- Poruka
- 11.684
Nisam hteo da stavim ovu temu na politiku zato sto je na Politici - tekuca politika. A ovo ovde je nekako konceptualno.
Ovo je pitanje nad kojim sam se zapitao i ne vidim odgovor, ako ovo sve ide kako ide - ni ne nazirem odgovor u dalekoj daljini+. Na ivici sam da odustanem i bacim pitanje u kantu - neresena pitanja. Ili da ga ostavim u amanet nekoj buducoj vestackoj inteligenciji da ona razluci ono sto nije moglo da se razluci medju ljudima.
Nije mi jasno, da posle tolikih poruka na forumu da ne postoji minimum koncenzusa za bilo sta. Rasprava o politickim temama koja ide u beskraj, gde se svako sa svakim ne slaze. Aj' sto se ne slaze nego se jos pritom prepucava u nedogled, vredja, podcenjuje, blati sve oko sebe uze i sire. I sve to bez ikakve konstruktivne rasprave. Rasprave da se dodje do nekakvog - kakvog takvog resenja, predloga, nacrta od nacrta, shvatanja - nesto - bilo sta - sto moze da se uzme kao radni stav za nesto sledece. Rasprava se zavrsava kad se svi umore od prazne price.
Diskusija je Ili je kritika necega, na koju se dodaje kritika na kritiku, pa kritika na pojedinca, sa sve ukljucenim logickim zabludama koje kao da niko ne primecuje. Ili mi svi treba da ucimo debatu kao nacin postizanja bilo kakve saglasnosti jer nismo naucili za zivota ili u skoli da to radimo (usput neka nasa pametna deca osvojise silne nagrade u svetu za debatu)
Da li je moguc koncenzus ako se uzme celokupno drustvo? Nekakav minimalni koncenzus?
Koliko ce nam trebati da dodjemo do minimalnog opsteg koncenzusa? 10 godina, 25 godina, 30 godina, 50godina, 100 godina? 200 godina? 500 godina?
Koliko ce nam trebati da dodjemo do nekog opste prihvacenog radnog koncenzusa? (jos gore duze i mukotrpnije)
Imam neki blagi utisak, da sve ove rasprave zapravo lecenje frustracije ljudi koji ne znaju kako bi promenili svoju okolinu tako sto ce se dogovoriti kako ce da je menjaju, sto vec naginje na stranu psihologije a verovatno u nekim slucajevima i psihijatrije.
Kakav svet ostavljate svojoj deci?
Kakvu drzavu? Kakve probleme?
Ovo je pitanje nad kojim sam se zapitao i ne vidim odgovor, ako ovo sve ide kako ide - ni ne nazirem odgovor u dalekoj daljini+. Na ivici sam da odustanem i bacim pitanje u kantu - neresena pitanja. Ili da ga ostavim u amanet nekoj buducoj vestackoj inteligenciji da ona razluci ono sto nije moglo da se razluci medju ljudima.
Nije mi jasno, da posle tolikih poruka na forumu da ne postoji minimum koncenzusa za bilo sta. Rasprava o politickim temama koja ide u beskraj, gde se svako sa svakim ne slaze. Aj' sto se ne slaze nego se jos pritom prepucava u nedogled, vredja, podcenjuje, blati sve oko sebe uze i sire. I sve to bez ikakve konstruktivne rasprave. Rasprave da se dodje do nekakvog - kakvog takvog resenja, predloga, nacrta od nacrta, shvatanja - nesto - bilo sta - sto moze da se uzme kao radni stav za nesto sledece. Rasprava se zavrsava kad se svi umore od prazne price.
Diskusija je Ili je kritika necega, na koju se dodaje kritika na kritiku, pa kritika na pojedinca, sa sve ukljucenim logickim zabludama koje kao da niko ne primecuje. Ili mi svi treba da ucimo debatu kao nacin postizanja bilo kakve saglasnosti jer nismo naucili za zivota ili u skoli da to radimo (usput neka nasa pametna deca osvojise silne nagrade u svetu za debatu)
Da li je moguc koncenzus ako se uzme celokupno drustvo? Nekakav minimalni koncenzus?
Koliko ce nam trebati da dodjemo do minimalnog opsteg koncenzusa? 10 godina, 25 godina, 30 godina, 50godina, 100 godina? 200 godina? 500 godina?
Koliko ce nam trebati da dodjemo do nekog opste prihvacenog radnog koncenzusa? (jos gore duze i mukotrpnije)
Imam neki blagi utisak, da sve ove rasprave zapravo lecenje frustracije ljudi koji ne znaju kako bi promenili svoju okolinu tako sto ce se dogovoriti kako ce da je menjaju, sto vec naginje na stranu psihologije a verovatno u nekim slucajevima i psihijatrije.
Kakav svet ostavljate svojoj deci?
Kakvu drzavu? Kakve probleme?
Poslednja izmena od moderatora: