Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci
Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanovnici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko metara od njihovih kuća, s uredno obrezanim voćnjacima i travom pokošenom do visine nogometnog igrališta, u neprobojnom gustišu od trnja i granja, ruševine nekih prošlih ljudi, nedirnute, onakve kakvim ih čini slobodni protok vremena. Nitko ih ne dira i ne prilazi im. Privatno vlasništvo je svetinja i u ovoj Bosni koja se zove Republikom Srpskom, i tako će ostati sve do novoga rata, kada će od novih kuća nastati nove ruševine, dok će one stare potonuti i nestati u neku stvarnu prošlost, ili do onoga vremena, ovdje nezamislivog, kada će se ljudi suočiti s tim da nije samo njima srušeno, nego je negdje u Bosni nekome i u njihovo ime rušeno, i da su im i ove ruševine na savjesti. Ili će, da ne kompliciramo, biti donesen zakon, državni ili entitetski propis, po kojem će, bez obzira na žive vlasnike, ove ruševine biti sravnjene sa zemljom, a gustiš očišćen, jer pored prava na privatno vlasništvo postoje i ona druga: pravo na krajolik, pravo na mirnu savjest...
565296
 
Tri godine i sedamnaest dana nisam bio u Sarajevu. I sad je tako ispalo da putujem na dan predizborne šutnje. Kao da idem kirurgu koji će me naživo rezati. Uplašen sam, gnjevan i ponižen što moram tamo, i u mislima tražim onog tko me ponižava, i koga bih mogao optuživati u sljedeća dva dana. Istovremeno, gledam se sa strane, i znam da je sve to laž, i strah, i gnjev, i poniženje, i da će toga odjednom nestati. Ne znam kako, ali će nestati.
Nešto me drugo mori. Putujem u Sarajevo da spakiram i preselim još ono malo stvari sa Sepetarevca, i da konačno završim s tim. Istina, nijedna mi od tih stvari nije nedostajala u ove tri godine, i ne bih sad mogao reći, dok vozim prema Doboju, a ispred mene šleper mariborskih registracija, koje su to dragocjenosti koje trebam spasiti iz staroga stana. Sve što je bilo važno, čini mi se, već sam popisao i preselio u knjizi Rod, a ovo po što idem bit će da sam zaboravio. I zašto sad ne puštam da ostane zaboravljeno, nego odlazim tamo, remetim ritam smrti i zaborava, razmišljam o stvarima kojih više nema? Nekoliko puta mi je u posljednje vrijeme u pamet došlo, kad bi me spopadala muka od ovog putovanja, da bi, možda, najbolje bilo kada bi svega toga čudom nestalo: i kuće na Sepetarevcu, stana i Sepetarevca, pogleda u goli žuti zid susjedne kuće, gdje je nekad bio pogled prema gradu i Trebeviću, i tih zaboravljenih stvari kada bi nestalo, kada bi, recimo, potres sve to sorio, ili nešto blaže od potresa, fizička dezintegracija iz znanstvenofantastičnih romana, pa kada više ne bi bilo nikakvih materijalnih svjedočanstava da me je na tom mjestu ikada bilo, a s time ni razloga za put u Sarajevo. To bi bilo rješenje, mislio sam, i ne bih više išao tamo. I nimalo ne bih žalio.
Onoliko Sarajeva koliko mi je potrebno, mislio sam, stvorio sam sâm za sebe, eno ga u dvije-tri moje posljednje knjige, i bit će ga, Bože zdravlja, još, pa što će mi onda neko drugo, živo i stvarno Sarajevo, koje nastaje i nestaje mimo moje volje, koje ne poznajem, ne tiče me se, i ništa moje nije tamo, osim tih nekih zaboravljenih predmeta i kulisa. Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom. O ovome Sarajevu, koje izbjegavam i u koje sam tri godine uspio neotići, u međuvremenu sve manje znam, ono mi je sve dalje, i skoro da se sasvim odvojilo od biografske činjenice da sam tamo, kažu, rođen, i da su mi tamo, čini mi se, neke stvari po koje moram odlaziti. Slika tog izbjegavanog Sarajeva, naspram onoga izmišljenog, sve više i u mom slučaju zavisi od onoga što sam čuo na televiziji ili što sam pročitao u novinama, od onoga što su izjavili tamošnji političari i vjerske vođe. I sve to, naravno, onda znači da imam predrasude prema tom Sarajevu, i da mi te predrasude pomažu da ne odlazim tamo.
Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od tog grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo. I to je, zapravo, sve.
565297
 
Dok se Radovan Karadžić nije visoko vinuo na toj zločinačkoj ljestvici, njegova poezija nije imala baš nikakvu književnu recepciju, a otkako je
postao slavan, dobio je čitavo tuce pjesničkih nagrada. To zasigurno nisu nagrade za pjesme, nego za zločinstva što ih njegove pristaše inače
doživljavaju kao “čistu poeziju”. Jedan ugledni srpski povjesničar umjetnosti, stručnjak za ikone, ima navadu reći kako su i Srbi u Radovanu Karadžiću
napokon dobili svojega Robina Hooda. Pisac Momo Kapor veli da je Radovan Karadžić utjelovljenje nadaleko čuvene “srpske pravičnosti”. U to
se i sam uvjerio kad je pratio Karadžića na putu do Trebinja, gdje je vođa srpske raje u Bosni posjetio sestru, koja mu se požalila na bijedu i zamolila
kakvu malu ispomoć, našto je pravednik uzvratio: “Sestro, draga, kako svima, tako i tebi!”
Karadžićev duhovni subrat i dvojnik Dragoš Kalajić bio mu je uzvanica na krsnoj slavi, a na povratku je napisao odu pod naslovom “Srbin u vučjoj
koži”. Taj loši slikar i pisac, ali uzorni domoljub, veli na jednom mjestu da je “prvobitni Bog Srba imao vučji izgled”, te da i sada “iz prozora Karadžićeve
duše isijava duh svetske usamljenosti vuka-rodonačelnika svih Srba”. Masne pravoslavne vladike imenuju ga svojim nesuđenim patrijarhom i nude mu
utočište u svojim manastirima. Pjesnici ga slave kao posljednjeg hajduka na gori Romaniji, a i sam se uživio u tu ulogu; prebiva u raznim skloništima,
krstari drumovima, prkosi SFOR-u, odlazi na sijela i sluša guslare i pjesme u kojima ga veličaju kao junaka koji se “nasjekao turskih glava”. Još se nađe
samo poneka tankoćutna, lirska i srodna mu pjesnička duša koja strahuje kako će ga netko od Srba, tradicionalno sklonih izdaji, izručiti NATO-u za
šaku dolara. Ako se takvo što dogodi, njegovi će jataci ostati uz njega, jer kako reče suborac mu iz istog zločinačkog jata Momčilo Krajišnik: “Karadžić
će i poslije smrti živjeti sto godina.” Ne znamo koliko će živjeti poslije smrti, je li to stotinjak godina ili više, ali znamo da mitovi i legende prilično dugo
žive, a taj je zločinac već u “mitološkom inventaru današnjice”. Kada zločinac postane zvijezda, onda uživa naklonost javnosti. A tek kad je progonjen od “urotničkih sila”, onda uživa divljenje i zahvalnost, što znači da je na polju zla obavio svoj posao kako treba.

Mirko Kovač - Elita gora od rulje
 
Verujem! – najzad je uskliknuo glumac i ugasio svoj pogled – verujem! Ove oči ne lažu! Ta koliko sam vam puta govorio da se osnovna vaša greška sastoji u tome sto potcenjujete značaj čovekovih očiju. Shvatite, jezik može da sakrije istinu, a oči – nikada! Postavljeno vam je neočekivano pitanje, vi čak i ne uzdrhtite, u sekundi ovladate sobom i znate šta treba da kažete da biste sakrili istinu, i govorite veoma ubedljivo, i nijedna bora vam se na licu ne pokrene, ali – avaj – uznemirena pitanjem, istina sa dna duše u trenutku uskače u oči i sve je gotovo! Ona je primećena, a vi ste uhvaćeni!
xxx
“Nikoga i ništa nemojte moliti. Nikada i ništa, i posebice ne one koji su jači od vas. Sami će ponuditi i sami će sve dati.”
xxx
„Da, čovek je smrtan, ali nije u tome sva nevolja. Loše je to što je on ponekad iznenada smrtan. Eto u tome je trik! I što nikako ne može da kaže šta će raditi večeras.“
xxx
„Vi niste Dostojevski“ – žena je rekla Korovjevu.
„Kako to znate?“
„Dostojevski je mrtav.“ – odgovorila je žena sa nešto manje sigurnosti.
„Protestujem!“ – ubacio se Behemot. „Dostojevski je besmrtan!“

Majstor i Margarita, Mihail Bilgakov
 
Bio mi je potreban podulji uvod da bih se jutros, u kovačnici, uz iskre koje frcaju ispod mijeha povijesti, pozabavio sudbinom jednog velikog pisca koji
je nakon Drugog svjetskog rata platio zatvorom svoje brbljarije i svoje ludosti. Taj pisac, Louis Ferdinand Céline, čini se da je svirao za svoj groš,
pa ipak je 17. prosinca 1945. godine tu muziku platio; uhapšen je u Kopenhagenu, da bi ondje proveo oko dvije godine, jedno vrijeme u zatvoru i
bolnici, a potom pod nadzorom u jednoj štali. Godine 1950. Visoki sud pravde u Parizu osuđuje ga u odsustvu na godinu dana zatvora, kažnjava
visokom novčanom globom, plijeni mu imovinu, oduzima građanska prava i proglašava ga “nacionalno nedostojnim” (indignité nationale). Nakon što ga
je Vojni sud amnestirao, počela su, već 1952. godine, izlaziti ponovljena izdanja njegovih knjiga; činjeno je to s oprezom i nakanom da se veliki autor
vrati u književnost, u francusku kulturu, iz koje se sam isključio brbljarijama o antisemitizmu i veličanjima rasizma. Ponovno su tiskana samo njegova
velika prozna djela, dok su sporne knjige Bagatele za jedan masakr i Škola za leševe zadugo ostale u “vlastitoj tami”, a u Rječniku suvremene francuske
literature označene kao “zločinačke zablude”. U njegovim bučnim i kaotičnim pamfletima ima smeća na kile; ali su zato njegovi romani moćne
građevine, ponajprije remek-djelo Putovanje na kraj noći, kojemu su se divili čak i njegovi protivnici poput Gidea ili Sartrea.

U francuskoj književnosti Céline je veliko ime, jedno od najvećih, objavljen je u besmrtnoj Gallimardovoj ediciji Plejade, pa ipak je mnogo više predmet
divljenja nego poštovanja, jer uz njegov genij uvijek ide i njegova osramoćena egzistencija. Nedopustivo je pokloniti se pred tom veličinom, jer
bi takav naklon značio slaganje s piscem koji je pisao sablasne invektive za uništenje jednog naroda. Nedopustivo je iz pijeteta prema žrtvama, ali
divljenje njegovu talentu ostaje, makar ličnost autora raspolutili na dva dijela. Te svoje invektive Céline je pisao besplatno, gotovo iz kaprica ili za neki
svoj ćef, katkad konfuzno da se to sve doimlje kao lakrdija, premda iz opasnog pera nije ništa bezopasno. Jednom je Gide rekao: “Ako to što Céline
bulazni o Židovima nije izmotavanje, onda je čovjek načisto šašav.” Svojedobno je Céline pisao kako svi mi “živimo židovsku civilizaciju, i to
kao podžidovi”, te da je njegova pobuna s pozicije podčinjenoga, “pobuna domoroca”, ili “psa koji je ugrizao gazdu”. Sam Céline u nekim svojim
tekstovima tvrdi da je samo lajao bez ikakve nadoknade, tek da bi izazvao samilost nad bijedom “podžidova”, a ispao je antisemit i zakrvio se s cijelim
svijetom. On priznaje da je napravio niz budalaština i da je njegov “križarski rat” privukao šakale, ali sve je to činio jer je bio “pretjerani patriot i folklorist
u zemlji degenerika”.

Iako je Céline virtuoz parodije, nije umio parodirati Célinea, niti je pokušao svoje “zločinačke zablude” osporiti ili ih ismijati, nego je ostao u plićaku
anakronizma, a nakon holokausta registriran je kao čovjek bez sućuti, “neosjetljiva budala iliti nula”, kako je sam o sebi umio reći. Učinio je neki
napor da Bagatele opravda i da svali krivnju na nitkove koji su zlorabili njegove pamflete, jer ta je knjiga zastupala pacifizam i imala poruku da se
spriječe klanja. Takva obrana ispala je neuvjerljiva i licemjerna, ali on je i nadalje, u više navrata, ponavljao kako nije napadao Židove “kad su bili na
suhom, nego onda kad su držali vlast”. Isto tako, na prigovore da je rasist, neljubazno je uzvratio: “Nemam ništa protiv Arapa i Crnaca, samo neka
ostanu u svojim zemljama.” Nakon svih optužbi rekao je: “Griješio sam i to je moj jedini zločin”.

Louis Ferdinand Céline, netrpeljiva čangrizava veličina, u svojim je prosudbama bio nemilosrdan. Polemizirao je bez takta i finoće, bez rukavica,
britkim jezikom, okrutno i s mržnjom, uvijek sa strašću i bez pardona, često na rubu pornografije, blesavo i lucidno. U psovkama Židova Céline je
primitivac i baraba kao da je naše gore list. Ali Céline je bio anti-sve, u kontri svima. Netko je rekao da je po budalaštinama bio najbliži Hitleru, a on je
Hitlera prezirao i nazivao ga “ništavilom i baljezgalom”. “Hitlerovsko arlaukanje, taj urlatorski neoromantizam, taj vagnerijanski sotonizam, bio mi
je oduvijek nepodnošljiv.” Užasavao se Njemačke. “Držim da je provincijalna, neotesana, prostačka”, a njemački jezik usporedio je sa
“psećim lavežom i groktanjem svinje”. Za arijce je napisao da su pičkе, labrnje, napuhane mješine, jajoglavi buržuji i veći podlaci od Čifuta. U
jednom pismu iz 1948. veli: “Židovi su platili kao i ja. Sad želim vidjeti arijce kako crkavaju u areni.”

U tekstu “Portret jednog antisemita” Sartre mu je prišio kako je bio nacistički agent. To ga je razbjesnilo, jer je o nacistima mislio kao o “hordi gramzivih
malograđana i sitnih profitera”. Otada se Céline okomio na Sartrea, nazivao ga je balegarom, trakavicom od čovjeka, punoglavcem, špijunom s očalama,
vampirom nakljukanim govnima, “brabonjkom u mom genijalnom dupetu” itd. Gideu je uzvratio također grubo. “Bio je značajan samo za one koje svrbi
anus, pisac bez ikakva zanosa, osim kad bulji u bulju malog beduina. Gide je buljokolj koji me sve manje zabavlja svojim čmarolijama.” O mnogim
piscima mislio je loše. Proust je bio “Židov guzičar obuzet bušenjem”, James Joyce “usporeni pisac koji prca mušice”, Mauriac “hulja koja ne zna da je
hulja”, Henry Miller i Faulkner “neuspjeli glupani”, Malraux “umišljena kurvа” sa svojim “praznim istočnjačkim blebetanjem”, Baudelaire “folirant i
trovač”. “Dao bih cijelog Baudelairea za jednu olimpijsku plivačicu.” Dostojevskog nije volio, jer je Rus. Za novinare je rekao da “imaju dara
učiniti glupim ono što je pametno”. Književne kritičare nazivao je ćoravim psima. “Od njih će ostati bla bla i truć truć.”

Pa ipak mi se čini da je u mnogim svojim poslijeratnim tekstovima,intervjuima i pismima vapio za kaznom, premda to nije htio priznati. Počne
se vaditi kako nigda nije bio antisemit, a u istom tekstu Židove nazove “otpadom s Orijenta”. Ozbiljno piše o strahu dok je brisao iz Francuske, a
onda izvali: “Od silne prpe ukrutila mi se kita.” S njim se ne može izaći načistac; između šegačenja i ozbiljnosti tanka je nit. Jednom je i sam rekao:
“Živio sam iz zafrkancije.”

Nakon izlaska Bagatela..., još 1937. godine, Gide je pisao da se “Célineu, unatoč njegovu geniju, ne može oprostiti što pokreće najniže strasti s takvom
nehajnom lakoćom i tako cinično.” I nije mu oprošteno, nije zaboravljeno. Nekako je umaknuo lomači, ali je zapravo cijelog svog života bio povratnik s
lomače. Umro je 1961. godine, istog dana kad i Hemingway. I dok su sve francuske novine trubile o smrti slavnog Amerikanca, “boljega lovca nego
pisca”, o velikom je Célineu nevoljko objavljeno, pri dnu stranica, samo da je umro. Pisac je još za života prokleo samog sebe: “Crkni osramoćen, ponižen,
siromašan kad si bio budala.” Uostalom, u prvoj svojoj knjizi zamolio je providnost da njegov životni put učini trnovitim. “Daj mi, Bože, samo
nedaće, to je sve što tražim!” Bog mu je uslišio molbe.

Mirko Kovač - Elita gora od rulje
 
Anđeli se svakoga dana mimoilaze sa nama na ulici, rekao je otac jednom. Mora da su obični kao ptice, rekao je, i prepoznatljivi su samo u kratkim trenucima svoje veze sa nasim životima. Postoji trenutak kada, jednostavno, znaš da si imao susret sa anđelom, i kakvu god da ti je pomoć pružio, ma kako suptilnu i ma koliko neprimetnu, život ti se promenio.

Četiri ljubavna pisma.. N. Vilijams
 
Тврдио је, да понекад неодлучни људи, упркос свим тешкоћама, настављају оно што еу били предузели, и то баш због те исте своје неодлучности.
Јер да би одустали од донесене одлуке требало би да се још једном одлуче. Понекад су најспремнији и највреднији у извршењу онога на шта су
се одлучили, јер бојећи се и сами да од тренутка до тренутка не одустану од онога што су били предузели и да се не врате у оно мукотрпно ду-
шевно стање неодлучности и неизвесности, у којему су се налазили пре своје одлуке, убрзавају извршење и у ту сврху употребљавају сву своју моћ; на шта их више потстиче бојазан и несигурност да ће моћи победити сами себе, него сам предмет подухвата и препреке, које они требају да пређу да би до тог предмета дошли.

Понекад би говорио у шали, да особе које су навикле да непрекидно саошптавају другима своје мисли и осећања, цикћу и кад су саме ако их
нека муха убоде, или ако им се преврне неки суд, или им исклизне из руке. Насупрот, особе које су навикле да живе саме са собом и да се саме у себе затварају, чак кад би осетиле да ће их ударити кад, а у присуству друтих, не би ни уста отвориле. Сматрао је, да је већина древних и савреме-
них људи, који се цене као велики и необични, постигла ову славу због преимућства неке своје особине у односу на остале своје особине; и да
неко, у коме су душевне особине уравнотежене и сразмерне, па биле и необичне и прекомерно велике, тешко може да изведе ствари достојне јед-
ног или другог епитета, те да савременицима или будућим поколењима изгледа велик и необичан.

Савремене цивилизоване народе делио је на три врсте људи. Прво, на врсту, чија се сопствена природа, па и она заједничка осталим људима, ме-
ња и преображује вештином, или начином грађанског живота. Он је за ову врсту људи говорио да су сви способни за приватне и јавне послове, да са задовољством узимају учешћа у пријатном људском саобраћају и да, наизменично, успевају да буду пријатни оним особама с којима случајно морају да живе, или да су на један или други начин у додиру. Најпосле, да су они способни за начин савременог грађанског живота. А тврдио је, да,
говорећи уопште, само ова врста заслужује и да само њој припада поштовање људи у горепоменутим народима. Друга врста јесте она у којој природа није довољно измењена према природи њеног првобитног стања, и то, или због тога што, како се каже, није била васпитавана, или, јер уска инеспособна каква је била, није могла да прими и да очува утиске и последице вештине, праксе и примера. Ова је врста најмногобројнија, али презрена не мање од себе саме него од других, достојна мало призрења. Све у свему, она се састоји од оних људи који имају или заслужују да носе име гомиле, ма у који ред и стање били стављени од судбине.

Трећа врста, бројно неупоредиво мања од ове две споменуте, готово исто^ тако презрена као она друга, често чак и вишвЈ јесте врста људи у
којима природа, због сувишка снаге, беше одолила вештини нашег савременог живота, искључила је и од себе одбацила, не примивши више него
један мален део њен, који тим људима нц]е довољан за вршење њнхових послова и за њихове односе са осталим људима, па чак ни да умеју да у саобраћају са њима постану пријатни и цењени. Прву врсту делио је на две подврсте: једну сасвим снажну и здраву која презире презир који јој се посвуда указује и која је често радоснија што је презрена, него што би била да је поштована. Она је различита од других не само по природној нужди, већ такође и по вољи и цристанку, далека од нада или уживања од саобраћаја с људима, усамљена у срцу вароши, колико због тога што из-
бегава остале људе, толико и због тога што и њу избегавају други.

Говорио је, да се у природи друге врсте налази снага здружена и помешана са неком врстом слабости и бојажљивости, тако да та природа руши саму себе. Јер људи ове друте врсте, иако по својој вољи нису туђи саобраћају са осталима, желећи да у многим и разним стварима буду једнаки или слични онима из прве врсте, жалећи се у свом срцу због непоштовања које их прати и што изгледају мање вредни од људи неизмерно нижих умом и духом од њих, никако не успевају, упркос свег труда и настојања које употребе, да се израде за практични живот, ни да у саобраћају с људима постану сношљивији, колико себи самима, толико и осталим људима.

Било је доста таквих највећих и најфинијих умова, иако један више друти мање, у последњим временима, а има их и у нашем. Као одличан пример, наводио је Жан Жак Русоа, придружујући му један други пример узет из древних народа, то јест Вергилија, о којему, у латинском животопису
који је написао Донатус, граматичар, а на основу Мелиса, исто тако граматичара и Меценатовог слободњака, стоји, да је говорио врло тешко и врло
мало друкчије од неуког човека. А да је то истина и да је Вергилије, баш због те чудесне финоће ума, био мало способан за саобраћај с људима,
изгледало му је да се то врло вероватно може закључити, колико по врло утанчаној и врло тешкој вештини његовог стила, толико и по сопстве-
ној природи те поезије, као и по ономе што се налази при крају другог дела Георгика. Ту, противно обичају древних Римљана, а особито оних
великог ума, песник открива, да је жељан повученог и самотног живота, и то на такав начин, да се може разумети, да га је на то присилила ње-
гова природа више него што би он томе био наклоњен, и да тај живот воли више као лек и уточиште, него као неко добро. Стога, говорећи уопште, људи ове прве и друге подврсте, нису цењени, осим неки после смрти; а они друге врсте, и живи и мртви, имају малу или никакву цену. И сматраше, да се може устврдити, уопште, да се у нашем времену обично поштовање људи не постиже за живота на други начин до ако се врло много одалечиш и измениш од природног. Осим тога, пошто се у данашњем времену, да се тако каже, цео културни живот налази у људима прве
врсте, чија је природа некако у средини оних двеју осталих, он је закључивао, да се и у овом правцу, као и у хиљаду других праваца, може виде-
ти како се данас употреба, руковање и власт над стварима налазе готово потпуно у рукама просечних људи.

Ђакомо Леопарди - Песме и проза
 
““Dosta je”govorio sam sam sebi dok su me noge,koracajuci lijeno po strmoj padini planine,nosile dolje,prema mirnom potocicu;”Dosta je”,ponavljao sam udisuci smolasti miris borova gaja koji je postao narocito jak i prodoran od svjezine veceri koja se spustala;”Dosta je”,rekoh jos jednom posto sam sjeo na humak obrastao mahovinom upravo nad potokom i zagledao se u njegove tamne i spore valove iznad kojih je gusti trschak dizao svoje blijedozelene stabiljke…

“Dosta je” trebam da se ostavim tumaranja i zanosenja,treba da se obuzdam;vrijeme je da stisnem glavu sa obje ruke i naredim srcu da cuti.Necu vise da se predajem slatkom blazenstvu nejasnih,ali zanosnih osjecaja,necu vise da letim za svakim novim oblikom ljepote,necu vise da hvatam svaki treptaj njenih finih i jakih krila…
Sta imam od toga sto se upravo sada vecernje rumenilo sve sire i sve crvenije razlijeva nebom,kao da ga raspaljuje neka strast koja sve pobjedjuje?Sta imam od toga sto je na dva koraka od mene,usred vecernje tisine,sjaja i miline,odjednom zapjevao u rosnoj dubini nepokretna zbuna slavuj,tako carobnim glasom kao da prije njega nije na svijetu bilo slavuja,pa on prvi zapjevao prvu pjesmu o prvoj ljubavi?....Sve je to vec bilo,bilo i ponavljalo se i ponavlja se tisucu puta,pa kad pomislis d ace se sve to nastaviti tako kroz cijelu vjecnost-kao po naredbi,po zakonu-bude ti cak krivo!Da…bude ti krivo!…”


I.Turgenjev
 
Poslednja izmena od moderatora:
"Vec odavno nisam bio ovako sam i slobodan;prazna je soba u kojoj sam zatvoren;dva lezaja za dva putnika koji bdi i nema ni ljubav da uljuljkuje ni snove da sniva…A medjutim koliko zivota osjecam u dubini svoje duse?Nikada,ni onda kad mi je najvatrenija krv strujala iz srca u zile,nisam govorio jezikom strasti sa onom snagom sa kojom bih to sad mogao da ucinim…
Dolazis li mi opet,u posjetu,carobno prividjenje moje mladosti?Da ti nije zao mene?Vidis li,izmenilo mi se samo lice;uvjek himerican,i sada me sazize vatra kojoj nema uzroka niti je ista podhranjuje…"

“Memoari sa one strane groba” R.Satobrijan
 
Poslednja izmena od moderatora:
“Cesto uljuljkujem svoju uzavrelu krv da se smiri:nesto tako primamljivo,tako plaho kao sto je ovo srce nikad nisi video!Ali zar tebi dragi prijatelju treba to da kazem,tebi koji si toliko puta preneo teret gledajuci me kako prelazim iz tuge u raskalasnost,i iz slatke melanhonlije u kobnu strast.Mazim to svoje srdasce kao bolesno dijete;sve sto mu je volja dopusteno mu je.
Nemoj o tome dalje da pricas jer ima ljudi koji bi mi zamjerili…”


“Samo crne oci da joj vidim i vec mi je dobro…Ali ta praznina,ta uzasna praznina koju osjecam ovdje u grudima!-Mislim kad bi jedared mogao da je pritisnem na ovo srce,sva ta praznina bi se ispunila…”

“Stradanja mladog vertera”


J.V.Gete
 
Poslednja izmena od moderatora:
”Jedne noci sverala se kroz prozor,niz ono isto nimovo stablo uz koje je njen otac gajio bodljikavi zbun bugenvilije jos od kad joj je bilo godinu dana,da se ne bi neki muskarac uspeo uz stablo do prozora njegove kceri.Zbun je,kao hranjen njegovim cistim namislima,rastao i rastao dok citavo drvo,obraslo rasplamtjelim cvjetovima,nije postao znamen vidljiv kilometrima naokolo.Ali deda nije racunao s odlucnoscu rodjenog djeteta.
U toj mjesecinom obasjanoj noci trnje joj je poput ogoljelih ocnjaka trgalo tananu odjecu,cupalo kose i zarivalo se duboko u meso,ali je nije zaustavilo.Ispod je bio covjek koga je voljela.Kad je konacno stala pred njega,svaki joj je centimeter koze bridjeo kao u plamenu.Tiha sjena ju je povela,ali sa svakim korakom kao da su joj nozevi sekli stopala,pa je u uzasnom bolu preklinjala da predahnu.Nijemi ljudski obris ju je ponijeo.Bezdjedna u njegovom toplom narucju osvrnula se ka svojoj kuci,velicanstvenoj naspram treperavog nocnog neba,i ugledala krvave otiske sopstvenih stopa kako se udaljavaju od drveta.Otiske njene izdaje.Zaplakala je,znajuci da ce oni najvise povrijediti srce njenog sirotog oca”…

"Mati pirinca"
Rani Manika
 
Poslednja izmena od moderatora:
Jelda je u Avganistanu prva noc mjeseca dzadija,prva noc zime i najduza noc u godini…Od Alija sam naucio predanja jelde,da se prokleti nocni leptiri bacaju na plamen sveca i da se vukovi penju na planine u potrazi za suncem…
Kad sam odrastao,u knjigama poezije citao sam da je jelda noc bez zvijezda u kojoj nesretni ljubavnici bdiju,trpe beskonacnu tamu i cekaju sunce da se digne i donese im voljene.Posto sam upoznao Soraju Taheri svaka noc u nedelji za mene je postala jelda…
Soraja…Jutarnje sunce moje jelde…"


"Postoji samo jedan grijeh, samo jedan. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. Kada ubiješ čovjeka kradeš život,kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu."

''Lovac na zmajeve''- Khaled Hosseini
 
Poslednja izmena od moderatora:
Zaljubljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,... i kako bih uzivao u sladoledu od čokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.
Bože moj, kada bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da ga zagrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....
Bože moj, kada bih imao jedan komadić zivota... Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti...
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću vec sa zaboravom...
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u nacinu savladjivanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi umirati...

G. G. Marques (oproštajno pismo)
 
Most preko večnosti (R. Bah) -


Ponekad nam se čini da više nema zmajeva na zemlji, da više nema vitezova, i da više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmehom očarava jelene i leptire.
Ponekad pomislimo da živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina; da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate.
Veoma mi je drago sto nismo u pravu. Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga sveta!
Tokom ovog stoleća, naravno, promenio se način odevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, isledničku odeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gde su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulevo. Princeze i vitezovi su se toliko izveštili u prerušavanju da više nisu u stanju da prepoznaju jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.
Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posećuju u snovima govoreći nam da nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvek posedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava da menjamo svet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće da nismo prah; mi posedujemo magiju!
 
Ivo Andric-Ex ponto


''Mirne jutarnje misli.
Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.'
 
Ako sam neko vreme proveo bez naslade i bola, udišući mlaku, bljutavu smešu takozvanih dobrih dana, tada u svojoj detinjastoj duši osećam razmetljiv i kukavan jad, tako da liru zahvalnosti bacam sanjivom bogu zadovoljstva u sanjivo lice, i više volim da u meni gori pravi satanski bol nego ova povoljna sobna temperatura.
Tada u meni gori divlja želja za snažnim osećanjima, za doživljajima, gori srdžba prema ovom ufitiljenom, plitkom, normalnom i sterilizovanom životu i besomučni prohtev da nešto razbijem u paramparčad, kao na primer neku veliku trgovačku kuću, ili katedralu, ili samoga sebe; da počinim neku smelu glupost, da nekim poštovanim idolima zderem vlasulje, da neke buntovničke đake snabdem priželjkivanom voznom kartom za Hamburg, da zavedem neku devojčicu ili da nekolicini predstavnika građanskog poretka u svetu zavrnem šiju.
Jer od svega sam ipak najviše mrzeo, najviše se gnušao i proklinjao to stanje zadovoljstva, zdravlje, udobnost, taj negovani optimizam građanina, to obilno i uspješno odgajivanje osrednjeg, normalnog, prosečnog.

iz Stepskog vuka
 
Poslednja izmena od moderatora:
"Cutali smo. Izasli smo na bulevar i usli u dragstor. Kupili smo gomilu zvaka i strpali ih u usta. Cela je brinuo da ce keva da ga provali, ja nisam nizasta brinuo. Seli smo na klupu u parkicu i zvakali zvake. A onda pomislih: eto, otkrio sam nesto, nesto sto ce mi pomoci u dugom, dugom vremenu koje dolazi. Trava u parkicu cinila se zelenija, klupe su bolje izgledale, a i cvece kao da je zivnulo. Mozda ta stvar ne valja za hirurge, ali mora da vec u startu nesto fali ljudima koji zele da budu hirurzi."

BLUDNI SIN - Carls Bukovski
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ovo ’građansko’, kao stalno postojeće stanje svega čovečnoga, nije bilo ništa drugo nego pokušaj izmirenja, težnje za ujednačenom sredinom između bezbrojnih ekstrema i dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka.
Uzmimo za primer jednu od ovih dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka, recimo, sveca i razvranika, pa će nam poređenje uskoro biti razumljivo. Čoveku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada. Prvi od ovih puteva vodi do sveca, do mučenika duše, do samopredaje bogu. Drugi vodi do razvratnika, do mučenika nagona, do samopredaje truleži. Građanin pokušava da živi u prijatno temperiranoj sredini između ova dva puta. On se nikada neće predati niti podati zanosu ni askezi, nikada neće postati mučenik, nikada pristati da bude uništen- naprotiv, njegov ideal nije da se preda, već da održava sopstveno Ja, njegova stremljenja nisu uperena ni prema svetlosti ni prema njenoj suprotnosti, sve što je bezuslovno njemu je nesnosno, on hoće da služi bogu, ali i zanosu, hoće da ima vrline, ali i da mu je dobro i udobno na zemlji. Ukratko, on pokušava da se naseli u sredini između krajnosti u umerenoj i povoljnoj zoni bez žestokih bura i oluja, u čemu i uspeva, ali na račun onog životnog i osećajnog intenziteta koji pruža život usmeren prema bezuslovnosti i prema krajnostima.
Intenzivno se može živeti samo na račun sopstvenog Ja, a građanin ništa više ne ceni nego svoje Ja(koje je, doduše, razvijeno samo rudimentalno), i prema kome postiže samoodržanje i sigurnost na račun intenziteta. Umesto da sumanuto bude opsednut bogom- stiče mirnu savest, umesto naslade- prijatnost, umesto slobode-udobnost, a umesto smrtne vatre- ugodnu temperaturu.
Zbog toga je građanin, po svom biću, stvorenje sa slabim životnim pogonom, plašljivo, te je lako upravljati njime, jer se boji davanja samog sebe. Zato je on namesto moći postavio većinu, namesto sile zakon, namesto odgovornosti, glasanje.

iz Stepskog vuka
 
Poslednja izmena od moderatora:
"Pitaju me ponekad sta sam mogao da uradim da bih izazvao manje bola i omogucio ljubavi da zivi,umjesto sto sam je unistavao,
kao i one koje su tu ljubav prema meni gajile.Neki prijatelji misle da ce me spasiti od odgovora na to pitanje nalazeci mi izgovor u baksuzluku:
to je,kazu oni,zato sto mi izabrana zena nije odgovarala,zato sto je u sebi imala nesto nepodnosljivo za mene,i da mi preostaje da,
bez zaljenja i bez stida,cekam da sretnem onu koju cu voljeti i koja ce me ispuniti.Oni hvale jasnocu moje inteligencije,prefinjenost mojih analiza i
ne sumnjaju da ce te kvalitete jednog dana prepoznati neka zena,koju necu povrijediti i koja nece mene povrijediti,zena sposobna da upotpuni moju dusu...
Ti,prijatelji grijese,osim u jednom:imam dovoljno duha,uistinu,da bih izmjerio svu velicinu svoje nesrece,i ponore svog srca.Sav razum kojim raspolazem me razrjesava jedne jedine lekcije;a to je da taj razum,na koji smo toliko ponosni,ne sluzi ni tome da pronadjemo srecu niti da je dajemo.Snaga osjecanja je poklon koji treba traziti od nebesa,cak ni najpronicljivija metafizika ne opravdava covjeka koji zato sto ga nema,kida srce koje je njega voljelo.Mrzim stu slabost da se uvjek okrivljuju drugi zbog sopstvene nemoci,i koja ne vidi da se zlo ne nalazi okolo vec u njoj samoj.Mrzim tu sujetu koja uvjek razocarana u one koje je osvojila,njima pripisuje svu krivicu,a sama neunistiva lebdi nad rusevinama.Mozemo,kao sto to cine moji prijatelji,navesti hiljadu razloga za neuspjeh ljubavi u mom zivotu.Ali okolnosti su tako malo bitne,sve je u karakteru:uzaludno prekidamo s predmetima i bicima koja su izvan nas;ne znamo da prekinemo samo sa sobom.Mijenjamo okolnosti,zaljubljujemo se u drugu zenu,ali prenosimo u svaku od njih nemir od koga smo mislili da cemo se osloboditi,a kako se ne mozemo promijeniti jednostavnim premjestanjem,shvatamo da smo uspjeli samo da dodamo jos nemira na kajanja i jos gresaka patnjama...

Muskarci koji se prema tom osjecaju odnose s vise ili manje odgovornosti,zbog drugih neodlozenih obaveza,naviknutiji da sami budu centar onome sto ih okruzuje,nemaju u istoj mjeri koliko zena plemenitu i opasnu sposobnost da zive u drugome i za drugog.Ali kod pojedinaca,ta pribliznost je ravna nuli.Takvi muskarci,medjutim,nisu cudovista.Cak i kad se obavijaju laznom ravnodusnocu i izvjestacenom bezbiznoscu,odbacuju bol kojoj su sami uzrok,priroda se munjevito vraca u njih i bol se onda penje poput suza: osjecaju da su se njihova srca,za koja nisu vjerovali da su u to upletena,uvukli korijeni osjecanja koja su sami izazvali.Pokusaju da ih odatle iscupaju i to im i uspijeva;
ali rezultat tome je da im jedan dio duse umire.Znaju da je bice koje pati zato sto voli svetinja i oni pate zato sto mogu samo na trenutak da osjete tu bol,sto osjecaju tek na trenutak te besknacne kretnje srca,i sto su tako u svijetu,poput nepomicne stijene usred talasa...

Da li bi moglo biti drugacije?Ne znam.Hoce li bogalj ikad prohodati?Poznato mi je bolno cudjenje zene kada shvati da vise nije voljena,
strah koji je scepa kada je ostavi onaj koji je obecavao da ce je vjecno obozavati;poznajem to iznenadno potisnuto samopostovanje,kad ne zna kud da se dene,to podozrenje koje zamjenjuje ono potpuno povjerenje i koje,prisiljeno da se okrene protiv bica koje je sama podigla na pijedestal,pocinje da se siri na cio svijet.
Sta joj se moze reci kad se ona pita koja se to rijec,koji se pokret oglusio o srecu?
Sta joj odgovoriti kada jos trazi nacin da je dosegne,i kada od mene ocekuje znak koji necu dati?

Svjetlost je ono sto dodirujem,crnilo ostavljam.Nista se ne moze uciniti za zivotnu srecu s muskarcima poput mene:
Njih ne treba srijetati"...



Kamij Lorans "Ni ti ni ja"
 
Poslednja izmena od moderatora:
Poštovani drugovi Supovci,

Obraćam vam se prijateljskom molbom da mene i moju ženu Kosu uhapsite s početka novembra i u zatvoru zadržite do kraja marta ili aprila ako zima bude duga i hladna. Ja sam prevremeno penzionisan zbog bolesti kičme, pluća, srca, vena, bubrega i očiju, pa mi je penzija tek tolika ako je ima. Mi smo stariji ljudi ne bi pravili nikakve guposti da nas hapsite zbog prevara ili kradja, jer smo oduvek pošteno živjeli što nas je u ovaj položaj i dovelo. Razmišljali smo šta nosi šest mjeseci zimskog zatvora ali da bude ljudski i čestito. Ja sam se pitao sa nekim ljudima koji su me odmah posavjetovali da na javnom mestu izvrijedjam naše najveće i najistoriskije ljude koji su nam i omogućili da imamo sve ovo što nemamo...

Dušan Kovačević
 
Poslednja izmena od moderatora:
Iz knjige "Cetiri ljubavna pisma" od Najla Vilijamsa
"Andjeli se svakog dana mimoilaze sa nama na ulici, rekao je otac jednom.
Mora da su obicni kao ptice, rekao je, i prepoznatljivi su samo u kratkim trenucima svoje veze sa nasim zivotima.
Postoji, prema ovom rezonovanju, trenutak kada, jednostavno, znas da si imao susret sa andjelom, i kakvu god da ti je pomoc pruzio, ma kako suptilnu i ma koliko neprimetnu, zivot ti se promenio."
 
Poslednja izmena od moderatora:
NADA

Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
Još nju da zaceprkam, pa da mirno napustim bojište.
Ali, kažu da ona umire poslednja. Ipak, nestace koji tren pre mene. Makar truncic vremena.
A onda cu i nju da pokopam i da okoncam zapoceto. Ne bih voleo da ostavim nešto nedovršeno.
Osetio bih se poraženim.

Siniša Dedeic
 
I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami. Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak. Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.
Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.

Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.

Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.

Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi.
Ja svoju više ne trazim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

Dervis i smrt
 
Patuljak iz Zaboravljene Zemlje - Ahmet Hromadžić
Zaboravljena Zemlja!

Pretpostavljam da će vaše prvo pitanje biti:
- A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je?

Ali ja vam neću moći odgovoriti sasvim tačno jer ne znam sve o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je vjetrovi često obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima njenih planina odmarali oblaci a na kamenim obalama bijeli galebovi. U noćima punog mjeseca pjevale su na pučini ribe koje su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije nikad zavirivalo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele, da sačekaju drugu mjesečevu noć. A dok su ribe odlazile, podizali su se sa hridina probuđeni galebovi i polijetali na istok da pozdrave sunce. Dugo, dugo nad morem su odjekivali njihovi krici.

Znam još nešto: da su lađe oprezno zaobilazile obale Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo dizali, uzburkivali vodu i slali na morsko dno sve što im se našlo na putu. Zbog priča o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima koji su zavedeni pjesmom riba otišli u morske dubine i ostali tamo.

Možda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobična. Možda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve što se o njoj govorilo ličilo na bajku. Možda će zato i moja priča o Sunčanu i Pahuljici ličiti na bajku, ali ja unaprijed obećavam da ću ispričati samo ono što sam čuo.

Vi sad opet pitate:
-Ko su bili Sunčan i Pahuljica?

Da vas ne bi mučila znatiželja, kazaću vam odmah: Bili su patuljci. Živjeli su u Zaboravljenoj Zemlji, imali su kućicu napravljenu od crvenih koralja na visokoj i bijeloj morskoj hridini. Šumom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki prijatelji.

I još ću vam nešto kazati: Sunčan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da osim njihove postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji išta ljepše od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo.

Da su znali - možda bi ih mučila čežnja za daljinama, za nedokučenim tajnama. Možda, kažem, jer ne mogu da tvrdim da su moja predviđanja sasvim tačna.

Jedno je ipak sigurno: da su Sunčan i Pahuljica bili zadovoljni, bezbrižni i slobodni kao ptice, da im nije bilo ni tijesno ni dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.

Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas čist kao planinske vode. Pred sunčev zalazak izlazila je iz koraljne kućice na bijele stijene i tamo, sve do rađanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih strana dolijetali galebovi da je slušaju, a ribe - svirači podizali se iz voda da je prate. Pahuljica je, zaista, pjevala divno. Da je neko nepoznat naišao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje, sigurno bi pomislio: to pjeva morska sirena. I sačekao bi drugo veče da čuje zavodljive melodije, bio bi nestrpljiv kao što su bili nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u uobičajeno vrijeme ili kad se uopšte ne bi pojavila. A događalo se to. Događalo se da ode sa Sunčanom u planinu crnih borova, gdje nisu dopirali šumovi mora, gdje se umjesto galebova krika čulo urlikanje kurjaka ili rika jelena.

Ista zemlja - a dva svijeta!

U sjenkama borova, u krilu planine bilo je sve drugačije. Kuckali su djetlići, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih čestara divlje zvijeri. U granama se igrao vjetar, u bistrim jezerskim vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi. Nigdje tu nije bilo sasvim pusto, sasvim tiho.

Danima su Sunčan i Pahuljica lutali planinom, spavali na travnim poljanama, umivali se rosom sa cvijeća, brali jagode krupne kao orasi i pečurke slađe od meda.

Pili su vodu na izvorima mladosti.

Pili su vodu na izvorima ljepote.

Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali. Jahali su na jelenima i kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje nisu zatvarala vrata, za njih nisu postojale tajne.

Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom životu? Zar nisu bili srećni, zar im zaista nije bilo lijepo u Zaboravljenoj Zemlji?

Vi ćete reći - da.

I ja kažem: da. I radujem se što nije bilo drugačije a ponekad mislim: kako bi bilo dobro da sam se nalazio u društvu s njima. Radovao bih se još više da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja njihova života. Ali nije! I moja priča ne može, nažalost, da se završi jer se u životu Sunčana i Pahuljice dogodilo nešto što je zauvijek uništilo njihovu veliku sreću.

Vi ste sad sigurno nestrpljivi?

Polako! Ne može se kazati sve najednom. A ovdje zapravo i počinje prava priča.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top