čuje, ne vidi, ne misli na njih. Pa onda, on je osjećao u sebi slabost da ih bijesno mrzi, oni su ga samo umarali, kao da se na njega sručio sav teret njihovih života koje oni tako mučno i naporno vuku, i lijeno, olovno mrtvilo njihovih duša. On je saznao u jednom trenu da ne može više da živi među njima; uzrujavala su ga ta nepromjenljiva lica koja redovno viđa, ulice kojima svaki dan prolazi, kao i njegova stara đačka soba, puna nereda, koja se već uživila u njega.

Veljko Milićević - Bespuće
 
Da li je Petar Petrović umro na tuđ dan?


Petar je najpre pogledao levo, zatim desno, pa ponovo levo, a onda je oprezno, ali žurno zakoračio i dalje naizmenično gledajući u oba smera kolovoza. Čitavo jutro ga je proganjala nekakva nejasna ali uporna slutnja. Nije mogao ni da doručkuje. Stomak mu se skupio, zgrčio, a grlo osušilo i zatvorilo.Ne zna ni sam šta ga to toliko pritiska. Na poslu je sve u redu, koliko posao može biti sređen. Kod kuće takođe. Bez nekih promena i neuobičajenih problema. Ali, imao je to čudno ubeđenje da poseduje nekakvu jaku intuiciju, sposobnost da oseti nemile događaje. Eto, onda kada je njegova žena ostala bez posla, znao je to unapred, i rekao joj je da će se nešto tako dogoditi, ali ona ga nije slušala. Pa onda kada im je najstariji sin slomio nogu na onoj kamenitoj plaži. Nije bilo vajde to što ih je opominjao i govorio. Bilo je u njegovom životu mnogo takvih primera, samo se pitao kako to da ne oseća dobre stvari koje dolaze. Kao da je bio kodiran samo za one loše. Mada kada se sve sabere, dobre stvari ga nikada nisu strefile iznenada, sve su bile planirane i pripremane. Škola, zaposlenje, deca, njihovi uspesi u školi, letovanja... Zaista se ne seća da ga je nešto lepo strefilo iznenada, a ove loše, ponekad kao pljusak.
Dok pažljivo gazi po belim prugama gradske zebre, oseća da mu je telo sve teže, kao da mu neko sedi na leđima. Sve se više povijao pod teretom zle slutnje. Inače visok i veoma mršav uvek je bio pomalo povijen, možda zbog navike da se savija ka ljudima.
U trenutku kada je spustio nogu na trotoar Petar se odjednom osetio bezbednije, iako ga je mračna slutnja još uvek mučila.

Šta se dalje dogodilo sa gospodinom Petrom Petrovićem odlučite sami:
a) Petra je udario automobil koji je neverovatnom brzinom izleteo iz naspramne ulice uletevši u raskrsnicu pod oštrim uglom (zbog čega se njegova slutnja pokazala istinskom, ali opreznost zaludnom).
b) Petra nije udario automobil tada, već ga je ovakav kraj zadesio na sasvim bezbednom mestu trotoara dok je razgledao izlog sa stereo uređajima (zbog čega se njegova slutnja pokaza kao ispravna, a prevelika opreznost na kolovozu kao uzaludna i nedovoljna).
c) Petra je tog dana udarila kap dok je sasvim opušten i rastresen od dnevne brige gledao svoj omiljeni kviz (zbog čega su se i slutnja i opreznost pokazale kao uzaludne).
d) Petru se tog dana, a i narednih nije dogodilo ništa, jer je zla slutnja samo proizvod njegove pomalo paranoične ličnosti.
Uostalom, može li bilo ko umreti na tuđ dan?
 
Tuđinac- I.Ivošević Andjelković

Ova je noć bez sna.
Ne volim tuđe leto. Komarci me ujedaju na engleskom: bite, bit, bitten.
Obrazi mi krvare: bleed, bled, bled.
U mojoj kući ima li nekoga?
Majke više nema ni u snovima. Ni njih gotovo da više nema – snova.
Ne spava se više, pa ne znam ni kako da se probudim.
Kako da odem – da dođem?
Ni za šta više ne marim.
Želim samo da mi san na oči dođe pa da se izjutra probudim u svojoj kući.
 
Jutro
( Buđenje u sumrak )
Šta se to dogodilo? Zbog čega je moje buđenje tako lepljivo i polovično? Olovno telo ostaje nepomično, dugo…
Ne sećam se da se išta dogodilo što bi uznemirilo moju osetljivu savest.
Ne sećam se ničega.
Ne sećam se ničega, a opet ostajem prikucana za krevet i iznova tonem u gusti san.
Zašto ne mogu da ustanem? Da se pokrenem. Da izađem iz ovog predvorja smrti.
Ne sećam da me je nešto uznemirilo. Ne postoji razlog za to.
Budim se s neljubavlju koja preplavljuje sav prostor oko mene.
Jutro – drugi put
Vraćam se u topli, izgužvani krevet uzaludno imitirajući bezbrižnost fetusa. Vreme možda mogu poništiti i nepokretno postojati u ovom nepromenljivom, neprolaznom momentu. Vreme možda mogu poništiti pod uslovom da prošlost prodam budućnosti te se nakon petnaest ili više godina nađem u ovoj istoj neprolaznoj vremenskoj tački.
Iznova ubeđujem sebe. I ponovo ustajem. Pokušavam. Da. Ali samo nakratko. Vraćam se.
Nevešto naređujem sebi da pokušam ponovo.

Uspešno jutro
Ljudi na ulici. Ljudi su na ulici. Neujednačeno se kreću ka nekom zamišljenom, izmišljenom cilju. Neki od njih razgovaraju međusobno, neki se smeju, a neki su opet, sami. Jedan stariji gospodin pognute glave i zabrinutog izraza lica žurno korača ustaljenom maršutom. Ona mlada žena, tamo, izgleda zadovoljno dok vodi sa sobom malu devojčicu čvrsto je držeći za ruku.
Njihove sitne sudbine me se ne tiču.
Ovuda su nekada prolazili drugi ljudi kojih se ne sećamo.
Ovde su bili neki drugi ljudi. Ovde će biti neki drugi ljudi ili neće biti ničega, i nikoga.
Ne dotiče me umiruća sudbina civilizacije.
Ne plačem. Ne smejem se. Ne tugujem.
Osećam samo nepodnošljivu težinu svoga tela.​
 
Naginjem se kroz jedan od isturenih prozora okrenutih ka ulici u kancelariji, opusteloj u podne, i odsutnim očima osećam pokrete ljudi, ali ih ne vidim, zadubljen u misli. Spavam laktovima naslonjen na sims koji me žulja, i ne znam ništa, a to obećava. Mislima udaljen, opažam detalje nepokretne ulice pune ljudi: gajbice naslagane na kolica, vreće pred vratima skladišta preko puta i, u najudaljenijem izlogu bakalnice na uglu, sjaj staklenih boca onog finog Porta koji, pretpostavljam, niko ne može da kupi. Moj duh napušta materijalnu sredinu. Istražujem maštom. Ljudi koji prolaze ulicom uvek su isti oni koji su maločas tuda prošli, uvek iste prilike koje lebde, tragovi pokreta, nejasni glasovi, stvari koje prolaze a da se nikada sasvim ne dogode.

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...

I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."

Paulo Koeljo – Alhemicar
 
"Čudan dečak, koji je od početka rastao na unutra. Kad bismo te nešto pitali, ponekad smo odgovor morali da čekamo pola dana. Bože sačuvaj da ti uzvratiš bez razmišljanja, dok nisi potpuno ubeđen šta je pravi odgovor. U trenutku kada taj odgovor stigne, niko više ne bi znao o čemu pričaš. Kada si imao četiri godine počeo si s tim napadima. Bacakao bi se po podu, udarao pesnicama i lupao glavom, i bacao sve po sobi. Često je to bilo kad nešto nije po tvome, ali ponekad bi te nešto sitno i potpuno neočekivano raspametilo, magični flomaster čiji poklopac niko nije mogao da nađe, sendvič isečen napola po sredini a ne po dijagonali. Tvoja vaspitačica je zvala da izrazi svoju zabrinutost. Tvrdoglavo si odbijao da učestvuješ u grupnim aktivnostima. Sedeo si po strani, držeći se podalje od ostalih kao da su leprozni, i pretvarao se da ne razumeš šta ti govore kada bi ti se obratili. Nikada se nisi smejao, rekla je, a kada si plakao, to nije bilo kratko cmizdrenje ili kenjkanje kao kod druge dece, plakanje koje se moglo uslišiti, umiriti. Ti si bio neutešan. U tvom slučaju bilo je to nešto egzistencijalno."
Nikol Kraus "Velika kuća"
 
photo-4[1].JPG
 
„Koliko je sati?“, upita oficir. Zatim, ne očekujući odgovor, poče da se šetka ispred dečaka i šiba bičem čizme. Konj je išao za njim pognute glave, frkćući. Odjednom oficir stade ispred dečaka, ćutke se zagleda u njega, pa mu šapnu, umorno, kao da mu je već svega dosta: „Čuj, neću ti učiniti ništa nažao. Ti si dete, a ja s decom ne ratujem. Pucao si na moje vojnike, ali ja ne ratujem s decom. Lieber Gott, nisam ja izmislio rat.“ Oficir se preseče, zatim se obrati dečaku neobično ljubaznim glasom: „Čuj, ja imam jedno stakleno oko. Veoma teško se razlikuje od pravog oka. Ako mi budeš odmah rekao, bez predomišljanja, koje je od njih stakleno, pustiću te, slobodan si.“
„Levo“, spremno je odgovorio dečko.
„Po čemu si to poznao?“
„Po tome što jedino u njemu ima nečeg ljudskog.“

Kurcio Malaparte - Kaputt
 
Poslednja izmena:
Zadatak Evropejca danas nije da se halapljivo hvata praktične primene uz svoj nezreli duh, da nestrpljivo žudi za delovanjem metoda, nego da pokuša da razume duh drevnih celina. Ova varvarska gomila želi da smesta prodre u svetilište i gladna je ezoterizma, a još ne ume ni da opere ruke. Prvi korak prema drevnoj baštini ne može biti ništa drugo do učenička pokornost: jer čoveka ne preobražava tehnika, nego duh. Vreme i način prilagođavanja, ako duh za to bude sazreo i bude mu to potrebno, uslediće sami po sebi. Znanje se može naučiti. Viđenje ne može. Još manje pretpostavka za oboje: budnost. Onaj ko je viđenje i budnost predao dalje novim generacijama, bio je sakralni subjekat i on je nestao. Nama je preostalo samo znanje; iz tog znanja moramo naučiti da vidimo; a iz ovoga viđenja moramo naučiti da budemo budni.

Bela Hamvaš - Scientia sacra
 
Nezgodno je, ako si sanjar koji malo govori, što nastavnici u školi, pogotovu oni koji te ne poznaju dobro, obično misle da si glupav. Ili, ako ne baš glupav, onda tunjav i nezanimljiv. Niko ne vidi čudesne događaje koji se odvijaju u tvojoj glavi. Svaki normalan nastavnik, kad bi primetio da Piter zuri kroz prozor ili u prazan list papira na klupi, pomislio bi da mu je dosadno, ili da nije spremio lekciju. Ali istina je bila sasvim drugačija.

Jednog jutra su, recimo, deca u Piterovom razredu imala kontrloni iz matematike. Morali su da saberu neke veoma velike brojeve, a rok je bio dvadeset minuta. Maltene čim je počeo da rešava prvi zadatak, u kome je trebalo sabrati tri miliona petsto hiljada dvesta devedeset i pet sa drugim, skoro isto tako velikim brojem, Piter se odjednom setio najvećeg broja na svetu. Samo nedelju dana ranije čitao je o broju sa čarobnim imenom gugol (googol). Gugol dobijaš ako sto puta pomnožiš deset sa deset. Desetka s hiljadu nula na kraju. Ali postojala je jedna još bolja reč, prava bombona - gugolpleks. Gugolpleks je gugol puta deset puta deset. Kakav broj!

Piterove misli odlutale su za tom fantastičnom veličinom. Nule su se nizale u nedogled kao mehurići sapunice. Otac mu je pričao kako su astronomi izračunali da ukupan broj atoma u svim onim milionima zvezda koje oni posmatraju kroz svoje džinovske teleskope iznosi deset sa devedeset osam nula na kraju. Zbir svih atoma na svetu ne dostiže čak ni jedan gugol. A gugol je obična trica u poređenju sa gugolpleksom. Ako bi ti palo na pamet da od nekog zatražiš jedan gugol karamela s čokoladnim prelivom, u svemiru ne bi bilo ni izbliza dovoljno atoma za pravljenje tolikih karamela...

A Piter je, odrastajući, i sam nešto naučio: pošto ljudi ne mogu da vide šta se odigrava u tvojoj glavi, najbolje je, ako želiš da te razumeju, da im to lepo kažeš. I tako je počeo da zapisuje ponešto od onoga što mu se događalo dok je zurio kroz prozor ili ležao na leđima zagledan u nebo. Kad je odrastao, Piter je postao pronalazač i pisac priča i živeo je srećno i zadovoljno.

Sanjar- Ijan Makjuan
 
A istinu ste već možda i predosetili. Sedeli ste pored nikoga, pričali ste, gledali ste, slušali ste - nikog. Razgovorom koji ste vodili nije preneto ništa što bi u vama probudilo neku ljudsku reakciju, ni dobru, ni lošu, ni ravnodušnu. Ne postoji Džordž Ajzli. A zbog tog saznanja, ako stignete do njega, nećete osetiti žmarce od potpune jezovitosti samog doživljaja, jer je spoljašnjost u stvari tako prijatna. Džordž Ajzli danas je slika bez značenja koja deluje ljupko samo zbog harmoničnih boja i bezazlene tematike. On se neprimetno kreću malom svetu društva u kom je i rođen, bezbedan u žlebovima koje su za njega stare navike učinile udobno automatskim. Niko se ne pita, tačnije, niko osim one nekolicine koji su ga intimno poznavali u ranoj mladosti. A njegov lutalački život je rasejao i to malo; zaboravili su ko je on bio. Zaista, toliko je savršen u toj ulozi običnog, savremenog čoveka, da niti jedna žena u njegovom „krugu” ne sumnja da se on razlikuje od tipa muškaraca na koje su navikle. On deli komplimente savršeno prihvatljivim jezikom, kao iz knjiga, priča o kolima, golfu i klađenju na način koji je prihvaćen u tim krugovima. On je hvale vredan, savršeni automat. On je ništa. On je ljudska ljuštura.

Aldžernon Blekvud - Vrbe
 
Gospodine, da li biste znali da mi kažete gde se nalazi Ulica divljih kestenova? Ne sećate se? A mora da je negde ovde, imena se više i ne sećam. Ali znam pouzdano da je negde ovde. Šta kažete, nema ovde nigde ulice s drvoredom kestenova? A ja znam, gospodine, da ona tu mora da postoji, nemoguće je da uspomene toliko varaju.

Da, još pre rata... Na uglu se nalazila škola, a pred školom artemski bunar. Ne mislite, valjda, da sam sve to izmislio. U toj školi sam išao u prvi razred, a pre toga u zabavište. Učiteljica se zvala gospođica Fani. Mogu vam, gospodine, pokazati jednu fotografiju gde smo svi na okupu: gospođica Fani, naša učiteljica, da , taj što sedi pored nje, to sam ja, Andreas Sam, moja sestra Ana, Fredi Fuks, vođa naše bande... Da, gospodine, odlično, sada sam se setio. Ulica mora da se zvala Bemova ulica...

Oh, ja sam se zapričao, oprostite, moraću da pitam još nekog, mora da ima nekog ko će se setiti te ulice, pre rata se zvala Bemova, a bila je zasađena drvoredom divljih kestenova...

Zakucaću na neka vrata i pitaću: Da li se ova ulica pre rata zvala Bemova ulica, jer sve mi je to vrlo sumnjivo, gospodine, ne verujem da bi tolika kestenova stabla nestala, makar bi jedno ostalo, drveće, valjda ima duži vek, kestenovi, gospodine, ne umiru tek tako...

Eto, ne verujem, gospođo, svojim očima. Niko nije u stanju da mi objasni gde su nestali ti kestenovi, i da nije vas, ja bih posumnjao da sam sve to izmislio ili sanjao. Jer, znate, tako je to sa uspomenama, čovek nikad nije siguran. Veliko vam hvala, gospođo, idem da potražim kuću u kojoj sam živeo. Ne, hvala vam, više bih voleo da budem sam...

Čuli ste, kuće nema. Na mom uzglavlju izrasla jabuka. Jedno kvrgavo, povijeno stablo bez ploda. Soba mog detinjstva pretvorila se u leju s lukom, a na mestu gde je stajala singerica moje majke - bokor ruža. Pored bašte se uzdiže nova trospratnica, u njoj stanuje profesor Smerdel. Kestenove su posekli, rat, ljudi ili prosto - vreme...

Ulica divljih kestenova - Danilo Kiš
 
I priznajem da se razum zbunjuje pred samim čudom ljubavi, čudnom opsesijom kad ta ista put – o kojoj se tako malo staramo kad predstavlja naše sopstveno telo, brinući se samo da je operemo, ishranimo i, ako je moguće, da je sprečimo da nas boli – može da izazove u nama takvu strast za milovanjem samo zato što je oživljava neka druga, tuđa individualnost, različita od naše i predstavlja izvesne linije lepote, u čemu se, uostalom, ni najbolji suci ne slažu. Ovde ljudska logika podbacuje kao i u otkrivanju Tajni. Narodna tradicija se tu nije prevarila, jer u ljubavi uvek vidi neki oblik inicijacije, jednu od dodirnih tačaka tajne i svetinje. Čulno iskustvo se poredi sa Tajnama utoliko pre što prvi dodir kod neupućenog ostavlja utisak obreda, manje-više strašnog, sramno dalekog od prisnih radnji spavanja, pijenja i jedenja, predmet šale, stida ili užasa. Kao i igra ili ludilo Koribanta, naša nas ljubav odvlači u jedan drugi svet, gde nam je inače zabranjen pristup i gde prestajemo da se snalazimo čim žar ugasne i uživanje se raspline. Prikovan za voljeno telo kao raspet na krst saznao sam nekoliko tajni života, koje već blede u mom sećanju, kao što se u skladu sa istom tom zakonitošću bolesnik na putu ozdravljenja ne snalazi u tajanstvenim istinama svoje bolesti, zatvorenik pušten na slobodu zaboravlja svoje mučenje, a otrežnjeni pobednik svoju slavu.

Margerit Jursenar - Hadrijanovi memoari
 
Mark Tven "Otrovne misli"
Ponekad, dok razmišljam o ljudima, čini mi se da je šteta što Noa i njegovo društvo nisu zakasnili na brod.

Adam i Eva uživali su mnoge povlastice, a najveća je bila što nisu imali mlečne zube.

Život bi nam bio neizmerno srećniji kad bismo se mogli roditi s osamdeset godina pa se približavati osamnaestoj. (ovo je dalje razrađeno u TV seriji 'Seinfeld', odlomak možete pročitati ovde - prim. aut)

Ne volim govoriti o zagrobnom životu jer imam prijatelje na obe strane.

Nikad još nije bilo nezanimljiva života... I iza najdosadnije vanjštine skrivaju se drama, komedija i tragedija.

Ima ljudi koji se dosledno lišavaju svake jestive, pitke i dimne tvari koja je na iole lošem glasu. To je cena koju plaćaju da ostanu zdravi. A zdravlje je sve što za nju dobiju. Ja to stvarno ne razumem! To je kao da date sav imetak za kravu na umoru.

Knjige o zdravlju čitajte vrlo pozorno. Može vam se dogoditi da umrete zbog štamparske greške.

Svi zubari vole da pričaju dok rade. To su nasledili od svojih profesionalnih predaka - brica (berberina). Zubar koji dobro priča - pod uslovom da nije jako loš u drugom poslu - pravi je izbor.
 
Čim otkrijete da ste na strani većine, hitno morate učiniti nešto sa sobom.

Držite se podalje od ljudi koji žele omalovažiti vaše ambicije. Sitne duše to rade svo vreme, a samo zaista veliki ljudi ulivaju vam osećaj da i vi možete postati veliki.

Radi kao da ti novac nije neophodan, pleši kao da te niko ne gleda, voli kao da nikad nisi bio nesrećan.

Bolje je zaslužiti priznanje i nemati ga, nego ga imati a ne zaslužiti ga.

Čovek je stvorenje načinjeno na kraju radne nedelje, kada se Bog već umorio. I uopšte, čemu je trebalo celi ovaj globus stvarati u hitnji za svega šest dana? Da se utrošilo malo više vremena, svet bi bio kako valja, pa se sad ne bi trebalo toliko popravljati i poboljšavati. Slično se dešava kad na brzinu sklepaš kuću, pa u žurbi zaboraviš zahod, ili spremište za metle i to onda moraš naknadno dograditi, bez obzira koliko te koštalo novaca i živaca.

Stvoriti čoveka bila je krasna i dovitljiva zamisao, ali dodati ovcu bila je tautologija.

Adam je bio samo čovek - a to objašnjava sve. On nije uzeo jabuku zbog nje same, nego zato što
mu je bila zabranjena. Da mu je bila zabranjena zmija, on bi verovatno i nju pojeo.

Mark Tven "Otrovne misli"
 
U snu i Gaj Kaligula i pravedni Aristid vrede isto; ostavljam svoje tašte i važne privilegije, ne razlikujem se više od crnog čuvara koji spava na mom pragu. Šta je drugo naša nesanica do besomučna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizama i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče pred božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova?

Margerit Jursenar - Hadrijanovi memoari
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top