O Bogovima i herojima

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Spoznaja čoveka 21. veka, medijska mašinerija, arhitektonske utopije, različite vrste i pozicije moći , preklapajući paus papire, umetnik kreira različite planove predstave, izmaglice, fragilne ljude u nestajanju. Nezadovoljan sto saznanja od nastanka sveta sada se unistavaju.Price,mitovi,legende,mnoge nalaze uporiste u dogadjanjima oko nas..Pa da se podsetimo, sta nas dovede- odvede od - do podeljenih svetova...


Fu Si
Untitled-1-10.gif
Izvor: Wikimedia commons

Kada neki mitološki junak dobije titulu heroja, očekujemo smrtnika koji je uz pomoć snage i mudrosti pobedio neka čudovišta, spasao svoj narod nekih napada ili učinio neki sličan podvig. Kineski heroji su nešto drugačiji. Uglavnom predstavljaju heroje kulture, mudrace, koji su ljude naučili vrlo bitnim veštinama. Takav je i Fu Si, poznat i kao Paoši, kineski narodni heroj koji je, između ostalog, zaslužan i za stvaranje čovečanstva.
On je potomak boga stvaranja Pangua. Pangu je bio div koji je spavao u jajetu haosa, a kada se probudio, podelio je nebo i zemlju i odmah umro. Od njegovog tela nastalo je sve na zemlji, ali i biće po imenu Hua Hsu koje je rodilo blizance. Ti blizanci su Fu Si i njegova sestra.
Ovaj narodni heroj došao je sa namerom da postane prvi kineski car. Po legendi je imao četiri lica, a svako od njih je nadgledalo po jednu stranu sveta. Njegova supruga (i sestra) bila je ili Đu Tjen Sjenu (Tamna gospa), ili Nu Va, zabuna dolazi od toga što su ove dve junakinje poistovećivali rani zapisi. Zajedno sa svojom suprugom, zaslužan je za stvaranje čovečanstva, ali i pronalazak lova i ribolova sa mrežom. Naučio je Kineze pripitomljavanju životinja, sviranju na instrumentima, kuvanju, merenju vremena i pravljenju svilenih niti od kojih su kasnije nastajale tkanine. Veruje se da je izmislio i kinesko pismo i trigrame Ji đinga. Prema mitu, raspored trigrama u ovoj knjizi Fu Si je otkrio na leđima zmaja koji je izlazio iz reke.
Ji đing je drevna knjiga promena koja je napisana hiljadu godina pre nove ere i predstavlja najstarije delo kineske klasične književnosti. Sastoji se od šezdeset i četiri heksagrama čijim se tumačenjem dolazi do predviđanja budućih događaja. Čitanjem proročanstava stiče se uvid u kinesku filozofiju i njihovo shvatanje univerzuma.
Fu Si i njegova sestra bili su prvi ljudi koji su živeli na planini. Kada su zapalili dve vatre, kako bi se ugrejali, te dve vatre su se spojile u jednu, posmatrajući to, odlučili su da se venčaju. Nakon toga od gline su napravili ljude i oživeli su ih. Ovaj heroj je rođen u donjem toku reke Huanghe, u mestu zvanom Čenđi, a umro je u mestu zvanom Čen. Živeo je 197 godina, a spomenik njemu se i danas može obići i predstavlja turističku atrakciju.
 
Belerofont
Untitled-3-7.gif
Ilustracija: Ljiljana Đajić

Našeg ovomesečnog junaka nesrećne okolnosti dovele su do različitih nevolja koje je stoički podneo, ali je za svoju propast na kraju sam bio odgovoran. Iako je bio lep kao bog, Belerofont nije bio božanskog porekla. Jednom prilikom je slučajno ubio čoveka u svom rodnom gradu Korintu, zbog čega je bio proteran. Tražeći novi dom, stigao je do Tirinta, čiji je kralj Pret pristao da ga ugosti. Kraljeva žena se zaljubila u lepog mladića, a sujeta ju je naterala da ga, nakon višestrukih odbijanja njenih udvaranja, optuži kod svog muža. Pret je odbio da ga ubije, što je njegova supruga zahtevala, ali nije mogao tek tako da mu oprosti zavođenje kraljice, pa je nesrećnog junaka poslao kod svog tasta.
Kraljev tast, Jobat, bio je kralj Likije. Kada ga je isterao iz svog kraljevstva, Pret mu je dao zapečaćenu pločicu u kojoj je napisao šta se dogodilo i u kojoj je zatražio od svog tasta da ga pogubi. Gostoljubivi Grci su verovali da se gost ne sme uvrediti, a kamoli ubiti, te je zbog toga odugovlačeno sa Belerofontovim ubistvom. Srećom po našeg heroja, ni tast nije bio rad da tek tako zaprlja ruke krvlju gosta, pa mu je zadao praktično nerešiv zadatak – da ubije čudovišnu Himeru.
Himera je jedna od najčudnijih bića klasične mitologije. Delom zmija, delom jarac, delom lav imala je i vatreni dah. Ovo biće sa jarčevim vratom, glavom na sredini leđa i zmijskim repom potomak je čoveka-zmaja Tifona i žene-zmije Ehidne.
Belerofont sam nije imao šanse protiv Himere, ali se na njega sažalila Atina i pomogla mu. Po nekim verzijama mita dodelila mu je vernog saputnika, konja Pegaza, dok je po drugim Atina pomogla tek toliko što je dala junaku zlatne uzde kojima je on sam uhvatio krilatog konja. Zahvaljujući pomoćniku, Beleforont je izbegao Himerine napade i na kraju je i savladao. Jobat ipak nije bio zadovoljan i dodelio mu je niz sledećih zadataka – slao ga je u borbe protiv Amazonki i Solima, naložio mu je da ubije i Himerinog oca, a kada je iz svih tih sukoba izašao kao pobednik, Jobat je na njega poslao odred likejskih vojnika kojima je bilo naređeno da ubiju junaka iz zasede. Belerofont je i njih pobedio i time konačno zadivio Jobata u potpunosti, koji ga je dočekao sa najvišim počastima, dao mu svoju kćerku za ženu i poklonio pola svog kraljevstva. Kada je to čula, žena kralja Preta se ubila (ili ju je Belerofont ubio u besu, zavisi kojim verzijama mita verujete) i porodica je živela srećno.
Ipak, ni najveći junaci često nisu imuni na častohleplje, te je Belerofont pomislio da je veći nego što jeste, osedlao je Pegaza poslednji put i uputio se na Olimp. Počinivši ovaj hibris, potpisao je sebi smrtnu presudu. Zevs, besan zbog drskosti smrtnika, poslao je obada na Pegaza. Konj je postao neobuzdan, zbacio je gordog jahača, i Belerofont je pao na zemlju. Oholi junak je, prema nekim izvorima, poginuo odmah, dok je po drugima izgubio razum i tako lutao svetom sve dok se Tanatos nije smilovao i poveo ga sa sobom.
 
Trostruka boginja
novembar1-Copy-1024x683.jpg

ilustracija: Jefimija Kocić
Ovu boginju neopaganizma čine tri aspekta koja su ujedinjena u jednoj boginji – devica, majka i starica. Svaki od tih aspekata predstavlja drugačiji stupanj ženskog životnog ciklusa, ali takođe i mesečeve mene. U pozadini ove boginje je Velika Bela boginja koja je u minojskom dobu vladala čitavim univerzumom i podzemljem.
Za stupanj device (ili devojke) se vezuje prikaz mladog meseca, a ona, naravno, predstavlja mladost, početak života, u isto vreme nevina i zavodljiva, nimfa i smrt. Njeni atributi su proleće, zora i cveće. Povezana je sa seksualnim magijama i ljubavnim čarolijama
Majka je zrela i odlučna, predstavlja život. U vezi je sa podnevom, plodnošću, materinstvom, udobnošću i podučavanjem, a u mesečevim menama je predstavljena punim mesecom.
Starica je savetodavka, ali i tamna strana ove boginje, uteruje strah. Moćnija je od majke, osnažena iskustvom, mudrošću i saznanjem. Povezana sa grobljem i mlinovima.
Prilikom prizivanja trostruke boginje, svi aspekti njenog postojanja se aktiviraju i time osnažuju vradžbine i rituale. Za nju je bitna simbolika broja tri, kao i brojevi deljivi sa tri.
Ova boginja je posebno značajna za neopagansku religiju Vika. Vika (veština ili veštičarenje), temelji se na obožavanju prirode i prepoznavanju prisustva božanstava u svim stvarima. Poštovaoci vike (veštice) uglavnom poštuju ženski princip, ali ne isključuju ni muška božanstva. One izvode svoje rituale u skladu sa godišnjim dobima i ciklusima sunca i meseca, što objašnjava povezanost Trostruke boginje i mesečevih mena.
Trostruka božanstva nisu strana pojava u religijama, tako grčka mitologija prepoznaje poštovanje Here kao devojke, žene i udovice, a sličan slučaj je i sa Dijanom ili Hekatom. Ipak, nema potvrda da Trostruka boginja vuče korene iz nekih davnašnjih religija iako neki neopagani tvrde da je ova arhetipska figura prisutna u raznim kulturama.
Neopagani veruju da tri stadijuma boginje mogu da se reflektuju u pojedine stadijume ženskog reproduktivnog ciklusa – seksualnost, trudnoća i dojenje – i da je to način da žena prigrli Boginju i načini svoje telo svetim.
 
Ljudi su izmislili na hiljade bogova do sada i mahom ih sve redom odbacili kao budalaste,meni nije jasno zašto se jedino još taj ratni bog drevnih Jevreja Jahve drži u životu jer ispada svi su bili fejk ali evo ovaj biblijski ljubomorni osvetnik je iz nekog razloga realan
 
Јахве је био актуелан док није дошао Христос.
Па је самим тим, живи богочовек заменио откривење којим се Бог откривао људима у Старом Завету.
 
Trostruka božanstva nisu strana pojava u religijama, tako grčka mitologija prepoznaj
Ni Triglav nije bio izuzetak. Ovo božanstvo uvek se predstavljalo sa tri glave, što se i vidi iz njegovog imena – Triglav, odnosno, Troglavi. Šta predstavljaju tri glave Triglava? Poštovaoci ovog božanstva govorili su da Triglavove glave simbolizuju njegovu vladavinu nad tri sveta: nebeskim, zemaljskim i podzemnim svetom. Sličan koncept uočava se i u ostalim mitološkim sistemima: nordijski Odin takođe ima tri lika koja su povezana sa tri različite sfere, a tu je i grčko trojstvo Selena – Afrodita – Hekata, tj. mesec (nebo), zemlja i podzemlje.
https://www.starisloveni.com/Triglav.html

Takođe i hrišćanski Bog je troičan.
 
Pa dosta je bio jehova sad malo neki drugi. :D
Interesantno pravoslavni hrišćani ne znaju za tog jahvu/jehovu, oni znaju za oca sina i svetog duha.
Па и ја се чудим, шта су сви сад кренули са тим Јахвеом, као да не знају за Христа.
Takođe i hrišćanski Bog je troičan.
Хришћански Бог је једна природа у три различите личности.
Као што постоји водена пара, вода и лед. Нећемо сваки предмет звати као посебну ствар, већ је све пројава једне исте суштине, тј. воде.
 
Па и ја се чудим, шта су сви сад кренули са тим Јахвеом, као да не знају за Христа
Prvi put za jahvu/jehovu sam čuo ovde na forumu
Хришћански Бог је једна природа у три различите личности.
Као што постоји водена пара, вода и лед. Нећемо сваки предмет звати као посебну ствар, већ је све пројава једне исте суштине, тј. воде.
Ne znam šta sam loše rekao ili pogrešno, hrišćanski Bog je troičan. Stare religije takođe za vrhovne bogove stavljaju tri boga. Broj tri je božanski broj, tako da je hrišćanstvo shvatilo takođe donekle suštinu boga kao i stare religije. U suštini čovek predstavlja boga po svetu koji je stvoren u 3d. Naravno bog je van svake dimenzije ali kako to objasniti a da donekle razumemo.
 
Хришћански Бог је једна природа у три различите личности.
Diskutabilno. Pola hrišćana veruje da je jedna priroda a druga polovina da se radi o tri identiteta.
Otac je onaj iz Starog Zaveta (=Jahve), sin je Dzizus, duh je umrli Dzizuz. Ako je sve ti isto, pravoslavci slave i onog krvoloka iz Starog Zaveta.
 
Није дискутабилно јер просечан хришћанин верује срцем и нема појма о догматици, нити он вреднује разлику између природе и личности, нити га то интересује.
То што неко није изучио догматику не чини га мањим верником од неког ко јесте, јер ко верује у Бога има поверење у Бога, што је најважније.
Догматски речено Отац, Син и Свети Дух имају засебну личност (υπόστασις) , а заједничку природу.
Prvi put za jahvu/jehovu sam čuo ovde na forumu

Ne znam šta sam loše rekao ili pogrešno, hrišćanski Bog je troičan. Stare religije takođe za vrhovne bogove stavljaju tri boga. Broj tri je božanski broj, tako da je hrišćanstvo shvatilo takođe donekle suštinu boga kao i stare religije. U suštini čovek predstavlja boga po svetu koji je stvoren u 3d. Naravno bog je van svake dimenzije ali kako to objasniti a da donekle razumemo.
Joш да поменемо theos i kirios, па да комплетирамо те стране изразе о Богу.
Хришћанство је монотеистичка религија, то је оно што је издвајало и што данас издваја хришћанство од других религија.
Старе религије су биле како које, неке старе религије су биле монотеистичке, а неке политеистичке. Оне које су биле политеистичке имале су врховног Бога који је био "главни" међу свим боговима. Неке религије, као старе религије Африке су биле искључиво монотеистичке, све сад зависи од религије до религије. Египћани су мењали имена богова како који победи (Amon се спојио са богом сунца и онда је дошло до имена Αmon-ra), имали су чак и једног монотеистичког владара, мада су свакако већина били политеисти.
 
Poslednja izmena:
BOGOVI KOJI SU PREŠLI OKEAN

Da bismo razumeli šta je Santerija, po kojoj ovaj album nosi ime, kao i otkud ona na Kubi, moramo se vratiti duboko u prošlost i korene potražiti sa ove strane Atlantskog okeana, duboko u podsaharskoj Africi. Jer, bez Jorube ne bi bilo ni Santerije. Zvuči strano i pomalo zbunjujuće, ali to je samo zato što je to jedna od onih priča koje se nalaze van fokusa egocentrične, zapadnjačke istoriografije. Joruba je zapravo naziv grupe naroda iz Zapadne Afrike, a istovremeno i njihove religije. Zapravo, u tom drugom značenju, Joruba prevazilazi okvire onoga što podrazumevamo pod pojmom religije i verovanja u metafizičke sile. Ona jeste i to, ali pre svega, Joruba je sveukupna tradicija koju poštuju narodi koji žive na teritorijama današnjih jugozapadnih afirčkih država, na obalama Gvinejskog zaliva, preciznije Togoa, Benina i Nigerije. Često se ovaj pojas naziva upravo prema Joruba kulturi – Jorubalend. Mitovi, verovanja i duhovni principi naroda sa ovog dela planete vekovima, možda i milenijumima, su se mešali, stapali, oblikovali u ono što se danas naziva jednim imenom. Da bi se razumelo trajanje, razvoj, pa i koliko-toliko sistematično unifikovanje ovih koncepata, neophodno je da znamo da je na području o kom govorimo kroz gotovo ceo Novi vek, sve do kolonijalnog doba, postojala jedna kraljevina. Ojo imperija, čiji zametci se mogu pronaći u XIV veku, razvila se u moćnu državu, jednu od najznačajnijih u zapadnoj Africi. Jorubalend je širi geografski pojam od Ojo kraljevstva, ali je Ojo bila najmoćnija država u kojoj je živeo najveći deo pripadnika Joruba naroda. Kraljevstvo je imalo slavnu ratnu tradiciju koju je dugovalo izvanrednoj konjici. Tako je veliki deo akumuliranog bogatstva stvoren naplatom taksi okolnim, bogatim državama poput kraljevine Dahomej. Naravno, u razvijenoj zemlji ekonomija je funkcionisala, a trgovina se odvijala i preko Sahare. Trgovalo se solju, tkaninom, kola orasima, slonovačom, ali i robovima. Imperija je bila snažna nekoliko vekova, vrhunac je doživela pred kraj XVII veka, da bi nedugo nakon njega, u drugoj polovini XVIII veka doživela naglo opadanje i na kraju raspad, prouzrokovan dinastičkim borbama. Nakon raspada novostvorene države su bile u stalnom međusobnom ratu, stanovništvo je bilo lak plen lovaca na robove (najpre onih iz Holandije i Portugalije), da bi ostatci nekad slavnog kraljevstva pred kraj XIX veka postali protektorat Velike Britanije. Država zvanično prestaje da postoji tek početkom XX veka. Država prestaje da postoji, ali tradicija naroda koji su tokom celog kolonijalnog perioda zadržali visok stepen kulture, uspešno opstaje i pronalazi nova tla za širenje. Korenito utemeljenje Jorube u tradiciji ovih naroda prenelo se sa njihovim migracijama na drugu stranu Atlantika. Kada su sa ekspanzijom kolonijalnog robovlasništva stanovnici nekadašnje države Ojo i Jorubalenda nasilno rasuti širom Brazila, Trinidada i Tobaga, Kube, Haitija, Jamajke, Portorika, Surinama i Gvajane, sa sobom su poneli i svoja verovanja. U nešto manjoj meri ona su stigla i do Urugvaja, Argentine, Venecuele, pa čak i SAD i drugih država.
Jedno od najznačajnijih mesta na koje nailazimo proučavajući Jorubu je učenje o Orišama. Oriša je duh koji predstavlja jednu od manifestacija boga. U sistemu Joruba verovanja ovaj koncept znači da su Oriše zapravo božanstva. Tako postoji i jasna hijerarhija Oriša, makar onih najznačajnijih, pošto je Joruba panteon udomio veliki broj Oriša. Na vrhu zajednice Joruba bogova stoji Olorun, tvorac sveta. Kao i u drugim panteonima uz vrhovnog boga stoje i bog rata – Ogun, božanstvo bolesti – Babalu Aje, zatim bog lova – Očosi, bog početaka i prenosilac poruka između ljudi i bogova – Ešu, božanska majka – Jemanja, zaštitnik mira – Obatala… Postojanje ovih Oriša prenelo se iz zapadne Afrike na američki kontinent. Tamo su se u različitim zemljama i oblastima na specifične načine menjale drevne tradicije. Najčešće je to bilo mešanjem posve različitih duhovnih koncepata, pa su i rezultati bili autentični. Na Haitiju se mešavinom mnoštva verovanja, uključujući i Jorubu, razvila religija koja nam je znana kao Vudu, mada ga zbog popularnosti ovog kulta, te njegovih varijacija, mnogi preciznije određuju kao haićanski Vudu (poznat je recimo i onaj iz Luizijane). Nedaleko od Haitija, na Kubi, rezultat mešanja kultura dao je drugačiji rezultat. Verovanje koje se zove Santerija.
Santerija je sinkretička religija, nastala na Kubi, na osnovama Joruba verovanja, katoličkog hrišćanstva i zatečenim verovanjima nativnog stanovništva. Liturgijski jezik Santerije je Joruba jezik. Sveštenik koji služi pod okriljem vere naziva se santero, dok je ime za sveštenicu santera i oni pre sticanja svog statusa prolaze proces inicijacije. Na tom putu oni stiču znanja iz tradicionalne medicine, ali i magijskih veština i proricanja budućnosti (aša). U santerijskim obredima se prinose životinje na žrtvu (elbo) pojedinim Orišama, a obred se vrši uz repetitivne ritmove bubnjeva i pojanje, kao i ples, što sve zajedno olakšava učesnicima da stupe u stanje transa u kom je moguće primiti božanske poruke. U kompleksnom sistemu verovanja, Oriše se izjednačavaju sa katoličkim svecima. Uostalom i sam termin Santeria potiče od španskog termina santo koji se odnosi na kult poštovanja svetaca.
Santerija je religija za koju se pretpostavlja da danas ima oko deset miliona vernika. A kada govorimo o sveukupnom Joruba kulturnom nasleđu, iako procene nisu precizne i kreću se od četrdeset, pa do čak stotinu miliona sledbenika različitih verovanja i kultova, nema sumnje da je reč o vrlo važnoj kulturi i tradiciji koju još uvek poštuje značajan deo čovečanstva.
 
Shikoba Nabajyotisaikia
Afričko pleme ima najljepšu "kaznu" na svijetu. Naime, ukoliko se dogodi da netko od pripadnika plemena učini nešto pogrešno i loše, oni ne osuđuju tu osobu. Upravo suprotno, trude se da joj pomognu, olakšaju i podsjete koliko u stvari vrijedi, a sve to na jedan veoma specifičan i dirljiv način. Oni dolaze po osobu koja je sagriješila, odvode je u centar sela, gde se potom okupi celo pleme i naredna dva dana svi provode pričajući toj osobi o svemu dobrom što je postigla i uradila u životu.
Ovo neobično pleme veruje da se svako ljudsko biće rađa kao dobro, i da svako od nas u suštini jedino želi sigurnost, mir, sreću i ljubav. Ali, ponekad, u potrazi za ovim blagoslovima ljudi prave greške koje ova zajednica u stvari vidi kao vapaj za pomoć onoga koji iste pravi. Zbog toga, oni se ujedinjuju u namjeri da ga ohrabre, podignu, ponovo povežu sa njegovom pravom prirodom, podsjete na ono što on zaista jeste! Oni svom bližnjem pomažu sve dok on ne shvati istinu na koju je zaboravio dok je griješio, a glasi "Ja sam dobar".

"Shikoba Nabajyotisaikia" jedan je od pozdrava koji oduvijek žive u ovom plemenu.
"NABAJYOTISAIKIA" je kompliment koji je čest u Južnoj Africi, a znači "Ja te poštujem. Ja te pazim. Značiš mi!". Kao odgovor ljudi obično izgovaraju "SHIKOBA" što se prevodi kao "Ja, stoga, postojim za tebe!"
 
Belerofont
Untitled-3-7.gif
Ilustracija: Ljiljana Đajić

Našeg ovomesečnog junaka nesrećne okolnosti dovele su do različitih nevolja koje je stoički podneo, ali je za svoju propast na kraju sam bio odgovoran. Iako je bio lep kao bog, Belerofont nije bio božanskog porekla. Jednom prilikom je slučajno ubio čoveka u svom rodnom gradu Korintu, zbog čega je bio proteran. Tražeći novi dom, stigao je do Tirinta, čiji je kralj Pret pristao da ga ugosti. Kraljeva žena se zaljubila u lepog mladića, a sujeta ju je naterala da ga, nakon višestrukih odbijanja njenih udvaranja, optuži kod svog muža. Pret je odbio da ga ubije, što je njegova supruga zahtevala, ali nije mogao tek tako da mu oprosti zavođenje kraljice, pa je nesrećnog junaka poslao kod svog tasta.
Kraljev tast, Jobat, bio je kralj Likije. Kada ga je isterao iz svog kraljevstva, Pret mu je dao zapečaćenu pločicu u kojoj je napisao šta se dogodilo i u kojoj je zatražio od svog tasta da ga pogubi. Gostoljubivi Grci su verovali da se gost ne sme uvrediti, a kamoli ubiti, te je zbog toga odugovlačeno sa Belerofontovim ubistvom. Srećom po našeg heroja, ni tast nije bio rad da tek tako zaprlja ruke krvlju gosta, pa mu je zadao praktično nerešiv zadatak – da ubije čudovišnu Himeru.

Belerofont sam nije imao šanse protiv Himere, ali se na njega sažalila Atina i pomogla mu. Po nekim verzijama mita dodelila mu je vernog saputnika, konja Pegaza, dok je po drugim Atina pomogla tek toliko što je dala junaku zlatne uzde kojima je on sam uhvatio krilatog konja. Zahvaljujući pomoćniku, Beleforont je izbegao Himerine napade i na kraju je i savladao. Jobat ipak nije bio zadovoljan i dodelio mu je niz sledećih zadataka – slao ga je u borbe protiv Amazonki i Solima, naložio mu je da ubije i Himerinog oca, a kada je iz svih tih sukoba izašao kao pobednik, Jobat je na njega poslao odred likejskih vojnika kojima je bilo naređeno da ubiju junaka iz zasede. Belerofont je i njih pobedio i time konačno zadivio Jobata u potpunosti, koji ga je dočekao sa najvišim počastima, dao mu svoju kćerku za ženu i poklonio pola svog kraljevstva. Kada je to čula, žena kralja Preta se ubila (ili ju je Belerofont ubio u besu, zavisi kojim verzijama mita verujete) i porodica je živela srećno.
Ipak, ni najveći junaci često nisu imuni na častohleplje, te je Belerofont pomislio da je veći nego što jeste, osedlao je Pegaza poslednji put i uputio se na Olimp. Počinivši ovaj hibris, potpisao je sebi smrtnu presudu. Zevs, besan zbog drskosti smrtnika, poslao je obada na Pegaza. Konj je postao neobuzdan, zbacio je gordog jahača, i Belerofont je pao na zemlju. Oholi junak je, prema nekim izvorima, poginuo odmah, dok je po drugima izgubio razum i tako lutao svetom sve dok se Tanatos nije smilovao i poveo ga sa sobom.
Ako budem imao vremena, osvrnucu se na Himeru iz ezoterijskog ugla.
 
Ako budem imao vremena, osvrnucu se na Himeru iz ezoterijskog ugla.
Dakle Himera...o tome je govorio Moravjev u svom delu "Gnoza".
U mitologiji ona ima glavu lava, kozije telo, rep zmaja i bljuje kovitlace plamenova i vatre. Kaže se da je Himerin otac bio Tifon, princip zla i sterilnosti a njena majka Ehidna, polu-žena i polu-zmija, čiji je otac bio Hrisoar, rođen iz krvi Meduze. Iz grčke mitologije slika Himere je preneta u hrišćanstvo. Nalazimo je kao ornamentalni motiv na nekim gotičkim katedralama. Na primer, gargojle na crkvi Notre Dame u Parizu su izvajane u obliku Himere sa stilizovanom glavom lava i samo prednjim delom tela. U nekim pravoslavnim crkvama oblik himere obrazuje ornament biskupskog trona. Izvajane u drvetu, one su prikazane cele, savijene na svakoj strani sedišta, gde služe kao oslonci za ruke.

Originalno ezoterijsko značenje ovog čudovišta je izgubljeno, iako je njegovo simbolično značenje poznato i preneto u savremeni jezik: pod himerom podrazumevamo lažnu ideju ili besplodnu imaginaciju. Himerijski um sadrži po sebi iluziju i himerijski projekat propada kada se suoči sa činjenicama, budući da je neosnovan i neostvarljiv. Pokušajmo da ponovo otkrijemo ezoterijsko značenje Himere, koje je inicijacijska tradicija sakrila u mitu.

Mi znamo da su sva bića u prirodi podeljena na tri kategorije u zavisnosti od broja centara u svojoj psihi. Prva kategorija su bića, koja imaju psihu sa samo jednim centrom: očigledno motoričkim centrom. Bića koja pripadaju drugoj kategoriji imaju dva centra: motorički i emocionalni. Najzad, kao bića koja poseduju tri centra, ljudi imaju motorički centar, emocionalni centar i intelektualni centar. Legendarna Himera je životinja višeg tipa: sa lavljom glavom i kozjim telom ona neosporno spada u drugu kategoriju bića koja poseduju dva centra. Kada bi bila živo biće, zbog ove činjenice bi imala motorički i emocionalni centar. Ona zaista ima dva centra u psihi, ali oni su motorički i intelektualni. Tako ona može imati samo nerealnu egzistenciju, himeričnu u pravom značenju te reči, jer u prirodi ne postoji drugačije dvocentrično biće osim onog sa motoričkim i emocionalnim centrom.
Iz kog razloga je to čudovište bilo uključeno u mitologiju davne antike koja se proteže do samih izvora Inicijacije? Simbolizam Himere se mora proučiti u svoja oba aspekta i to će nam pomoći da bolje razumemo stanje spoljašnjeg čoveka, kojim dominira nepotpuna ili lažna ličnost, kao i vreme u kome ona provodi svoj život.

Vratimo se na originalni dijagram tri centra psihe i pozitivnog i negativnog dualiteta njihovog normalnog funkcionisanja - videli smo da je motorički centar najrazvijeniji i najbolje organizovan od sva tri centra.
Kada je čovek rođen, taj centar već funkcioniše na veoma kompleksan način. Spermatozoid ima motorički centar, čija je najvažnija uloga izražena motoričkom funkcijom, dok instinktivnu funkciju obezbeđuje jajna ćelija i od trenutka stvaranja embriona instinktivni deo majčinog motoričkog centra. Taj motorički centar upravlja građenjem tela fetusa i reguliše njegov rast i zatim i njegov razvoj do trenutka rođenja. Posle rođenja deteta individualizovani motorički centar osigurava rast ljudskog tela i uz pomoć intelektualnog centra - ili ponekad vođen njime - njegov razvoj, što podrazumeva fizičko i psiho-fizičko učenje. To znači da u čoveku od trenutka njegovog rođenja motorički centar radi u potpunosti u svom pozitivnom i u svom negativnom motoričkom delu. On je takođe nosilac svih predispozicija, kako tela, tako i psihe, koje čovek stiče preko krvi svog porekla kao i iz svojih sopstvenih ranih iskustava.

Dok su kod motoričkog centra određeno obrazovanje i instrukcije potrebni da dovrše njegov razvoj, kod intelektualnog centra je suprotno slučaj i sve mora biti učinjeno iznova, jer on je rođen nedirnut - tabula rasa. On sve mora da nauči i njegovo kompletno formiranje tek treba da se obavi.
Uzgred, isti je slučaj sa nižim emocionalnim centrom novorođenčeta. On je tabula rasa i to mu omogućava da primi određene energije iz višeg emocionalnog centra, jer on je uvek čist. Ali on treba da bude potpuno odgojen, upravo kao i niži intelektualni centar. Ali, o tom potom.

Može se reći da je čitav sistem modernog sistema javnog obrazovanja - osnovnog, srednjeg i visokog - orijentisan ka rastu i razvoju intelektualnog centra. Naša kultura je intelektualna par excellence; naziv intelektualca ukazuje da je čovek našeg vremena, bilo koje socijalne klase, sposoban da igra aktivnu ulogu u evoluciji savremene kulture. Naspram prekomernog razvoja motoričkog i intelektualnog centra, emocionalni centar civilizovanog savremenog čoveka izgleda kao slabašna veza. Ljudsko društvo - kako ga danas zastupaju javni zvaničnici - je u suštini malo zainteresovano za njegov razvitak. Ne samo da religijska nastava više nije obavezna u civilizovanim zemljama, već ona stoji pod uticajem raspoloženja koje prevladava; može se reći, da je "intelektualizovana". Zbog toga nije iznenađujuće da se čovekov emocionalni centar, prepušten sopstvenoj sudbini, dalje degeneriše sa godinama. Jer zakon je jasan: ono što ne raste i ne razvija se, će se degenerisati. To stanje se odvija neprimetno. Sa jedne strane ono je univerzalno, sa druge strane, uslovi u kojima živimo, nikada ne zahtevaju od čoveka razvoj njegovog emocionalnog centra, kako je to slučaj sa preostala dva. Intenzivnim razvojem motoričkog i intelektualnog centra čovek našeg vremena može izgraditi briljantnu karijeru, bez potrebe da se okrene suštinskim funkcijama emocionalnog centra. Upravo obrnuto je slučaj. Čovek se ponekad plaši ometanja sa njegove strane, kao da bi on mogao „izmešati karte“ njegove hladne i realistične kalkulacije i omesti karijeru, ostvarenu pod vođstvom dva druga centra, i na taj način otežati napore, koje on čini da dostigne jedine ciljeve koji mu se čine realnim.

U principu, emocionalni centar je aktivniji kod sasvim male dece, pre nego što ona postanu svesna svoje "ličnosti", jer je tada znatno čistiji. Ukoliko detetov motorički centar ne poseduje dovoljno urođenih predispozicija, ili ako su one suviše negativne i dok god njegov intelektualni centar nije dovoljno razvijen da bi preuzeo dominaciju, emocionalni centar će delovati, a motorički centar će se često povlačiti i slediti njegove stope, posebno kod deteta koje je čovek broj 2. Usled obrazovanja i treninga, koji je u našoj civilizaciji orijentisan ka intenzivnom treningu negativnog dela motoričkog centra i ka intelektualnoj kulturi, u civilizovanim krugovima života psihe, aktivnost emocionalnog centra je još više potisnuta u pozadinu, da bi pala u san, graničući se sa letargijom. To je osnovni razlog za očigledno neizbalansirani razvoj ljudske ličnosti: visoko inteligentan i dovoljno umešan dok je u pitanju negativan deo motoričkog centra, čovek je dinamičan u ta dva domena, zadržavajući slabost i iznenađujuću pasivnost na emocionalnom planu.

Život u našim vremenima nameće veoma veliki i jednostrani pritisak funkcionisanju čovekove psihe - posebno njegovoj pažnji u svim njenim aspektima, kao i njegovim intelektualnim kapacitetima. Ta činjenica stvara reakciju u čoveku i vodi do potrebe za relaksacijom da bi se vratila ravnoteža. Kada bi razvoj centara bio izbalansiran, ta relaksacija bi se normalno izrazila u njegovom pozitivnom emocionalnom životu, koji bi onda bio adekvatan intelektualnoj kulturi, i kada bi to bio slučaj, čovekov motorički centar bi se tokom relaksacije sinhronizovao u vibracijama sa emocionalnim centrom, obavijajući intelektualni centar. To bi omogućilo pristup stazi koja vodi ka oplemenjivanju seksa. Trenuci relaksacije, shvaćeni na taj način, bi tada vodili do kreativne inspiracije, koja je na planu psihe analogna koncepciji na fizičkom planu. Sve mogućnosti za čovekov ezoterijski razvitak, dok deluje u svetu, leže u tome. Međutim, mora biti ispunjeno nekoliko prethodnih uslova pre nego što se dosegne ta mogućnost. To je mogućnost za čoveka 4, koji se približava drugom Pragu i spreman je da pređe u Kraljevsto Nebesko sa svojim telom i dušom sjedinjenim sa svojim polarnim bićem.
(nastaviću kasnije)
 

Back
Top