O dnevničarenju

IMG_20231202_220212.jpg
Na Instagramu sam slučajno nabasala na profil koji reklamira edukaciju u - pisanju dnevnika. Suštinski, pozdravljam tu ideju, jer kao što su se ljudi odrodili od prirode (pa im sada treba vodič i da bi izašli u zeleni park), tako su se odrodili i od toga da sređuju svoje misli, da ih rastaču u reči, da zaranjaju u sebe i da pokušaju da uobliče ono što su našli.

Međutim, malo mi je bilo i žalosno što su se neke - ipak prirodne - aktivnosti skoro pa izgubile. Na policama mi stoji dramatično veliki broj sveski, svih oblika i svih obima; a u njima - zapisi, poezija, egzotične ispovesti, zapažanja, crteži, šeme, ideje...

Ne znam kada sam prvi put dobila ideju da pisano uobličim klupko koje se kovitla u meni. Ali, da mi je tada neko rekao da "treba da me poduči kako to da radim", smejala bih se. Pisanje dnevnika je tako duboko lična, intimna stvar. Nema ispravnog ili pogrešnog načina, sve može i sve je dozvoljeno. U tome je lepota dnevničarenja; postojite samo ti i to parče hartije i penkalo ili olovka.. ili četkica. I nema ograničenja. Nema osude, nema potrebe da se bilo kome prilagodiš.

Imati dnevnik je - kao da imaš prijatelja koji je uvek tu da te sasluša, i da te posavetuje. A kako nas to dnevnik "savetuje"?
Pa, samim činom rekapitulacije onoga što se zbiva u nama, počinju da izviru na površinu i neki odgovori.

Na neke moramo i da sačekamo, ali vremenom se pojave.

Dan danas, ne samo što vodim dnevnik(e), već i pišem pisma. Mnogo se jasnije i bolje obraćam drugom živom biću, ako to izlijem na papir. To je, moguće, moj vid revolta protiv sveta koji je postao previše užurban, previše histeričan i gnevan, pretrpan impulsima koji nigde ne vode, protiv svakodnevice od koje uvek, na koncu dana, mora da se otrgne deo tišine.
 

Prilozi

  • 0652e427df6e45e602d3d9e86bcb1207.jpg
    0652e427df6e45e602d3d9e86bcb1207.jpg
    83,4 KB · Pregleda: 321
  • IMG_20231202_220212.jpg
    IMG_20231202_220212.jpg
    227,2 KB · Pregleda: 5
Poslednja izmena:
jbt sto mi je rukopis bio gadan :hahaha:


ali sve gore okaceno je iz perioda 2000./2001.
koji trip :D

Smesan sam sebi sam par sekundi a onda nalet superEGA sto sam neki drugi decak jos ludji tj. nacitaniji i osvesceniji.
Takoreci nov covek.

Jako lep blog ...

Zelim da poverujem da ce ga neko ko vodi dnevnik procitati i videti kako je lepo kad "vidis" sebe od pre 22-23. god.

Koliko si porastao/pao kao COVEK
 
@~sweet girl~

Braon belo je bio
nevidjeno idijotski zid u stacionaru kad sam isao na neke kontrole.
Naaaaaajgluplja kombinacija boja za mesto gde treba da ozdravimo
:hahaha:

Jasno je da mi je asocijacija i u glavi pesma bila "modro i zeleno" EKV
Prejako.
I na kraju: malo sam kao nervozan
🤣🤣🤣

A pjesma Jutro mi je baš super. Pogledaćubaš i ostalo kad stignem. Dopada mi se, kreativac si.

Pišeš li sada? I što ne? 😁
 
Jaooo ja mislim da je to jedna od najvećih muka savremenog doba. Uzeti, ukrastti vremena za sebe.
Krompir, dnevnici su ti hit! :heart: Baš kul što si sve sačuvao. To je sad zanimljiv uvid u mikrokosmos.
I da, i meni zapade za oko ono "malo sam kao nervozan" :lol:.
Sve odiše i spontanošću i toplinom, ali pomalo i melanholijom. Lepo.

Sve nas žderu obaveze i tuđa očekivanja. Meni je posao takav da puno pišem, ali vezano za profesiju. No bukvalno se nateram u pauzama da popričam malo sama sa sobom na ovaj način. I to me jedino odmara.

Čovek mora sebe da krade od drugih, inače se dezintegriše. :mrgreen:

Kad pomenu onaj braon beli zid, setih se jednog svog zapisa kada sam pisala iz Doma zdravlja, gde sam otprilike umirala zbog visokog pritiska :lol:.
Sećam se i sveske, roze korice, sa paunom.
 
e vidis braon-belii zid i jeste iz stacionara :D
jezivo je izgledao dodjes bolestan izadjes lud :lol:

I lepo si primetila sve okaceno je nastalo u casovima doklice dok sam bio u vojsci.
Isao da odsluzim rok ali i sebe da dovedem u red.
Doveo i vise nego uspesno :kez:

Svaka cast kad si uspela da desifrujes onaj švrakopis :mrgreen:
 
e vidis braon-belii zid i jeste iz stacionara :D
jezivo je izgledao dodjes bolestan izadjes lud :lol:

I lepo si primetila sve okaceno je nastalo u casovima doklice dok sam bio u vojsci.
Isao da odsluzim rok ali i sebe da dovedem u red.
Doveo i vise nego uspesno :kez:

Svaka cast kad si uspela da desifrujes onaj švrakopis :mrgreen:
Moj rukopis je nekad i gori 😂
Ali to je ok, i onako dnevnike pišemo samo za nas.

Drago mi je da ti je dnevničarenje u tom periodu bilo od koristi!
 
Ja sam poslednih mesec dana prošla kroz baš težak period. Nije ni prvi ni poslednji put, kao i kod svakog, zar ne?
Nedostatak suštinskog prijateljstva sam u velikoj meri amortizovala time što sam u svakom trneutku imala utočište u vidu olovke i papira. U mom slučaju, to je neprocenjivo, zaista.
 
Zapisano pre 4 dana:

Živela sam, kada sam bila dete, većim delom, na najlepšem moru na svetu. Zatim sam živela u vrtoglavo visokoj zgradi; zatim, u betonu. A onda sam živela okružena sa tri šume. Zatim sam živela u trošnoj kući koja je mirisala na smrt. A onda sam živela u fensi stančiću sa italijanskim pločicama (tamo sam bila najnesretnija, usput rečeno). A onda sam živela u potpunoj divljini (u blizini su bile divlje svinje). A onda sam živela ponovo okružena sa tri šume.

Neke reone sam izostavila.
Možda je zanimljivo pomenuti da sam se u jednoj garsonjerici sprijateljila sa mišom, zvala sam ga Mušika. Stan je inače bio super sređen, ali je miš tu našao neku oazu mira, i pokazao se vrlo pitomim. Nadam se da nisu ubili Mušiku kada sam otišla odatle.

Često sam nosila kofere sa sobom, a još češće kutije ili kese. Val sa svojim zavežljajima. Val sa olovkama i sveskama, iz kojih ispadaju reči koje čuje tek poneko. Val sa sadržajima koji su uvek višak.

Sada živim pored reke koja ima puno pataka. :heart:

I povremeno, uveče, nakon posla, gledam razigranu površinu vode bez daha.

Čudan je ovaj život. Život pun života, život pun kofera, kesa, zavežljaja, pun utisaka i otisaka, pun sadržaja koji nekako uvek ispada iz torbi, i nestaje, nestaje u beskraj....
 
Zapisano pre 4 dana:

Živela sam, kada sam bila dete, većim delom, na najlepšem moru na svetu. Zatim sam živela u vrtoglavo visokoj zgradi; zatim, u betonu. A onda sam živela okružena sa tri šume. Zatim sam živela u trošnoj kući koja je mirisala na smrt. A onda sam živela u fensi stančiću sa italijanskim pločicama (tamo sam bila najnesretnija, usput rečeno). A onda sam živela u potpunoj divljini (u blizini su bile divlje svinje). A onda sam živela ponovo okružena sa tri šume.

Neke reone sam izostavila.
Možda je zanimljivo pomenuti da sam se u jednoj garsonjerici sprijateljila sa mišom, zvala sam ga Mušika. Stan je inače bio super sređen, ali je miš tu našao neku oazu mira, i pokazao se vrlo pitomim. Nadam se da nisu ubili Mušiku kada sam otišla odatle.

Često sam nosila kofere sa sobom, a još češće kutije ili kese. Val sa svojim zavežljajima. Val sa olovkama i sveskama, iz kojih ispadaju reči koje čuje tek poneko. Val sa sadržajima koji su uvek višak.

Sada živim pored reke koja ima puno pataka. :heart:

I povremeno, uveče, nakon posla, gledam razigranu površinu vode bez daha.

Čudan je ovaj život. Život pun života, život pun kofera, kesa, zavežljaja, pun utisaka i otisaka, pun sadržaja koji nekako uvek ispada iz torbi, i nestaje, nestaje u beskraj....
Ovo je divno
 
Kada sam pre par godina kupila jedan dnevnik, prva rečenica koju sam zapisala je: "Kupila sam ovaj dnevnik, da bih se sakrila među njegove stranice". Imala sam i tada snažnu potrebu da nekako kanališem sudar između mog unutrašnjeg sveta, i onoga što me je okruživalo. Neko vreme sam se tako krila međ' tim malo žućkastim stranicama. Sada, ta sveska stoji u arhivi dnevnika, u mom sad već bivšem stanu, natopljen raznim uspomenama - ali izvršio je svoju funkciju.
Tada sam bila u jednoj interesantnoj relaciji gde smo povremeno pisali pisma jedno drugome. Vremenom, moja pisma su se pretvorila u monologe. A ti monolozi su se pretvarali u bajke. Sopstveni svet me je sve više usisavao, i na trenutak sam pomislila, jednom više nikad neću moći da napustim te zidove, toliko mi je udobno međ' njima. Ti zidovi su bili toliko obojeni jarkim bojama, da mi je tzv. spoljašnji svet bio sve bezličniji i zamagljeniji.
Paradoksalno, u tzv. realnosti, na poslovnom i društvenom planu, ja sam bila visoko funkcionalna, ektremni radoholik i posvećenik.
Ali možda je moja tajna bila upravo u tome - ja sam, za razliku od drugih, imala moje tajne, žućkaste stranice, da podelim s njima sve što ne želim sa spoljašnjim svetom..ili korak dalje, da čak iskreiram sopstveni svet sa sopstvenim pravilima.

 
Poslednja izmena:
IMG_20231224_031955.jpg


Miris pečatnog voska 💞.
Miris tajni. Miris ispovesti koje se lepe o zidove.
Miris ljubavnih pisama. Miris i smeha i besa.

Posle ponoći, skidamo šešire i rukavice, i bivamo ono što jesmo pred hartijom kao jedinim svedokom.

Znače mi dosta moje rekapitulacije.
Zahvaljujući hartiji, svih ovih godina, može se reći - imao je ko da me sasluša. I to je bilo gorivo da, na moje zadovoljstvo, beskonačno mogu drugima da budem ono što je zapravo bilo potrebno meni - oslonac i razumevanje.
 

Back
Top