Međutim, malo mi je bilo i žalosno što su se neke - ipak prirodne - aktivnosti skoro pa izgubile. Na policama mi stoji dramatično veliki broj sveski, svih oblika i svih obima; a u njima - zapisi, poezija, egzotične ispovesti, zapažanja, crteži, šeme, ideje...
Ne znam kada sam prvi put dobila ideju da pisano uobličim klupko koje se kovitla u meni. Ali, da mi je tada neko rekao da "treba da me poduči kako to da radim", smejala bih se. Pisanje dnevnika je tako duboko lična, intimna stvar. Nema ispravnog ili pogrešnog načina, sve može i sve je dozvoljeno. U tome je lepota dnevničarenja; postojite samo ti i to parče hartije i penkalo ili olovka.. ili četkica. I nema ograničenja. Nema osude, nema potrebe da se bilo kome prilagodiš.
Imati dnevnik je - kao da imaš prijatelja koji je uvek tu da te sasluša, i da te posavetuje. A kako nas to dnevnik "savetuje"?
Pa, samim činom rekapitulacije onoga što se zbiva u nama, počinju da izviru na površinu i neki odgovori.
Na neke moramo i da sačekamo, ali vremenom se pojave.
Dan danas, ne samo što vodim dnevnik(e), već i pišem pisma. Mnogo se jasnije i bolje obraćam drugom živom biću, ako to izlijem na papir. To je, moguće, moj vid revolta protiv sveta koji je postao previše užurban, previše histeričan i gnevan, pretrpan impulsima koji nigde ne vode, protiv svakodnevice od koje uvek, na koncu dana, mora da se otrgne deo tišine.
Prilozi
Poslednja izmena: