U drugom i završnom delu razgovora za „Novi Reporter”, prof. dr Nenad Kecmanović, između ostalog, analizira sve prisutnije komparacije stanja u Bosni i Hercegovini i Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Protivrečan odnos Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije prema dve zemlje, oličen u insistiranju da se BiH centralizuje, a SCG dezintegriše, Kecmanović opisuje kao drastičan stepen nedoslednosti, naročito kada je reč o nastojanju zapadnih centara moći da se budući status Kosova ne povezuje sa položajem Republike Srpske: „Situacija na dvije strane Drine toliko je slična, a najavljena rješenja su toliko različita, da to bode oči i vrijeđa zdrav razum. Pošto nemaju argumente, niko iz Vašingtona i Brisela i ne pokušava da nešto objasni. Njihov osioni pristup čak ne implicira potrebu da svoje stavove zaodjenu makar i lažnim argumentima, nego nam samo cinično saopštavaju da tako hoće, da su jači i da nemaju obavezu da nam bilo šta tumače i da se bilo kome opravdavaju.”
Novi Reporter: Zbog čega bi se ponašali drugačije, ako ne postoji autoritet koji bi sankcionisao njihovu samovolju?
Kecmanović: Obraćanje u nasilničkom maniru nije dobro ni za EU, ni za SAD, ni za međunarodni poredak, jer na drugoj strani izaziva višak poniženja i ogorčenja, koje prije ili kasnije može da eksplodira u masovnim ubilačko-samoubilačkim izlivima mržnje. Islamski terorizam u svijetu treba posmatrati i u tom međunarodno-političkom smislu, a ne samo u vjersko-fundamentalističkom smislu. Možda takve analogije izgledaju nerealno kada je riječ o ovoj generaciji bosanskih Srba, koja je, iscrpljena i zamorena minulim građanskim ratom, potrošila buntovničke energije, ali države se ne prave za privremenu upotrebu. Stasavaju generacije koje su odrasle u ratu i koje u drugonacionalnim Bosancima i Hercegovcima ne vide bivše komšije, kao recimo moji vršnjaci, nego neprijatelje koji su im ubili oca, silovali sestru, ranili brata, zapalili kuću, a u međunarodnoj zajednici neprijatelja koji im je nametnuo nepravedan mir.
Može li dvoentitetsko uređenje BiH funkcionisati na prostoru Kosova?
Ja nisam za primjenu bosanskog modela na Kosovu, nego za kosovski model u Bosni. Drugim riječima, ja sam za odvajanje i Kosova i Republike Srpske, a ne za to da entitet ostane u sastavu BiH, odnosno, pokrajina u SCG. Ne zato što lično preferiram to rješenje, nego zato što ga smatram gotovo neizbježnim. Ako racionalno gledamo, veće državne zajednice nose mnoge ekonomske i druge prednosti. Bez obzira na stepen njihove nacionalne heterogenosti, u principu se uvijek mogu naći rješenja koja svima odgovaraju. Nisu li bili besmisleni i prethodni YU državni razvodi, uz istovremeno opredjeljenje svih novonastalih državica da se sve ponovo nađu u EU? Međutim, demokratizacija je pokrenula lavinu fragmentisanih suverenizacija u postkomunističkom svijetu, a međunarodna zajednica nije našla diplomatska sredstva da ih zaustavi. Na Kosovu i u Srpskoj stvari su praktično pripremljene. Imate nacionalne koncentracije sa 90 procenata učešća u ukupnom broju stanovnika, na jasno razgraničenim teritorijama. Imate plebiscitarno raspoloženje naroda za odvajanje. Imate demokratsko pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Treba samo ozvaničiti ono što već jeste.
Prepoznajete li među čelnim ljudima Srbije spremnost da doprinesu takvom raspletu?
Kada je riječ o Kosovu, čini mi se da su političari u Beogradu nemalo emocionalno-psihološki blokirani. Nije ni čudo. Generacije njihovih prethodnika ipak su nalazile kakva-takva rješenja za južnu pokrajinu. Zatim, s tim područjem povezana je nacionalna istorija, pa onda pravoslavna tradicija... Čini mi se da njima ideja o „zamjeni” Republike Srpske za Kosovo jeste racionalno prihvatljiva, ali im nije dovoljno subjektivno bliska. Napokon, svi su oni rođeni ili odrasli u Srbiji čiji je Kosovo dio, dok je RS nešto novonastalo i locirano tamo preko Drine. Neko bi mogao da kaže da su moja ograničenja obrnutog smjera, ali ja sasvim načelno smatram da se proces formiranja nacionalnih država na Balkanu očito mora dovršiti. Raspao se najprije istočni blok po šavovima nacionalnih država. Raspale su se zatim sve tri socijalističke federacije na dvadesetak novih nacionalnih država. Sada taj proces neumoljivo kuca i na vrata višenacionalnih država na zapadnom Balkanu. Uprkos nastojanjima međunarodne zajednice da mašući ulaznicom u EU sačuva bar formalne vanjske granice BiH, SCG i BJRM, vrijeme raspada neumoljivo otkucava. Na Kosovu se pokazalo da se standardi ne mogu rješavati prije statusa, nego obratno. Ne vidim zašto bi u drugim dijelovima Balkana moglo da bude drugačije.
Nasuprot raširenoj tezi da su Srbi i Hrvati glavni protivnici Bosne i Hercegovine, vi zastupate mišljenje da Bošnjaci ruše BiH. Na čemu temeljite tu procenu?
Ako imate projekat do kojeg vam je veoma stalo, a ne možete da ga ostvarite bez dobrovoljne saradnje dva partnera koji nisu zainteresovani, onda je jedini razuman način da pokušate da ih ubijedite, nagovorite, pridobijete. Bošnjaci, koji se u pogledu željene državne integracije BiH i negativnog stava Srba i Hrvata nalaze upravo u takvoj situaciji, čine sasvim suprotno. Za partnere, prije svega za Srbe, ali i Hrvate, neprestano govore da su bezmalo svi odreda genocidni i fašistoidni zločinci i kriminalci i time ih guraju sve dalje od svog projekta. Štaviše, time taj projekat i sa bošnjačkog stanovišta dobija patološki sadomazohistički karakter, jer ko bi normalan pod zajednički krov prizivao svoje dželate, ubice, zlikovce. Gledao bi da se što više izmakne i što više ogradi od njih. Oni, naprosto, neće dobrovoljnu i ravnopravnu integraciju do koje bi se došlo demokratskim dijalogom, uzajamnim ustupcima, kompromisima i konsenzusom. Oni hoće centralizaciju i unitarizaciju, odnosno, svoju nacionalnu dominaciju, koju bi Srbima i Hrvatima silom nametnula međunarodna zajednica.
Koliki je manevarski prostor Srba i Hrvata u toj koncepciji?
Pravo komšija da, kao konstitutivni narodi, ne prihvate takav projekat, Bošnjaci ne shvataju kao pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, nego jedino kao pravo da pognu glavu ili se naprosto isele iz Bosne. Da Srbi i Hrvati ne bi imali iluzija da taj projekat po njih možda i nije štetan, Bošnjaci već sada sebe proglašavaju za temeljni narod, što će reći da su ostala dva naroda netemeljna, sporedna, došljačka ili manjinska. Svoj nacionalni jezik, koji su kao i nacionalno ime onomad stvorili, ne nazivaju bošnjačkim, analogno srpskom i hrvatskom, nego bosanskim, da bi ga već imenom nametnuli kao jedini zvanični državni jezik. U istoriografiji i publicistici oni glorifikuju osmansku okupaciju kao zlatno doba i period tolerancije prema hrišćanima, te izmišljaju svoja begovska porodična stabla. Naravno, to kod komšija provocira kolektivnu memoriju na viševjekovno ropstvo i turski zulum. Pri svemu tome, još uvijek žive u uvjerenju da, za razliku od Srba i Hrvata, ne snose nikakvu krivicu za izbijanje rata, da su tokom rata bili samo nevine žrtve, da su komšije ubijali isključivo u samoodbrani, da jedino njihov nacionalni pokret nije bio šovinistički, da je Izetbegović bio lider svih Bosanaca i Hercegovaca, da su zajedno sa njim gradili građansko društvo i branili multietničku toleranciju, da im je mudžahedine neko podvalio, da su njihove veze sa međunarodnim islamskim terorizmom izmišljene, da predstavljaju otjelovljenje demokratskih vrijednosti... I da ih zbog svega toga, naravno, zapadni svijet naprosto obožava.
Ko je zaslužan za takve predstave Bošnjaka o sebi?
Ništa od toga nema mnogo veze sa istinom, niti iko iole upućen vjeruje u to, ali je logična posljedica sistematskog medijskog i diplomatskog zaluđivanja koje su sa njima godinama izvodili centri globalne moći. Usred užasa građanskog rata, koji su politički ponajviše oni sami proizveli, govorili su im da je „Bosna ostvarenje evropskog sna o bratstvu među narodima, a muslimani misionari evropejstva na Balkanu” i slične zavodljive besmislice. Pomalo je to bilo zato da bi se podstakli da što duže ratuju, odnosno, da bi se pokazalo da su evropski saveznici nesposobni da bez NATO-a riješe probleme u vlastitoj kući. Pomalo zato da bi se neutralisali loši utisci o globalnoj politici prema muslimanskom svijetu u Palestini, Iraku, Sudanu ili Libiji. Pomalo zato da bi se muslimanski imigranti iz Turske, Magreba i jugoistočne Azije bolje integrisali u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Pomalo da bi se pridobili muslimani u bivšim sovjetskim republikama koje sada dodiruju azijske granice Rusije. Pomalo zato da se na onih 22 procenta teritorije BiH, koliko će naposljetku efektivno kontrolisati Bošnjaci, ne bi zametnula bijela Al Kaida. Sjetite se samo kako su početkom devedesetih godina u koloni kroz Sarajevo pod bombama defilovale svjetske estradne zvijezde, poput Alena Finkelkrauta, Džoan Baez, Bono Voksa i drugih da bi se poklonili pred prvim safom SDA i Islamske vjerske zajednice, „jer su herojski branili ljudska prava, građanske slobode i multi-multi-multi vrijednosti”, dok su Juke, Cace, Ćele, Dede, Kruške, Puške i kompanija u uniformama Armije BiH kamama i heklerima istjerivali posljednje hrišćane iz olimpijskog grada. Bilo je to veliko uzajamno zapadno-orijentalno obmanjivanje na visokom nivou, u koje ni „laža” ni „paralaža” nikada nisu iskreno vjerovali, jer su ispod stola jedni držali „Sukob civilizacija” Semjuela Hantingtona, a drugi „Islamsku deklaraciju” Alije Izetbegovića. Međutim, obostrani interesi su jedno vrijeme nalagali da se ta igra uzajamnog pretvaranja ne prekida.