San kad progovori
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
iz sna me budi tihi glas, kao da je sad, ovaj čas
na jastuku, kraj uha mog, rukom svojom,
kao nekad, sklonio pramenje kose
da me šapatom toplim za novi pripremi dan.
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
ustajem naglom kretnjom, nit’ snena nit’ budna skroz
dok mi u glavi ponavljaju se riječi
kao kod onih starih ploča kad gramofonska igla
zapne o neku ogrebotinu na vinilu
i dok se pitam gdje se gasi, gdje da pomjerim
pohabanu ploču i staru gramofonsku iglu
ni ne primjećujem kako obilazim prostorije
otvaram i zatvaram vrata, zavirijum u ćoškove,
„šta tražim“ – pitam se, odmahnem rukom i
palim prvu cigaretu, povlačim dim zatvorenih očiju
nadajući se da ću biti budna sasvim kada ih otvorim
i da će netragom nestati glas u glavi
vraćajući me javi, vraćajući me sebi.
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
ruga mi se plavičast dim dok otvaram oči
više nije samo šapat iz sna u mojoj glavi
sad se eto sa mnom šegači u dimu ispisujući riječi.
Razmičem zastore, vazduh mi treba,
sunce i svjetlost odagnaće aveti sna
ali avaj, danas se sa mnom i sunce igra
njemu se valjda sviđaju riječi pa ih niže
slovo po slovo svojim mekim zracima
svuda gdje pogledam, gdje god da se ogledam.
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
šapuće u mojoj glavi dobro poznat glas,
pogled mi sam u daljinu bježi
u dalekom horizontu tražeći spas,
a tamo, tamo se bijeli oblaci u slova složili
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
Odmahnuh glavom kao da rastjerujem paučinu
za novom cigaretom posežem,
čujem po sobi se prosuo šapat
ali ovaj put čula sam sopstveni glas
„…ne dam ja tebe, ne dam ja nas…“
Odustajem, pomislih, potiskujući izdajnički smješak,
pomirena sa javom i snom glasno ponovih;
„Ma…ne dam ja Tebe. Ne dam ja Nas.“
( 2017. )
