Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Za sreću ima pravila, jer za pametnog nije sve slučaj. Napor može da pomogne sreći. Neki se zadovoljavaju time da dobroćudno stanu pred vrata boginje sreće i čekaju, dok im se ne otvore. Drugi, već bolji, streme napred i služe se svojom pametnom odvažnošću, da na krilima njene vrednosti i hrabrosti dostignu boginju i dobiju njenu milost. Ali, pravo misleći, nema drugog puta osim puta vrline i opreznosti, jer svako ima upravo toliko sreće i nesreće, koliko uma i bezumlja.


Vidosav Stevanović, Testament
 
545588


Emil Sioran - Suze i sveci
 
Да ли малишан плаче од бола? Мајка га кори на овај начин: ''Каква си кукавица да плачеш због тако безначајног бола! Шта ћеш да радиш кад ти одсеку руку у борби? Шта ако се од тебе тражи да извршиш хара-кири?''
Иназе Нитобе: Бушидо
:worth:
 
Код неуротске особе често наилазимо на неспособност да ради као њезин главни симптом, а код такозване прилагођене особе на неспособност да ужива у миру и одмору. Присилна активност није супротност лијености, већ њезина допуна. Супротност објема јест продуктивност.

Ерих Фром: Човјек за себе
 
Neka naša ljubav bude molitva... Blagosiljaj me pogledom na tebe
i ja ću od trenutaka kad te sanjam napraviti brojanicu u kojoj je svaka
moja dosada Očenaš, a svaka moja teskoba Zdravo Marija...

Ostanimo tako zauvek kao prilika muškarca na vitražu naspram
prilike žene na drugom vitražu... Između nas, senke čiji koraci hladno
odjekuju, čovečanstvo koje prolazi... Žamor molitvi, tajne prolaziće
između nas... Vazduh ponekad ispuni i miris tamjana. Ponekad, s ove
i s one strane neka kamena figura poškropiće nas svetom vodicom... A
mi ćemo uvek biti na istim vitražima, u bojama kada nas okupa sunce, u
linijama kad padne noć... Vekovi neće ni taknuti našu staklenu tišinu...
Tamo napolju, prolaziće civilizacije, izbijaće pobune, oriće se zabave,
promicaće mirni, obični ljudi... A mi, moja nestvarna ljubavi, zauvek
ćemo imati isti beskorisni lik, isto lažno postojanje, isto Sve [dok] se
jednog dana, nakon mnogo vekova i carstava, Crkva konačno ne sruši, i
sve se svrši...

Ali mi koji ne znamo za to, ostaćemo tu, ne znam kako, ne znam u
kom prostoru niti koliko dugo, večiti vitraži, sati naivnog oslikavanja
rukom nekog umetnika koji već dugo počiva u gotskoj grobnici na kojoj
su dva anđela sklopljenih ruku, u mermeru zaleđena ideja smrti.

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
PLAVA PTICA


ima jedna plava ptica u mom srcu koja

želi da izađe

ali sam ja isuviše opasan za nju,

kažem joj, ostani unutra, neću

da te bilo ko

vidi.


ima jedna plava ptica u mom srcu koja

želi da izađe

ali ja je nalivam viskijem i udišem

dim od cigareta

tako da kurvee i barmeni

i bakalini

nikad ne saznaju

da je

unutra.



ima jedna plava ptica u mom srcu koja

želi da izađe

ali sam ja isuviše opasan za nju,

kažem joj,

miruj, je l' hoćeš nešto da

zabrljaš?

hoćeš da zajebeš

stvar?

hoćeš da mi urnišeš prodaju knjiga u

Evropi?



ima jedna plava ptica u mom srcu koja

želi da izađe

ali sam ja pametan čovek, pustim je napolje

samo ponekad noću

kad svi živi spavaju.

kažem joj, znam da si tu,

i zato ne budi

tužna.

onda je vratim nazad,

ali ona pomalo pevuši

unutra, nisam je baš pustio da

umre

i onda tako spavamo

zajedno

sa našim

tajnim paktom

i sve je to dovoljno lepo da

bi čovek mogao

da zaplače, ali ja ne

plačem, a

vi?



Henri Kinaski
 
Policajci su bili zadovoljni. Moje držanje ih je ubedilo. Bio sam
neobično ležeran. Oni su sedeli, i dok sam ja bodro odgovarao, oni su
ćaskali o običnim stvarima. Ali, uskoro, osetio sam da bledim i poželeh
da odu. Glava me je bolela i činilo mi se da mi zvoni u ušima: ali oni su
i dalje sedeli, i dalje ćaskali. Zvonjava je postajala jasnija: – nastavljala
se i postajala sve jasnija: govorio sam sve otvorenije, da se otresem tog
osećanja: ali ono se nastavljalo i postajalo sve određenije – dok, napokon,
nisam. utvrdio da ta buka nije u mojim ušima.
Nema sumnje da sam veoma pobledeo; ali sam govorio sve tečnije
i povišenim glasom. Ipak se zvuk pojačavao – i šta sam mogao? Bio je to
tih, potmuo, hitar zvuk – nalik onom koji proizvodi sat umotan upamuk.
Borio sam se da udahnem – a policajci još uvek nisu ništa čuli. Govorio
sam sve brže, sve plahovitije; ali zvuk se jednako pojačavao. Ustao sam
i raspravljao o sitnicama, visokim tonom i žestoko gestikulirajući, ali se
zvuk jednako pojačavao. Zašto ne odu? Hodao sam po sobi gore-dole
teškim koracima, kao da su primedbe tih ljudi izazvale moj bes – ali zvuk
se jednako pojačavao. O Bože! šta sam mogao da uradim? Zapenio sam
– besneo sam – psovao sam! Zaljuljao sam stolicu na kojoj sam sedeo, i
zaškripao njome po daskama – ali onaj zvuk je nadjačao sve i neprestano
se pojačavao. Postajao je sve glasniji – glasniji – glasniji! A ljudi su još
uvek ljubazno ćaskali i smešili se. Zar je moguće da nisu čuli? Svemogući
Bože! – ne, ne! Čuli su! – sumnjali su! – oni znaju! – Rugali su se mom
užasu! – tako sam mislio i tako mislim i sada. Ali sve je bilo bolje od ove
agonije. Sve je bilo podnošljivije od ovog poniženja! Nisam više mogao
da podnesem one licemerne osmehe. Osetio sam da moram da vrisnem
ili da umrem! – i sada – ponovo – čujte! glasnije! glasnije! glasnije!
glasnije!
,,Nitkovi!“ – kriknuo sam, „dosta je bilo pretvaranja! Priznajem
delo! – iščupajte daske! – ovde, ovde! – to lupa njegovo grozno srce!“

Edgar Alan Po - Izdajničko srce (Sabrane priče i pesme)
 
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo?
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam zivot ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
Jadranka Klepec.. Patuljci zive u kuglama
 
Rodiš se i pokušavaš ovo i ne znaš zašto samo ti to pokušavaš, a rođen si u isto vrijeme s puno drugih ljudi, pomiješan s njima, kao da pokušavaš, moraš, pokrenuti ruke i noge sa žicom samo su iste žice pričvršćene za sve ostale ruke i noge, i svi drugi pokušavaju i ne znaju zašto, osim što su sve žice jedna drugoj na putu kao pet ili šest ljudi koji pokušavaju napraviti sag na istom tkalačkom stanu samo svaki želi utkati svoj vlastiti uzorak u sag; i to ne može biti važno, ti to znaš, ili bi Oni koji su postavili tkalački stan nešto bolje uredili stvari, a ipak mora biti važno jer nastavljaš pokušavati, a onda odjednom sve je gotovo i sve što je ostalo je kameni blok s ogrebotinama na njemu, pod uvjetom da se netko sjetio da ostavi ogrebotine na mramoru i postavi ga ili da je imao vremena za to, a na njega pada kiša a onda sija sunce i nakon nekog vremena se čak i ne sjećaju imena i ono što su ogrebotine pokušavale reći, i to nije važno.

William Faulkner: Absalom, Absalom!
 
Потом смо прешли [да причају] на сељачко сиромаштво, прљавштину, на бесмислен и груби сељачки разврат са женама чија су последица невероватан број деце. ''Наравно, сваке ноћи. Како иначе? Погасе ватру, одмах за подсукњу и крене да деље...'' Да, ја описујем тек стоти део онога што би ваљало написати, али што не трпи ниједан папир на свету. Евгеније је још причао да је неки новосеоски сељак везивао своју жену, голу, за косу за греду венчаницу и тукао је бичевима, све до несвести.

Иван Буњин: Дневници
 
Herman Hese "Demijan"
"Zajedničko življenje - to je lepa stvar. Ali to što vidimo da svuda cveta, to nije zajedničko življenje. Ono će se iznova roditi iz medjusobnog upoznavanja pojedinaca i ono će za čas dati svetu drugi oblik. Ono što sad postoji kao zajedničko življenje jeste samo stvaranje stada. Ljudi pribegavaju jedni-drugima zato što se plaše jedni-drugih. A zašto se plaše? Čovek se samo onda plaši kada nije sam sa sobom u dosluhu. Ti ljudi koji se tako strahovito sabijaju, puni su straha i puni su zlobe, jer niko nema poverenja ni u koga."
:kiss:
"Ako čovek koji nešto nužno traži, nadje to što mu je nužno, onda mu to ne pruža slučaj nego on sam, njegova rodjena žudnja i moranje odvode ga tamo."

*

"Nemojte se podavati željama u koje ne verujete. Ako budete te želje valjano želeli, i ako budete u sebi potpuno ubedjeni u ispunjenje, onda je i ispunjenje tu."

"Šta je u stvari istinski živ čovek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato ubijaju u gomilama ljudi od kojih je svaki dragoceni ogled prirode - koji postoji samo jedanput. Ali, svaki čovek nije samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim posebna, važna i znamenita tačka u kojoj se pojave sveta ukrštaju samo jedanput na taj način i nikada više. Zato je povest svakog čoveka važna, zato je svaki čovek, dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakome je otelotvoren duh, u svakom pati stvorenje, u svakom se izbavitelj raspinje na krst..."
**"Svako mora jednom da načini korak koji ga rastavlja od njegovog oca, od njegovog učitelja. Svako mora da oseti ponešto od tvrdoće usamljenosti, mada većina ljudi može to slabo da podnese, te uskoro ponovo povija kičmu."

*
 
Ovde se ispredaju legende o izgoreloj vili Smita Petersena. Kažu da je ona bila veličanstveno zdanje i da je služila kao letnjikovac.
Prvo sam došao do jednog drvenog mosta bez ograde, skoro brvna, ali sam onda zastao kod nekih velikih jasenova, stogodišnjih i dostojanstvenih, samo pet-šest drveta, ne više, ostala su valjda propala. S mukom sam se uspentrao jednim kamenitim neuredjenim putem i došao do ruševine.
Vila je bila od drveta, preostali zidovi svedoče o maloj i običnoj seoskoj kući koja je po potrebi nadogradjivana i prigradjivana. Ne mogu da zamislim da je ova kuća bila nešto više od toga, ali možda je posedovala neku unutrašnju veličinu, prijatnost i komfor, sjaj, neki poseban sjaj, luksuz i veličanstvenost, šta ja znam. Ovde je možda bilo zabava, velikih trenutaka i bajkovitih noći koje još uvek žive u pričama. Ovde je živela dinastija Smit Petersen, neki članovi su imali crticu u prezimenu, drugi nisu. Jedan Smit Petersen bio je konzul u Grimstadu, još uvek se priča o Smit Petersenovom pristaništu, ja ni o jednom od njih ne znam ništa, samo sam jednom od nekog Smit Petersena dobio jedno pismo napisano žalosno nečitkim rukopisom. Zar nije on bio francuski konzul? Vozila su ga bogami dva konja i kočijaš sa sjajnim dugmadima, a to je u njegovo vreme bilo značajno. Danas bi imao dve limuzine i morao bi do svoje kuće da izgradi pravi put.

Ali nije to ono o čemu pokušavam da razmišljam, već sledeće: da sasvim malo stvari dugo traje. Da se čak i dinastije gase. Da čak i veličine propadaju. U ovom razmišljanju ne bi trebalo da bude nikakvog pesimizma, samo spoznaja o tome koliko je život nemiran i dinamičan. Sve je u pokretu i razigrano, gore-dole, na sve strane, kad jedno padne drugo se digne, dominira neko vreme svetom, a onda odumre. U "Govoru Visokog"* veruju u čestitu statičnu trajnost zagrobne slave. Ali znamo za magadaskarsku poslovicu: "Tesaka** ne voli stvari koje dugo traju!"
Kokodakave magadaskarske kokoške, one žive kako žele.
Mi ljudi nismo tako mudri, mi ne želimo da se odreknemo iluzije o dugovečnosti. Mi prkosimo Bogu i sudbini i pokušavamo da dosegnemo slavu i besmrtnost, da ljubimo i milujemo sopstvenu glupost, da potpuno svenemo bez stila i stava.
U jednom prizoru vidim Engstremov crtež od pre pedeset godina: stari par sedi na klupi u parku i tiho hrče. Jesen je. On ima dugu, čekinjavu bradu. Naslonjen je na štap.
Na usnama im treperi sledeći razgovor:

- Sećam se jedne devojke koja se zvala Emilija.
- Ali dragi, pa to sam bila ja.
- A je l' tako... to si bila ti.

Bjernson je bio svestan svoje prolaznosti: vreme izjeda! Zar onda mi drugi imamo šta da kažemo? Što se mene tiče, ja beležim i piskaram o jednoj izgoreloj drevnoj vili i razmišljam o toj stvari. Tamo kod najbližeg imanja trčkara jedno kučence, vidim da laje prema meni, ali me ne ometa. Ja posedujem mir, duša mi je čista, a savest slobodna. Dobijam pisma u kojima piše da ću biti čitan i kad ovo naše vreme bude zaboravljeno, čak me i patriote hvale. Za tu ljubaznost ne marim mnogo. Ali malo toga dugo traje, vreme izjeda, vreme izjeda sve. Izgubiću malo od svog imena u svetu, neku sliku, neku bistu, teško da bi to bila viteška statua.

Ali ima nešto što je gore - čak i da se spomene. Mislio sam da se sa decom dobro slažem. Dolazila bi s vremena na vreme da im potpišem knjižice, naklonila bi mi se, zahvalila i bili smo srećni zajedno. Sada služim kao plašilo za decu.

Ni za to ne marim mnogo. Za stotinu godina ili manje, imena će nam zajedno biti zaboravljena.

Knut Hamsun - Po zaraslim stazama
 
Činjenica da nisam savladao neophodnu pravilnost disanja je deprimirajuća. Pokušao sam da ublažim tu nesposobnost boravkom u banji
Bad Hal, pomislim. Ali boravak u Bad Halu nije mi bio od koristi, pomislim. Moje stanje se pogoršalo. Sve što ubuduće mogu da očekujem,
mislio sam još od detinjstva, nije ništa drugo nego pogoršanje. Ali bar sam imao snage da odem u Bad Hal, pomislim. Vidite, čak su i banje
obična besmislica, kažem šoferu. Jedna takva banja kao što je Bad Hal potpuno je beskorisna. U stvari, već nakon kratkog boravka u jednoj
takvoj banji, ljudi dožive moždani udar, a poznato je i da su groblja u banjama najveća groblja. Ona su prepuna ljudi koji su iz dalekih krajeva
došli u banju kako bi poboljšali svoje zdravstveno stanje. Imena iz čitave Evrope na grobljima najmanjih banja, kažem. Poštovani gospodine,
u ovim godinama, zamislite samo, čak sam i ja naseo na banjsko nadrilekarstvo. Kažem šoferu: Banje su obična prevara. Ubede vas da
krenete na terapiju, a to je, u stvari, kratkotrajni proces sa smrtnim ishodom, koji košta čitavo bogatstvo. Pristati na terapiju znači upasti u zamku,
mislim, i najveća je glupost otići u neko banjsko lečilište, a svake godine milioni ljudi idu u banju i ubeđuju sebe kako je to dobra ideja. Sada je
moje stanje, zapravo, mnogo lošije nego što je bilo pre odlaska u banju, mislim, i kažem šoferu: Upravo ste me vi odvezli na stanicu kada sam
išao u Bad Hal, a šofer kaže: Pre pola godine. Da, pre pola godine, kažem. Ubrzo nakon toga se proizvođač papira ubio. Pre Bad Hala, kažem
šoferu, mogao sam čitavo prepodne i čitavo poslepodne da dišem pravilno, što znači i da pravilno hodam, ali to mi nije bilo dovoljno, pa sam oti-
šao u Bad Hal, u stvari, pre Bad Hala mogao sam s lakoćom da odem do šljunkare, i to po najvećoj žegi, po najvećoj hladnoći, zaista. Pre Bad
Hala, najlakša stvar na svetu, moje najveće zadovoljstvo, bilo je da odem do trule smreke, dok posle Bad Hala uopšte više nisam mogao da
stignem do trule smreke, a kamoli da idem do šljunkare, ili da idem da igram vaten, rekao sam.

Tomas Bernhard - Vaten
 
Savrsena ljubav iskljucuje strah. Tamo gde postoji ljubav ne postoje zahtevi, ocekivanja, zavisnost. Ja ne trazim da me ucinite srecnim, moja sreca ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite, nece mi biti zao samog sebe, izuzetno mi prija vase drustvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uzivam u vasem drustvu na temelju nevezanosti - ne uzivam ja u vama, to je nesto vece i od vas i od mene, nesto sto sam otkrio, neka vrsta sinfonije, neka vrsta orkestra svira u vasem prisustvu.
Ali, kada odete od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar sirokog repertoara i nikada ne prestaje da svira.

Antoni de Melo
Sinfonija savrsene ljubavi
 
Чести предзнаци најављивали су промену, и то промену на горе: ватра са неба запалила је бојне знаке и војничке шаторе, на врх Капитолија населио се рој пчела, родило се биће пола човек пола звер, и на свет дошло прасе с јастребовим канџама.

Тацит: Анали
 
Carstvo Inka

Urođena je i neodoljiva želja svake vlasti da po svojoj potrebi oblikuje kolektivno pamćenje i da istoriju pretvara u oruđe koje će
pribaviti legitimnost onima koji su na vlasti i pružiti alibi za njihova zločinstva. Tom iskušenju naročito su sklone države sa despotskom
vladavinom, o čemu, uostalom, svedoče mnoge minule civilizacije. Moji drevni sunarodnici, Inke, na primer, bez ustezanja su posezali
za tim oruđem. Kada umre car, tog časa sa njim neizbežno umiru ne samo njegove žene i naložnice nego i svi ,,mudraci“, ljudi od nekog
znanja, koje su inače zvali amautas. Njihova mudrost služila je samo da vladar izvrši prevaru: naime, da se fikcija pretvori u istoriju.
Preuzimajući vlast, novi Inka je sa sobom dovodio potpuno novu svitu tih amautasa koji su bili dužni da stvore i uobliče kolektivno
pamćenje, dakle istoriju, te da koriguju prošlost tako što će prethodne careve potisnuti u zaborav. Na taj način, svi prethodnici završavali su
u zaboravu, kao da ih nikada nije ni bilo. Inke su svoju prošlost pretvarale u literaturu da bi sadašnjost učinili večitom, što je inače
vrhovni ideal svake diktature. Oni su zabranili pojedinačne istine, koje su uvek suprotne zvaničnoj, jedinstvenoj i neopozivoj istini. (A
kao plod svega toga, carstvo Inka je društvo bez istorije, u najmanju ruku društvo bez anegdotske istorije, jer niko nije bio u stanju da
uverljivo rekonstruiše tu prošlost koja se tako dosledno presvlačila i svlačila kao striptize ta od zanata.)

Mario Vargas Ljosa - Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku
 
Najteži je poraz kad se zaboravi, a naročito kad se zaboravi ono od čega si crkavao, i to crkavao uopšte ne shvatajući kako ljudi mogu da budu tolika đubreta. I kad se nađeš na ivici rake, nećeš se praviti važan, ali nećeš zaboraviti, jer sve treba ispričati ne menjajući ni reč, sav onaj pokvarenjakluk koji si video u ljudi, a onda možeš da pljuneš i mirno siđeš u raku. To je posao koji bi opravdao čitav jedan život.

L.F.Selin, Putovanje nakraj noći
 
Satana je nastavio da nas posećuje i to je činio još otprilike godinu dana; najzad je počeo da dolazi sve ređe i ređe, a onda se veoma dugo nije pojavljivao. Uvek kad bih ga se setio osećao sam se usamljen i setan. Osećao sam da ga naš mali svet sve manje privlači i da može svakoga časa potpuno prestati da nas posećuje. Kad se najzad jednog dana pojavio kod mene, bio sam presrećan, ali to je kratko trajalo. Došao je, kako reče, poslednji put da se oprosti sa mnom. Kazao je da treba da krene u druge svetove u svemiru, da tamo treba nešto da istražuje i da obavi neke poslove, te da će ga to zadržati duže nego što bih ja mogao da čekam na njegov povratak.

„Dakle, ti odlaziš i nikad se više nećeš vratiti?“

„Da“, reče on. „Dugo smo drugovali i bilo je prijatno – prijatno i tebi i meni, ali sada moram da odem i više se nikada nećemo videti.“

„Na ovome svetu, Satano, ali na drugom? Sigurno ćemo se sresti na drugom svetu?“

Na to mi on, sasvim mirno i ozbiljno, ovako čudno odgovori: „Ne postoji drugi svet.“

Neki tanani, divni osećaj iz njegove duše prostruja kroz mene, noseći neko neodređeno, maglovito, ali blaženo osećanje puno nade da su te neverovatne reči možda istinite – da čak mora da su istinite.

„Zar ti to nikad nije palo na pamet, Teodore?“

„Nije. Kako bi moglo? Аli kada bi to samo moglo da bude istina...“

„To je istina.“

Vihor zahvalnosti uskovitla se u meni, ali neka sumnja ga zadrža pre nego što se izli u reči i ja promucah: „Аli... ali... mi smo videli taj drugi svet... videli smo ga u svoj njegovoj stvarnosti, i stoga...“

„To je bilo priviđenje – taj svet ne postoji.“

Dah mi zastade od nabujale nade.

„Priviđenje? ... Pri...“

„Život je samo priviđenje, san.“

To je bio grom iz vedra neba. Bože blagi! Hiljadu puta sam, u svojim razmišljanjima, pomislio upravo to!

„Ništa ne postoji, sve je samo san. Bog – čovek – svet – Sunce, Mesec, beskonačna zvezdana jata – sve je to san, samo san; ništa od toga ne postoji. Ništa ne postoji osim praznog prostora – i tebe!“

„Mene!“

„Аli ni ti nisi ti – ti nemaš tela, ni krvi, ni kostiju, ti si samo misao. Ni ja ne postojim i ja sam samo san – tvoj san, tvorevina tvoje mašte. Za koji trenutak ćeš to shvatiti, onda ćeš me odagnati iz svojih priviđenja i ja ću nestati u ništavilu iz koga si me stvorio. Ja već nestajem – gubim se – odlazim. Sad ćeš se naći sam u beskonačnom prostoru da večno lutaš u toj beskrajnoj samoći bez druga i prijatelja – jer ti ćeš ostati misao, jedina misao koja postoji i koju tvoja priroda čini neugasivom, neuništivom. А ja, tvoj jadni sluga, otkrio sam ti tebe samog i oslobodio sam te.
Sanjaj druge i bolje snove!

Čudno! Čudno je da to nisi naslutio već odavno, već pre mnogo godina, vekova, eona, večnosti! Jer ti si postojao potpuno sam, tokom svih večnosti. Zaista, čudno je što nisi naslutio da su tvoj svet i sve u njemu samo snovi, priviđenja, izmišljotine.

Čudno je jer je sve to tako jasno i mahnito ludo i – kao svi snovi što su: Bog, koji isto tako lako može da stvara dobru decu kao i nevaljalu, više je voleo da stvori nevaljalu; on, koji je mogao svakog od njih da učini srećnim, nije stvorio nijedno srećno dete; on, koji je učinio da ljudi grčevito cene svoj gorak život, a ipak ga je tako škrto skratio; on, koji je večnu sreću dao anđelima, koji je ničim nisu zaslužili, a sada traži od ostale svoje dece da je zasluže; on, koji je anđelima dao život bez bola, a ostalu svoju decu zasuo kletvom crnog čemera i groznih bolesti uma i tela; koji priča o pravdi, a stvorio je pakao; priča o milosrđu, a stvorio je pakao; priča o zlatnim pravilima i praštanju, umnoženom sa sedamdeset puta sedam a stvorio je pakao; koji drugima ptiča o moralu, a sam ga nimalo nema; koji osuđuje zločine, a sve ih sam čini; koji je svojevoljno i stvorio čoveka, a onda odgovornost čovekovih dela pokušava da svali na pleća samog čoveka, umesto da tu odgovornost časno preuzme na sebe, gde joj je i mesto; i, najzad, sa svom tom božanstvenom tupoglavošću poziva tog jadnog i prevarenog roba da ga obožava!...

Ti sada shvataš da je sve to nemoguće, osim u snu. Shvataš da su to potpuno detinjaste besmislice, glupe tvorevine jedne uobrazilje koja nije svesna svojih ćudi – to jest, da je sve to samo jedan san, koji ti sam stvaraš. Svi znaci sna su tu i trebalo je da ih već ranije uočiš. Ovo što sam ti otkrio, istina je; Bog ne postoji, a nema ni svemira, ni ljudskog roda, ni zemaljskog života, ni neba, ni pakla. Sve je to samo san – jedan smešan i glup san. Postojiš samo ti. А ti si samo misao – lutajuća misao, beskorisna misao, misao bez utočišta koja usamljeno luta po praznim večnostima!”

On nestade i ostavi me prestravljena; pošto sam znao i shvatio da je sve ono što je kazao bilo sušta istina.

Mark Tven: Tajanstveni stranac
 
146.

Jadna dušo, srijedo moje zemlje grješne,
Hraneć' odmetnute sile svoje gizde,
Zašto li iznutra skapavaš i veneš,
Kićeno i skupo bojeć vanjske zide?
Zašto grdan trošak tijekom najma kratka
Rasiplješ toliko na svoj trošni dvorac?
Hoće l’ crvi, baštinici tog izdatka,
Pojest rashod? Je li to tvog tijela konac?
Stoga, dušo, živi od štete svog sluge,
Skupljaj zalihe i pusti ga da gine;
Kupi vijek božanski prodav ure gnusne,
Iznutra se goj, bez bogate vanjštine:

Hranit ćeš se smrću koja ljude siše,
A kad umre smrt, tad mrijenja nema više.

Shakespeare: Soneti
 
I najzad jedna utvara novog Beograda

"Ako čovek privremeno, za ovaj trenutak i ovu temu, zanemari osnovni zadatak koji ima u Beogradu, a to je da sačuva goli život na pešačkim prelazima i trotoarima, preostaje mu onaj teži: da se sačuva od ispovesti poznatih i nepoznatih
ljudi ..."
(DNEVNIK, 1979)


Neizrecive istine može biti u svačijoj sudbini, pa i u sudbini nepoznatog čoveka pored koga se odmarate u parku na klupi, ali vi niste na klupu seli da je saznate, nego da se od sudbine odmorite. Po pravilu, ne ulazi se u taksi da bi se saznalo koliko malo njegov vlasnik zarađuje mesečno, ni šta on misli o manama gradskog saobraćaja.

Lečite zube zbog njih, a ne da biste naučili nešto o nesrećnom stanju naše medicinske službe. Kod poslovnog saradnika dolazite da obavite neki posao, a ne da mu budete psihijatar. Savršeno sam svestan žalosne činjenice da, kao i svi mi uostalom, i čuvar klozeta ima svoje neprilike, ali vi usluge njegove ustanove tražite da biste mokrili, a ne izmenjivali primedbe na račun života.

Ustajete s bolom u glavi ali sa čvrstom namerom da bar ovog dana, za razliku od svih ostalih, budete iznad stvarnosti jednog velikog grada u "punom urbanom poletu". Ako zanemarite neprilike u sopstvenoj kući, u kojoj bar polovina čuda savremene civilizacije ili rđavo funkcioniše ili ne funkcioniše uopšte, i suprotstavite se jedino neprilikama spoljnjeg sveta, imaćete ih dovoljno da biste se već oko podne vratili u krevet i ostatak dana prespavali.

Izaći ćete najpre u ono što optimisti zovu vazduhom. Ukoliko vam pođe za rukom da duševno i fizički neoštećeni prođete između automobila, koji se poletno i u svim smerovima kreću ulicama i trotoarima, stići ćete do kioska vašeg prodavca novina. Njegova apsolutna neljubaznost biće opomena koju vi nećete razumeti. Delimično zbog nesnosne buke, a delimično zbog toga što ne podnosite bližnje.

Pošto iz novina budete doznali kakve su se nesreće i katastrofe desile, te kakvi su zločini, pogreške i gluposti počinjene tokom samo jednog obrta zemlje oko sunca, upustićete se u čekanje autobusa i već samim tim činom izgubili svaku želju da se njime vozite. Odlučićete se za taksi. Ovaj će vam redovno otvoriti prednja vrata kao da je najprirodnije sedeti na mestu na kome se najviše gine.

Tokom vožnje, u kojoj će vas vozač – blagodareći tome što smo i tu najbolji na svetu – bar tri puta oprostiti život prolaznicima, a bar dva puta vas lično od pogibelji spasiti, doznaćete za sve ružne strane života i za nekoliko psovki za koje nikad ranije niste čuli. Da vaš vozač nema sitno, takođe.

Ustanova u koju odlazite da posao obavite biće svakako u stanju reorganizacije. Neke u koje godinama svraćam u tom turbulentnom stanju su neprestano. Zatičem, doduše, uvek iste ljude, ali oni zauzimaju uvek različita mesta. Ono što se ne menja je vaš neuspeh da posao obavite kako ste zamišljali.

Vaš popodnevni povratak kući ličiće na plivanje u jatu pirana koje su osetile krv.

Krv je, očevidno, kuća, porodica, domaći mir. Ono o čemu ćete sutra prvom nepoznatom i strpljivom čoveku koga sretnete pričati kao o izvoru svoje najdublje nesreće.

Borislav Pekić - Tamo gde loze plaču
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top