To je upravo i bio glavni zadatak, koji je obavio Vojislav Šešelj i koji je unatoč brojnim nespretnostima ipak obavljen.
Vojislav Šešelj je ubačeni insider od strane tadašnjeg šefa hrvatskih tajnih službi, Jože Manolića, sa zadatkom da na svoju stranu privuče što veći broj Miloševićevih pristalica, uzvikujući parole koje je većina Srba željela ćuti. Druga obaveza mu je bila da izazove iritirajuće ponašanje Srba, koje će biti neprihvatljvo shvaćanju međunarodne zajednice, što će u daljnjim događajima imati za Srbiju kobne posljedice. I dok su dva zlikovca Tuđman i Milošević ispijali Chivase u Karađorđevu, sastajući se 13 puta i pritom prepuštajući vlastiti narod nemilostima rata, kojeg su namjerno izazvali, Šešelj je mirno ispunjavao svoju zadaću. Meni osobno ostaje neshvatljivo, kako Šešelj nije izazvao nikakove sumnje s obzirom da je njegovo prvo pojavljivanje u Srbiji bilo vrlo zakašnjelo, a samo uključivanje u politički život toliko kasno, da gotovo nije davalo nikakovu šansu. Da bi se odbacila moguća sumnja, obavljeno je njegovo režirano uhićenje 1991., ali je njegovo puštanje toliko nespretno izvedeno, da je moglo pobuditi još i veće sumnje. Svojim dolaskom u den Hag odagnao je svaku sumnju, izbjegavajući društvo srpskih osumnjičenika, a priklonivši se hrvatskim, tako da mu glavno društvo čini Tuta Naletilić, njegov stari prijatelj, za kojega je čak osmislio i napisao obranu