О каквом жигу геноцидности баронишу?

sam si odgovorio :kafa:

To je genocid, pokušaj da se zatre neka vrsta ili grupa. U ovom slučaju familija. Razlog može biti nasledstvo, recimo.

Ili pazi ovo,
naši Karađorđevići su ne znam koji po redu nasleđivanja vindzorske krune. Mislite da nemaju genocidne maštarije, "kad bi ceo niz pre nas pomro ..."

Eto, to su genocidni snovi, a pretvoriti ih u stvarnost može i pojedinac.

Narod ? Teško, zapravo nikako ! U narodu je uvek neko protivan ... Fala bogu !
 
Mi ne želimo da sa Bošnjacima delimo vazduh, a kamoli druge vrednosti. Da vi čitavom jednom narodu gurate etiketu genocidnog naroda, a svesni ste da to nije postojalo, tačnije da se to tako nije desilo – naveo je Dodik.
Болдовано ја лаж.
Препознатњив манир Товариш ефендија, из дупета извучеш лаж и припишеш је противнику, па онда непрестано гуслаш покушавајући да оглувиш и последњег Србина.
Товариш ефендије бране српски идентитет до његовог укинућа, покушавајући да га огаде свима.
 
To što si napisao nije ni u kakvoj vezi sa tvojom tvrdnjom citat "Koliko su Židova pobili Srbi kada su svečano i ponosno proglasili Beograd prvim judenfrei gradom u Europi, hm? "
Od tebe se traži da kredibilnim istorijskim izvorima kako vi kažete povjesnim vrelima potkrepiš tvoju tvrdnju da Srbi ubijali jevreje i da su ponosno Beograd proglasili prvim judenfrei gradom u Evropi !
Kod mene te vama Hrvatima tako svojstvene podvale ne prolaze.
Dok si na forumu bićeš progonjen ovim istim pitanjem odnosno zahtevom.
Ako ne možeš da nađeš valjan istorijskim izvor a ne možeš,možeš da izraziš žaljenje odnosno izvinjenje. Alternativa je da utekneš sa foruma kao sinja kukavica.
Slijedi pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. godine uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije.

Poštovani rabine Cooper,

u tijeku je kampanja kojoj se želi američku židovsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Židove. U toj se kampanji želi reći i to da u Hrvatskoj postoji rastući fašizam i antisemitizam. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju. Ovdje donosim dokaze: 1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas, 1992. 2. Srpska „ljubav“ prema Židovima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Židova za srpske terorističke ambicije. 3. Srbi zlorabe žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Židovske zajednice koje su živjele na onome dijelu Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću stoljećima su uživale relativnu stabilnost i sigurnost. Tome je došao kraj početkom 19. stoljeća, kada se raspalo Osmansko Carstvo i kada se pojavila država Srbija. Srpsko protjerivanje Židova iz Beograda i okolice počelo je s vladavinom Karađorđa Petrovića, ubrzo nakon uspješnog srpskog ustanka protiv turske vlasti, godine 1804. Kasniji progoni Židova dogodili su se 1846. i 1861.

Srpski je antisemitizam snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Židovima ograničila poslovanje i upis na sveučilište (Prilog A). Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje židovsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Židovi su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni. Prilažem jednu uvećanu kopiju tih maraka (Prilog B) i njihov detaljan opis (Prilog C).

Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore.

No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti, jasno pokazuju sve naprijed navedeno.

(1) Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom (2) u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943. (Prilog D). U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. (3)

S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku državnu gardu, kao sastavni dio Srpske državne sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda. (4) Drugi čovjek po snazi, odmah iza Nedića, bio je Dimitrija Ljotića, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće. U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. postrojba Srpskih dragovoljačkih snaga uhvatila u Nišu sedam Židova. (5) Nisu samo Nijemci ubijali Židove u Srbiji.

Tijekom 1941. novine Obnova (6) i Naša Borba (7, 8) objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. (9) Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. (10) Svi podatci o preživjelima koncentracijskog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. (11) Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava. Među njima je bilo mnogo Židova, uključujući i najmanje 798 djece. (12) Srpski su čuvari strijeljali najmanje 120 djece. (13)

Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće židovskih žena i djece (14) usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Židove ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942. U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo židovske ni ciganske krvi“. (15) Istodobno je Srpska pravoslavna crkva otvoreno surađivala s nacistima, a velik dio svećenika javno je branio progon Židova. U studenome 1941. srpski pravoslavni svećenik Dušan Popović izjavio je u crkvi Sv. Marka u Beogradu: „Mi smo izdani i prodani. Crv izdaje i korupcije, koji je utjelovljen u judaizmu, prodro je u srž Jugoslavije“. (16) Dana 30. siječnja 1942. metropolit Josif, privremeni poglavar Svete sinode Srpske pravoslavne crkve, objavio je proglas kojim je zabranio prijelaz Židova na srpsko pravoslavlje. (17)

Tim je proglasom, izdanim u suradnji s nacističkim okupacijskim vojnim vlastima, spriječen jedan način spašavanja židovskih života. U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. (18) Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov 3 opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei. (19) Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat. (20) Ukupno je istrijebljeno 94% Židova koji su živjeli u Srbiji (21), dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima. Na jednom javnom okupljanju u Kruševcu ministar Mihajlo Olcan, koji je surađivao s nacistima, „zahvalio je Bogu što jako snažna šaka Njemačke nije udarila u glavu srpskoj naciji“ nego „u glavu Židovima u našoj sredini“. Olcana je zatim blagoslovio srpski pravoslavni svećenik Hranislav Popović, koji je bio nazočan. (22)

Od kraja Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast, u kojoj su prevlast imali Srbi, nije bila prijatelj Izraela ni židovskog naroda. Kada je izraelski predsjednik vlade Ben-Gurion pri put zatražio da Izrael bude primljen u Pokret nesvrstanih zemalja, Beograd je to odbio, jer je bio naklonjen Arapima. Beogradska je vlada godinama pomagala i obučavala teroriste PLO-a. Odmah nakon ubojstva Leona Klinghoffera na brodu Achile Lauro, Abu Abas bio je radosno dočekan u Beogradu. Za vrijeme perzijskog Zaljevskog rata Beograd je podupirao svoga saveznika Irak. Detaljan prikaz jugoslavenske potpore terorizmu sadržan je u jendom specijalnom Izvješću kongresne radne skupine (Prilog E). Nažalost, antisemitizam i danas ustrajava u Srbiji. List Pravoslavlje od 15. siječnja 1992., službeni list Srpske pravoslavne crkve, objavio je jedan članak pod naslovom: „Židovi opet raspinju Krista“ (Prilog F).

Početkom ovoga mjeseca službena novinska agencija Tanjug, sa sjedištem u Beogradu, objavila je da je Rusija priznala Hrvatsku zahvaljujući manipulacijama židovskog lobija. To su komentirale moskovske novine Izvestia (Prilog G).

S obzirom na sve izneseno, nepristojno je što je jedan članak dr. Klare Mandić, iz Društva srpsko-židovskog prijateljstva iz Beograda, nedavno naširoko publiciran u židovskim novinama diljem Sjeverne Amerike (Prilog H). U tome članku piše kako su navodno Hrvati u Petrinji, u rujnu 1991., ubili Židovku po imenu Ankica Konjuh, i zaključuje: „Tko će od nas biti sljedeći?“ No, istina je da Ankica Konjuh, bog joj dao pokoj duši, nije bila Židovka, i tu je činjenicu doktorica Mandić saznala 23. prosinca 1991. ili oko toga datuma, kada se u Beogradu sastala Federacija židovskih zajednica Jugoslavije i rekla doktorici Mandić da prestane pogrješno predstavljati Ankinu Konjuh kao prvu židovsku žrtvu toga rata (Prilog I). Susreo sam se s doktoricom Mandić i čuo njezin govor 20. veljače 1992. U Hillel Houseu Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C. Osobno sam vidio kako doktorica Mandić uručuje gore spomenuti članak tamošnjem rabinu, bez ikakva komentara.

Sama je rekla da ima malo Židova u Društvu srpsko-židovskog prijateljstva, ali je to brzo pripisala jednostavnoj činjenici da Srba u Srbiji ima brojčano znatno više. Ali, istina je da aktivnosti doktorice Mandić nemaju blagoslov ni potporu srbijanske židovske zajednice. Zapravo, židovski intelektualci u Srbiji sumnjaju u motive toga društva (Prilog J). Doktorica Mandić za sebe kaže da je očevidac toga sukoba (Prilog K), ali od početka rata nije imala nijedan izravan kontakt ni s jednim od devet židovskih zajednica iz Hrvatske. Suprotno tome, prilažem izjave dvaju bona fide židovskih očevidaca, Nenada Porgesa i Darka Fischera (Prilozi L i M). Nenad Porges je predsjednik Židovske zajednice grada Zagreba, gdje živi 1.200 od 2.000 hrvatskih Židova. Darko Fischer je predsjednik Židovske zajednica grada Osijeka, gdje je Centar Židovske zajednice bombardirala Jugoslavenska vojska, kojom zapovijedaju Srbi (Prilog N).

Kada su doktoricu Mandić zamolili da komentira bombardiranje sinagoge u Dubrovniku, rekla je da tamošnja sinagoga nije 4 ni oštećena. Ali, Židovi očevidci s time se ne slažu (Prilog O). Dakle, nije se moguće oteti dojmu da je doktorica Mandić više zainteresirana za srbijanske (propagandne) interese negoli za dobrobit Židova. U biti, njezinu turneju govora po Sjevernoj Americi, iz veljače 1992., nije promicala nijedna američka ni kanadska židovska organizacija ni Židovska zajednica grada Beograda. Tu je turneju promicala tvrtka Wise Communications, koja se bavi odnosima s javnošću i ima sjedište u Washingtonu, i koja zastupa srbijansku naftnu kompaniju Jugopetrol, što je samo maska pod kojom zastupa komunističku beogradsku vladu. Američko židovsko-srpsko društvo prijateljstva, sestrinska organizacija Društva doktorice Mandić iz Beograda, na najnepošteniji način izrabljuje Holokaust. Ta se kalifornijska podružnica zdušno trudila i trudi izjednačiti položaj Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata, kao žrtava Hrvata. Njihov je bilten pun priča o ustaškim zvjerstvima (Prilog P). No, taj selektivan prikaz povijesti sadrži ozbiljne manjkavosti, a to su: nikada ne spominju srpsko sudjelovanje u Holokaustu ni srpski genocid nad Hrvatima i slavenskim muslimanima.
 
Vrijedno je sagledati bosanske muslimane, koji su 500 godina mirno živjeli sa židovskom sefardskom zajednicom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana. (23, 24) Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su židovski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima. U rujnu 1991., nakon što sam otkrio spomenuti bilten Američkog židovsko-srpskog društva prijateljstva (Prilog P), telefonirao sam njegovu uredniku gospodinu Grujiću. Prvo je nijekao da se Holokaust ikada dogodio u Srbiji. Kada sam mu nabrojio nekoliko koncentracijskih logora, rekao mi je da su Hrvati tada bili došli u Srbiju i vodili te logore, što je toliko smiješno da ne zaslužuje nikakav daljnji komentar.

Zbog toga prijetvornog povijesnog revizionizma teško mi je vjerovati da su takvi Srbi naučili lekciju iz Holokausta. Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno- bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta (Prilog Q). Doktorica Mandić glavni je zagovornik gledišta da u Hrvatskoj raste antisemitizam, a njezine optužbe usredotočene su na dr. Tuđmana. Ali, židovski čelnici u Hrvatskoj i Židovi koji posjećuju Hrvatsku svjedoče da u Hrvatskoj nema nikakva dokaza o državnom antisemitizmu. Optužbe protiv Tuđmana ne proistječu toliko iz njegovih poteza prema Židovima, koji su potpuno dobroćudni (Prilozi R i S), nego iz prevedenih isječaka iz njegove kontroverzne knjige Bespuća (Prilozi T, U i V). No, vrijedno je primijetiti da gotovo sve te isječke američkim čitateljima milostivo stižu uglavnom iz jednog izvora – iz Beograda. No, nitko do sada nije točno preveo naslov te knjige, koji glasi: „Bespuća povijesne stvarnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja“. Knjiga u biti istražuje čovjekovu nehumanost prema čovjeku i daje pregled genocida tijekom ljudske povijesti.

Iako u načelu Židovi nisu fokus te knjige, opisani su pokolji Židova iz raznih povijesnih razdoblja. Nažalost, dubokoj temi ove knjige pristupljeno je na prilično nespretan način. Knjiga doista sadrži dijelove kojima nedostaje senzibiliteta prema židovskim osjećajima i židovski su čelnici u Hrvatskoj prvi izrazili oštru kritiku na račun Bespuća. Ipak, svaki pošteni čitatelj može reći da ta knjige nije opravdavanje Holokausta, za što je neki optužuju, ni nijednog čina genocida iz bilo kojeg vremena. Autor također hvali Židove. U jednom poglavlju, koje nikada ne navode (srpski izvori), Tuđman kaže da su Židovi najciviliziraniji narod na zemlji. Zato bi bilo razborito prevedene isječke prihvaćati s oprezom, budući da ta knjiga može biti predmet namjerne manipulacije. Daljnje vrednovanje ove knjige mora pričekati bona fide prijevod. Kao što znamo, Istina je prva žrtva rata i komunizma.

Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je židovska zajednica omiljena meta propagandista. Beograd osobito zlorabi židovsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Židova na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita. S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema židovskome narodu.

Srdačno, Philip J. Cohen

Philip Cohen je taj Tuđmanov propagandista preko kojeg je on lansirao one budalaštine o tome da su se Srbi hvalili da su napravili Beograd prvim gradom očišćenim od Jevreja. Jedan teški smutljivac i propagandista, inače zubar po struci koji nema blage veze o istoriji. I te cifre o broju pobijenih od četnika su neuporedivo veće od cifara kojem su baratale jugoslovenske komisije za ratne zločine i posleratni popisi žrtava. Sve napisano je teška i bolesna propaganda, a tek hvalisanje Tuđmana je smehotresno jer otkriva od koga je plaćen za poturanje tih budalaština. Ratna propaganda 90-esetih je bila surova, bezobzirna i beskrajno lažljiva, a taj Koenov članak koji si citirao je samo svedočanstvo toga.

Inače, Philipa Cohena pominju rado i ustaški propagandisti i ustaški ratni zločinci:
https://otporas.com/slucaj-dinko-ljubomir-sakic-8-rujna-1921-20-srpnja-2008/

Dinko Šakić o Koenu:

"Ja sam u tri navrata zahtijevao od hrvatskog nadleznog suda da me pozove na odgovornost zbog navodnih djela koje da sam pocinio za vrijeme rata u obrani moje domovine, Nezavisne Drzave Hrvatske. Vidio sam u “Spremnosti” iz Sidneya od 5 svibnja, da je g.dr. Filip Cohen primio zasluzno odlikovanje od dra. Tudmana jer je pisao istinu u Hrvatskoj i odkrio s Vama zajedno srpski nacizam i antisemitizam… Vidim da je istinoljubiv covjek i da zeli istinu."
 
Poslednja izmena:
Slijedi pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. godine uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije.

Ovo i nije sastavio Philip Cohen, američki zubar koji blage veze nema o ovim prostorima, već su to sastavili Tuđmanovi propagandisti i poturili njemu kao osobi sa jevrejskim imenom da to potpiše. Kapirali su da će te gadarije biti lakše proturiti ako ih potpiše neko sa jevrejskim imenom. To je bio jedan od podlijih Tuđmanovih trikova tokom 90-estih.

Na falsifikovanje istine o holokaustu u Srbiji su upozoravali upravo iz Jevrejske zajednice Srbije.

Intervju sa predsednikom Jevrejske zajednice Beograda Jašom Almulijem u Politici:

Istina o uništenju srpskih Jevreja i njeno falsifikovanje, LINK

Sem zapostavljanja svedoci smo i falsifikovanja Holokausta Jevreja u Srbiji.

Od kada?


– Preživeli Jevreji nikada nisu optuživali Srbe da su krivi za njihovo masovno ubistvo. Falsifikovanje je počelo s Tuđmanovom ratnom propagandom tokom razaranja Jugoslavije i ratova devedesetih godina prošlog veka. Hrvatska propaganda je tvrdila da su Srbi i konkretno kvislinška pronemačka vlada Milana Nedića teški sukrivci za likvidaciju srpskih Jevreja. Već 24. oktobra 1991. u londonskom listu ,,Independent“ pojavilo se pismo s potpisom Lee Bauman, Jevrejke, službenice hrvatskog Ministarstva informacija, u kome je navedeno i ovo: ,,Srbija je bila prva zemlja koja je s ponosom objavila decembra 1942. da je očišćena od Jevreja. Šezdeset hiljada Jevreja iz svih delova Srbije bilo je transportovano u tri koncentraciona logora u Srbiji gde su bili uništeni… Samo ubijanje izvršili su Srbi“. Činjenicu da je u Srbiji bilo samo 12.500 Jevreja a ne 60.000 i da su i sva dela inostranih jevrejskih istoričara konstatovala da su ubijanja u Srbiji vršili isključivo Nemci, hrvatski propagandisti su ignorisali.


Da li tako nešto tvrde domaća ili strana jevrejska istorijska dela?


Nijedno. Savez jevrejskih opština Jugoslavije u knjizi objavljenoj 1952. Nedićevom režimu kao konkretno zlodelo pripisuje samo to što su pripadnici njegove policije i državne straže tragali za nekoliko stotina Jevreja koji su se krili po Srbiji posle nemačkih ubistava 1941. i 1942. godine.


U monumentalnom delu Raula Hilberga ,,Uništenje evropskih Jevreja“ samo se spominje da je Nedićeva vlada uspostavljena, ništa drugo. Kristofer Brauning, koji je prvi opisao gušenje žena i dece iz logora na Sajmištu u naučnom časopisu Jad Vašema, ne pominje uopšte Nedića jer su svi počinioci toga zločina bili Nemci. Nedićev režim je imao prljavu i zlu, ali samo pomoćnu ulogu u progonu Jevreja Srbije. Po nalogu Nemaca organi toga režima su sprovodili antijevrejske mere koje je Okupaciona vojna uprava donela 31. maja 1941. godine. Nedićev režim je učestvovao u antijevrejskoj propagandi, Nedić je novembra 1941. posetio antimasonsku i antikomunističku izložbu koju je finansirao grad Beograd. Ali njegov režim nije vršio istrebljenje Jevreja.



Nije ni osnovao logore za Jevreje?


– Nije... U logoru na Banjici postojalo je posebno odeljenje za Jevreje kojim su rukovodili Nemci. Kroz to odeljenje je prošlo 688 Jevreja od kojih su Nemci streljali 382, a njih 186 prebačeno je u logor na Sajmištu, dok su 103 preuzeli SS i Gestapo. Odluka i izvršenje fizičkog uništenja Jevreja bili su isključivo delo Nemaca.


Šta zaključujete u svetlosti ovih činjenica?


– Zaključujem da su i Tuđmanova propaganda i Helsinški komitet optuživali Srbiju za uništenje Jevreja zbog svojih političkih ciljeva. Time su zloupotrebili našu nesreću i skrnavili naše žrtve.


Igrali su se tuđom smrću u svoju korist.


Tome se mora stati na put. Ne da bi se branilo Nedića kao kvislinga, već da bismo sprečili smanjenje krivice Nemaca i preinačenje istorije Holokausta, koje u ovom vremenu poprima čudovišne razmere – sve do njegovog poricanja.
 
Ustašoidni sajtovi su puni hvale za Philipa Cohena čije se tekstovi postavljaju na ovoj temi :

https://narod.hr/kultura/16-ozujka-...otkrio-svijetu-o-genocidnosti-susjedne-drzave

16. ožujka 1953. Philip Cohen – što je ‘Tajni rat Srbije’ otkrio svijetu o genocidnosti susjedne države?



Ово га аутоматски дисквалификује:
Philip Cohen je nagrađen od predsjednika Franje Tuđmana 1997. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
 
Ne treba upadati u zamku antisemitizma prilikom spominjanja ovih Tuđmanovih plaćenika. Nije on Jevrejin nego plaćenik, propagandista i lažov.
Има више примера јеврејског антисрпског деловања последњих неколико деценија. Нису они свете краве да их се не сме помињати.
 
Има више примера јеврејског антисрпског деловања последњих неколико деценија. Нису они свете краве да их се не сме помињати.

Zašto je Tuđman plaćao te neke bestidnike sa jevrejskim imenima da ga hvale i zašto je plaćao njihovu promociju po svetu. Pa zato da opere Hrvatsku pred stranom javnošću. To će lakše učiniti sa nekim ko se preziva Cohen. Nisu nama krivi oni koji su se na propagandu upecali, nego oni koji su je poturali.
 
Zašto je Tuđman plaćao te neke bestidnike sa jevrejskim imenima da ga hvale i plaćao njihovu promociju po svetu. Pa zato da opere Hrvatsku pred stranom javnošću. To će lakše učiniti sa nekim ko se preziva Cohen. Nisu nama krivi oni koji su se na propagandu upecali, nego oni koji su je poturali.

Неки од припадника тог народа су управо и аутори и пропагатори антисрпске политике. Не улазим да ли су то прави Јевреји или тзв Хазари али то је тако.
 
Ponoviću još jednom - u rezoluciji se naš narod uopšte ne pominje. Sam si napisao da ne znaš. Onda pročitaj pa ćeš znati. Imaš u uvodnom postu ove teme.
Ma jok, uopšte.
Verovatno se taj događaj u Srebrenici vezuje za Marsovce, nema tu Srba nigde... :mazi:
Neverovatno kako ljudi nasedaju na te jeftine laži "oporbe" koja se uvlači Zapadu u bulju,
čak i po cenu da ceo jedan narod i država u kojoj žive, bude proglašena genocidnom.
Činjenice:
Streljano je manje od 1000 muslimana, većinom ratnih zarobljenika, muslije su taj broj
naduvale na 8000.
Iako su dovlačili one poginule u borbama pri pokušaju proboja, one umrle i poginule
po sasvim drugim krajevima Bosne, one koji su umrli prirodnom smrću, nisu uspeli
da naguraju taj broj ni na 4000, a kamoli nekih 8000 navodno streljanih.
Od tog broja nije streljano ni jedno dete, ni jedna žena, ni jedna starica ili starac.
One njihove navodne "majke Srebrenice" sve nekim čudom preživele "genocid"?


Ali zato je tamo poklano i ubijeno preko 3000 Srba, većinom žena, dece i staraca.
To nije genocid?

Izgleda da ti malo teže shvataš, evo ti još jednom, sriči polako, da shvatiš:
A ova Rezolucija je go qurac, osveta za:
1) Nemoć kompletnog Zapada da pobedi Rusiju.
2) Odbijanje Srbije da se priključi sankcijama Zapada protiv Rusije.

3) Da pokažu muslijama kako je Zapadu ustvari Bogznakako stalo do njih.
4) Da maskiraju genocid koji ješe trenutno vrše u Gazi.
 

Pa i to vrbovanje par likova iz vrha te organizacije je isto ono što je radio Tuđman. Tuđmanu je bio cilj skidanje ljage sa Hrvatske i satanizacija Srba, ovima brendiranje srebreničkog nazovi "genocida", ali je u suštini isti posao. Tuđman je unajmio nekog, do tada anonimnog zubara, sa jevrejskim prezimenom Cohen i plaćao njegovu promociju po stranim medijima sa sve lupetanjima o srpskoj genocidnosti, dok ovi rade nešto ozbiljnije sa vrbovanjem već etabliranih likova da bulazne o istovetnosti holokausta i "genocida" u Srebrenici.
 
Pa i to vrbovanje par likova iz vrha te organizacije je isto ono što je radio Tuđman. Tuđmanu je bio cilj skidanje ljage sa Hrvatske i satanizacija Srba, ovima brendiranje srebreničkog nazovi "genocida", ali je u suštini isti posao. Tuđman je unajmio nekog, do tada anonimnog zubara, sa jevrejskim prezimenom Cohen i plaćao njegovu promociju po stranim medijima sa sve lupetanjima o srpskoj genocidnosti, dok ovi rade nešto ozbiljnije sa vrbovanjem već etabliranih likova da bulazne o istovetnosti holokausta i "genocida" u Srebrenici.

Пристали су на то. Нема се више о чему разговарати.
 

Back
Top