Odlomci iz knjiga

"Još jedna izgubljena vrednost jeste stid. Da li ste primetili da ljudi više nemaju stida, te se tako događa da, u društvu časnih ljudi,
čovek može da sretne tipa optuženog za najgoru korupciju, koji pri tom ne skida osmeh sa lica, kao da je to najnormalnija stvar na svetu.
U neka ranija vremena, njegova porodica bi se od stida zatvorila u kuću, ali sada je sve jedno te isto i takvog tipa zovu da gostuje
u nekim televizijskim programima, gde se prema njemu ophode kao prema gospodinu".

Ernesto Sabato "Otpor"
 
Iskustvo nam jasno i nedvosmisleno govori da čovek ne može biti srećan. Nauka je toliko napredovala da se to može dokazati matematički. Čovekova nesreća može se prikazati brojevima i grafikonima. Sve što je izmišljeno da bi čovek bio srećan, iskoristilo je zlo, i učinilo ga nesrećnijim. Kako je raslo iskustvo, pratilo ga je i zlo. Svi predlozi za sreću su provereni, propali i odbačeni.
Iskustvo nam savetuje da se treba bojati, da treba biti oprezan, dane treba verovati.
Iskustvo nas uči da ne grešimo, da ne ponavljamo ono gde sudrugi već stradali.Svetu, međutim, ne mogu pomoći oni koji su načisto sa životom. Svetu ne trebaju oni koji su ostali bez zabluda i bez snova. Oni kojimaje sve jasno, očigledno, poznato i verovatno. Svetu pomažu mladi i neiskusni; oni koji ne veruju ni u čije iskustvo. Oni koji ne priznaju argumente. Oni koji ne veruju da se istorija ponavlja. Oni koji se ne plaše da pogreše. Oni koji su gluvi za činjenice, slepi za očigledne stvari, puni iluzija, zabluda, snova, ideala,spremni za najveće podvige i žrtve.

Matija Bećković - O međuvremenu
 
Uzeo sam joj ruku preko stola. - Mnogo te volim - rekao sam. - Volim tebe, i ovaj trenutak, i leto koje neće ostati, i ovaj predeo, i rastanak, i prvi put u svom životu sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogledaš, i stoga te dvaput imam. Neka je blagosloveno ovo veče i ovaj čas.

Noć u Lisabonu - Erih Marija Remark
 
Кад се вратимо у цркву, наћи ћемо се у капели светог Јеронима, чији је кип од глазиране теракоте израдио прослављени Лука дела Робија. О овом се кипу прича да је Филип II Шпански, дошавши лицем у лице с њим и запазивши његов дивни израз лица, узвикнуо: ''Зар ми се нећеш обратити, Јерониме?''

Мој Лисабон: (Шта би путник требало да види), Песоа
 
"Ne poznajem dobro muškarce, al’ dobro poznajem žene. Ona koja može i bez tebe, nikad te neće izdati, druže! Zato što joj nisi potreban nego te je birala srcem. Dok god te voli, dok god zaslužuješ, boriće se za vas i preko sopstvenih granica. Može da ode na Novi Zeland, da je obleću najveštiji muškarci, da joj nude bolje od najboljeg, ostaće tvoja. Ako se već bojiš, boj se onih koje te tetoše, aplaudiraju ti i trepću kad god ih pitaš za mišljenje. Smernih, od tebe zavisnih. Žena koje si izvukao iz raznih vrsta beda, pa ih učinio lažnim princezama. Onih koje su te birale potrebom a ne srcem. Njih može da privuče neko s dubljim džepom, izraženijim tricepsima, romantičnim gestovima. Bilo čime što stvara veću zavisnost i viši pijedestal. Još kako poznajem žene! Muškarci bivaju birani, žene uvek biraju. Najvažnije je proniknuti čime: srcem ili potrebom. Bitno je dopustiti da te izabere ona koja može bez tebe, ali neće, druže!"

CEPANJE DUŠE - Jelena Milenković
 
Ležali smo na jastucima, ona i ja, i istraživali jedno drugome lice pri zamaskiranom svetlu.
Kada mi je dodirnula obraz, uzeo sam je za ručni zglob i čvrsto stegao.
„Plašiš se“, upita ona, ili reče, iako joj tamne oči nisu bile upitne.

Nisam odgovorio.
Trenutak kasnije, ona reče: „Ali, poznaješ me...“Ćutao sam još jedan tren.

„Da“, rekoh konačno. „Poznajem te“.

Ona se osmejnu još jednom i ovog puta činilo se da tamo ima manje podrugljivosti a više zadovoljstva.
Pustio sam joj ručni zglob, ali umesto da mi pomiluje obraz, zavukla je svoju hladnu ruku ispod posteljine.

Trgao sam se jedva primetno kada su mi njeni prsti dotakli bok i kada ih je ostavila tamo nepomične, neposredno iznad izbočine moga kuka.
Kao kada neko želi da prepadne životinju koja možda žudi, a možda i ne, da dopusti da bude mažena.

Den Simons "Ljubav i smrt"
 
Svet pripada onima koji ne osećaju. Osnovni preduslov da bi čovek bio praktičan jeste odsustvo osećajnosti. Osnovni preduslov za praktičan život jeste ono što vodi u delanje, drugim rečima, volja. Međutim, postoje dve stvari koje mogu sprečiti delanje – osećajnost i analitičko razmišljanje, koje, na kraju krajeva, nije ništa drugo do razmišljanje sa osećajnošću. Svako je delanje, po svojoj prirodi, projekcija ličnosti na spoljašnji svet, a kako je spoljašnji svet u najvećoj meri i pre svega sačinjen od ljudskih bića, sledi da ta projekcija u suštini predstavlja stajanje nekom drugom na put, osujećivanje, povređivanje ili ugnjetavanje drugih ljudi, u zavisnosti od onoga što radimo.

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
" Pošto bismo sravnili u tabeli svoj broj dana na ovom svetu, i dalje bismo morali da pomnožimo taj zbir nekoliko puta kako bismo uzeli u obzir i svoje snove - te dane unutar naših dana. Još nekoliko hipotetičkih života moralo bi se stoga dodati, među njima i oni u kojima mrtvi i dalje žive i oni u kojima su živi mrtvi;oni u kojima tako beznačajni događaji kao što je nevin smeh poprimaju duboko značenje i oni u kojima najneverovatnija zbivanja nemaju nikakvo značenje.
Te protivrečnosti čine naše snove naizgled zanemarljivim i upravo zbog toga možemo da ih odbacimo u tabelarnom sravnjivanju naših dana.
Ali postoje i oni snovi što čekaju da naiđu drugi koji će ih neutralisati. To su preostali snovi, naši crni dani koji će tek postati žrtva matematike a oni su jedini koji nešto znače..."
Tomas Ligoti - "Beskrajna jednačina"
 
"Zajedničko življenje - to je lepa stvar. Ali to što vidimo da svuda cveta, to nije zajedničko življenje. Ono će se iznova roditi iz medjusobnog upoznavanja pojedinaca i ono će za čas dati svetu drugi oblik. Ono što sad postoji kao zajedničko življenje jeste samo stvaranje stada. Ljudi pribegavaju jedni-drugima zato što se plaše jedni-drugih. A zašto se plaše? Čovek se samo onda plaši kada nije sam sa sobom u dosluhu. Ti ljudi koji se tako strahovito sabijaju, puni su straha i puni su zlobe, jer niko nema poverenja ni u koga."

Herman Hese "Demijan"
 
АЗРА
Када је небо осуто звездама – то је готово сигуран знак да ће сутра бити ведар дан. Тако је у свим деловима света, осим у Боки Которској. До касно сам остао да седим на тераси и дивим се једрењаку који је допловио из Шпаније на Јадран. Био је осветљен са неколико стотина сијалица. Такав једрењак још нисам видео. Јутрос га у заливу нема. Мало му је било сијалица па је звезде однео са собом, а киша пљушти као луда. Већ четврти дан. Небо се заверило против купача, против сиромашних туриста из Србије који плаћају јефтино кревет. Понели су доста конзерви, сланине и кесица супе. То су такозвани парадајз-туристи који већ четврти дан вире кроз затворене прозоре, јер се од обилне кише ни на терасу не може изаћи. Гледају у небо, погледима прете облацима и слушају временску прогнозу. Чим падне ноћ, киша стане, облаци као по команди оду, небо се оспе звездама и почиње лето које траје само до ујутру.
Шта да радим у соби? Ово је заиста превише. Изаћи ћу по највећем пљуску из ината не знам коме, и отићи у најближу крчму.
Срећом, није много далеко. Отварам врата најближег кафеа. Мокар сам као да сам дошао из мора а не из собе удаљене сто метара. Поручујем топлу нес кафу конобарици. Осим ње у локалу више нема никога.
Цура ипо доноси кафу и одмах ме пита да ли ми треба соба. Да ли претпоставља да неко ко долази по оваквом невремену, још увек нема смештај, или то пита сваког госта, не знам. Уосталом, сам себи, док отресам капи из косе, личим на бескућника, па зашто не бих и њој... Гледам у велику шољу кафе.
- Опростите, у овој кафи има нечега – кажем.
- Немогуће. – Одговара цура ипо, крупних очију, црне, коврџаве косе.
- Ево, погледајте...
Прилази. Гледа у шољу, па у мене, па опет у шољу. Каже:
- Не видим ништа необично.
- Зар вам није чудна боја ове кафе? – Питам.
- Није. Каква би боја требала да буде?
- Црна. – Кажем. – Додуше, бело и црно нису боје, али би кафа свакако морала да буде црна.
- Па не може кафа са млеком да буде црна. - брани се цура.
- Па шта ће млеко у кафи? – Питам.
- Ви сте тражили нес кафу.
- Јесам. Али не са млеком.
- Подразумева се да је нес кафа увек са млеком. – каже тоном којим се више не брани него што прелази у напад.
- Где пише да се подразумева? – Не одустајем.
- Цео свет је пије са млеком и зато се подразумева. – убеђује ме.
- Ја нисам као свет. – Мудрујем.
- Видим, господине. Али нес кафа је увек са млеком. – Категорична је као да сведочи на суду.
- Онда сте ми требали донети кутију кекса. – збуњујем је.
- Зашто кекс, господине? – Каже и цупка.
- Зато што се бела кафа конзумира са кексом. – Ликујем.
- Али ово није бела кафа.
- Јесте.
- Није. Ово је нес кафа.
- А која је разлика? – питам.
Цура ипо ћути и трепће. Размишља. Гледа кроз прозор. Напољу лије. Па гледа у мене. Па у кафу. На крају каже:
- Не знам.
- Ето! – насмејем се победоносно. – У хотелима, за доручак, можете добити белу кафу са кексом.
- Али овде нећете добити кекс. Немамо га тренутно. Мислим, немамо га уопште. Ни данас, ни сутра ни прекосутра.
- Седите. – кажем јој.
- Да знате да хоћу. – Каже без размишљања. – Ионако нема живе душе.
Скачем. Измичем јој столицу да седне. Несвесно поправља крагну на кошуљи. Ја свесно поправљам сада већ полумокру фризуру.
- Нећу моћи да седим дуго.
- Зашто? – питам.
- Може да се појави газда.
- Могу ли онда да вас изведем. Вечерас. Не познајем никог у овом месту. – кажем идући на све или ништа.
- Не излазим са непознатима. – каже неодлучно.
- Правила служе да се руше. – насмешим се са надом.
- Занимљиво. Где би изашли?
- У самопослугу. – Треснем.
- Где???
- У маркет. Гурамо колица и гледамо шта има, - кажем – па ћемо наићи и на нес кафу. Узећемо једно паковање и видећете... На тој гондоли биће само кафа, без млека.
- Још ме нико није позвао да са њим гурам колица у маркету, - вели најлепша цура у заливу – ви сте занимљив и упоран човек. – Смеје се и вади мобилни који звони. Јавља се. Прича:
- Не питај ме мила шта радим, седим са гостом. Са једним необичним господином. Има јединствен начин удварања... Да, да, дааааа...
Ја раширим очи и погледам је упитно. Она се смеје и наставља:
- Да, да, даааа... па онако, како да ти кажем... Скроз необичан, заказује ми рандеву у самопослузи... Добро си чула, хоће да ме изведе у самопослугу! Да, да, дааааа... прво је тражио кекс...
- Нисам тражио кекс! – Упадам у разговор.
- Тражили сте, - каже и мени и другарици с којом води разговор, - да, да, дааааа... у праву си душо, можда и јесте... Али сам сигурна да није ћакнут. Више је намћор. Да, да, дааааа... Како шта ће ми? Драга моја, сви са којима сам излазила прво су били много фини, касније се испоставило да су или намћжори или ћакнути. Овај је одмах намћор, па ће можда после да буде фин... Да, да, дааааа...
Завршила је разговор. Забацила косу у страну. Погледала ме право у очи. И ја сам био захвалан небу што је киша и јутрос пала.
- Нисам намћор. И нисам тражио кекс него кафу. – долазим к себи.
- Пристајем. – Каже.
- На шта? – Питам.
- Па да изађемо, - касже. – Али сутра вече. Данас радим две смене. Не знам како али издржаћу. Морам да мењам колегиницу. А морам сада и да устанем. Ево га шеф.
Устаје. Одлази до шанка. Остављам на столу новац за белу кафу и излазим напоље.
Увече нисам могао да заспим. Добио сам поруку да због гостовања које никако не смем да одбијем, морам првим авионом кући. Седео сам и покушавао да напишем рецензију за књигу песама, једног пријатеља. Најгоре је када пишеш рецензију песнику кога познајеш. Књига, у највећем броју случајева, није добра, а аутор очекује да га хвалиш. Писао сам неповезано, растрзано. Књига о којој сам писао била је очајна, а моја рецензија још гора. Био сам расположен, јер сам успео да освојим лепу, младу жену, а нерасположен јер морам назад. Сву ноћ сам се у тој неправди превртао. Решио сам да се ипак јавим ујутру, да је изненадим и поклоним јој књигу.
А ујутру је, наравно, грануло сунце! Знао сам. И због тога што у току ноћи није било звезда, дувао је ветар и све је говорило да ће и данас пљуштати.
Ушао сам у локал у коме је овога пута било гостију. Осећао сам да сам мало прехлађен и рекао девојци, коју сам из ко зна ког разлога, изгледа, заволео, да ми донесе чај.
- Чај? – рекла је.
- Да. Чај.
- На овом сунцу само ви можете поручити чај и више нико.
Желео сам брзо да га попијем, брзо да јој саопштим да идем, да је питам како се зове и да одем. А чај је био врео.
- Могу ли добити леда? – питао сам.
- Леда? – запрепастила се.
- Да. Шта је ту чудно?
- Све је ово чудно, - рече – И шта ћете са ледом?
- Ставићу га у врео чај.
Насмешила се. Нежно. Насмешила се тако да ме заболело. Рекао сам јој да хитно морам назад, да ћу вечерас бити далеко. Слагао сам да ћу се вратити. Уствари, то сам желео. Коначно сам је питао за име. Азра. Рекао сам јој да сам песник док сам на књизи писао посвету.
- Знам. – рекла је.
- Знаш? – престао сам да персирам. – Како знаш?
- Ви сте мој омиљени песник, из детињства. А и рекла сам вам да не излазим са непознатима. Зато сам пристала.
Авион је са тиватског аеродрома полетео у десет и четрдесетпет. Гледао сам кроз прозор сунцем окупану Боку. Бивала је све мања а туга све већа. Да ли ћу се вратити? Имам ли уопште права на њу?
Љубазна стјуардеса је служила путнике пословно се смешећи свима. Питала ме је шта желим.
- То ни себи не смем да признам. – Рекао сам јој.


Iz knjige 'Neko je ovde lud', Nedeljka Popadića
 
Već nekoliko godina spavam nemirno i sanjam starca koji ludi od samoće. Još me samo san stvarno odslikava. Budim se plačući od samoće, čak i u danima kad se dobro osećam među prijateljima koji su još živi. Ne mogu više da podnesem svoj život, a činjenica da ću danas ili sutra preći u beskrajnu smrt goni me da mislim. Zbog toga što moram da mislim, kao što čovek bačen u lavirint mora kroz pacovske rupe da nađe izlaz između zidova umazanih balegom, samo iz tog razlogpišem ove redove. Ne da bih (sebi) dokazao da ima Boga. Nažalost, i pored mnogo napora nikada nisam bio vernik, nisam imao krize sumnje ili poricanja. Možda bi bilo bolje da sam bio, jer pisanje traži dramu, a drama se rađa iz mučne borbe između nade i beznađa, gde vera ima određenu ulogu, suštinsku, čini mi se. Polovina pisaca u mojoj mladosti se preobrazila, a druga polovina je izgubila veru, što je na njihovu književnost imalo otprilike iste efekte. Koliko sam im samo zavideo zbog vatre koju su njihovi demoni palili pod kotlovima u kojima su se batrgali kao umetnici! I evo me sad u svom uglu, klupko starudije i grčeva, na čiju se pamet ili srce niko ne bi kladio, jer od mene više nema šta da se uzima. Čamim ovde, u fotelji, ophrvan mišlju da napolju više ničeg nema; samo crna noć sa beskrajnim slojem smole, crna magla koja vremenom polako guta sve pred sobom: gradove, kuće, ulice, lica. Jedino sunce u svemiru izgleda da je ova noćna lampa, a jedino osvetljeno mesto.

Mirče Kartaresku - Nostalgija
 
Poslednja izmena:
Screenshot_20220912_230342_com.android.chrome_edit_8215349970620.jpg


Orkanski Visovi
 
Oblačan, kišovit dan. Nebo je dugo prekriveno oblacima, a kiši se ne očekuje kraj.

U dvorištu je bljuzga, lokve, mokre čavke, a u sobama je suton i toliko je hladno da su i peći ledene. Ivan Petrovič Somov prolazi kroz svoju kancelariju od ugla do ugla i gunđa na vreme. Kiša pravi suze na prozorima i sumrak u sobi rastužuje ga.
Nepodnošljivo mu je dosadno, a vreme nema čime da se ubije … Novine još nisu donete, nema načina da se ode u lov, nije vreme za večeru … Somov nije sam u svojoj kancelariji. Za njegovim stolom sedi gospođa Somov, mala, lepa dama u svetloj bluzi i ružičastim čarapama. Marljivo veze pismo.

Polazeći pored nje, šetajući Ivan Petrovič svaki put joj preko ramena zaviri u zapis. Ugleda velika šepajuća slova, uska i mršava, sa nemogućim repovima i zarezima. Mnogo je mrlja, grešaka i otisaka prstiju.
Gospođa Somov ne voli linije, a svaki njen red, kad dođe do ivice lista, uz užasno grčenje, pada poput vodopada …

“Lidočka, kome toliko pišeš?” pita Somov, videći kako njegova žena počinje da škraba po šestom listu.
“Mojoj sestri Veri.”
“Hm … dugo! Pusti me da čitam, dosadno mi je!”
“Uzmi, pročitaj, samo ovde nema ništa zanimljivo …”

Somov uzima listove papira prekrivene slovima i nastavljajući da hoda, počinje da čita. Lidočka se naslanja na naslon stolice i gleda njegov izraz lica.
Već na prvoj stranici lice mu se izduži i izrazi nešto poput šoka … Na trećoj stranici Somov se mršti i polako češka po potiljku. Kod četvrtog zastaje, plašljivo gleda suprugu i razmišlja. Nakon malo razmišljanja, ponovo uzdiše pa čita … Lice mu izražava zbunjenost, pa čak i strah …

“Ne, to je nemoguće!” Promrmlja završavajući čitanje i bacajući papire na sto.
“Apsolutno nemoguće!”
“Šta?” uplašila se Lidočka.
“Šta! Napisala si šest stranica, provela dva sata pišući i … i da si bar nešto rekla! Barem jednu malu misao! Čitaš, čitaš i pronalaziš neku vrstu pomračenja, kao da razvrstavaš kineske gluposti po kutijama za čaj! Fuj!”

"Da, istina je Vanja …”, kaže Lidočka, crveneći: “Neoprezno sam pisala …”
“Zašto je dođavola, neoprezno? U neopreznom pismu postoji smisao i način, postoji sadržaj, ali ovo… izvini, ne mogu da nađem ni ime! Čisto smeće! Reči i fraze, ali ni najmanjeg sadržaja. Čitavo tvoje pismo izgleda potpuno poput razgovora dva dečaka: “Nemamo palačinke!” – “Došao nam je vojnik!” Žvaćeš urin! Vučete, ponavljate … Misli skaču poput vragova u sito: ne možete da shvatite gde šta počinje, gde šta završava … Pa, da li je moguće?”
“Da sam pisala sa pažnjom, onda ne bi bilo grešaka …”, opravdava se Lidočka.

“Oh, ne govorim o greškama! Jadna gramatika vrišti! Svaka linija za tebe predstavlja ličnu uvredu! Bez zareza, bez tačaka, ali … brrr! A rukopis? Ovo nije rukopis, već očaj! Ne šalim se, Lida … Oduševilo me i zaprepastilo ovo tvoje pismo … Ne ljuti se, draga moja, ali zaista nisam mislio da si takav banglov u gramatici … A u međuvremenu, ti pripadaš obrazovanom, inteligentnom krugu, žena si univerzitetskog čoveka, ćerka generala! Slušaj, jesi li negde učila školu?”

“Završila sam u pansionu von Mebke … ”
Somov sleže ramenima i, uzdišući, nastavlja da hoda. Lidija, shvatajući svoje neznanje i sramotu, takođe uzdiše i spušta oči … Deset minuta prolazi u tišini

“Slušaj, Lidočka, ovo je u suštini užasno!”, kaže Somov, iznenada zastajući pred suprugom i gledajući je sa užasom u lice.

„Ti si majka … da li razumeš? Majka! Kako ćeš naučiti decu ako ni sami ne znaš ništa? Imaš dobar mozak, ali koja je poenta u njemu ako nije savladao ni osnovno znanje? Pa, ako zanemarimo znanje … deca će znanje dobiti u školi, ali i vi šepate u moralnom pogledu! Ponekad lupiš takve stvari da me uši izblede!”

Somov ponovo sleže ramenima, umotava se u rub kućnog ogrtača i nastavlja da hoda … I iznerviran je i uvređen, a istovremeno žao mu je zbog Lide, koja se ne buni, već samo trepće očima … I jednima i drugima je teško i gorko … I jedni i drugi ne primećuju iza svoje tuge kako vreme leti i dolazi vreme za večeru … Sedeći za večerom, Somov, koji voli da jede polako i mirno, popije veliku čašu votke i započne razgovor na drugu temu. Lidija ga sluša, klima, ali ođednom, tokom supe, oči joj se napune suzama i ona počne da jeca.

“Kriva je majka!” – kaže brišući suze ubrusom – “Svi su joj savetovali da me pošalje u gimnaziju, a iz gimnazije bih verovatno išao na kurseve!”

„Na kursevima … do gimnazije …”, promrmlja Somov. „To su krajnosti, ženo! Zamisli da nosiš plave čarape, umesto ružičastih? Mrzim naučnice, nikad ne bih oženio učenu ženu!”

“Ne mogu da te shvatim!Ti i onako ne raspoznaješ boje? Zašto je važno da li nosim plave ili ružičaste čarape? LJut si što sam neznalica, a istovremeno mrziš učene žene; uvredili ste se što u pismu nemam misli, ali i sami lupate gluposti…” planu Lidija.

“Nalaziš krivica za svoje greške, draga moja,” zeva Somov, sipajući sebi drugu čašu… Pod uticajem votke i obilne večere Somov postaje vedriji, ljubazniji i mekši … Posmatra svoju lepu suprugu uznemirenog lica kako priprema salatu, a obuzima ga impuls ljubavi prema ženi…

„Uzalud sam je obeshrabrio jadnu danas …” misli on. „Zašto sam joj rekao toliko groznih reči? Međutim, glupo je za mene, necivilizovano, usko, pa svaka medalja ima dve strane… Možda su hiljade puta u pravu oni koji kažu da je dovoljno da žena voli muža, rađa decu i seče salatu, pa zašto onda treba nešto drugo da zna? Naravno! ”

Istovremeno, seća se kako su pametne žene generalno teške, koliko su zahtevne, stroge i beskompromisne i kako je, naprotiv, lako živeti sa glupavom Lidom, koja se ni u šta ne meša, ne razume mnogo i ne kritikuje. Sa Lidočkom živi mirno i ne rizikujte da naleti na prekor ili svađu…

“Bog sa njima, sa svim pametnim i učenim ženama! Bolje i jednostavnije je živeti sa jednostavnom ženom,” razmišlja uzimajući tanjir piletine iz Lidijinih ruku…
“Dobro, ako želim da popričam sa pametnom i učenom ženom, otići ću do Natalije Andreevne ili kod Marije Frantosove… vrlo jednostavno!” misli Samov mirno.

Autor: Anton Pavlovič Čehov, 1886. Godina
 
Ali sam ja odlazio od nje, u mrak, među utvare. I opet je nalazio kraj uzglavlja, kad god bih otvorio oči. Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.
Zatvarao sam oči, pokušavajuci da se potpuno opustim, da bi se i ona uspavala mojim mirom. Uskoro je počela duboko da diše, savladana umorom.
Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijeteće oči iz jave. Imam nju, oni me se ne tiču.
Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz.
Htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju, da je ne izgubim, slušam korake ranih prolaznika na sokaku, pred zoru, i mislim o njoj i o sebi. Zaslužila je bolju sreću, ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj što ima, sve što je sanjala da će imati, ljubav, nježnost, sigurnost, štit. To mi je pomoć, ti njeni djevojački snovi, još me sniva, željenog.
Čuvala me i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujući pukotine.
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
Sve više sam s njom i kada sam sam.

Meša Selimović Tvrđava
 
Sve sam ubeđeniji da je čovek nesrećna životinja: napušten, sam na svetu, prisiljen da pronađe sopstveni način života, nenoznat prirodi pre njega. Zbog takozvane slobode pati više nego pod najnemilosrdnijim jarmom prirode. Zbog toga se i ne čudim da je čovek došao dotle da zavidi cvetu ili biljci. Živeti kao biljka, imati želju da rasteš ukorenjsn, cvetajući i venući u savršenoj nesvesti nod suncem, biti intimni deo plodnosti zemlje, želeti da budeš anonimni izraz životnog strujanja znači očajavati zbog smisla života. A zašto se ne bismo menjali sa cvetom? Znam šta znači biti čovek, stremiti idealima i živeti u istoriji.
Šta još mogu da očekujem od takve stvarnosti? Nema sumnje da je biti čovek nešto posebno: doživljavaš jednu od najozbiljnijih tragedija, kolosalnu dramu; biti čovek znači živeti u potpuno novom, potresnijem i komplikovanijem egzistencijalnom poretku nego što js prirodni. Što se dublje spuštamo u neproduhovljeno carstvo prirode, dramatičnost sve više popušta, dok se sasvim ne izgubi. Čovek je sve skloniji da preuzme monopol na dramu i patnju. Zato je izbavljenje za njega gorući i nerešiv problem.

Emil Sioran - Krik beznađa
 
Poslednja izmena:
Uvek nađem neki izlaz, dok Rojthamer nije više mogao da nađe izlaz, ali jednog dana ni ja više neću moći da nađem izlaz, svakom je unapred određeno da jednog dana u nekom trenutku, koji je odlučujući trenutak, ne nađe više nikakav izlaz, tako je čovek sazdan. U razmišljanju da li je najduža životna nit istovremeno i ona najkraća, jer se ona može sa- gledati i proživeti u jednom trenutku, uvek u onom trenutku u kome se jedna takva (smela) misao misli. Želeći uvek ono nemoguće i ostajući sa onim mogućim na egzistencijalnom minimumu, pojedinac je uvek suočen sa krajnjim nezadovoljstvom. Ali on uvek iznova uspeva da stvori sebi neku životnu priliku, verovatno zato što život, onakav kakav je, zaista voli. Uvek žudimo za nečim drugim od onoga što možemo da imamo, što imamo, što nam odgovara, i zato smo nesrećni.

Tomas Bernhard - Korektura
 
Miloš Crnjanski: Oklevetani rat

Pacifizam posle rata nije imao odlike razmišljanja, uviđanja, logičnog rasuđivanja. Propaganda za mir nije bila, ili bar nije uspešno bila, razložna, razborita…
Posle strašnog i, što je bilo još teže, dugog rata, mi smo svi bili pod utiskom jednog ogromnog, na žalost kao uvek prolaznog, talasa pacifizma.
Sam po sebi taj pacifizam, posle takvog rata, ne bi bio ništa novo na svetu, a bio bi i vrlo shvatljiv. Ono što je u tom pacifizmu bilo krivo to je bila apsurdna propaganda.

U stvari jedan duhovni i moralni teror koji nije trpeo pogovora, a nije imao ni obzira. Svet je bio zaglušen drekom najopasnijih iluzionista od pamtiveka, neizlečivih sanjara koji veruju u dolazak večnog mira.

U raznim nijansama tražilo se ne samo od naših srca, nego i od našeg mozga, nad nepobitnim podacima iz prošlosti, nad najgroznijim primerima sasvim suprotnih dokaza, da verujemo da nikad više neće biti rata. Da će neka međunarodna institucija, uskoro, garantovati mir i pravdu slabijeg protiv sile koja za pravdu ne pita.

Sem toga da svi priznamo da je rat ne samo grozota, već i bezumlje, sramota, da je rat odvratan i gadan, da je izvor svih niskosti i nedaća, jednom rečju najniskiji stupanj na koji čovečanstvo u svojoj nesrećnoj sudbini pada.

Pa onda i to da je nepotrebna vojska.
Pacifizam posle rata nije imao odlike razmišljanja, uviđanja, logičnog rasuđivanja.

Propaganda za mir nije bila, ili bar nije uspešno bila, razložna, razborita, zasnovana na ubeđivanju ekonomskim razlozima, nego je biše bila defetistička i fanatična, prolazna.Snagu je svoju često crpila iz klevetanja rata i vojnika.
 
Po očevoj smrti, on i stariji brat radili su i živeli zajednički. Mihailovom bratu bila je dvadeset i treća godina, ali niti je hteo da traži sebi devojku niti je dao bratu da se ženi preko reda. Mihailo je patio mnogo od želje za ženom, ali ga je bilo stid da se na toj stvari sukobi i raziđe s bratom. Mučen tom željom, on je, vraćajući se jednog dana sa malog imanja u Ljubiždi, svratio u Krstinice han na glavnoj raskrsnici.
Bila je još vrelina i nikog nije bilo u hanu osim Krstinice, riđokose i pune žene od tridesetak godina. U razgovoru, ona se primakla neobično blizu, a Mihailo je drhteći celim telom pružio ruku koja nije naišla na otpor. Uto je došlo odnekud Krsta, bolešljiv i mrzovoljan muž koji je bio, kako je izgledalo, potpuno pod vlašću svoje zdrave i okretne žene. Krstinica je prišapnula Mihailu da dođe sutra po večeri. Tu noć je slabo spavao od uzbuđenja i i oštrog zadovoljstva. Kad je sutradan uveče, zadihan i nemiran, stigao hanu, još uvek nije verovao potpuno da je to mogućno i da će se ostvariti. A kad ga je zaista sačekala i uvela u neku napuštenu sobu, njemu se činilo da skida s njega nepodnošljiv teret i da se pred njim otvara ceo božji veliki i lepi svet.
Još dva puta joj je dolazio toga meseca, potajno, noću, i isto se tako neviđen vraćao u varoš. Pun je bio ljubavne sreće. Nije ni pomišljao na Krstu, koji je i inače bio senka od čoveka, nije obraćao pažnju ni na ono što mu je Krstinica govorila o budućnosti, o svojoj sudbini, o tome kako će valjda i nju bog pogledati i osloboditi jednom. A kad je došao četvrti put, ne zateče Krstinicu kod ograde. Sačeka malo, ali tada ču najpre siktavu svađu, pa onda viku iz one odvojene sobice u kojoj su se sastajali. Pretrnu, ali pođe. Kad je otvorio vrata, video je Krstu i Krstinicu kako se, uhvaćeni u koštac, nose po sobi. Krsta je držao u desnoj ruci sekiru, ali ga je žena bila tako obuhvatila da mu je potpuno ukočila tu ruku. I on i ona izgovarali su, dahćući od borbe, psovke i izlomljene rečenice iz svađe koja se završavala ovako. U času kad je Mihailo, zaprepašćen i u nedoumici, zastao na pragu, Krstinica je uspela da obori muža. Pala je zajedno s njim, ne puštajući mu ni za tren onu ruku u kojoj je držao sekiru. Pala je po njemu kao što pada zver, kao što se ruši sneg ili provaljuje voda, sva ustremljena kao kamen koji je odnekud bačen, i pritisla je čoveka rukama, grudima, kolenima, svom snagom i težinom. Čovek tresnu nogama, naprežući se da skoči, a ona se još jače pruži po njemu, tako da ga je pritiskivala i podbratkom. Želeći da digne s njega i najmanji mišić i oslabi pritisak, ona podiže samo pogled put Mihaila i viknu prigušeno kao da štedi i glas:
- Noge! Drži mu noge!
Da li mu je on tada seo na noge i da li je pustio da mu Krstinica izvuče nož iz pasa? Da li je to učinio? Evo osma godina, on postavlja sebi to pitanje svaki dan i svaku noć, kao što jede i spava, i još češće, i svaki put, pošto protrči kroz oganj koji niko ne vidi, on sebi odgovori: prvo da nije, jer je to neverovatno, jer se to ne sme, ne može učiniti; a onda se u njemu smrači, i u tom mraku on sebi odgovori istinu: da jeste učinio, da mu je seo na noge, da je osetio kako mu ona izvlači nož, i da je čuo kako udara Krstu tri, četiri, pet puta, nasumce, ženski, među rebra, u slabine, u kuk. Jest on je učinio to što je neverovatno, što je nemogućno da se učini. I to njegovo strašno i sramno delo stoji pred njim uvek, nepromenljivo i nepopravljivo....

Anikina vremena - Ivo Andrić
 

Priča o tebi


19.08.2018

Igor Čobanović

Kultura i umetnost, Kratka priča

Odakle god da počnem priču o tebi, ona se nikada ne završava. Kod mene sve brzo prolazi, samo ti traješ, evo već godinama. Par puta sam pokušao da te pošaljem u zaborav, ali uvek dobijem istu odbijenicu na kojoj piše da u zaborav ne primaju nezaboravne.
Brdo cipela sam potrošio lutajući ne bi li te negde usput zagubio, ali gde god sam pošao, ti si me tamo čekala. More reči sam potrošio na rečenice u kojima nema tebe i ne vredi, kako god ih da složim, na kraju mi ostanu samo dve reči. Nedostaješ mi.
Da, nedostaješ mi i to je moja najkraće napisana biografija. Na nekom od razgovara za posao, na pitanje šta umete da radite, ladno mogu reći da umem da te nemam. Ja sam doktorirao nemanje tebe, ali u tom nemanju imao sam te i previše, više i od onih što su te imali svako jutro na svom jastuku. Uvek si mi bila tu negde. Na dah od uzdaha, na otkucaj od srca i na tren od večnosti. Bila i ostala.
Ti si moja priča bez kraja ili beskrajna priča, kako god da je nazovem, proći će čini mi se i život, a ti ćeš i dalje trajati.
I zato, nigde ja više ne mrdam, jer besmisleno je bežati kada je svaki moj dolazak sebi zapravo odlazak tebi.


 
„Zašto se bojiš strasti? Pa strast postoji da bi bila zadovoljena; u protivnom bi bila smirenje, ne strast. Nastranu što se nijedna strast ne može zadovoljiti u potpunosti. Čezneš za nečim, na primjer, vodom. Nesretan si i neispunjen dok čezneš; tako barem misliš, misleći da će sreća doći kad utažiš svoju žeđ. I evo, konačno, stiže prvi gutljaj. Sretan si. Ali samo s prvim gutljajem. Već si s drugim manje sretan, i sa svakim narednim postaješ sve nesretniji, jer kladenac je ovdje, ali čežnja blijedi te nestaje. Kakav privid: bio si nesretan dok je rasla čežnja, a sada si nesretan zato što se ona smanjuje! Ako je tako, sreća je samo trenutak: trenutak kad dobivaš ono za čim si čeznuo, prvu kap. U njoj je sve, vječnost.“

Venko Andonovski - Vještica
 
Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svrši. Ali na leđa mi se bio navalio ceo šal ustreptao od sunca. Učinih nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni pomaknuo. Ipak je još bio prilično daleko. Možda zbog sjene na licu učinilo mi se da se smeje. Čekao sam. Obrazi su mi goreli od sunca i osećao sam kako mi se kapi znoja sakupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najviše me bolelo čelo i sve su mi žile na njemu u isti mah damarale ispod kože. Zbog toga žara koji više nisam mogao da podnesem, koraknuo sam napred. Znao sam da je to glupo, da se neću izbaviti od sunca ako se pomaknem za jedan korak. Ipak, prešao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridižući se, Arapin izvadi nož i pokaza mi ga suncu. Svetlo sevnu na čeliku i kao da me duga svetlucava oštrica pogodi u čelo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama poteče mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oči. Osećao sam samo cimbale sunca na čelu, i nekako nejasno, blistavi mač uperen iz noža svejednako u mene. Taj užareni mač palio mi je trepavice i kopao bolne oči. Tada sve zaigra preda mnom. Zapuhnu me težak i vreo dah mora. Učini mi se da se nebo širom otvorilo da pusti ognjenu kišu. Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drška i tada sve poče, usred praska koji beše u isto vreme rezak i zaglušan. Stresoh sa sebe znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu žala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu, a da se ništa nije opažalo. Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće.


Stranac - Alber Kami
 
Nijedna forma učtivosti nije joj bila poznata, jer učtivost uvijek podrazumijeva neiskrenost, učtivost je prva sestra laži. To je otac Benjamin jako dobro znao iz svoga iskustva s crkvom: svugdje gdje postoji hijerarhija, traži se učtivost i disciplina, što su, ustvari, garancija da manji neće povrijediti većega nekom istinom o njemu. Znao je otac Benjamin vrlo dobro da ljudi više vole laž, u obliku laskanja, negoli istinu. I u crkvi su se učtivim i discipliniranim smatrali samo oni koji su odbijali misliti svojom glavom. Znao je sve to pater Benjamin, ali sada je dobivao lekcije od ovoga crvenokosog vražića, koji mu je pokazivao da zna misliti.

Venko Andonovski - Vještica
 
Poslednja izmena:

Back
Top