- Poruka
- 366.020
-Kakvi su zaključci iz dijaloga velikog inkvizitora i Hrista u paraboli legende o velikom inkvizitoru u „Braći Karamazovim“ Dostoijevskog
-Kada genijalan pisac, kakav je bio Dostojevski, razvije jednu univerzalnu temu, temu o inkvizitoru i Hristu, onda su mogući brojni zaključci, kakvi su, uostalom, i donošeni, takođe od brojnih lucidnih, religioznih, filosofskih i književnih mislilaca na Zapadu, i naročito u Rusiji (podsećam na sjajne studije Rozanova, Berđajeva, Mereškovskog i drugih).
Za mene lično, dijalog Velikog inkvizitora i Hrista, večan je dijalog pobunjenog Prometeja, palog lucifera i lutajućeg Ahasfera – Čoveka sa Bogom. Protivrečna ljudska priroda, koleba se, nekad u toku celog svog života, na koju će stranu čovekova naklonost da preovlada. I prehrišćanske civilizacije, a naročito one u hrišćanskoj istorijskoj eri događanja, pokušavale su uzaludno da reše večni spor u čoveku i van čoveka, kome će se „carstvu opredeliti“: nebeskom ili zemaljskom, potom, kako hleb pravedno podeliti, kako u hlebu razlikovati njegovu nebesku i jestivu manu, kako, najzad, zadovoljiti ljudske „nasušne“ potrebe, a pri tom ne oduzimati ljudima slobodu.
-Kada genijalan pisac, kakav je bio Dostojevski, razvije jednu univerzalnu temu, temu o inkvizitoru i Hristu, onda su mogući brojni zaključci, kakvi su, uostalom, i donošeni, takođe od brojnih lucidnih, religioznih, filosofskih i književnih mislilaca na Zapadu, i naročito u Rusiji (podsećam na sjajne studije Rozanova, Berđajeva, Mereškovskog i drugih).
Za mene lično, dijalog Velikog inkvizitora i Hrista, večan je dijalog pobunjenog Prometeja, palog lucifera i lutajućeg Ahasfera – Čoveka sa Bogom. Protivrečna ljudska priroda, koleba se, nekad u toku celog svog života, na koju će stranu čovekova naklonost da preovlada. I prehrišćanske civilizacije, a naročito one u hrišćanskoj istorijskoj eri događanja, pokušavale su uzaludno da reše večni spor u čoveku i van čoveka, kome će se „carstvu opredeliti“: nebeskom ili zemaljskom, potom, kako hleb pravedno podeliti, kako u hlebu razlikovati njegovu nebesku i jestivu manu, kako, najzad, zadovoljiti ljudske „nasušne“ potrebe, a pri tom ne oduzimati ljudima slobodu.