Kao što rekoh prije, iako bih neke stvari mijenjao...
U razdoblju prva dva-pet desetljeća 19. st. odlučena je sudbina srpskoga standardnoga jezika. U igri su bile tri opcije, od kojih je jedna uglavnom marginalizirana u pisanju jezičnih povijesti:
+slavenosrpska, tj posrbljena "ruskocrkvena" varijanta, koju je guralo vojvođansko građanstvo i crkvena hijerarhija
+srpska narodna, najstaknutija u djelima autora poput Njegoša, Sterije Popovića, Jovana Subotića, V.Lazića, kasnijega Nićifora Ninkovića, Sime Milutinovića Sarajlije,...Taj je jezični tip bio vernakular koji nije prekidao pupčane vrpce sa starom tradicijom, poglavito u leksiku i sintaksi, te slovopisu
+Karadžićeva, projekt Kopitara u kojem je djelomice sudjelovao Mušicki, a koja je glavne obrise dobila u Srpskom rječniku iz 1818., a afirmaciju u izdanjima pripovijedaka, pjesama i poslovica u 1830-in i 1840-im. Taj je tip jezika imao, ugrubo, dvije faze: u prvoj je jezična politika bila nemarno ekavsko-jekavska glede jata, išlo se na forsiranje narodnoga govora (i time prijekid s crkvenoslavenskom baštinom). U drugoj fazi Karadžić stilizira jezik više prema hrvatskim dopreporodnim modelima (iako je i počeo s njima, napose Kačićem), prelazi s "hercegovačkog" na "dubrovački", uvodi niz kroatizama u rječniku i sintaksi, te frazeologiji i upire se na djela Mikalje, Stullija, Voltića, Belostenca, Jambrešića, Došena,.. Nijansiranije, strogi govorni jezik traje od prvoga izdanje Srpskoga rječnika iz 1818, kad autor dolazi u podpunu sinkroniju, nema glasa /h/ (što s dinastijom Hrebljanovići, hitro, hrabar,...?); Karadžić se oslobodio Kopitareva utjecaja tek u 40ima godinama, tek nakon Kopitarove smrti, i tek onda njegov jezični tip postaje "zapadni" i moderniji, zreo na više razina.
U drugoj, dominirajućoj fazi- ugrubo od rada na Srpskom rječniku 1818. do smrti, no s 1840ima kao slabo vidljivom fazom-novom prijelomnicom-- orijentira se na strogu jekavštinu, izbacuje ekavizme ili ih potiskuje, formira jezik kao slitinu hrvatske pisane baštine i narodnih govora (srpskih, ali i hrvatskih i bošnjačkih), uz obaziranje na prigovore iz redova Srpske crkvene hijerarhije (općinu je pretvorio u opštinu itd.)
Vjerska je i crkvena hijerarhija dobro osjetila da joj Karadžićev tip jezika predstavlja kukavičje jaje. Nije stoga neobično što su podupirali slavenosrpske pisce, no nije najjasnije zašto se nisu založili za autohtoniji tip sprskoga jezika koji nije "mirisao" na "katolički" jezik kojega su se grozili.
S Karadžićem su doživjeli reprizu šoka iz 1780-ih, a ostali su svejedno inertni i dezorijentirani. Budući da se radilo o obrazovanim ljudima i poliglotima, može se jedino zaključiti da su pali na historijskom ispitu jer nisu prepoznali približavajuću se opasnost ilirsko-jugoideološke misli, te nisu susljedno tomu dali odlučujuću podporu Njegošu i Subotiću, nego su uprazno ispucali strjeljivo na slavenosrpsku školu, osuđenu na neslavan svršetak.
Za srpski je jezik prva trećina 19. st. preotekla u žestokoj borbi Karadžića i njegovih
protivnika na slavenosrpskoj strani, dok su pisci na srpskom narodnom jeziku koji čuvahu tradiciju sa starijom srpskom pismenosti uglavnom sjeđahu "na plotu", ne sudjelujući u polemikama. Utjecajni mitropolit Stratimirović protežirao je Karadžićeve protivnike na svim poljima, u Matici srpskoj, u Srbiji, u nizu tiskovina...No, Vuk je nastavljao ne samo sa svađalačkim polemikama, nego je u putovanjima po dijelu Srbije, Hrvatske, Crne Gore .. skupljao narodno blago, poslovice i pjesme, što je ostavilo izuzetan dojam u doba romantizma kad je djelovao, i kada je folkloristički žar bio jedan od glavnih pokretača kulturnih strujanja, poglavito među slavenskim narodima. Zbirke pjesama, poslovica, pripovijedaka, manji etnografski i komparativni radovi...sve je to nadmašivalo produkciju slavenosrpskih protivnika, napose Svetića i Vidakovića. Oni jesu pisali umjetnička djela, no slabijega dometa, koja nisu imala širega odjeka, a nisu ni bila promovirana u "velikome svijetu".
Dok je Karadžić, zahvaljujući i Kopitarovu patronatstvu, ali i vlastitoj energiji i upornosti, te marljivosti, predočio Europi svojevrsnu srpsku (i ne samo srpsku- izdavao je i pjesme Hrvata i Bošnjaka) folk-enciklopediju.
Ostavši okamenjeni tijekom njekoliko desetljeća, ne proizvevši za "nacionalnu stvar" ništa u svijetu priznato, ne stvorivši profilirani jezični model, ni rječnik ni gramatiku (objavil isu više gramatika, no u njima nije bilo solidnoga sustava)- slavenosrpski su kulturni djelatnici sami sebi iskopali grob.
Spisatelji pak na srpskome jeziku svojom su pasivnošću, možda još i više nemarom, otvorili vrata pobjedi vukovske struje: Sterija Popović i Njegoš, koliko god bili književno superiorni Karadžiću, nisu ostvarili jezični sustav koji bi mogao biti prava konkurencija.
Sažetak bi bio sljedeći:
*početkom 19. st. se u srpskom kulturnom životu afirmirala ideja o potrjebi stvaranja višefunkcionalnoga književnoga jezika. Razlike su bile jedino u poimanju treba li to biti "čisti" narodni jezik ili jezik sa stanovitim ruskocrkvenim oblicima; novoštokavski ili nenovoštokavski; kojega udjela crkvenoslavenskoga u rječniku i
frazeologiji, i, na kraju, kojega slovopisa i pravopisa.
* najvažnije su prijepornice bile stupanj udjela crkvenoslavizam i/ili rusizama, te slovopisa. U objema je pobijedila Karadžićeva struja, radikalnim potiskivanjem "pravoslavnih" oblika i frazema, te "latiniziranom" ćirilicom. Protivnici i promatrači nisu jednostavno imali na svojoj strani dostatan ostvareni korpus koji bi poslužio kao jezični uzor, ni međunarodno priznanje, a ni vrijeme: preko 20 godina jalovo utrošenih na zabranjivanje Karadžićevih djela u srpskim institucijama nisu ispunili vlastitim prinosima, pa je kad je državi Srbiji uistinu trebao funkcionalan jezik, imala je na raspolaganju jedino Vukov jezik. U ekavskoj inačici preuzela ga je, i tako su bili konačno riješeni sporovi koji su se otezali preko 50 godina.
