- Poruka
- 1.257
Rat nisu počeli Srbi ni Hrvati, nego Jugoslaveni, Tuđman i Milošević, odnosno interesna struktura koju su predstavljali, proistekla iz bivšeg režima. Obojica su se oslanjala na službu i kadrove državne sigurnosti; kapital bivše države preuzeli su pod njihovom vlašću najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex, Inu i Astru.
Kontrarevolucija
Najbliže suradnike Tuđman i Milošević odabrali su među partijskim rukovodiocima, ako ne onima iz posljednje garniture, onda među likovima koji su ranije zglajzali, ali su zadržali diskretnu poziciju. Ni jedan niti drugi režim isprva nije koketirao s demokratima, liberalima, disidentima ili klerikalcima, dakle s neprijateljima komunizma. Svoju kontrarevoluciju Milošević i Tuđman nisu proveli s onima koji su bili opozicija režimu, nego s onima koji su bili njegov dio. Bilo je to čisto “glajhšaltovanje”, a nacionalizam će poslužiti samo kao ideologija prijelaznog stanja. Tuđman se predstavljao kao liberal, iako je bio formiran kao boljševik i nikad nije prestao razmišljati totalitarno. Milošević se uopće nije pokušavao lažno predstavljati - on je nudio održanje postojećeg stanja u idejnom i političkom smislu. Obećavao je da će spriječiti disoluciju Jugoslavije, a u ekonomiji zadržati društveno vlasništvo. Tuđman je bio protivan kapitalizmu i slobodnom tržištu - osim javnih poduzeća, vidio je jedino potrebu za državnim tajkunima koje se može kontrolirati preko vlade, administracije i banaka. To se trebali biti “naši ljudi”, famoznih “dvjesta obitelji”. No, da bi mogli ostvariti samostalnost, steći vlastite države, morali su razoriti prethodnu, a zato im je bio potreban građanski rat i energija nacionalizma. Srbija je prva izvršila secesiju, godinu dana prije Slovenije i Hrvatske! Sloba je 28. 9. 1990. donio Ustav koji - prema članu 72 - definira novi ustavnopravni subjekt kao “Republiku Srbiju koja uređuje i obezbeđuje suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost”. Članom 135, stav 2, Srbija se izuzima iz pravnog sistema SFRJ i za nju otad zakoni SFRJ više ne važe.
Rat je izazvan zato da se postigne priznanje suvereniteta tih političkih subjektiviteta - jer tko bi inače, u mirnim okolnostima, dvojici žicara bez karizme i ugleda dopustio da istupe kao suvereni predstavnici država, pa makar i jadnih postkomunističkih, balkanskih tvorevina?
Tuđmana nisu htjeli primiti u Bijelu kuću kad se kao pobjednik višestranačkih izbora pojavio u Washingtonu pa dovezao pred Kongres u dugoj limuzini kakvom se u Americi voze samo mladenci i svodnici. Unajmio ju je Šušak, otavski pizza-man. Strani diplomati u Beogradu obilazili su Slobu u velikom luku. Jedino je vlada Ante Markovića uživala međunarodno priznanje, a sve relacije išle su preko ministra vanjskih poslova Budisava Leke Lončara (uglađenog starog operativca, u Beogradu su za njega govorili - “Leka pije mleka”). Polagale su se nade u savezni aparat i u JNA koja je čak aktivirala svoj rezervni komunikacijski sustav da omogući povjerljivim ljudima stvaranje alternativnog “svesaveznog” TV kanala YUTEL, Markovićeve “al-Jazeere”. Čak je i Soros htio pomoći inženjeru Anti, ali, kako mi je rekao u intervjuu, “prekasno je u to ušao”. Osim toga, lijek je bio gori od bolesti - JNA se od branitelja poretka pretvorila u agresora, pa odmah počinila zločine.
Kumiri nacionalizma
Nacionalizam je od sredstva postao ideologija oba režima, pa prožeo sve institucije te zahvatio sve sfere. Oživjela je crkvena crna reakcija koja promulgira rasizam i fundamentalizam. Milošević i Tuđman nisu bili nacionalisti po svojoj biografiji i karakteru političkog djelovanja, ali su se pretvorili u kumire nacionalizma koji su se probudili nakon postkomunističkog državnog udara i kontrarevolucije što je izvedena po boljševičkom receptu. Politički Srbi i politički Hrvati (pa i politički Bošnjaci) samo su produkt građanskog rata za naslijeđe bivše SFRJ, pa ga oni nisu mogli pokrenuti, što znači da je deplasirana polemika koju je počeo Vojislav Stanimirović, politikant iz Pupovčeve stranke (SSDS) koji pokušava izaći iz prostrane Miloradove sjene.
Stanimirović je za Tadićeva posjeta Vukovaru rekao: “Mi Srbi nismo ovdje pokrenuli rat!” Htio je reći - pokrenuo ga je Merčep, koji je još prije rata, kao šef HDZ-a, po Borovu Selu započeo zulum nad Srbima zbog čega ga je Manolić dao uhapsiti i helikopterom otpremiti u Zagreb; pokrenuli su ga Šušak, Vukojević i Glavaš koji su na Borovo Selo osobno ispalili tromblonske mine, još prije nego što je došlo do prave pucnjave koja je počela kad je Glavaš onamo poslao autobus s rezervnim sastavom policije, iako je znao da ih šalje u klaonicu, jer je seoska Teritorijalna obrana bila dobro naoružana oružjem JNA. Stanimirović hoće reći - Srbi su se naoružali i stajali pred svojom kućom, na vlastitom etničkom teritoriju, a rat je izazvao tek ovaj hrvatski napad... No, to je smiješno rezoniranje. To da su Srbi bili naoružani te da su zaposjeli svoje etničke granice i koliko god su još mogli prostora zapasati pa formirali svoje krajinske paradržave, bilo je dirigirano iz Beograda gdje je akcijama preko tajne službe, Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića upravljao - Sloba. Arkan, Hadžić i Kapetan Dragan, njihovi agenti, bili su tamo gdje je trebalo direktno projicirati oružanu silu, a isto tako, s druge strane, Tuđman je upravljao Glavaševim akcijama, preko komesara Šeksa.
Američki povjesničari
Manolića i Boljkovca prethodno je sklonio da ne smetaju ratnim opcijama koje je Vrhovnik sam s Miloševićem utanačio na sastanku u Tikvešu dva tjedna prije početka oružanog sukoba u Slavoniji, pogibije u Borovu Selu 2. 5. 1991. Tko je, dakle, započeo rat između Hrvata i Srba? Tuđman, Sloba, Jugoslaveni, partijaši, njihovi financijeri i udbaši, a Srbi i Hrvati bili su žrtve i tek su se poslije probudili iz tisućljetnog sna pa stavili nož u zube i pošli na juriš u neprijateljske rovove.
Takva slika uklapa se u opći pogled na raspad istočnoeuropskih komunističkih diktatura koji zagovara jedna skupina američkih modernih političkih povjesničara. Možda je prvi o “mitu o etničkom ratu” pisao V. P. Gagnon Jr. s univerziteta Cornell (“The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990”, Ithaca, N. Y.)Prijelomna studija Stephena Kotkina i Jana T. Grossa, obojice s princetonskog univerziteta, pružila je novi pogled na tri tranzicijska scenarija (Rumunjska, Poljska, Istočna Njemačka). U knjizi “Uncivil Society” (Neuljuđeno društvo, Random House) opisuju imploziju socijalističkog sustava. Komunizam, tvrde Kotkin i Gross, nisu srušili štrajkaši, disidenti, Crkva i liberali. Oni su bili slabi. Komunizam su srušili komunisti. To se podudara s našim uvidima. Znamo da je slovensku movidu započeo Milan Kučan, koji je stajao iza “Nove revije”, iza studenata, iza pankera i Laibacha na taj način što nije dozvolio da se država angažira u supresiji nacionalnog pokreta. Srbiju je od Jugoslavije, pak, odcijepio Milošević jer nije htio da ga jaše savezna vlast, pa se udružio s Tuđmanom, kojemu je ta vlast također vezivala ruke.
Rat im je omogućio da se oslobode mrtve Jugoslavije. Kao što je Radovan Karadžić cinično rekao Ivi Komšiću: “Nitko nije stvorio državu bez krvoprolića!” Bilo bi dobro, dakle, da se Stanimirović uputi u cijelu tu problematiku i literaturu prije nego što sljedeći put bubne nešto neugodno ne vodeći računa da se kod političara može otrpjeti plitka retorika jedino dok ostaje u okvirima benignog prigodničarstva.
(Integralna verzija teksta na www.deniskuljis.com)
Kontrarevolucija
Najbliže suradnike Tuđman i Milošević odabrali su među partijskim rukovodiocima, ako ne onima iz posljednje garniture, onda među likovima koji su ranije zglajzali, ali su zadržali diskretnu poziciju. Ni jedan niti drugi režim isprva nije koketirao s demokratima, liberalima, disidentima ili klerikalcima, dakle s neprijateljima komunizma. Svoju kontrarevoluciju Milošević i Tuđman nisu proveli s onima koji su bili opozicija režimu, nego s onima koji su bili njegov dio. Bilo je to čisto “glajhšaltovanje”, a nacionalizam će poslužiti samo kao ideologija prijelaznog stanja. Tuđman se predstavljao kao liberal, iako je bio formiran kao boljševik i nikad nije prestao razmišljati totalitarno. Milošević se uopće nije pokušavao lažno predstavljati - on je nudio održanje postojećeg stanja u idejnom i političkom smislu. Obećavao je da će spriječiti disoluciju Jugoslavije, a u ekonomiji zadržati društveno vlasništvo. Tuđman je bio protivan kapitalizmu i slobodnom tržištu - osim javnih poduzeća, vidio je jedino potrebu za državnim tajkunima koje se može kontrolirati preko vlade, administracije i banaka. To se trebali biti “naši ljudi”, famoznih “dvjesta obitelji”. No, da bi mogli ostvariti samostalnost, steći vlastite države, morali su razoriti prethodnu, a zato im je bio potreban građanski rat i energija nacionalizma. Srbija je prva izvršila secesiju, godinu dana prije Slovenije i Hrvatske! Sloba je 28. 9. 1990. donio Ustav koji - prema članu 72 - definira novi ustavnopravni subjekt kao “Republiku Srbiju koja uređuje i obezbeđuje suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost”. Članom 135, stav 2, Srbija se izuzima iz pravnog sistema SFRJ i za nju otad zakoni SFRJ više ne važe.
Rat je izazvan zato da se postigne priznanje suvereniteta tih političkih subjektiviteta - jer tko bi inače, u mirnim okolnostima, dvojici žicara bez karizme i ugleda dopustio da istupe kao suvereni predstavnici država, pa makar i jadnih postkomunističkih, balkanskih tvorevina?
Tuđmana nisu htjeli primiti u Bijelu kuću kad se kao pobjednik višestranačkih izbora pojavio u Washingtonu pa dovezao pred Kongres u dugoj limuzini kakvom se u Americi voze samo mladenci i svodnici. Unajmio ju je Šušak, otavski pizza-man. Strani diplomati u Beogradu obilazili su Slobu u velikom luku. Jedino je vlada Ante Markovića uživala međunarodno priznanje, a sve relacije išle su preko ministra vanjskih poslova Budisava Leke Lončara (uglađenog starog operativca, u Beogradu su za njega govorili - “Leka pije mleka”). Polagale su se nade u savezni aparat i u JNA koja je čak aktivirala svoj rezervni komunikacijski sustav da omogući povjerljivim ljudima stvaranje alternativnog “svesaveznog” TV kanala YUTEL, Markovićeve “al-Jazeere”. Čak je i Soros htio pomoći inženjeru Anti, ali, kako mi je rekao u intervjuu, “prekasno je u to ušao”. Osim toga, lijek je bio gori od bolesti - JNA se od branitelja poretka pretvorila u agresora, pa odmah počinila zločine.
Kumiri nacionalizma
Nacionalizam je od sredstva postao ideologija oba režima, pa prožeo sve institucije te zahvatio sve sfere. Oživjela je crkvena crna reakcija koja promulgira rasizam i fundamentalizam. Milošević i Tuđman nisu bili nacionalisti po svojoj biografiji i karakteru političkog djelovanja, ali su se pretvorili u kumire nacionalizma koji su se probudili nakon postkomunističkog državnog udara i kontrarevolucije što je izvedena po boljševičkom receptu. Politički Srbi i politički Hrvati (pa i politički Bošnjaci) samo su produkt građanskog rata za naslijeđe bivše SFRJ, pa ga oni nisu mogli pokrenuti, što znači da je deplasirana polemika koju je počeo Vojislav Stanimirović, politikant iz Pupovčeve stranke (SSDS) koji pokušava izaći iz prostrane Miloradove sjene.
Stanimirović je za Tadićeva posjeta Vukovaru rekao: “Mi Srbi nismo ovdje pokrenuli rat!” Htio je reći - pokrenuo ga je Merčep, koji je još prije rata, kao šef HDZ-a, po Borovu Selu započeo zulum nad Srbima zbog čega ga je Manolić dao uhapsiti i helikopterom otpremiti u Zagreb; pokrenuli su ga Šušak, Vukojević i Glavaš koji su na Borovo Selo osobno ispalili tromblonske mine, još prije nego što je došlo do prave pucnjave koja je počela kad je Glavaš onamo poslao autobus s rezervnim sastavom policije, iako je znao da ih šalje u klaonicu, jer je seoska Teritorijalna obrana bila dobro naoružana oružjem JNA. Stanimirović hoće reći - Srbi su se naoružali i stajali pred svojom kućom, na vlastitom etničkom teritoriju, a rat je izazvao tek ovaj hrvatski napad... No, to je smiješno rezoniranje. To da su Srbi bili naoružani te da su zaposjeli svoje etničke granice i koliko god su još mogli prostora zapasati pa formirali svoje krajinske paradržave, bilo je dirigirano iz Beograda gdje je akcijama preko tajne službe, Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića upravljao - Sloba. Arkan, Hadžić i Kapetan Dragan, njihovi agenti, bili su tamo gdje je trebalo direktno projicirati oružanu silu, a isto tako, s druge strane, Tuđman je upravljao Glavaševim akcijama, preko komesara Šeksa.
Američki povjesničari
Manolića i Boljkovca prethodno je sklonio da ne smetaju ratnim opcijama koje je Vrhovnik sam s Miloševićem utanačio na sastanku u Tikvešu dva tjedna prije početka oružanog sukoba u Slavoniji, pogibije u Borovu Selu 2. 5. 1991. Tko je, dakle, započeo rat između Hrvata i Srba? Tuđman, Sloba, Jugoslaveni, partijaši, njihovi financijeri i udbaši, a Srbi i Hrvati bili su žrtve i tek su se poslije probudili iz tisućljetnog sna pa stavili nož u zube i pošli na juriš u neprijateljske rovove.
Takva slika uklapa se u opći pogled na raspad istočnoeuropskih komunističkih diktatura koji zagovara jedna skupina američkih modernih političkih povjesničara. Možda je prvi o “mitu o etničkom ratu” pisao V. P. Gagnon Jr. s univerziteta Cornell (“The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990”, Ithaca, N. Y.)Prijelomna studija Stephena Kotkina i Jana T. Grossa, obojice s princetonskog univerziteta, pružila je novi pogled na tri tranzicijska scenarija (Rumunjska, Poljska, Istočna Njemačka). U knjizi “Uncivil Society” (Neuljuđeno društvo, Random House) opisuju imploziju socijalističkog sustava. Komunizam, tvrde Kotkin i Gross, nisu srušili štrajkaši, disidenti, Crkva i liberali. Oni su bili slabi. Komunizam su srušili komunisti. To se podudara s našim uvidima. Znamo da je slovensku movidu započeo Milan Kučan, koji je stajao iza “Nove revije”, iza studenata, iza pankera i Laibacha na taj način što nije dozvolio da se država angažira u supresiji nacionalnog pokreta. Srbiju je od Jugoslavije, pak, odcijepio Milošević jer nije htio da ga jaše savezna vlast, pa se udružio s Tuđmanom, kojemu je ta vlast također vezivala ruke.
Rat im je omogućio da se oslobode mrtve Jugoslavije. Kao što je Radovan Karadžić cinično rekao Ivi Komšiću: “Nitko nije stvorio državu bez krvoprolića!” Bilo bi dobro, dakle, da se Stanimirović uputi u cijelu tu problematiku i literaturu prije nego što sljedeći put bubne nešto neugodno ne vodeći računa da se kod političara može otrpjeti plitka retorika jedino dok ostaje u okvirima benignog prigodničarstva.
(Integralna verzija teksta na www.deniskuljis.com)
