Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Čovjek u snu pije vino, a ujutru plače i kuka. Čovjek plače u snu, ali ujutro veselo kreće u lov. Dok sanja ne zna da je to san. U snu pokušava da razjasni san. Tek kad se probudi, shvata da je sanjao. Tako i nakon velikog buđenja shvatamo da je ovo veliki san. Budale umišljaju da su budni i da znaju da li su kneževi ili čobani. U stvarnosti, međutim, i vi i ja smo san. Štaviše, i sama činjenica da vam ja govorim da sanjate, sama za sebe je san. Veliki mudrac sposoban da pronikne u tu tajnu teško da će se pojaviti na ovom svijetu i za deset hiljada godina.

“Svi smo mi samo san”
, Čuang-CE
 
"– Zar ne misliš da bi trebalo da budeš opreznija?
– Zašto?– upitala je razdraženo.– On je samo zanimljiviji od drugih. Nimalo opasniji.I po čemu bi to bio?
Je li on opasni vuk, a ja naivna Crvenkapica? Ili sam skupocjena čaša koju će ispustiti iz ruke.
Ništa mi se ne može desiti što ja ne želim.
– Toga se i bojim."

Meša Selimović -"Krug"
 
Indijanci imaju profinjenu maštu, obogaćenu pjesničkom sugestivnošću. Indijanci izvlače metafore iz oblaka, iz godišnjih doba, iz leta ptica, iz životinja, iz biljnog svijeta: jednom riječju izražavaju čitavu rečenicu i jednim samoglasnikom su sposobni obuhvatiti značenje čitave misli i još uspijevaju spojiti različite pojmove pomoću jednostavnog mijenjanja tona. Indijanci...

Mogla bi se napisati izvanredna knjiga prevodeći samo indijanska imena njihovih mjesta: npr. Norridge-wak, što znači "račići koji su se sakrili u stijenu tako da se čini da tamo ništa nema i gdje je voda ustajala" ili moheganski "vuk gleda nešto što misli na njega kao zmija koja gleda račića": valja paziti na naglasak, inače nestaje smisao kao što su nestali Abenaki, iščezli sa svojim indijanskim selima i njihovim indijanskim zemljopisnim imenima, kako bi napravili mjesta za zemljopisna imena kao što su Boston, Philadephia, Kittery, York, Salem, gdje umjesto Indijanaca nalazite moderna klimatska liječilišta; upravo tamo gdje je mlada Lewisova samoljubivo promatrala svoju turobnu ljepotu. Ipak se radilo o jednom indijanskom ljetu,
to kaže

JAMES FENIMORE COOPER
američki pisac (1789.-1851.)
 
- A šta je onda književnost?
- Pa, na primer, Marsel Prust. Ili Džems Džojs.
- Džojs? - upita on primičući se. - Onaj što je napisao Uliksa? Probao sam da čitam. Dosadno. Ako ćemo pravo, uopšte ne shvatam zašto su potrebne takve knjige.
- Kako to misliš?
- Pa tog Uliksa niko ne čita. Tri čoveka su ga pročitala i onda celog života od tog žive - pišu članke, idu na konferencije. A niko drugi to nije savladao.
- Znaš šta - rekoh, bacajući Vukodlake na pod. - Vrednost knjige ne odredjuje to koliko će ljudi da je pročita. Genijalnost Mona Lize ne zavisi od toga koliko posetilaca prodje pored nje tokom godine. Najveće knjige imaju malo čitalaca, zato što njihovo čitanje zahteva napor. Ali upravo zbog tog napora radja se estetski efekat. Književni fast-fud nikad ti neće podariti nešto slično.
- Jednom sam te već zamolio, govori jednostavnije...
- Sasvim jednostavno mogu da kažem ovako. Zamisli, recimo, da si kamiondžija. Knjige koje čitaš su kao saputnici koje primaš u kabinu. Ako primaš kulturne i umne ljude - i ti ćeš uz njih postati pametniji. Ako budeš vozio budale - i sam ćeš postati budala. Zadovoljavati se detektivskim romanima - to je... to je kao voziti polupismenu prostitutku radi felacija.
Viktor Peljevin "Sveta knjiga vukodlaka"
 
Ostvarenje sna predstavlja pravo ispunjenje, ali se on ostvaruje drugačije no što to izvikani tumači snova zamišljaju. San treba da oživi stvarnost tako što će u nju prodreti na sve moguće načine, iz svih mogućih pravaca, a ponajpre odakle to najmanje očekujemo. Kao jato ptica san se tu i tamo spušta, zatim uzleće i ponovo se vraća, nestaje, i tek što se izgubio ponovo zaklanja svetlost Sunca. Nepojmljiva je kod sna upravo njegova realnost, on, ipak, ima svoj oblik. No, on mora da ga stekne sam ; pošto se uvlači u likove stvarnosti, ne smemo da ga oblikujemo spolja.

“Srce koje kuca na daljinu”, Elijas Kaneti
 
"Postoji ta mala žežena istinica koju sam ispekao kroz kušnje života: ima u slabosti neka njena specifična, baš njoj svojstvena snaga, koju jaki ne poznaju.I katkad je, usuđujem se reći, ta snaga slabih jača i herojskija od snage jakih.A što ona praktično ničemu ne vodi i više-manje ničem drugom ne služi doli svojoj samospoznaji--to je druga stvar.Ali eto, jednako kao i ona vrsta slobode, i ova vrsta snage jedina je koju prihvaćam."
"Proljeća Ivana Galeba"-Vladan Desnica
 
"Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?”
“Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost.”
“Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege."

“Crveni krin”, Anatlom Frans
 
Žena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro birati, jer i oni mogu postati slični zloj
maćehi i njezinim pokvarenim kćerima. Našim ljubavnicima ćesto dajemo moć velikog
maga - velikog čarobnjaka. To je lako učiniti, jer ako se uistinu zbližimo, onda to postaje,
ili nam se barem čini, nalik na otključavanje čarobnog staklenog atelijera. Ljubavnik može ugroziti i/ili
uništiti čak i najtrajnije veze s našim vlastitim ciklusima i idejama. Razornog ljubavnika valja izbjegavati.
Bolji je ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snažnih psihičkih mišića, a nježna mesa. Divljoj ženi pomaže
i kad je ljubavnik također pomalo vidovit, osoba kojoj pogled "prodire" u njezino srce...
Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i
intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna.

Clarissa Pinkola Estes - "Žene koje trče s vukovima
 
Strašno je vidjeti čovjeka koji vjeruje da je potpuno i nesumljivo sam, jer u njemu ima nešto tragično, čak i sveto, a u isti mah jezivo i sramotno. Uvijek – kazao je – nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista nego se mijenja zavisno od uloge koju treba da odigramo u životu: masku profesora, ljubavnika, intelektualca, prevarenog muža, junaka, nježnog brata. Ali koju masku stavljamo ili kakva nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas niko, baš niko na svijetu, ne posmatra, ne motri na nas, ne sluša nas, ne zahtijeva ništa od nas, ne zastrašuje nas, ne nasrće na nas? Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovjek tada suočava s Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savješću. Možda niko neće oprostiti onome ko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu.

”O junacima i grobovima”, Ernesto Sabato
 
„Znam kako se osećaš. Bio sam se i ja nagnuo nad taj ponor, nedavno. Ljudi ti tu ne mogu dati nikakav savet, a Bog se u tim stvarima, dozvolićeš, malo pita.
Počeo sam tada da tragam za knjigama koje će mi dati snage da preživim. I došao sam do tragičnog zaključka
da mi sve te knjige kojima sam se kljukao decenijama u ovom odsudnom času ne mogu pomoći.
Preskačem ti svete knjige i drevne mudrace: za njih nisam bio spreman jer mi je nedostajala polazna tačka: verovanje u Boga. To što ti imaš.
Čitao sam najrazličitije pisce i knjige: gnostike i gnostičke komentare, ’Preživeti’ od Bruna Betelhajma, Lindemanov ’Autogeni trening’,
’Sudbinu zadovoljstva’ od nekog Olanjijea, Geteov ’Izbor po srodnosti’, ’Dan, noć’ od Braunšviga, Rozenfeldova ’Psihotična stanja’, romane Filipa Rota,
pa čak i Bergmanov ’Život marioneta’, jer sam sâm sebi ličio na marionetu čije konce pokreće sudbina.
Jedino što sam izvukao iz te lektire, jeste da pred gorućim pitanjima u knjigama nema odgovora.”

Danilo Kiš -„Skladište”
 
Ne živciraju me ljubitelji istine već - istina. Čime istina pomaže, kakvu utjehu pruža, u usporedbi s pričom? Kakve koristi od istine u gluho doba noći, u tami, kad vjetar u dimnjaku riče poput medvjeda? Kad munja riše sjene na zidu spavaće sobe a kiša dugim noktima kucka po oknima? A ne! Kad te u krevetu zebnja i hladnoća pretvore u kip, ne očekuj da ti priskoči u pomoć koščata i suhonjava istina. Tad su ti potrebne ugodno popunjene okrepe kakve priče, da te u san uljuljka utješna sigurnost kakve laži.

"Trinaesta priča", Diane Setterfield
 
U mom rodnom mestu nije bilo ni reke, ni prave bare, čak ni čestitog potoka. Valjda zato, iako više od četiri decenije živim u Beogradu, retko silazim na njegove reke i ne razumem dobro i ne volim vode. Srbi su, uostalom, pomalo hidrofobski narod i većina naših gradova je svojim rekama okrenula leđa. Ni sam Beograd za dve i po hiljade godina nije uspeo da siđe na svoje reke i toliko se ne razaznaje u njima da nema Beograđanina koji nije izrekao besmislicu da prestonica leži na ušću dveju reka. Beograd leži na ušću samo jedne, Save, a onoj drugoj, muškoj reci, Dunavu, ušće je u dalekoj, močvarnoj i trskovitoj delti Crnoga mora.

Borislav Mihajlović-Mihiz "Autobiografija o drugima"
 
"Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i pitaju kako mi se ona sviđa! Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa! Ne ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram."

”Patnje mladog Werthera”, Johan Wolfgang Gete
 
"Bilo je trenutaka kad sam strahovala da ću ti čuti glas, a onda bih ostala neutešna što nije bio tvoj. Tako je mnogo istinskih protivrečnosti, toliko potpuno nespojivih poteza, koji se mogu objasniti samo sa dve reči: volim te. Za mene si poput rajskh dveri. Zbog tebe ću se uvek odricati slave, stvaranja, svega. Ti si deo moje duše, ono najlepše što mi je oduvek nedostajalo. Za taj poklon mogu samo Bogu da se zahvalim. On spaja duše… i naše je spojio. Zato se i osećam tako potpunom kada osetim tvoju blizinu. Kao da tek tada počnem da dišem, kao da tek tada život počne da me prožima u svoj svojoj snazi. Kada Bog spoji, tu nema greške, jer on spaja duše, a ne papire. Čovek je taj koji je izmislio spajanje papira. Bog se smeje tome i nastavlja da spaja duše kako se njemu sviđa. A čovek plaća danak što je pokušao da preuzme ulogu Boga. Mislio je da se duše spajaju tako sto se uzmu dva papira, zapečate se i onda je to spajanje za uvek. Kako mora da se celo nebo smeje tom nemoćnom pokušaju imitiranja Boga. Za to vreme, dok čovek slavi sebe i svoju izmišljenu moć, duše su još uvek slobodne i lutaju tražeći deo sebe…Deo koji im nedostaje, da bi mogle da žive, da bi mogle da osete smisao svog postojanja..."
Šarlota Bronte
 
Највеће и најнепосредније сугестивно дејство постиже песник који најповршинскији слој несвеснога уме да изрази у прикладној форми. Уколико гледање стваралачкога генија дубље продире, утолико је он више стран гомили и утолико је већи отпор свих оних који се понешто издижу изнад гомиле. Гомила га не разуме, али живи несвесно оно што он исказује; не зато што он то исказује, него зато што живи из колективнога несвеснога у које је он гледао.

Јунг: Психолошки типови: глава V Проблем типова у песништву
 
-Ja sam ljubomoran čovek. Ljubomoran sam na ovu čarapu.
-Zašto?
-Zato što ona može ono što ja ne mogu. Da ti ljubi celu nogu. I ljubomoran sam na ovo dugme.
-Jadno, nevino dugme.
-Nije nevino nimalo. Sa tobom je celog dana. Ja nisam.
-Pretpostavljam da si ljubomoran i na moje cipele. Zašto?
-Zato što će te odvesti od mene.

“Kraj jedne ljubavne priče”, Grejem Grin
 
Највеће и најнепосредније сугестивно дејство постиже песник који најповршинскији слој несвеснога уме да изрази у прикладној форми. Уколико гледање стваралачкога генија дубље продире, утолико је он више стран гомили и утолико је већи отпор свих оних који се понешто издижу изнад гомиле. Гомила га не разуме, али живи несвесно оно што он исказује; не зато што он то исказује, него зато што живи из колективнога несвеснога у које је он гледао.

Јунг: Психолошки типови: глава V Проблем типова у песништву
Бољи људи нације разумеју, истина, нешто од онога што он каже; али зато што се изречено, с једне стране, слаже са догађајима који се у гомили одигравају, а, с друге стране, антиципује њене властите тежње, они мрзе творца таквих мисли, не из пакости, него из нагона самоодржања. Ако сазнање колективнога несвеснога достигне такву дубину да свесни израз не може више обухватити садржај, онда се у тренутку не може више расудити да ли је реч о болесну продукту или о продукту који је неразумљив због своје нарочите дубине. Понајчешће је један оскудно схваћен, али дубоко значајан садржај такође нешто болесно. И болесни продукти су редовно значајни. Али у оба случаја приступ је тежак. Слава ових твораца, ако она уопште икада дође, јесте постхумна и задоцњава понекад за више векова.

(Исто)
 
Dovelа sаm dete nа pregled kod jednog čuvenog ortodontа- univerzitetskog profesorа. Poverovаlа sаm preporuci dа sаm nаišlа nа dobrog stručnjаkа koji će nаći nаjbolje rešenje u njenom slučаju.
Nаime, mojа Cаrа je nаsledilа od mene аnomаliju (kojа verovаtno imа neku stručni nаziv) dа joj se nisu menjаle mlečne dvojke. U stvаri, ortopаn snimаk je pokаzаo dа uopšte nemа zаmetаkа dvojki. Kаdа sаm to sаznаlа bilа sаm i tužnа i besnа zаto što znаm kаko će joj to u pubertetu zаsmetаti. Cаrа je nа moju zаbrinutost, nаivno i sа puno nežnosti odreаgovаlа: ne brini mаmа, jа volim što ličim nа tebe! Sаmo što jа nisаm volelа dа nа tаj nаčin imа veze sа mnom. Otišlа sаm podаlje u svojoj brizi zаključujući (krаjnje irаcionаlno) dа će zbog togа biti nesrećnа u životu. Zubi su, dаkle, budući krivci ukoliko profesor ne reši ovаj njen аli i moj problem. Dа je profesor kojim slučаjem znаo zа mojа očekivаnjа, moždа bi nаs preporučio nekom svom kolegi (što dа komplikuje).
Čekаle smo ispred ordinаcije kаdа se pojаvio jedаn privlаčаn muškаrаc. Pаrkirаo je svoj motor do sаmog stepeništа. Odeven u crno, korаčаo je sigurno, krаtkim korаcimа koji su isticаli dobro oblikovаno telo. Sve je nа njemu bilo sаliveno i skupo. Držanjem je govorio koliko je bitаn. Mojа sestrа Lolа gа odmeri ko zаdrigli šoferčinа pа dodаde: dobааr! Usput, mаlo bаci pogled u prаvcu šlicа. Onаko, nesvesno. Nаsmejаh se zаto što znаm zа tu njenu opsesiju. Kаd smo zаvršile sа cigаretаmа, uvele smo Cаru u ordinаciju, poštujući zаkаzаni termin. U belom mаntilu, do sаme stolice stаjаo je onаj muškаrаc kogа smo zаpаzile ispred ordinаcije. Mаlo drugаčije je sаdа izgledаo, аli je nаdmenost i dаlje bilа prepoznаtljivа. Procenih dа imа do četrdeset i pet godinа i dа je neženjа (jer dа je oženjen bio bi ofucаn, to mi je bilа nekа logikа).
Stаjаlа sаm s jedne strаne stomаtološke stolice, а drugi lekаr preko putа profesorа. Mlаdа sestrа je trčkаrаlа i osmehivаlа se, red njemu, red nаmа. Prijаlа je tа veselost, rаzbijаlа je sterilnu belinu ordinаcije. Cаrа je bilа svа u grču dok su joj posmаtrаli zubiće i rаzgledаli snimаk. Stezаlа je rukаmа ručke nа stolici i pogledom me trаžilа očekujući pomoć аko je nešto zаboli, iаko sаm joj objаsnilа dа je to običаn pregled.
Profesor je posle dužeg rаzgledаnjа počeo svom kolegi dа objаšnjаvа o čemu se rаdi, stručnim jezikom koji nisаm moglа dа otprаtim. Sаmouvereno i sа izrаženim i dominаntnim stаvom, pokopаvаo je mlаdog kolegu – specijаlizаntа, koji je servilno i sа osmehom klimаo glаvom, kаo dа gа se bojаo. Nаrcisoidno je pomerаo svoj mаrkirаni sаt intonirаjući neke stručne žаrgone, čini mi se, nаmerno. Počelo je to dа me nervirа zаto što se ne obrаćа meni, već kolegi sа ušimа ko u pаcovа. Koliko god komplikovаo jа sаm se nаprezаlа dа rаzumem o čemu pričа i uspelа sаm sаmo jedno dа shvаtim: trojke će pomeriti do sаmih jedinicа! Pošto sаm se mаlo rаspitаlа o svemu znаlа sаm dа je to, moždа, nаjzdrаvije rešenje, аli ne i nаjbolje, tаčnije, nаjlepše.
- Ne može, rekoh odlučnа i ljutа.
Podigаo je glаvu kojа mu je, pošto je bio nа stolici, pаlа prаvo nа moj pojаči dekolte. Zаstаo je, а ondа sklonio pogled u strаnu. Kаo dа je procenio dа je moje golo poprsje neukus kаo kod folk pevаčice, izvodeći po аnаlogiji, zаključаk i o mom intelektu. Ondа me pogledаo prаvo u oči i hlаdno odbrusio:
- Jа sаm, ovde, lekаr!
- Jа sаm, ovde, mаjkа!
Tаjаc. Mlаdi specijаlizаnt je zаnemeo i kаo dа se smаnjio pаr sаntimetаrа. Skliznuo je u mаntil ko miš u rupu zаto što je bio očevidаc jednog ukrštаnjа rogovа shvаtivši moju prednost i nаrušen аutoritet svog mentorа.
Nаdmeni profesor se nečuveno povukаo, zаstаo dа rаzmisli, а ondа se blаgo nаsmešio. Pogledаo je u pod, odmahnuo glavom i dodao:
-Dobаr аrgument!
Kаd sаm mаlo bolje zаgledаlа u njegovа ustа videlа sаm dа su mu trojke nа mestu gde su dvojke. Liči nа Tomа Kruzа, zаključih. Po аnаlogiji, nаrаvno.

Branka M. Kasalović .. Dobar argument
 
Највеће и најнепосредније сугестивно дејство постиже песник који најповршинскији слој несвеснога уме да изрази у прикладној форми. Уколико гледање стваралачкога генија дубље продире, утолико је он више стран гомили и утолико је већи отпор свих оних који се понешто издижу изнад гомиле. Гомила га не разуме, али живи несвесно оно што он исказује; не зато што он то исказује, него зато што живи из колективнога несвеснога у које је он гледао.

Јунг: Психолошки типови: глава V Проблем типова у песништву


Бољи људи нације разумеју, истина, нешто од онога што он каже; али зато што се изречено, с једне стране, слаже са догађајима који се у гомили одигравају, а, с друге стране, антиципује њене властите тежње, они мрзе творца таквих мисли, не из пакости, него из нагона самоодржања. Ако сазнање колективнога несвеснога достигне такву дубину да свесни израз не може више обухватити садржај, онда се у тренутку не може више расудити да ли је реч о болесну продукту или о продукту који је неразумљив због своје нарочите дубине. Понајчешће је један оскудно схваћен, али дубоко значајан садржај такође нешто болесно. И болесни продукти су редовно значајни. Али у оба случаја приступ је тежак. Слава ових твораца, ако она уопште икада дође, јесте постхумна и задоцњава понекад за више векова.

(Исто)
Шпителерово песништво разликује се како од Фауста тако и од Заратустре у томе што је свесно песниково учешће у смислу симбола у последњим случајевима било веће, и због тога је митолошко бујање у Фаусту и мислено кипћење у Заратустри било потиснуто у прилог тражења решења. Због тога су и Фауст и Заратустра много лепши неголи Шпителеров Прометеј. Али овај последњи је истинитији као релативно веран одблесак стварних процеса у колективном несвесном.

(Исто)
 
”Čovek koji se hvali da nikad ne menja svoje mišljenje obavezuje se da će uvek ići pravim putem. To je glupak koji veruje u nepogrešivost. Ne postoje načela, postoje samo događaji; nema ni zakona, ima samo okolnosti: viši čovek prima događaje i okolnosti da njima upravlja. Kad bi postojali stalni zakoni i utvrđena načela, narodi ih ne bi menjali kao što mi menjamo košulje. Pojedinac ne mora da bude pametniji od celog naroda.”

“Čiča Gorio”, Onore de Balzak
 
U isto vreme pomišljam - ne bez straha i nejasnog nemira - da je taj zadatak prevelik za mene i da ću verovatno skončati prezren i napušten od svih, ne dovršivši misiju koju sam započeo još kao mali fabrikant stakla i sapuna. Tako niko neće opaziti da sam sve podlo učinio radi drugih a nikako na sopstvenu korist. Neće se znati ni koliko sam ponižavajući ostale pozleđivao uistinu sebe samog, ali najteže će mi ipak pasti to što mi se neće priznati da u izopačenom svetu i pravednik mora postati zao i niskim metodima se služiti kako bi stigao do uzvišenog cilja. Tako me, znam, već napadaju, ali ne smem da klonem, jer mi puta natrag više nema. Peta internacionala ima samo mene i moram biti još odlučniji da se podlošću i delima dostojnim prezira grabim za više uticaja i dijabolične vlasti nad ljudima. Galerija svih mrtvih revolucionara gleda samo u mene. Ne smem da stanem, neću posustati. Možda ću započeti dugotrajne ratove sa susednim državama ili izazvati stalne krize u regionu.Verovatno ću već sutra činiti i nešto gore, svestan da je preda mnom novi dan i da je put ka ostvarenju mog sna, osnivanju Pete radničke internacionale, za jedan dan kraći...
Aleksandar Gatalica, Vek
 
"Vlast je najveći porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik.
Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć.
Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži...
Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moć bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži,
i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina."

Meša Selimović - "Tvrđava"
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top